Gotowa bibliografia na temat „Muzeĭ S.M”

V različnih slovenskih muzejih in zasebnih zbirkah hranijo več zbirk vzhodnoazijskih predmetov, od katerih so v zadnjih letih nekateri postali objekt večjega znanstvenega zanimanja. V prispevku je predstavljen primer kamna za črnilo iz zbirke osebnih predmetov Alme M. Karlin (1889–1950), ki jo hrani Pokrajinski muzej Celje. Pred to raziskavo so bile osnovne informacije o predmetu iz omenjene zbirke redke, konkretni podatki o njegovi zgodovini pa pomanjkljivi. S to študijo primera je bila določena provenienca in osnovni podatki, hkrati pa predstavljen tudi metodološki aparat, uporabljen za raziskovanje in končno potrditev izvora obravnavanega predmeta. Osrednji del članka se osredotoča na raziskovanje pomena na kamnu izrezljanega pečata in na razrešitev ročno napisanega zapisa na spodnji strani predmeta. Oba zapisa sta tudi postavljena v širši kulturno­zgodovinski kontekst vzhodnoazijske regije in v kontekst potovanja Alme Karlin.

Ключові слова: система укріплень, фортеця Тягин, археологічні дослідження, фортифікаційна лінія, Північне Причорномор’я. Анотація Історико-археологічне вивчення маловідомого періоду перебування українських земель у складі Великого князівства Литовського і Руського : розбудови фортець, організації транснаціональної торгівлі, матеріальної культури є актуальним завданням сучасного етапу наукових досліджень. Завдяки археологічним розкопкам останніх 2016-2021рр. зроблені видатні відкриття у галузі вивчення комплексу пам’яток Південної фортифікаційної лінії, які засвідчують наявність спільної історичної спадщини Литви і України у Північному Причорномор’ї. У статті показано, що дослідження 2016-2021 рр. довели надзвичайну важливість вивчення археологічних пам’яток українських земель доби середньовіччя у Північному Причорномор’ї. Знаковим відкриттям, визнаним українською та світовою спільнотою, постало створення доказової бази існування будівельних залишків фортеці Тягинь, архітектурно-археологічних об’єктів та ознак литовської присутності. Її розташування на крайньому Півдні території Великого князівства Литовського та Руського уособлювало важливий форпост захисту українських земель, важливого чинника створення передумов становлення нового суспільного стану козацтва та його використання у захисті батьківщини. Посилання Аrhiv, 1854 – Аrhiv sctoriko-yuridichnyh svedeniy, otnosyaschihsya do Rossii, izd.Nikolaem Kalachovym. M., 1854. kn. 2., 544 s [in Russian] Biliaieva, Fialko, Hulenko, 2017 – Biliaieva S.O., Fialko O.Ye. Hulenko K.S. Arkheolohichni doslidzhennia poselennia bilia s. Tiahynka u 2016 r. [Archaeological investigationsof the settlement andfortress tiagin: some resultsand problems] // Novi doslidzhennia pam’iatok kozatskoi doby v Ukraini. Vyp. 26. 2017. S. 495-502. [in Ukrainian] Vytkunas, Zabyla, 2017 – Vytkunas M., Zabyla H. Horodyshcha baltov: neyzvestnoe nasledye [Fortified settlements of the Balts: unknown heritage]. Vylnius: Lietuvos archeologijos draugija, 2017. 88 s. [in Russian] Hoshkevych, 1916 – Hoshkevych V.Y. Raskopky na ostrove protyv m. Tiahynky [Excavation on the island against Tyaginki] // Letopys muzeia za 1914 hod. Kherson, 1916. Vyp. 6. 48 s. [in Russian] Hutsul, 2011 – Hutsul V.M. Knightly military technology in the Kyiv-Russian and Polish-Lithuanian states in the XIII-XVI centuries: tools, concepts and practices of armed struggle [Knightly military technology in the Kyiv-Russian and Polish-Lithuanian states in the XIII-XVI centuries: tools, concepts and practices of armed struggle]: dis. cand. ist. science: 07.00.02; Nat. Kyiv-Mohyla University acad. Kyiv, 2011. 