Siga este link para ver outros tipos de publicações sobre o tema: Govorin.
Artigos de revistas sobre o tema "Govorin"
Crie uma referência precisa em APA, MLA, Chicago, Harvard, e outros estilos
Veja os 50 melhores artigos de revistas para estudos sobre o assunto "Govorin".
Ao lado de cada fonte na lista de referências, há um botão "Adicionar à bibliografia". Clique e geraremos automaticamente a citação bibliográfica do trabalho escolhido no estilo de citação de que você precisa: APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver, etc.
Você também pode baixar o texto completo da publicação científica em formato .pdf e ler o resumo do trabalho online se estiver presente nos metadados.
Veja os artigos de revistas das mais diversas áreas científicas e compile uma bibliografia correta.
1
Lončarić, Mijo. "Osvrt na kajkavski i štokavske govore Reke kod Koprivnice". Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 44, n.º 1 (2018): 299–330. http://dx.doi.org/10.31724/rihjj.44.1.8.
Texto completo da fonteResumo:
U Reki se govori kajkavski i štokavski, i to tri idioma: kajkavski (s dvije starije i jednom novijom varijantom) te dva štokavska. Većina Hrvata govori, odnosno govorila je kajkavski, a manji dio govori istočnobosanskim, ijekavsko-šćakavskim dijalektom. Srbi govore novoštokavskom (i)jekavštinom („novoštakavskom”), istočnohercegovačkim dijalektom. Kajkavski govor, koji je moj rodni idiom, istražio sam za Hrvatski jezični atlas (punkt 37a). Iznosim pretpostavku o jeziku u Podravini prije migracija, govorim o nastanku sela te prikazujem glavne osobine govora. Osvrćem se i na susjedne govore.
2
Palić, Ismail, Mirela Omerović e Elma Selmanagić-Lizde. "Greetings and thanking as important speech acts in school and extracurricular environments". Fluminensia 35, n.º 2 (28 de dezembro de 2023): 481–505. http://dx.doi.org/10.31820/f.35.2.8.
Texto completo da fonteResumo:
U članku se raspravlja o upotrebi govornih činova pozdravljanja i zahvaljivanja kod učenika srednjoškolskog uzrasta i važnosti ovih komunikacijskih jedinica u svakodnevnom ophođenju u školskom i vanškolskom okruženju. Poznato je da ljudi govornim činovima obavljaju specifične društvene aktivnosti. Pozdravljanje i zahvaljivanje predstavljaju jednostavne govorne činove iz područja fatičke komunikacije koji se odlikuju visokim stupnjem konvencionaliziranosti, ritualnosti i stereotipnosti i pokazatelji su kulturno preporučenog i prihvatljivog ponašanja u društvu. Mnogi govorni činovi u određenoj zajednici obuhvaćaju ustaljene, često formulaične obrasce koji su kolektivno usvojeni odnjezinih pripadnika. Tu svakako spadaju i pozdravi i zahvale kao visoko tipizirani fatički iskazi koji se ubrajaju u skupinu predstrukturiranih jezičkih obrazaca u okviru institucionaliziranih govornih činova. Govorni činovi pozdravljanja i zahvaljivanja imaju značajne pedagoške vrijednosti jer igraju ključnu ulogu u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina kod djece i mladih. Cilj je rada pokazati načine jezičkoga ostvarivanja navedenih govornih činova kod srednjoškolaca te utvrditi i analizirati njihove stavove o važnosti takve vrste jezičkog ponašanja i djelovanja s aspekta iskazivanja ljubaznosti i zauzimanja odgovarajućeg stava prema drugim ljudima i u odgojno-obrazovnoj praksi i u svakodnevnoj komunikaciji izvan školskog okruženja. Posebno je značajno ukazati i na obrazovnu potrebu za poučavanjem o važnosti pozdravljanja i zahvaljivanja u nastavnoj praksi u kontekstu kulture izražavanja i jezičkog bontona. Istraživanje je provedeno anketiranjem srednjoškolaca triju sarajevskih gimnazija, s pretpostavkom da općenito postoje razlike u izvođenju ispitivanih govornih činova u školskom okruženju i izvan njega. Također se očekuje da su navedene nepodudarnosti uvjetovane društvenim statusom komunikatora, stupnjem bliskosti odnosno distanciranosti, dobnim ili spolnim razlikama te porodičnim i drugim vrijednostima i običajima.
3
Todorovič, Suzana. "Raba leksikalnih romanizmov v slovenskih narečnih govorih slovenske Istre: primer dvo- in enojezičnih vasi Bertoki, Pomjan in Šared". Jezikoslovni zapiski 29, n.º 1 (29 de julho de 2023): 91–106. http://dx.doi.org/10.3986/jz.29.1.05.
Texto completo da fonteResumo:
V raziskavi, ki se opira na terensko dialektološko gradivo, smo želeli ugotoviti, v kolikšni meri so stičnost, bližina ali oddaljenost slovanskega in romanskega jezikovnega območja vplivale na rabo romanizmov v izbranih slovenskih istrskih govorih. V kraju Bertoki, kjer živijo narečno italijansko in slovensko govoreči domačini, se namreč istrskoslovensko in istrskobeneško govorno območje prepletata, Šared predstavlja (na Izolskem) mejnik med romanskim in slovanskim jezikovnim svetom – severno od kraja obstaja le istrskobeneško narečje, vzhodno in jugozahodno pretežno le šavrinski in rižanski govori, Pomjan pa se nahaja v osrčju šavrinskega sveta in je znatno oddaljen od romanskega jezikovnega okolja.
4
Runjić-Stoilova, Anita, e Marijana Tomelić Ćurlin. "Hrvatski jezik u Hrvatskome saboru". Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, n.º 15 (17 de dezembro de 2022): 101–21. http://dx.doi.org/10.38003/zrffs.15.6.
Texto completo da fonteResumo:
Govorenje u Saboru ili Parlamentu javno je govorenje i kao takvo mjeri se drukčijim mjerilima nego privatno govorenje. U njemu je povećana odgovornost izgovorene zastupničke riječi u »istinitosti i djelotvornosti, u društvenoj korisnosti i opravdanosti, u toleranciji i etici, u estetici i govorno-jezičnoj ispravnosti te u kulturi uopće« (Škarić, 2000: 9). Kako općenito u javnosti, tako i u Hrvatskome saboru govornik ne govori samo u svoje ime, već i u ime svojih birača, zastupa nekoga ili govori kao član neke skupine. Zbog svega toga odgovoran je prema kolektivu koji predstavlja, i to treba pokazati svojim istupima i u sadržajnome i u izvedbenome smislu.Autorice su svoje zanimanje usmjerile na izvedbenu razinu, točnije govorno-jezični iskaz hrvatskih saborskih zastupnika. Kako se istraživanje provodilo u povodu 170. godišnjice prvoga zastupničkog govora na hrvatskome jeziku, u radu se analiziraju odstupanja u govorno-jezičnome iskazu zastupnika 7. saziva Hrvatskoga sabora. Kao javni govornici, bez obzira na svoje podrijetlo ili stupanj obrazovanja, zastupnici bi trebali biti jezično kompetentni i biti primjerom uzorne uporabe hrvatskoga standardnog jezika. U tome pogledu, autorice popisuju i opisuju odstupanja 50-ero saborskih govornika od hrvatskoga standardnog jezika u jedanaest sati rasprave o nekoliko prijedloga zakona, i to na svim jezičnim razinama: fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, leksičkoj, sintaktičkoj i stilističkoj. U drugome dijelu istraživanja izdvojeni su zanimljiviji primjeri odstupanja u zastupničkim iskazima. Posebna je pozornost u analizi posvećena odstupanjima u govorno-jezičnim iskazima saborskih zastupnika na fonetsko-fonološkoj i leksičkoj jezičnoj razini.
5
Justin, Tadej, France Mihelič e Janez Žibert. "Razvoj zbirke slovenskega čustvenega govora iz radijskih iger – EmoLUKS". Slovenščina 2.0: empirical, applied and interdisciplinary research 3, n.º 2 (1 de dezembro de 2015): 1–44. http://dx.doi.org/10.4312/slo2.0.2015.2.1-44.
Texto completo da fonteResumo:
V prispevku predstavljamo graditev slovenske zbirke čustvenega govora za umetno tvorjenje govora in hkrati raziščemo tudi možnosti njene uporabe pri razpoznavanju čustvenega stanja govorca. V prispevku se osredotočamo na opis razvite metodologije za označevanje paralingvistične informacije v govoru na primeru označevanja čustvenih stanj v slovenskih radijskih igrah. Zbirka vsebuje govorne zvočne signale sedemnajstih radijskih iger. Trenutno označeno gradivo obsega čustven govor enega govorca in ene govorke. Čustvene oznake posnetkov smo pridobili s pomočjo dvostopenjskega označevanja s petimi prostovoljnimi označevalci, ki so označili posnetke v dveh časovno ločenih intervalih. Način označevanja omogoča medsebojno primerjavo oznak označevalcev. S pomočjo označenega gradiva v obeh iteracijah poročamo o konsistentnosti označevalcev in ujemanju njihovih mnenj. Na podlagi večinskega mnenja pridobljenih čustvenih oznak vsakemu posnetku pripišemo tisto čustveno oznako, ki je bila med označevalci največkrat izbrana, in tako označene posnetke združimo v zbirko čustvenega govora EmoLUKS, ki jo kvantitativno in kvalitativno ovrednotimo z uporabo uveljavljenega samodejnega sistema za razpoznavanje čustvenih stanj govorca. Konsistentnost oznak ovrednotimo z dvorazrednim in sedemrazrednim od govorca odvisnim razvrščevalnikom čustvenih stanj. Uspešni rezultati razpoznavanja dodatno potrjujejo, da podatkovna zbirka kljub svoji zahtevnosti vsebuje jasno izražena čustvena stanja govorca.
6
Zečić, Sadeta. "LOGOPED U INTERDISCIPLINARNOM TIMU". Multidisciplinarni Pristupi u Edukaciji i Rehabilitaciji 3, n.º 3 (15 de agosto de 2021): 417–32. http://dx.doi.org/10.59519/mper3033.
Texto completo da fonteResumo:
Govoriti o logopedu nekada i danas nije isto. Mnogo se toga pronjenilo u životima ljudi i i životu i načinu odrastanja djece. Rjetkos je danas da imate logopata sa patologijom verbalne komunikacije i artikulacijskih poteškoća. Danas vam dolaze djece sa kombinovanim poteškoćama gdje ja primarno: psihotični nemir, elementi autizma, nerazumjevanje naloga ponavljanje svega što vi govorite. Prođe dosta vremena da otpočnete raditi logopedski tretman. Logoped zaista mora biti veoma obrazovan iz,neuroplogije,psihologije, pedagogije, defektologije,surdologije i tiflologije kako bi u multidisciplinarnom timu mogao pomoći djetetu i na govorno-jezičkom planu.To smo pokazali i u našem istraživanju gdje smo u 30 djece primjenjivali ispitivanje u 17 segmenata poteškoća kod djece koja su imala nerazvijen ili usporen razvoj govora. T-test je pokazao da je poslije godinu dana rada na svih 17 praćenih segmenata nađena ststistička značajna razlika. Zaključujemo da u ove djece nije bilo primarna poteškoća u govorno jezičkom segmentu.
7
Pobežin, Gregor. "Lógoi chaì erga: Tukidid in vprašanje govorov". Keria: Studia Latina et Graeca 8, n.º 2 (26 de dezembro de 2006): 19. http://dx.doi.org/10.4312/keria.8.2.19-34.
Texto completo da fonteResumo:
Pričujoči članek opisuje vlogo govorov v Tukididovi Peloponeški vojni; povzema aktualne pristope k preučevanju govorov v zgodovinski monografiji (mdr. Badiana, Granta, Molesa) in se sooča z najpogostejšimi dilemami pri določanju zgodovinskega jedra oz. resnice v samih govorih, ter odnosa med vsebino govorov (lovgoi) in dejansko opisanim dogajanjem (erga) v sobesedilu.
8
Lisac, Josip. "Govori Dalmatinske zagore kao dio novoštokavskog ikavskog dijalekta". Croatica et Slavica Iadertina, n.º 4 (18 de janeiro de 2017): 105. http://dx.doi.org/10.15291/csi.413.
Texto completo da fonteResumo:
Govori Dalmatinske zagore kao dio novoštokavskog ikavskog dijalektaObrađuju se sažeto ikavski novoštokavski govori u Dalmatinskoj zagori, i to fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke. Uspoređuju se s drugim govorima novoštokavskoga ikavskog dijalekta. Zaključeno je da su idiomi Dalmatinske zagore tipični hrvatski govori štokavskoga narječja, ali sa značajkama u kojih uz štokavizme nalazimo i niz čakavizama.
9
Šimičić, Lucija. "Cakavizam u viškim govorima". Croatica et Slavica Iadertina 17, n.º 2 (17 de janeiro de 2022): 437–57. http://dx.doi.org/10.15291/csi.3544.
Texto completo da fonteResumo:
Cakavizam je specifična realizacija palatalnih suglasnika geografski ograničena na lokalne varijetete duž istočne obale Jadrana. Unatoč prijeporima i različitim hipotezama vezanim uz porijeklo cakavizma, od onih koji ga tumače kao posljedicu egzogenog (mletačkog) (Małecki 2007 [1929]; Hraste 1962), endogenog (slavenskog, odnosno čakavskog) (Hamm 1957; 1960; Moguš 1977), odnosno kombiniranog podrijetla (Muljačić 1966), autori se mahom slažu da se radi o isključivo čakavskom obilježju. Kao izrazito istaknuto obilježje cakavica je već dugo izložena postepenom napuštanju i to ponajviše u ranije cakavskim obalnim govorima, a zatim i u izoliranijim otočnim govorima. Govor Komiže smatra se najjužnijim cakavskim govorom (Małecki 2007 [1929]), a danas su viški govori među rijetkima koji cakavizam još uvijek čuvaju. Na temelju sociolingvističkog istraživanja na otoku Visu, koje se većinom temelji na uzorcima govorenog jezika prikupljenim intervjuiranjem govornika različite dobi, u radu se analizira jezična varijabilnost i promjena u pojavi cakavizma kako u stvarnom vremenu u odnosu na podatke prikupljene Upitnikom za Hrvatski jezični atlas tako i u prividnom vremenu među govornicima različite dobi. Iako je još uvijek prisutan, cakavizam je u svom punom obliku potvrđen još jedino kod najstarijih govornika. Prikupljeni uzorci govora pokazuju, naime, da se većina cakavskih realizacija svodi na depalatalizirani izgovor /č/, dok se tzv. srednji glasovi /ś/ i /ź/ čuvaju tek iznimno. Cakavizam je među mlađima i govornicima srednje dobi također posvjedočen, no u reduciranom i petrificiranom obliku. Osim toga, cakavizam je u viškim govorima danas često leksikalizirano i ne više produktivno obilježje.
10
Žagmešter, Ana, e Iva Bašić. "Govorna (dis)fluentnost u kontekstu forenzičke fonetike". Govor/Speech 40, n.º 2 (22 de fevereiro de 2024): 193–219. http://dx.doi.org/10.22210/govor.2023.40.11.
Texto completo da fonteResumo:
Na snimljenome korpusu od sedam studentica i sedam studenata Filozofskoga fakulteta u Zagrebu ispitana je distribucija različitih kategorija disfluentnosti zapaženih u različitim govornim stilovima i zadatcima. Prema analiziranome korpusu načinjena je klasifikacija disfluentnosti podijeljenih u dvije veće skupine: oklijevanja i samoispravljene pogrješke. U radu su analizirani i vremenski parametri govora (tempo govora i tempo artikulacije), koji su dovedeni u odnos s učestalošću pojavljivanja disfluentnosti. Doneseni su zaključci o distribuciji disfluentnosti prema tipu govornoga stila i prema spolu, a uočene su i pojedinačne osobitosti koje upućuju na idiosinkratičnost u govoru. Govorne disfluentnosti istaknule su se kao snažan govorni marker pri prepoznavanju govornika u području forenzičke fonetike, čija se osobitost ogleda u tome da ih kao govornici teško kontroliramo (maskiramo), dosljedno ih koristimo te koristeći ih odražavamo način na koji jezično planiramo govor. Među disfluentnostima poseban značaj za prepoznavanje govornika imaju pune stanke koje pokazuju vrlo malu varijabilnost unutar istoga govornika, čime pridonose idiosinkratičnosti govornika u odnosu na druge govornike istoga jezika.
11
Pliško, Lina. "Mjesni govori Kavrana u kontekstu sjeverozapadnih ližnjanskih govora". Hrvatski dijalektološki zbornik 21 (2017): 1–18. http://dx.doi.org/10.21857/ypn4oc6o89.
Texto completo da fonte
12
Pliško, Lina. "Štakavsko-čakavski govori tinjanštine - mjesni govor Hlistića". Croatica et Slavica Iadertina, n.º 3 (7 de fevereiro de 2017): 95. http://dx.doi.org/10.15291/csi.362.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se obrađuju fonološke i morfonološke jezične značajke naselja imenom Hlistići u istarskoj općini Tinjan. Jezične značajke, prikazane na alijetetnoj, alteritetnoj te arealnoj razini razlikovnosti, potvrđuju pripadnost toga idioma doseljeničkim štakavsko-čakavskim govorima jugozapadne Istre.
13
Kapović, Mate. "Naglasne paradigme imeničnih i-osnovâ u hrvatskom". Croatica et Slavica Iadertina, n.º 3 (7 de fevereiro de 2017): 71. http://dx.doi.org/10.15291/csi.360.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se daje pregled imeničnih naglasnih paradigama i-osnovâ (n. p. A i n. p. C) u hrvatskom standardu i štokavskim govorima te se govori o inovacijama do kojih je došlo u nekim štokavskim govorima. Daju se primjeri iz raznih štokavskih govora za različite vrste sustavnih i nesustavnih naglasnih promjena kod i-osnovâ, a time se prinosi i nov dijalektološki materijal. Govori se među ostalim o promjenama kao što su prelazak iz jedne naglasne paradigme u drugu (nїt, nїti → nît, nîti), sekundarne promjene naglaska u n. p. A (smŕtī umjesto smřtī), ujednačavanje duljine u padežima (bôl, bôli umjesto bôl, böli), analoško uvođenje kračine (mâst, mästi umjesto mâst, mâsti), ujednačavanje mjesta naglaska (u mlädosti, mlädostı, mlädostima umjesto u mladòsti, mladòstı, mladòstima) itd. Govori se i o mnogim pojedinačnim riječima te se neke riječi i oblici objašnjavaju povijesno.
14
Giudici, Alberto, e Barbara Buršić Giudici. "Istriotski govor Šišana između prošlosti i budućnosti". Croatica et Slavica Iadertina 17, n.º 1 (14 de janeiro de 2022): 221–33. http://dx.doi.org/10.15291/csi.3524.
Texto completo da fonteResumo:
Istriotski govor Šišana, zajedno s govorima Bala, Fažane, Galižane, Rovinja i Vodnjana, predstavlja zadnji ostatak predvenecijanskoga romanskog sloja u Istri. Ti govori čine “jezični otok” na jugu Istre. Istriotskim se govorima danas služi mali broj ljudi, a njihova opstojnost ugrožena je uslijed sve jačega utjecaja istromletačkoga i čakavskog te talijanskoga i hrvatskog standardnoga jezika. U radu dajemo pregled povijesnoga konteksta razvoja istriotskih govora i osvrt na njihovu zastupljenost, a zatim analiziramo dva recentna fenomena šišanskoga govora koji ukazuju na potrebu daljnjih istraživanja.