306 p. [in Ukrainian] Diachenko, 2004 – Diachenko S.A. Levoberezhe Nyzhneho Dnepra na karte Rychchy Zanony 1767 hoda [The left bank of the Lower Dnieper on the Ricci Zanoni map of 1767] // Naukovi Zapysky. Problemy arkheolohii, etnohrafii, literaturoznavstva, mystetstvoznavstva, muzeieznavstva, onomastyky, sotsiolohii. Kherson., Ailant. 2004. S. 54-71. [in Russian] Ehorov, 1985 – Ehorov V.L. Ystorycheskaia heohrafyia Zolotoi Ordу [Historical geography of the Golden Horde]. M., 1985. 246 s. [in Russian] Enhel, 2014 – Enhel Y.Kh. Istoriia Ukrainy ta ukrainskykh kozakiv [History of Ukraine and Ukrainian Cossacks]. Kharkov 2014. 640 s. [in Ukrainian] Yelnykov, 2006 – Yelnykov M. Do pytannia pro kilkist zolotoordynskykh horodyshch na Nyzhnomu Dnipri [On the question of the number of Golden Horde settlements on the Lower Dnieper] // Pivnichne Prychornomor’ia i Krym u dobu serednovichchia (XIV-XVI st.). Kirovohrad. 2006. S. 45-51. [in Ukrainian] Zharkykh, 2017 – Zharkykh . Natysk na pivden: Try roky polityky Vitovta (1397 – 1399 rr.) [The pressure on the south: Three years of Vytautas' policy (1397 - 1399)], 2017. URL: https://www.m-zharkikh.name/en/History/Monographs/Essays/SourceValueGenealogies/Structure.html [in Ukrainian] Ylynskyi, 2010 – Ylynskyi V.E. Horod Tiahyn-Semymaiak na Tavanskoi pereprave.(Ystorycheskaia spravka) [The city of Tyagin-Semimayak on the Tavan ferry. (Historical information)] // Zapovidna Khortytsia. Materialy IV mizhnarodnoi naukovo-praktychnoi konferentsii «Istoriia zaporozkoho kozatstva: v pam’iatkakh ta muzeinoi praktytsi. Spetsialnyi vypusk. Zbirka naukovykh prats. Zaporizhzhia. 2010. S. 308-313. [in Russian] Ivakin, 1996 – Ivakin H.Yu. Istorychnyi rozvytok Kyieva KhIII-KhV st.: istoryko-topohrafichni narysy [Historical development of Kyiv in the XIII-middle of the XVI century]. K. 1996. 271 s. [in Ukrainian] Kobaliia, 2018. – Kobaliia D. Krepost Tiahyn y ee sovremennoe sostoianye [Tyagin fortress and its current state] // Scriptorium nostrum. 2018. № 2 (11). s. 172-196. [in Russian] Krasnozhon, 2018 – Krasnozhon A.V. Fortetsi ta mista Pivnichno-Zakhidnoho Prychornomor’ia [Fortress and cities of the North-Western Black Sea coast]. Odesa: Vydavnytstvo Chornomor’ia. 2018. 311 s. [in Ukrainian] Na rozi, 2018 – Na rozi dvokh svitiv. Istorychna spadshchyna Ukrainy ta Lytvy na terytorii Khersonskoi oblasti [At the corner of two worlds. Historical heritage of Ukraine and Lithuania in the Kherson region] / Avt. kol.: S.O. Biliaieva, K.S. Hulenko, O.Ye. Fialko, M.M. Iievlev, O.V. Hrabovska, O.V. Manihda, O.V. Chubenko, O.V. Symonenko, O.S. Dzneladze, D.M. Sikoza. NAN Ukrainy. Instytut arkheolohii; KhMHO «Kulturnyi tsentr Ukraina-Lytva». Kyiv; Kherson: Hileia, 2018. 72 s. [in Ukrainian] Olenkovskaia, Olenkovskyi, 1978 – Olenkovskaia M.Y., Olenkovskyi N.P. Razvedky na terrytoryy Khersonskoi oblasty [Exploration in the territory of the Kherson region] // Arkheolohycheskye otkrыtyia 1977 hoda. M., 1978. S. 364. [in Russian] Petrashyna, 2011 – Petrashyna V. Arkheolohichni doslidzhennia Natsionalnoho zapovidnyka «Khortytsia» na o. Tiahyn 2010 r. (za materialamy rozkopu № 3) [Archaeological excavations of the Khortytsia National Reserve on Fr. Tyahyn 2010 (according to excavation materials № 3)] // Novi doslidzhennia pam’iatok kozatskoi doby v Ukraini. 