15
Galić, Josip. "The Phonological Description of the Neo-Štokavian Ikavian Local Dialects of Vrlička Krajina in the Light of Other Local Dialects of Dalmatinska Zagora". Croatica et Slavica Iadertina 15, n.º 1 (10 de março de 2020): 73–104. http://dx.doi.org/10.15291/csi.2968.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se opisuju fonološke osobitosti novoštokavskih ikavskih govora Vrličke krajine, područja koje je u dijalektološkim istraživanjima dosad bilo potpuno zanemareno. Opis se temelji na građi prikupljenoj terenskim istraživanjima provedenim početkom 2017. i tijekom 2019. godine. Primarni je cilj rada sustavno opisati vokalizam, konsonantizam i prozodiju novoštokavskih ikavskih govora Vrličke krajine. Drugi je cilj smjestiti govore Vrličke krajine u kontekst drugih novoštokavskih ikavskih govora Dalmatinske zagore te, povezano s tim, odrediti potencijalne kriterije na fonološkoj razini za njihovu klasifikaciju. Odraz je jata u govorima Vrličke krajine ikavski, s rijetkim ekavizmima. Česte su vokalske redukcije i promjene boje kratkih nenaglašenih vokala. Istraženi su govori dominantno štakavski. Završno je m u nastavcima i nepromjenjivim riječima očuvano, a završno je l zamijenjeno s o. Naglasni je sustav tipični novoštokavski, s četirima naglascima i dobro očuvanim zanaglasnim duljinama. Predsonantsko je duljenje u završnim slogovima, osim pred sonantom j, potvrđeno u posvojnim pridjevima na -īn i -ōv. Istraženi govori najviše poveznica pokazuju s govorima Sinjske i Drniške krajine (Badanj).
16
Mužek, Matija. "Fonološki opis govora Tuškanā". Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 46, n.º 1 (2 de setembro de 2020): 191–254. http://dx.doi.org/10.31724/rihjj.46.1.10.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se opisuje fonologija govora Tuškana. Govor Tuškana primjer je rubnog prigorskog kajkavskog govora kakav dosada nije bio opisan, blizak govoru Ozlja, ali s ekavskim odrazom jata. Opisuju se vokalizam, konsonantizam i prozodija tuškanskog govora s osvrtom na susjedne govore. Posebna je pozornost posvećena vokalizmu i prozodiji. U vokalizmu govor Tuškana pokazuje prijelazne osobine koje govor Ozlja povezuju s govorom Prodindola. U prozodiji govor Tuškana pokazuje velike sličnosti s govorom Ozlja, koje ukazuju na to da su oba govora nesumnjivo starinački, izvorni kajkavski govori, iako posjeduju određene prijelazne osobine.
17
Remetic, Slobodan. "Srpski narodni govori Kosova i Metohije u svetlu medjujezicke i medjudijalekatske interferencije". Juznoslovenski filolog, n.º 60 (2004): 113–23. http://dx.doi.org/10.2298/jfi0460113r.
Texto completo da fonteResumo:
Autor govori o uticaju susednih jezika i srpskih dijalekata na genezu srpske dijalekatske slike Kosova i Metohije. U fonetici i morfologiji srpskih idioma naznacenog podrucja jasno su uocljive turske, albanske i makedonske jezicke osobine. Prvenstveno u govorima kosovsko-resavskog tipa na tlu Pokrajine prepoznaju se nanosi iz susednih dinarskih oblasti, uglavnom sa podrucja zetsko-sjenickog dijalekta.
18
Popčević, Klara, Jasmina Ivšac Pavliša e Ana Marija Bohaček. "Obogaćeni jezični unos – intervencija u potpomognutoj komunikaciji temeljena na modeliranju". Klinička psihologija 13, n.º 1-2 (30 de outubro de 2020): 79–94. http://dx.doi.org/10.21465/2020-kp-1-2-0006.
Texto completo da fonteResumo:
Područje intervencija u kontekstu potpomognute komunikacije koje kao temeljeni princip upotrebljavaju modeliranje istraživačko je područje koje se intenzivnije razvija posljednjih nekoliko godina. Unatoč brojnim pokazateljima da je strategija modeliranja jezičnog unosa svrhovita za jezični razvoj, modeliranje se u kliničkom radu tradicionalno povezuje s modeliranjem gesti, manualnih znakova i govornih oblika, a puno rjeđe u kontekstu modeliranja uporabe grafičkih simbola, komunikacijskih ploča, knjiga ili visokotehnoloških uređaja paralelno s govorom. Intervencije potpomognute komunikacije koje uključuju modeliranje (engl. AAC modeling interventions) usmjerene su na poticanje jezičnih sposobnosti djece koja upotrebljavaju potpomognutu komunikaciju. U radu će se obrazložiti teorijsko ishodište koncepta obogaćenog jezičnog unosa koji je zapravo strategija “receptivnog jezičnog treninga”. U okviru ove strategije ključna je uloga komunikacijskog partnera koji istodobno govori i pokazuje na grafičke simbole. Obogaćeni jezični unos ima svoje uporište u konstruktivističkim i socio-interakcionističkim teorijama jezičnog razvoja te u svojoj izvedbi upravo oponaša način na koji djeca tipičnoga razvoja usvajaju jezik. Pregled literature pokazuje da postoje brojni dokazi o učinkovitosti primjene obogaćenog jezičnog unosa u području komunikacijskog i jezičnog razvoja (Dada i Alant, 2009; Drager, 2009; Sennott, Light i McNaughton, 2016). Pregledni rad donosi ključne podatke o konceptu obogaćenog jezičnog unosa, terminološkom razvoju, istraživanjima i kliničke preporuke s ciljem približavanja ovog koncepta kako u istraživačkom, tako i u kliničkom radu. Ključne riječi: modeliranje, potpomognuti jezik, komunikacijski partner, receptivni trening, potpomognuta komunikacija
19
Runjić-Stoilova, Anita. "Razlike u glasničkim preinakama kod profesionalnih i neprofesionalnih sugovornika". Croatica et Slavica Iadertina, n.º 6 (18 de janeiro de 2017): 73. http://dx.doi.org/10.15291/csi.680.
Texto completo da fonteResumo:
Rad istražuje provođenje asimilacija unutar i na granicama govornih riječi u spontanom govorenju i čitanju. Snimljen je spontani razgovor dvoje govornih profesionalaca – televizijskih novinara u trajanju od 13 minuta i spontani razgovor dvoje govornih neprofesionalca u trajanju od 17 minuta. Razgovori su zapisani, najprije na dijalektu – splitskoj čakavštini, jer su ispitanici tako razgovarali. Potomsu razgovori prevedeni na standard. Svakom ispitaniku zadano je da pročita rečenice koje je izgovorio tijekom razgovora i na dijalektu i na standardu. Kako su se moguća mjesta asimiliranja razlikovala u razgovorima profesionalnih i neprofesionalnih govornika, ispitanici su pročitali još 47 rečenica. Iz snimljenog materijala izdvojeno je stotinjak mogućih mjesta asimiliranja, uspoređeno je kako su asimilirali novinari, a kako govorni neprofesionalci, ima li razlike u provođenju asimilacija u čitanju i spontanom razgovoru. Izgovor ispitanika varirao je od hiperkorektnog do nepreciznog i nemarnog, pa je uočena realizacija fonema od nulte, preko destrukcije pa sve do prebacivanja u drugi fonem.
20
Ćatović, Haris. "Vokalski sistem u govorima jugoistočne Bosne u anketi Pitanja o govoru prostoga naroda (1897) i popunjenim upitnicima za ispitivanje bosanskohercegovačkih govora (1975–1986)". Književni jezik 29 (2018): 63–87. http://dx.doi.org/10.33669/kj2018-29-03.
Texto completo da fonte
21
Galović, Filip. "O govoru Dugoga Rata pored Omiša". Fluminensia 31, n.º 2 (2019): 87–104. http://dx.doi.org/10.31820/f.31.2.6.
Texto completo da fonteResumo:
Dugi je Rat novije naselje na obali između Splita i Omiša, nastalo spuštanjem čakavaca sa susjednoga brdskoga prostora, štokavaca iz unutrašnjosti te doseljenjem radnika tvornice cijanamida i karbida s raznih strana. Temeljni je sloj čakavski, pa se govor pripaja južnočakavskim kopnenim govorima, kao i govori između Podstrane i Omiša. U članku se podastiru i analiziraju jezične značajke govora Dugoga Rata na fonološkoj ravni dobivenih za recentnih terenskih istraživanja.
22
Kuzmić, Martina. "Kratki naglasak u južnomoslavačkim kajkavskim govorima Kutinskoga Sela, Osekova i Okešinca". Croatica et Slavica Iadertina, n.º 4 (18 de janeiro de 2017): 181. http://dx.doi.org/10.15291/csi.417.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se na temelju vlastitih terenskih istraživanja od 2003. do 2007. g. i literature govori o distribuciji i podrijetlu kratkoga naglaska te o naglasnim promjenama vezanim uz kratki naglasak u južnomoslavačkim kajkavskim govorima Kutinskoga Sela, Osekova i Okešinca kao što su regresivni pomak kratkoga naglaska s ultime i penultime, novije duženje kratkoga sloga s prenesenim naglaskom i duženje u zatvorenom slogu ispred skupa od dvaju suglasnika od kojih je prvi sonant. Komparativnom metodom uočene su razlike među trima govorima u učestalosti regresivnoga pomaka kratkog naglaska s penultime na prethodni kratki slog i duženju kratkoga sloga s prenesenim naglaskom. Regresivni pomak kratkoga naglaska s penultime na prethodni kratki slog najdosljednije je proveden u govoru KS. U govoru Os kratki se slog s prenesenim naglaskom produžio kao akut, u govoru Ok pojedine riječi imaju dva lika, jedan s akutom i drugi s kratkim naglaskom, a u govoru KS kratki slog s prenesenim naglaskom ostao je kratak. Sve ostale navedene naglasne promjene provedene su u svim trima govorima.
23
Bosnjakovic, Zarko. "Mesto vokalskog sistema govora Batovca kod Pozarevca u severnom poddijalektu kosovsko-resavskog dijalekta". Juznoslovenski filolog, n.º 63 (2007): 149–66. http://dx.doi.org/10.2298/jfi0763149b.
Texto completo da fonteResumo:
Avtor dannoj raboty prihodit k vyvodu, cto sistema glasnyh v govore Batovaca ne otlicaetsja v znacitel?noj stepeni ot situacii v sosednih govorah, a takze v nem ne vstreca?tsja osobennosti bolee vostocnyh K-R govorov, kak, naprimer reducirovannyj glasnyj posle /r'/, diftongiceskoe proiznosenie srednih glasnyh i -o ili -jo iz final'noj gruppy -io. Sistema glasnyh v govore Batovaca v sootnosenii s K-R i S-V govorami vygljadit sledujuscim obrazom: a) po otnoseniju k kolicestvu identicnyh osobennostej vo vseh (ili v preobladajuscem kolicestve) S-V, a takze vo vseh (ili pocti vseh) K-R govorah: datel'nyj i predloznyj p. ed. c. mene, tebe, sebe, pristavka prevmesto pri-, ?lizii glasnyh v sandhi d idem, n umem, v Batovace perecislennye formy vstrecajutsja s -i, a poslednie dve - bez ?lizii; b) iz osobennostej, harakternyh dlja K-R dialekta, a ne vstrecajuscihsja vo vseh (ili pocti vseh) S-V govorah: dibok, miknem, matika v Batovace vstrecaetsja dubok i motika, pricem vtoraja leksema (miknem) ne obnaruzena v dannom korpuse; v) iz K-R osobennostej, ohvatyvajuscih znacitel'nuju cast' S-V govorov, kak, naprimer, ?kavizmy u glagolov tipa sedeti, (g)de, otkrytoe proiznosenie kratkih udarnyh glasnyh /e/ i /o/, a takze eve, ete, vmesto evo eto, v govore Batovaca situacija sovpadaet tol'ko v pervom slucae, v to vremja kak otkrytost' glasnyh bolee vyrazena lis' u detej, a casticy vsegda vstrecajutsja s /o/.
24
Zubčić, Sanja. "Jednostavni glagolski oblici u temporalu Drugoga beramskoga brevijara". Slovo, n.º 71 (31 de dezembro de 2020): 169–88. http://dx.doi.org/10.31745/s.71.7.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se analizira morfologija jednostavnih glagolskih oblika u temporalu Drugoga beramskoga brevijara: prezenta, sintetskoga imperativa, imperfekta i aorista. Podatci se uspoređuju sa stanjem opisanim u liturgijskim tekstovima pisanim hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Pozornost se posvećuje i onim značajkama koje predstavljaju odstupanja od norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika i koje su u tekstove ušle iz govorne čakavštine. Radom će se pridonijeti cjelovitijem poznavanju morfologije jednostavnih glagolskih oblika u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, a ekscerpirani će govorni, čakavski elementi moći poslužiti pri utvrđivanju tempa promjena u hrvatskom jeziku.
25
Zubčić, Sanja, e Ivan Miškulin. "O kastavskom govoru u 15. stoljeću (prilog istraživanju razvoja kastavskoga govora)". Knj. 26 (2022) 26 (2022): 217–34. http://dx.doi.org/10.21857/94kl4cl7em.
Texto completo da fonte
26
Komel, Dean. "Spomin in pomnjenje v Heideggerjevi obravnavi vprašanja o tem, kaj se pravi misliti". Ars & Humanitas 12, n.º 2 (27 de dezembro de 2018): 87–98. http://dx.doi.org/10.4312/ah.12.2.87-98.
Texto completo da fonteResumo:
Filozofija vprašanje o možnosti spoznanja od svojih začetkov povezuje z zmožnostjo spominjanja. Novejša filozofija, začenši s Kierkegaardom, spominjanje pritegne na način omogočanja gibanja človeške eksistence v svetu. Martin Heidegger je v freiburških predavanjih v letih 1951/52, ki so leta 1954 izšla v delu Kaj se pravi misliti?, obravnaval spomin in pomnjenje v pogledu sopripadnosti mislenja in biti. Podrobnejša razčlenitev njegove obravnave nam pokaže »breztemeljni izvor« spominjanja in pomnjenja, ki je sam po sebi položen v govorico in z njo. Govorica potemtakem izvorno »hrani« in »ohranja« spomin. Vendar v času, v katerem po Heideggerju »še ne mislimo«, istočasno pa ga zaznamuje razmah kognitivne tehnologije, tvegamo, da gre ravno govorica v pozabo, ne da bi kakorkoli občutili nujo, da (se) na to spomnimo.
27
Komel, Dean. "Spomin in pomnjenje v Heideggerjevi obravnavi vprašanja o tem, kaj se pravi misliti". Ars & Humanitas 12, n.º 2 (27 de dezembro de 2018): 87–98. http://dx.doi.org/10.4312/ars.12.2.87-98.
Texto completo da fonteResumo:
Filozofija vprašanje o možnosti spoznanja od svojih začetkov povezuje z zmožnostjo spominjanja. Novejša filozofija, začenši s Kierkegaardom, spominjanje pritegne na način omogočanja gibanja človeške eksistence v svetu. Martin Heidegger je v freiburških predavanjih v letih 1951/52, ki so leta 1954 izšla v delu Kaj se pravi misliti?, obravnaval spomin in pomnjenje v pogledu sopripadnosti mislenja in biti. Podrobnejša razčlenitev njegove obravnave nam pokaže »breztemeljni izvor« spominjanja in pomnjenja, ki je sam po sebi položen v govorico in z njo. Govorica potemtakem izvorno »hrani« in »ohranja« spomin. Vendar v času, v katerem po Heideggerju »še ne mislimo«, istočasno pa ga zaznamuje razmah kognitivne tehnologije, tvegamo, da gre ravno govorica v pozabo, ne da bi kakorkoli občutili nujo, da (se) na to spomnimo.
28
Šokčević, Šimo. "Teologija i ideja sveučilišnog obrazovanja". Obnovljeni život 71, n.º 2 (9 de setembro de 2016): 217–29. http://dx.doi.org/10.31337/oz.71.2.6.
Texto completo da fonteResumo:
Članak reflektira krizu suvremenoga obrazovanja, te pokušava ponuditi smjernice za njezino prevladavanje. U prvom dijelu analizira se bit obrazovanja gdje zapažamo da se u kontekstu suvremenih tendencija ne može govoriti o obrazovanju, nego o poluobrazovanju. Poluobrazovanje je partikularno u svojem pristupu, bez cjeline teorijskog i praktičnog znanja koja čini bit obrazovanja. Nasuprot tomu, o važnosti pristupa cjelini govorio je John Henry Newman, čija je vizija obrazovanja središnja tema ovoga rada. U sklopu njegove ideje obrazovanja ključnu ulogu ima teologija kao »forma slobodnoga znanja«, kojoj posvećujemo drugi dio ovoga članka. U tom dijelu istražujemo uzroke marginalizacije teologije na sveučilištu te zaključujemo kako upravo u diskreditiranju teologije treba tražiti uzroke suvremene krize obrazovanja.
29
Odak Krasić, Stana. "Studentska percepcija karizmatičnih osoba u Republici Hrvatskoj". Suvremene teme 13, n.º 1 (27 de dezembro de 2022): 127–39. http://dx.doi.org/10.46917/st.13.1.6.
Texto completo da fonteResumo:
Za stručnost, kao najvažniju i najcjenjeniju osobinu dobroga govornika,može se reći da je i danas jednako važna kao i u antičko doba. Još jeCiceron govorio kako dobar govornik mora biti mudar, posjedovatiširoko znanje i visoku razinu opće kulture. I suvremeni autori naglašavajuvažnost stručnosti, kompetencije i znanja, kao primarnih, uz dodatke jošnekih specifičnih odrednica poput uvjerljivosti, časti i karizme. Cilj ovogaistraživanja bio je ustanoviti kako pojam karizme doživljavaju studenti,kako ga definiraju i koju osobu percipiraju kao karizmatičnu. Odabranisu studenti sa studija Odnosa s javnošću i studija medija na kojem seobrazuju stručnjaci za odnose s javnošću, osviješteni i educirani zaprepoznavanje i najmanjih tragova iznimnih karizmatičnih darova usvakom pojedincu.
30
Mehkek, Mirna. "Govori podravskoga dijalekta – projektna aktivnost u dječjim vrtićima". Kaj 53, n.º 1-2 (2020): 105–20. http://dx.doi.org/10.32004/k.53.1-2.2.
Texto completo da fonteResumo:
Hrvatski jezik ima tri narječja – štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Kajkavski govori, kao i svi drugi govori, dinamičan su jezični fenomen, u trajnom su mijenjanju. U današnje vrijeme, između ostaloga i utjecajem standarda, dijalektne se jezične karakteristike mijenjaju ili gube. Ipak, kajkavski govor traje u živoj komunikaciji, djeca ga usvajaju kao prvi jezik, a polaskom u vrtić i u školu sustavno se susreću s hrvatskim standardom. Koliko su djeca u kajkavskom govornom prostoru svjesna posebnosti svoga kajkavskoga govora i njegova odnosa prema standardnom hrvatskom jeziku, htjelo se provjeriti projektnom aktivnošću u trima dječjim vrtićima u Podravini. Projekt je način učenja povezanog sa životom te učenja koje se temelji na postavljanju pitanja, traženju odgovora i rješavanju problema. To je učenje u koje su sudionici integrirani cijelim svojim bićem i daju najbolje rezultate. U ovom je radu opisana projektna aktivnost s temom podravskih kajkavskih govora. Projektna je aktivnosti provedena početkom 2018. godine u dječjim vrtićima u Podravini, točnije u Drnju, Goli i Ždali. U projektnoj je aktivnosti sudjelovalo tridesetak djece iz tih triju vrtića. U radu su predstavljeni kajkavsko narječje i govori podravskoga dijalekta, opisan je projekt, provedena projektna aktivnost i njezin cilj, uzorak ispitanika, instrumenti, postupak te rezultati projektne aktivnosti. Iz analize rezultata proizlazi da se ispitanici vrtićke dobi u Drnju podjednako koriste hrvatskim standardnim govorom kao i dijalektom, dok se u Goli pretežno koriste dijalektom, za razliku od Ždale gdje se većina djece pretežno koristi standardom.
31
Borovac Zekan, Senka, e Katarina Gabrić. "Neverbalna komunikacija kao alat uvjeravanja u javnom nastupu". Elektronički zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku 15, n.º 3-4 (22 de dezembro de 2021): 143–58. http://dx.doi.org/10.51650/ezrvs.15.3-4.11.
Texto completo da fonteResumo:
U svakodnevnoj komunikaciji, svjesno ili nesvjesno, koristimo se neverbalnom komunikacijom kako bismo prenijeli poruku sugovorniku na što efektivniji način, izrazili emocije, dojmove ili ga uvjerili u vlastite stavove. Neverbalna komunikacija podrazumijeva kontakt očima, izraz lica, stav i položaj tijela, gestikulaciju rukama, ton glasa kao i dodir. Osobni izgled također spada u jednu vrstu neverbalne komunikacije. Stil odijevanja ostavlja dojam na sugovornike koji može imati veliki utjecaj na cjelokupno izlaganje. Javni govor podrazumijeva izlaganje određenih informacija većoj skupini slušatelja. Takvo izlaganje može biti pripremljeno, nepripremljeno, formalno, neformalno, spontano ili pak strukturirano. Kod javnog govora osim verbalnih veliki značaj imaju i neverbalni parametri izlaganja. Oni predstavljaju ključan alat korišten kako bi, ne samo uvjerili slušatelje u pouzdanost i ispravnost onoga što se govori, već kako bi pridobili njihovu pažnju sa ciljem da interes slušatelja ostane prisutan tijekom cijelog izlaganja. Iz navedenog razloga neverbalna komunikacija je izuzetno bitna kao predmet izučavanja u sklopu tematike javnog nastupa. Ukupna neverbalna komunikacija kao i govorne sposobnosti mogu se vježbanjem usavršiti. Korištenjem različitih tehnika uvjeravanja moguće je utjecati na slušatelje i približiti im stavove i poruku koja im se pokušava prenijeti. Ovim radom nastojao se istražiti utjecaj neverbalne komunikacije kao alata uvjeravanja u javnom nastupu. U radu se analizira kakav i koliki utjecaj ima neverbalno izražavanje na cjelokupni dojam o govorniku. Empirijski dio rada temelji se na analizi mišljenja i stavova ispitanika prikupljenih anketom o neverbalnoj komunikaciji. Rezultati dobiveni obradom anketnog upitnika ukazuju kako neverbalno izražavanje ima znatan utjecaj na cjelokupni dojam o osobi koja javnim govorom prenosi određenu poruku. Stečeni dojam u konačnici može ostaviti generalno negativan ili pozitivan stav o govorniku te se potvrdila činjenica kako neverbalna komunikacija često ostavlja snažniji dojam na stav slušatelja o govorniku od verbalne komunikacije.
32
Ranđelović, Jovana. "LOKUCIONI, ILOKUCIONI I PERLOKUCIONI ČINOVI I POLIFUNKCIONALNOST JEZIKA DRAME". Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду 46, n.º 2 (16 de dezembro de 2021): 81–98. http://dx.doi.org/10.19090/gff.2021.2.81-98.
Texto completo da fonteResumo:
Teorija govornih činova nesumnjivo je zaslužna za jedan od najvećih pomaka u razumevanju jezičkog fenomena. Kao lingvistička teorija primarno ukorenjena u pragmatici ona predstavlja koncept čija se primena može proširiti i na jezik književnosti čime bi se nadomestio manjak koji u ovoj oblasti postoji. U ovom radu biće posmatrano kako se teorija o lokucionom, ilokucionom i perlokucionom činu, koju definiše Džon Ostin (John Austine), može primeniti na polifunkcionalnost jezika drame, model koji uvodi Manfred Pfister (Manfred Pfister). Prvi deo rada pre svega će se pozabaviti sličnostima i razlikama između svakodnevnog jezika i jezika drame, nakon čega će uslediti kratak prikaz šest funkcija jezika drame i Ostinove klasifikacije govornih činova. U drugom delu rada lokucioni, ilokucioni i perlokucioni činovi biće posmatrani u okviru pojedinačnih funkcija jezika drame, sa ciljem da se utvrdi kada je i u kojoj meri moguće govoriti o njima.
33
Leong, Albert, e Ernst Neizvestnyi. "Govorit Neizvestnyi". Slavic and East European Journal 29, n.º 4 (1985): 487. http://dx.doi.org/10.2307/307478.
Texto completo da fonte
34
Bordon, David. "Govoriš nevronsko?" Slovenščina 2.0: empirical applied and interdisciplinary research 11, n.º 1 (12 de setembro de 2023): 138–59. http://dx.doi.org/10.4312/slo2.0.2023.1.138-159.
Texto completo da fonteResumo:
Namen prispevka je predstaviti raziskavo preverjanja razumljivosti nerevidiranih strojno prevedenih spletnih besedil. Primarni udeleženci v raziskavi so bili splošni bralci in ne izurjeni prevajalci ali popravljalci strojnih prevodov. Gre za prvo tovrstno raziskavo, ki je bila izvedena za slovenski jezik. Cilj raziskave je bil preveriti, v kolikšni meri so nerevidirani strojni prevodi razumljivi splošnemu bralstvu, pri čemer sem se posvetil tudi vplivu besedilnega in slikovnega konteksta. Preverjal sem prevode prevajalnikov Google Translate in eTranslation. Raziskava je bila izvedena z anketo, v kateri so udeleženci odgovarjali na vprašanja, ki so preverjala razumevanje spremljajočega besedilnega segmenta, v katerem je bila napaka. Rezultati nudijo vpogled v trenutno stopnjo razvoja strojnih prevajalnikov, ne z vidika storilnosti pri njihovem popravljanju, ampak z vidika, koliko jih razume ciljno bralstvo. Na koncu članka nudim novo evalvacijo izvornih segmentov, ki sem jih v začetku leta 2023 ponovno prevedel, tokrat še s prevajalnikom DeepL.
35
Begić, Martina Ana, e Ana Turi. "Prenatalna dijagnostika i moralne implikacije". Obnovljeni život 73., n.º 2. (1 de agosto de 2018): 239–50. http://dx.doi.org/10.31337/oz.73.2.7.
Texto completo da fonteResumo:
U današnjem svijetu globalizacije i tehnike, nema sumnje kako prenatalna dijagnostika obilježava izuzetan napredak i značaj u životu čovjeka. Premda se može govoriti o tzv. svijetlim i tamnim stranama ove dijagnostike na umu bi uvijek trebalo imati kako znanost i tehnika trebaju bezuvjetno poštivati moralna načela. Ova tema duboko zadire u dostojanstvo ljudske osobe koja mora biti zaštićena od začeća do prirodne smrti. Stoga se u prvom dijelu članka govori o prenatalnoj dijagnostici te metodama koje ona uz sebe veže. U drugom dijelu prikazuje se moralno–bioetički osvrt na iznesenu tematiku. Bez simbioze genetike i etike nema boljitka za budućnost čovjeka, stoga je kroz prizmu etike i morala nužno promatrati i prenatalnu dijagnostiku.
36
Milošević, Neda, Tamara Trivković e Dragan Čauševac. "Primjena logopedskih sondi". Logopedija 12, n.º 2 (31 de janeiro de 2023): 51–54. http://dx.doi.org/10.31299/log.12.2.1.
Texto completo da fonteResumo:
Logopedske sonde su mehanički instrumenti koji imaju mehaničko djelovanje na govorne organe. Primjenjuju se kao instrument koji olakšava korekciju izgovora glasa u logopedskom tretmanu i tijekom logopedske dijagnostike. Svrha logopedskih sondi je dvostruka. Svaka sonda namijenjena je ispravljanju izgovora jednog ili više određenih glasova. Sonde se primjenjuju prema specifičnim i strogim uputama. Također, svaka se sonda može primjenjivati u situacijama procjene pokretljivosti govornih organa, pasivne artikulacijske gimnastike i logopedske masaže oro-buko-lingvalne muskulature. Primjenom sonde na određeno mjesto u govornom organu postižemo potreban položaj ili pokret koji osoba, ili dijete, ne može samostalno izvesti. Mehaničko djelovanje na oralno područje omogućuje aktiviranje proprioceptivnih podražaja, što će korisniku olakšati aktivaciju ciljane regije i proizvesti ciljani pokret. Primjenom sonde bezbolno, jednostavno i brzo formiramo ispravan položaj govornih organa za određeni glas. Prije korektivne terapije izgovora glasa potrebno je provesti detaljan pregled strukture govornih organa i pokretljivosti artikulacijskog aparata, te ispitivanje fonoloških i perceptivnih sposobnosti. Kod težih izgovornih poremećaja potrebno je masirati artikulacijski aparat (logopedska masaža), zatim uz mehaničku pomoć raditi na pravilnom izgovoru glasova. Logopedske sonde su nužan instrument u logopedskoj terapiji, njihova se upotreba ne može izostaviti u artikulacijskoj terapiji.
37
Krašovec, David. "Réflexions sur le langage d'un relief de 1512 : ni Renaissance ni gothique ou comment dépasser les limites de l’histoire de l’art". Ars & Humanitas 5, n.º 2 (21 de dezembro de 2011): 163–97. http://dx.doi.org/10.4312/ars.5.2.163-197.
Texto completo da fonteResumo:
Kamin škofijske palače v Ljubljani je eno od najbolj nenavadnih umetniških del z začetka 16. stoletja. S katerimi konteksti je treba povezati to anonimno delo, ki je nastalo okrog leta 1512? To je bistveno vprašanje, ki ga je treba razrešiti brez posploševanj, kar pomeni, da se je treba soočiti s problematiko, namesto da bi se ji izogibali. Ta kamin, ki so mu raziskovalci namenjali le malo pozornosti, naj bi vseboval prvine »gotike« in »renesanse«, toda te besede leta 1512 niso imele nobenega pomena, preprosto niso obstajale. Edina beseda, ki so jo takrat uporabljali v škofijski palači v Ljubljani, je bila »eleganten«, in to besedo je treba postaviti v nasprotje z drugim izrazom, ki je bil takrat v Evropi zelo v modi, »barbarski«. Med osebnostmi, ki jih je treba umestiti okrog tega dela, sta škof Krištof Ravbar in humanist Avguštin Prygl, opredeliti pa je mogoče tudi širši intelektualni krog z Bernardom Pergerjem, Lorenzom Vallo, Angelom Polizianom in Francescom Colonnom. Če smo pozorni na spise teh avtorjev, še posebej na Colonnove, ni pravega vrednostnega nasprotja med njihovim časom in antiko. Pri njej se navdihujejo, da bi ustvarili govorico – nosilko kulture –, ne da bi zavračali srednjeveško umetnost, pri čemer so spoštovali superiornost krščanstva. Težko je poimenovati bitja, upodobljena na kaminu škofijske palače, in poimenovanje je lahko celo nevarno. Ne smemo prezreti tega semantičnega problema, kajti vsako navajanje imena se sklicuje na določeno kulturno ali jezikovno ozadje, ki nezavedno usmerja naše sklepanje. Prav tako je nemogoče uporabljati besedišče tiste dobe, ker pogosto ne vemo, katere jezike so govorili naročniki in umetniki ter kako so prilagajali ali prevajali določene izraze (to je bil pravi intelektualni problem že okrog leta 1500 – spor o nominalizmu, prve teorije prevajanja, Colonnova semantična oklevanja). Zavedali so se tudi, da ime trdno določi neko poljubno resničnost ter ne razreši problema razmerja med jezikovnimi bitnostmi in miselnimi predstavami. Tako zadnje raziskave na temo hibridizacije in metamorfoze zavzamejo stališče, da je treba bitja predvsem dobro opisati in jim ne dajati imen, ker jih lahko s tem iztrgamo iz njihovega konteksta. V Ljubljani ne vemo, ali gre za tuja, imaginarna, sanjska ali mitska bitja, preprosto za stare zglede ali igrive stvaritve. Poleg tega je bil proces hibridizacije v tistem času po Evropi zelo razširjen na različnih ravneh kulture, vsak primer je specifi čen. Z enakimi težavami se srečujemo pri dekorativnem rastlinskem okrasju, ki ne napotuje na nobeno posebno kulturno sfero – ali na več sfer hkrati. Da bi bolje razumeli kontekst, bomo skušali zamejiti problematiko govorice – umetniške, književne in domače. Ob preučevanju, kako je sestavljen kamin, lahko analiziramo tip govorice, ki je uporabljen. Noben jezik še ni določen (niti latinščina ne) in izbrati neki jezik pomeni tudi, da se človek vpiše v zgodovino, v politično in zemljepisno polje. Ker je Ljubljana križišče, so bile izbire nabite s pomenom, ljudje so se hoteli vpisovati v različna kulturna področja, med različne oblasti, od Rima, prek Svetega rimskega cesarstva in tja do slovanskega sveta. V tem kontekstu je bila naloga antike ponuditi celoto modelov, vendar pa je nikakor ne smemo obravnavati kot oviro za udejanjanje umetniške svobode in inteligence. To dvoje je imela, nasprotno, nalogo spodbujati. Analiza tipologije kamina kaže, da ne ustreza nobeni geografi ji, interpretira tako antiko kakor tudi srednji vek in je inovativna – ne glede na kakovost izdelave. Prisotna je torej jasna volja po razlikovanju od svojih sodobnikov. Da bi bolje preučili to razsežnost, je treba poseči po orodjih, lastnih govoricam. Mogoče je uporabiti splošen izraz »govorica umetnosti«, semiologija ali deli diskurza v retoriki, toda to nam le malo pomaga. Preveč prvin glede namenov se nam izmika. Zato je praktično nemogoče, da bi se na njihovi osnovi lotili medbesedilnega branja, ki bi razkrilo avtorja, osebo, ki ji je delo posvečeno/naročnika, gledalca. Tudi ni več sledu o razpravah o »arhitekturni govorici«, toda interpretacije Vitruvija so bile še zelo polemične – in torej vir svobode. Dejansko kamin ustreza izjemno nenavadnemu ukvarjanju z oblikami, do katerega je v Avstriji in Evropi prišlo v letih 1500–1520. Torej je treba kamin škofijske palače v Ljubljani poskusiti gledati in obravnavati zunaj vsakega referenčnega sistema, osredotočenega na Italijo ali na kakšno drugo pokrajino. To delo se opredeljuje samo kot lastno središče svojega referenčnega sistema. Če analiziramo like kot sintagme s sistemom paradigem in leksemov, je mogoče razbrati »jezikovno strukturo«. Najprej, površina ali praznina nimata vrednosti paradigme, če uporabimo teorije Aloisa Riegla in Clauda Zilberberga, liki so torej omejeni na preprost diskurz brez razmerja s kaminom, ki je njihov nosilec. Kar zadeva slovnična obrazila, je sistem števila in spolov zelo poenostavljen, interakcije med različnimi prvinami kamina so torej omejene na najmanjšo možno mero. Sami liki so sestavljeni iz leksikalnih in ne gramatikalnih sintagem, s prehodnimi glagolskimi razmerji. Ta poenostavitev govorice, v kateri pa ostaja nekaj jasnih pravil, vendarle osvetljuje napor in premišljevanje obdobja, kako narediti za svojo govorico in kulturo preteklosti, z namenom utrditi in poveličati sedanjost ter ne obuditi v življenje časa, ki so ga takrat že imeli za mrtvega. Na semantični ravni je velik problem, kako na novo izraziti svoje znanje, da bi ga mogli prenesti dalje. Na primer: obrtnik, ki je delal kamin, ni imel jezikoslovnega, kulturnega in teoretičnega znanja, da bi razumel napotila humanistov škofovskega dvora v Ljubljani, in iz tehničnega vidika je njegova izdelava slab prevod namenov naročnikov. Zakaj je vredno, da se posvetimo kaminu škofijske palače v Ljubljani in ne kakšnemu drugemu delu, bogatejšemu in bolj kakovostnemu, pri katerem bi se bilo lažje poigravati z izrazi, kjer bi bilo lažje razbirati interakcije? Zato, ker za bogatejša dela že obstajajo številne analitične metode, medtem ko se je ta kamin upiral vsem poskusom analize, ostal je zazidan v molk posploševanj. Treba je izdelati nova orodja, da bi ga pripravili k temu, da »spregovori«, in se osvoboditi splošnosti, ki izbrisujejo bogastvo posamičnega konteksta. Tako v Ravbarjevem krogu kakor pri Colonni ni umetnost ne antična ne moderna, predvsem je nekaj domišljijskega in duševnega. Treba je opustiti idejo vpliva in uporabiti idejo micelija Gillesa Deleuza in Félixa Guattarija, da bi dojeli medsebojno vplivanje med intelektualnimi in umetniškimi stvaritvami, se pravi, da ni hierarhične podreditve, da lahko vsaka prvina vpliva na vse druge ne glede na njihov položaj. Na Kranjskem je škofijski kamin zelo rodovitno vozlišče v še dokaj neraziskanem miceliju.
38
Krašovec, David. "Réflexions sur le langage d'un relief de 1512 : ni Renaissance ni gothique ou comment dépasser les limites de l’histoire de l’art". Ars & Humanitas 5, n.º 2 (21 de dezembro de 2011): 163–97. http://dx.doi.org/10.4312/ah.5.2.163-197.
Texto completo da fonteResumo:
Kamin škofijske palače v Ljubljani je eno od najbolj nenavadnih umetniških del z začetka 16. stoletja. S katerimi konteksti je treba povezati to anonimno delo, ki je nastalo okrog leta 1512? To je bistveno vprašanje, ki ga je treba razrešiti brez posploševanj, kar pomeni, da se je treba soočiti s problematiko, namesto da bi se ji izogibali. Ta kamin, ki so mu raziskovalci namenjali le malo pozornosti, naj bi vseboval prvine »gotike« in »renesanse«, toda te besede leta 1512 niso imele nobenega pomena, preprosto niso obstajale. Edina beseda, ki so jo takrat uporabljali v škofijski palači v Ljubljani, je bila »eleganten«, in to besedo je treba postaviti v nasprotje z drugim izrazom, ki je bil takrat v Evropi zelo v modi, »barbarski«. Med osebnostmi, ki jih je treba umestiti okrog tega dela, sta škof Krištof Ravbar in humanist Avguštin Prygl, opredeliti pa je mogoče tudi širši intelektualni krog z Bernardom Pergerjem, Lorenzom Vallo, Angelom Polizianom in Francescom Colonnom. Če smo pozorni na spise teh avtorjev, še posebej na Colonnove, ni pravega vrednostnega nasprotja med njihovim časom in antiko. Pri njej se navdihujejo, da bi ustvarili govorico – nosilko kulture –, ne da bi zavračali srednjeveško umetnost, pri čemer so spoštovali superiornost krščanstva. Težko je poimenovati bitja, upodobljena na kaminu škofijske palače, in poimenovanje je lahko celo nevarno. Ne smemo prezreti tega semantičnega problema, kajti vsako navajanje imena se sklicuje na določeno kulturno ali jezikovno ozadje, ki nezavedno usmerja naše sklepanje. Prav tako je nemogoče uporabljati besedišče tiste dobe, ker pogosto ne vemo, katere jezike so govorili naročniki in umetniki ter kako so prilagajali ali prevajali določene izraze (to je bil pravi intelektualni problem že okrog leta 1500 – spor o nominalizmu, prve teorije prevajanja, Colonnova semantična oklevanja). Zavedali so se tudi, da ime trdno določi neko poljubno resničnost ter ne razreši problema razmerja med jezikovnimi bitnostmi in miselnimi predstavami. Tako zadnje raziskave na temo hibridizacije in metamorfoze zavzamejo stališče, da je treba bitja predvsem dobro opisati in jim ne dajati imen, ker jih lahko s tem iztrgamo iz njihovega konteksta. V Ljubljani ne vemo, ali gre za tuja, imaginarna, sanjska ali mitska bitja, preprosto za stare zglede ali igrive stvaritve. Poleg tega je bil proces hibridizacije v tistem času po Evropi zelo razširjen na različnih ravneh kulture, vsak primer je specifi čen. Z enakimi težavami se srečujemo pri dekorativnem rastlinskem okrasju, ki ne napotuje na nobeno posebno kulturno sfero – ali na več sfer hkrati. Da bi bolje razumeli kontekst, bomo skušali zamejiti problematiko govorice – umetniške, književne in domače. Ob preučevanju, kako je sestavljen kamin, lahko analiziramo tip govorice, ki je uporabljen. Noben jezik še ni določen (niti latinščina ne) in izbrati neki jezik pomeni tudi, da se človek vpiše v zgodovino, v politično in zemljepisno polje. Ker je Ljubljana križišče, so bile izbire nabite s pomenom, ljudje so se hoteli vpisovati v različna kulturna področja, med različne oblasti, od Rima, prek Svetega rimskega cesarstva in tja do slovanskega sveta. V tem kontekstu je bila naloga antike ponuditi celoto modelov, vendar pa je nikakor ne smemo obravnavati kot oviro za udejanjanje umetniške svobode in inteligence. To dvoje je imela, nasprotno, nalogo spodbujati. Analiza tipologije kamina kaže, da ne ustreza nobeni geografi ji, interpretira tako antiko kakor tudi srednji vek in je inovativna – ne glede na kakovost izdelave. Prisotna je torej jasna volja po razlikovanju od svojih sodobnikov. Da bi bolje preučili to razsežnost, je treba poseči po orodjih, lastnih govoricam. Mogoče je uporabiti splošen izraz »govorica umetnosti«, semiologija ali deli diskurza v retoriki, toda to nam le malo pomaga. Preveč prvin glede namenov se nam izmika. Zato je praktično nemogoče, da bi se na njihovi osnovi lotili medbesedilnega branja, ki bi razkrilo avtorja, osebo, ki ji je delo posvečeno/naročnika, gledalca. Tudi ni več sledu o razpravah o »arhitekturni govorici«, toda interpretacije Vitruvija so bile še zelo polemične – in torej vir svobode. Dejansko kamin ustreza izjemno nenavadnemu ukvarjanju z oblikami, do katerega je v Avstriji in Evropi prišlo v letih 1500–1520. Torej je treba kamin škofijske palače v Ljubljani poskusiti gledati in obravnavati zunaj vsakega referenčnega sistema, osredotočenega na Italijo ali na kakšno drugo pokrajino. To delo se opredeljuje samo kot lastno središče svojega referenčnega sistema. Če analiziramo like kot sintagme s sistemom paradigem in leksemov, je mogoče razbrati »jezikovno strukturo«. Najprej, površina ali praznina nimata vrednosti paradigme, če uporabimo teorije Aloisa Riegla in Clauda Zilberberga, liki so torej omejeni na preprost diskurz brez razmerja s kaminom, ki je njihov nosilec. Kar zadeva slovnična obrazila, je sistem števila in spolov zelo poenostavljen, interakcije med različnimi prvinami kamina so torej omejene na najmanjšo možno mero. Sami liki so sestavljeni iz leksikalnih in ne gramatikalnih sintagem, s prehodnimi glagolskimi razmerji. Ta poenostavitev govorice, v kateri pa ostaja nekaj jasnih pravil, vendarle osvetljuje napor in premišljevanje obdobja, kako narediti za svojo govorico in kulturo preteklosti, z namenom utrditi in poveličati sedanjost ter ne obuditi v življenje časa, ki so ga takrat že imeli za mrtvega. Na semantični ravni je velik problem, kako na novo izraziti svoje znanje, da bi ga mogli prenesti dalje. Na primer: obrtnik, ki je delal kamin, ni imel jezikoslovnega, kulturnega in teoretičnega znanja, da bi razumel napotila humanistov škofovskega dvora v Ljubljani, in iz tehničnega vidika je njegova izdelava slab prevod namenov naročnikov. Zakaj je vredno, da se posvetimo kaminu škofijske palače v Ljubljani in ne kakšnemu drugemu delu, bogatejšemu in bolj kakovostnemu, pri katerem bi se bilo lažje poigravati z izrazi, kjer bi bilo lažje razbirati interakcije? Zato, ker za bogatejša dela že obstajajo številne analitične metode, medtem ko se je ta kamin upiral vsem poskusom analize, ostal je zazidan v molk posploševanj. Treba je izdelati nova orodja, da bi ga pripravili k temu, da »spregovori«, in se osvoboditi splošnosti, ki izbrisujejo bogastvo posamičnega konteksta. Tako v Ravbarjevem krogu kakor pri Colonni ni umetnost ne antična ne moderna, predvsem je nekaj domišljijskega in duševnega. Treba je opustiti idejo vpliva in uporabiti idejo micelija Gillesa Deleuza in Félixa Guattarija, da bi dojeli medsebojno vplivanje med intelektualnimi in umetniškimi stvaritvami, se pravi, da ni hierarhične podreditve, da lahko vsaka prvina vpliva na vse druge ne glede na njihov položaj. Na Kranjskem je škofijski kamin zelo rodovitno vozlišče v še dokaj neraziskanem miceliju.
39
Lončarić, Mijo. "Govor janjeva". Croatica et Slavica Iadertina 2, n.º 8 (21 de março de 2013): 337. http://dx.doi.org/10.15291/csi.709.
Texto completo da fonteResumo:
Ovaj osvrt na neke janjevačke jezične posebnosti zasniva se na literaturi, prvenstveno na dva najveća djela o tom govoru – na monografiji Milivoja Pavlovića Govor Janjeva i na opsežnom rukopisu Nikole Čolaka Janjevački govor. Prvi zapisi o govoru Janjeva stari su gotovo jedno stoljeće – to je Elezovićevo istraživanje s početka dvadesetoga stoljeća (1911). Janjevo i Letnica predviđeni su kao punktovi (odabrani mjesni govori u mreži) hrvatskih govora u dijaspori Hrvatskoga jezičnog atlasa. Govor Janjeva ima značajke vrlo bliske srpskim torlačkim govorima, ali ima neke osobine koje ga izdvajaju među njima. To je nešto leksika, rječničkoga blaga (rudarski germanizmi te riječi iz hrvatskoga književnog jezika), te posebnoakcentuacija i deklinacija. Naglasni je sustav sigurno ostatak starine, ali bi ta crta mogla biti i čuvanje starine prizrensko-južnomoravskih govora torlačkoga dijalekta, kao i rezultat drukčijega porijekla govornika, dakle hrvatska značajka. Pred hrvatskom dijalektologijom stoji zadatak istražiti ponovno govor Janjeva, istražiti govor Letnice, te vidjeti koje su stare specifičnosti tih govora, s obzirom nadruge torlačke govore, s jedne strane, te što se događa s njima u novim uvjetima u dodiru s hrvatskim književnim jezikom, odnosno drugim hrvatskim izvornim narodnim govorima, s druge strane.
40
Paulin, Goran, Marina Ivašić-Kos e Ivo Ipšić. "Mogućnost primjene govora u računalnim igrama temeljenim na lokaciji". Govor/Speech 37, n.º 1 (15 de dezembro de 2020): 31–59. http://dx.doi.org/10.22210/govor.2020.37.02.
Texto completo da fonteResumo:
Iako je govor u računalno sintetiziranom obliku postao dio računalnih igara već 1978. godine, njegova primjena, osobito u žanru računalnih igara temeljenih na lokaciji, slabo je istražena. U ovom radu predstavljen je pregled implementacije govora u računalnim igrama nastalim u razdoblju od 1978. do 2018. godine i dosadašnja iskustva njegove primjene. Fokus je stavljen na analizu mogućnosti korištenja govornih tehnologija u računalnim igrama temeljenim na lokaciji. Zaključak donosi odgovor na pitanje ima li smisla, s obzirom na specifičnosti žanra i aktualno stanje tehnologije, uvoditi govorne tehnologije u igre temeljene na lokaciji te koji su preduvjeti za to.
41
Šola, Ivica. "Papa Franjo, medijski i doktrinarni revolucionar? Između medijske percepcije i zbilje". Crkva u svijetu 57, Suppl. 1 (22 de dezembro de 2022): 110–22. http://dx.doi.org/10.34075/cs.57.s1.4.
Texto completo da fonteResumo:
Zbog progrediranja svijeta kao simulakruma, kao kopije za koju ne postoji original, u Francuskoj se rodila ideja za jedan novi medijski proizvod. Radi se o bivšim novinarima Libérationa koji su željeli utemeljiti novi tip novinarstva i nazvali ga slow journalism. On kreće „u rat” protiv „vijesti bez memorije”, vijesti koje konzumiramo, ali ih ne promišljamo, ne produbljujemo, ne analiziramo, pa, u krajnjem smislu, i ne razumijemo, ma koliko se činile jasnima i preciznima. Na tom tragu u ovom radu propitujemo medijske izjave i geste pape Franje u kontekstu „vijesti bez memorije”, nastojeći vidjeti je li to što papa Franjo govori ili čini, od pitanja homoseksualaca, brige za sirotinju, pastorala rastavljenih i ponovno vjenčanih, odnosa prema medijima te drugih tema, nešto „revolucionarno” i „novo”, što njegovi prethodnici nisu na svoj način činili i govorili.
42
TODOROVIĆ, KRISTINA. "THE USE OF THE APOPHATIC METHOD IN THE WORKS OF JACQUES DERRIDA". Arhe 20, n.º 39 (28 de março de 2024): 351–70. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2023.39.351-370.
Texto completo da fonteResumo:
Negativni diskurs koji Žak Derida koristi u opisima svojih koncepcija, sličan je onom koji se pojavljuje u okvirima apofatičke metode govora o Bogu. Zbog toga ćemo u ovom radu pokušati da odgovorimo na pitanje da li se tragovi ove teološke metode mogu pronaći u Deridinim delima. Kada govori o negativnoj teologiji, Derida se najčešće osvrće na dela Dionisija Areopagite, čije ćemo koncepcije apofatike razmatrati u ovom istraživanju. Pristupajući iz ugla Deridine kritike metafizike, pokušaćemo da osvetlimo kontekst iz kog verujemo da se javila potreba za uvođenjem elemenata apofatičke metode. Zbog toga ovo istraživanje ima za cilj da pruži uvid u to može li se, i na koji način, govoriti o sličnostima između Deridinih ideja i ove teološke metode. Takođe, ovaj rad predstavlja osnovu za neka buduća, podrobnija ispitivanja odnosa apofatike i dekonstrukcije.
43
Bakota, Koraljka, Katarina Pavičić Dokoza e Silvana Bilonić Milošević. "Verbotonalni model rehabilitacije i odgoja i obrazovanja učenika oštećena sluha i/ili govora s posebnim osvrtom na rad u osnovnoj školi poliklinike SUVAG, Zagreb". Acta Iadertina 19, n.º 2 (23 de março de 2023): 265–79. http://dx.doi.org/10.15291/ai.4103.
Texto completo da fonteResumo:
Verbotonalna metoda, koja se provodi kao bazična metoda rada u rehabilitacijskim i odgojno-obrazovnim postupcima u Poliklinici SUVAG, temelji se na strukturalističkom pristupu govornoj komunikaciji. Primjenjuje se u radu s osobama oštećena sluha ili osobama s govorno-jezičnim ili pak komunikacijskim poremećajima. Načela verbotonalne metode utkana su u sve rehabilitacijske i metodičke postupke koji se provode u Poliklinici SUVAG, pa tako i u Osnovnoj školi Poliklinike SUVAG, o čijim se posebnim uvjetima školovanja govori u radu. Slušanje je baza govora i jezika, a time i komunikacije. U Službi za medicinsku rehabilitaciju djece školske dobi i u Osnovnoj školi Poliklinike SUVAG logopedi, audiorehabilitatori i verbotonalni stručnjaci provode rehabilitaciju slušanja i govora po verbotobalnoj metodi akademika Petra Guberine. Specifični rehabilitacijski i obrazovni verbotonalni postupci provode se uz uporabu verbotonalnih elektroakustičkih aparata i specijalizirane opreme. U kompleksnoj rehabilitaciji unutar koje je i Osnovna škola, provode se posebni verbotonalni postupci kao što su stimulacije pokretom i glazbene stimulacije (fonetska ritmika). Učenici viših razreda imaju izborne predmete Kulturu govora i Vizualnu i medijsku kulturu kojima se potiče govorno-jezični razvoj i komunikacija. Poštujući načela verbotonalne metode koja podrazumijevaju djecu i učenike kao aktivne sudionike svih procesa vođenih od verbotonalnih stručnjaka raznih profila, osigurava se profesionalnost i uspješnost rehabilitacije i nastave.
44
Vuković, Mile, Aneta Jašarević, Dragan Pavlović e Nada Prica-Obradović. "Speech and language abilities and oral-motor movability in children with spastic cerebral palsy: Preliminary research". Engrami 42, n.º 1 (2020): 6–19. http://dx.doi.org/10.5937/engrami2001006v.
Texto completo da fonte
45
Vitez, Primož. ""Francoska izjema": od končnega naglasa k jezikovni politiki". Linguistica 53, n.º 1 (1 de dezembro de 2013): 239–49. http://dx.doi.org/10.4312/linguistica.53.1.239-249.
Texto completo da fonteResumo:
Koncept "francoske izjeme" (fr. exception française) ima svoj izvor v francoski kulturni politiki s konca 50. let 20. stoletja in je proizvod ohranitvenega refleksa, s katerim se je francoska kultura poskusila zoperstaviti hegemoniji angleščine po drugi svetovni vojni, pozneje pa v procesu globalizacije. Umevanje tega koncepta se vendarle ne more ustaviti pri njegovih pravnih in političnih sestavinah : francoski smisel za posebnost je globoko zakoreninjen v francoskem jeziku in je med drugim notranji simptom odnosa do nekdanjega prestižnega statusa frankofonije. Vprašanje francoske izjeme je torej v temelju jezikovno vprašanje. Smisel besede "izjema" je zajet v interpretativnih sopomenkah, kakršni sta "odtegniti", "izvzeti": in res, francoščina, frankofonija in frankofonski govorci se obravnavajo kot izjemni, pogosto nevede in nehote. Francoščina je jezik, ki je temeljno drugačen od drugih jezikov: drugačnost ni le v specifikah francoskih oblikoskladenjskih struktur, temveč zlasti v posebnostih zvočne podobe, s katero francoščina izstopa tudi glede na strukturno podobne (romanske) jezike. Tovrstna drugačnost je predmet nekakšne "nelagodne samoumevnosti", s katero rojeni govorec francoskega jezika stopa v odnose s samim sabo, z nefrankofonskimi govorci in posebej z govorci francoščine kot tujega jezika. Jezikovna politika je v Franciji najprej utemeljena na "izjemnosti" francoščine, na odnosu do nekdanje slave francoščine kot elitnega evropskega jezika, nenazadnje pa na ustavnih in zakonskih postulatih, ki ustvarjajo formalne pogoje za preventivno zaščito francoske jezikovne dediščine.
46
Stamenković, Slađana. "SUBCULTURE RISING: THE TRANSITION FROM SUBCULTURE TO HEGEMONY IN CHUCK PALAHNIUK’S FIGHT CLUB". ZBORNIK ZA JEZIKE I KNJIŽEVNOSTI FILOZOFSKOG FAKULTETA U NOVOM SADU 7, n.º 7 (5 de março de 2018): 303. http://dx.doi.org/10.19090/zjik.2017.7.303-315.
Texto completo da fonteResumo:
Kada govorimo o kulturološkom fenomenu supkulture, možemo reći da ona nastaje kao reakcija izvesne grupe ljudi na dominantnu kulturu u jednom istorijskom momentu. Ona uključuje prisvajanje dobara kojima dominantna kultura raspolaže i oblikovanje tih dobara tako da odgovaraju potrebama supkulture koja nastaje. Međutim, onda kada pojedine odlike neke supkulture budu dovedene do ekstrema, može se govoriti o njenom razvoju u hegemoniju. Ovaj rad prati upravo proces pretvaranja jedne supkulture u sistem koji ima gotovo sve odlike hegemonije na primeru romana Borilački klub Čaka Palahnjuka. U romanu, omanja zajednica muškaraca postaje poslušna militantna grupa kojom zapoveda diktator u nastanku oličen u alter egu glavnog junaka i naratora, Tajleru Dardenu.
47
Filipi, Goran. "Etimologijska obradba istrorumunjskoga leksika koji se tiče voćki". Tabula : periodicus Facultatis philosophicae Polensis; rivista della Facoltà di lettere e filosofia; Journal od the Faculty of Humanities No. 9 (2011): 40–63. http://dx.doi.org/10.32728/tab.09.2011.3.
Texto completo da fonteResumo:
U članku se raspravlja o istrorumunjskim nazivima koji su u bilo kakvoj svezi s voćkama. Obrađeni su oblici dio opsežnijega korpusa od preko 8000 oblika koji smo sami prikupili (istraživanja su obavljana u više navrata od 1985. godine - posljednje provjere i dopune korpusa obavljene su tekuće, 2011., godine i to u svim mjestima gdje se i danas govori istrorumunjski: Žejane, Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Škabići, Trkovci, Zankovci, Miheli, Kostrčan). Uz svaku obrađenu riječ navode se odgovarajuće iz svih dostupnih nam istrorumunjskih repertoara. Za svaku riječ daje se etimologijsko tumačenje do kojeg se dolazi usporedbom pojedinog termina s odgovarajućim čakavskim i istromletačkim okolnim govorima, a ako je riječ domaća, daju se i paralele iz ostala tri rumunjska dijalekta. U obrađenoj građi prevladavaju posuđenice iz čakavskih govora. Domaće su riječi malobrojne. Izravnih posuđenica iz (istro)mletačkoga nema.
48
Došen, Ana. "Traumatsko oštećenje mozga – zašto je logoped potreban?" Logopedija 11, n.º 2 (6 de fevereiro de 2022): 44–49. http://dx.doi.org/10.31299/log.11.2.2.
Texto completo da fonteResumo:
Traumatsko oštećenje mozga podrazumijeva ozljedu moždanog tkiva uzrokovanu fizičkom silom ili nasilnim pomicanjem glave. Posljedično se mogu javiti fizičke, kognitivne, komunikacijske i bihevioralne teškoće koje narušavaju svakodnevno funkcioniranje osobe. Za rehabilitaciju osoba s traumatskim oštećenjem mozga odgovoran je multidisciplinarni tim, u kojem važnu ulogu ima i logoped. Osobe s traumatskim oštećenjem mozga imaju komunikacijskih teškoća, uglavnom kao rezultat narušenih kognitivnih funkcija (pažnje, izvršne funkcije, pamćenja). Mogu imati teškoća u svim jezičnim sastavnicama, a najviše u uporabi jezika, tj. pragmatici. Mogući su govorni poremećaji, najčešće dizartrija, poremećaji gutanja i hranjenja. Cilj je rada prikazati moguće kognitivno-komunikacijske, jezične i govorne teškoće uzrokovane traumatskim oštećenjem mozga i istaknuti važnost i potrebu logopeda u rehabilitaciji takve patologije. Intervencija logopeda počinje kada su sve vitalne funkcije stabilne, a planiranje intervencije oslanja se na principe neuroplastičnosti mozga, tj. sposobnost mozga da se mijenja i reorganizira radi bolje prilagodbe novim situacijama.
49
Brlobaš, Željka. "Glavni broj jedan i redni broj drugi u govorima kajkavskoga narječja (na primjeru rječnika kajkavskih govora)". Knj. 26 (2022) 26 (2022): 1–13. http://dx.doi.org/10.21857/m3v76t5ndy.
Texto completo da fonte
50
Shaker, Anthony F. "Interpreting Mullā Ṣadrā on Man and the Origin of Thinking". Synthesis philosophica 35, n.º 2 (29 de dezembro de 2020): 485–505. http://dx.doi.org/10.21464/sp35212.
Texto completo da fonteResumo:
U radu se istražuju ključni aspekti Mullā Ṣadrāova razumijevanja čovjekova bivstvovanja u svijetu, gdje se embrij opažanja i mišljenja pojavljuje u jedinstvenim uvjetima čovjeka kao artikuliranog društvenog bića. Biće koje može govoriti također govori sebi i o sebi. No s obzirom na to da čovjekova »prava stvarnost« nalazi svoj korijen u božanskom znanju i bivstovanju u dvostrukoj egzistencijaciji, u srcu njegova bivstvovanja u svijetu leži intelekt pomoću kojega se on »vraća« iz materijalnosti u njegov izvor u božanskom, gdje sve znanje i bivstovanje počinje i završava. Problem znanja i bivstvovanja – izrazivo u smislu jednog i mnogih – potječe još iz vremena prije predsokratovaca. Da bi se Ṣadrāovo razumijevanje moglo umjestiti, razmatraju se drugi filozofi, uključujući Kanta, čija je logika argumenata okupljenih oko »Ja« naznačena u Heideggerovoj kritici. To niti je prvenstveno epistemologijski problem islamske filozofije niti je lišen šireg zanimanja za društvenu životinju naziva »čovjek« (insān).