2011. Vyp. 20. S. 71-79. [in Ukrainian] Teslenko, 2014 – Teslenko Y.B. Odna yz honcharnykh tradytsyi Tavryky XIV–XV vv. (keramyka hruppy Yuho-Zapadnoho Kryma) [One of the pottery traditions of Taurica XIV-XV centuries. (ceramics of the South-West Crimea group)] // Ystoryia y arkheolohyia Kryma. Vyp. 1. Symferopol. 2014. S. 495-512, 541-560. [in Russian] Tykhomyrov, 1979 – Tykhomyrov M.N. «Spysok russkykh horodov dalnykh y blyzhnykh» [«List of Russian cities far and near»] // Russkoe letopysanye. M.,1979. S. 83-137. [in Russian] Toichkin, 2014 – Toichkin D.V. Bulavy y pernachi na terenakh Ukrainy: zbroia ta symvol vlady [Maces and feathers on the territory of Ukraine: weapons and symbols of power] // Istoriia davnoi zbroi. Doslidzhennia 2014: zb. nauk. pr. Instytut istorii Ukrainy NAN Ukrainy; Natsionalnyi viiskovo-istorychnyi muzei Ukrainy. Kyiv: In-t istorii Ukrainy NANU. 2014. S. 227-241. [in Ukrainian] Chernaia, 1998 – Chernaia E.D. Kollektsyia polyvnoi keramyky Khersonskoho kraevedcheskoho muzeia [Collection of glazed ceramics of the Kherson Museum of Local Lore] // Ystoryko-kulturnыe sviazy Prychernomoria y Sredyzemnomoria X-XVIII vv. Po materialam polyvnoi keramyky. Tezysы dokladov nauchnoi konferentsyy. Symferopol, 1998. S. 186-189. [in Russian] Shlapak, 2004 – Shlapak M. Belhorod-Dnestrovskaia krepost. Yssledovanye srednevekovoho oboronnoho zodchestva [Belgorod-Dnestrovskaya fortress. Study of medieval defense architecture]. Kyshynev, 2004. 237 s. [in Russian] Evarnickij, 1898 – Evarnickij D.I. Vol'nosti zaporozhskih kozakov [Liberties of the Zaporozhye Cossacks]. SPb., 1898. 427 s. [in Russian] Yavornytskyi, 1990 – Yavornytskyi D.I. Istoriia zaporozkykh kozakiv. U 3-kh t [History of the Zaporozhian Cossacks. In 3 volumes]. T. 1 / Peredmova V.A. Smoliia; Red. kol.: P.S. Sokhan (holova), V.A. Smolii (zast. holovy), V.H. Sarbei, H.Ya. Serhiienko, M.M. Shubravska (vidp. sekr.). AN Ukrainskoi RSR. Arkheohrafichna komisiia, Instytut istorii. K.: Naukova dumka, 1990. 596 s. [in Ukrainian] Urbanavićiene, 1995 – Urbanaviċiene S. Dictarų kapininas // Lietuvos archeologija. 1995. T. 11. S. 169-206. [In Lithuanian]

Za provođenje arheološkog nadzora određen je Gradski muzej Senj i stručni voditelj Blaženka Ljubović, mag. educ. hist. i mag. archeol., uz konzervatorski nadzor Vinka Madirace, dipl. arheologa iz Konzervatorskog odjela u Gospiću. Građevinski radovi i arheološki nadzor uređenja ušća Kolana, desne obale vodotoka od utoka u more uzvodno u dužini oko 80 m, provedeni su od siječnja do svibnja 2022. godine. Predmetni lokalitet, ušće senjskog potoka Kolan, nalazi se u sklopu zaštićene kulturno-povijesne cjeline grada Senja, k. č. br. 740/1. k. o. Senj, koja ima status kulturnog dobra upisanog u Registar nepokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske pod brojem Z-4186. Zbog regulacija gorske bujice koja je često činila veliku štetu gradu Senju i senjskoj luci, prokopan je Kolan (18./19. st.), duboko korito duž južne periferije grada Senja. Nakon prokopa korita, vodene bujice su se zajedno s nanosom šljunka, pijeska i mulja izlijevale kod Arta, na ušću Kolana u more, izvan gradske luke. Predmet ovoga rada arheološki je nadzor na zaštiti lokaliteta tijekom građevinskih radova uređenja desne obale ušća Kolana, u svrhu prikupljanja svih bitnih informacija o kulturnim slojevima i arheološkim nalazima na lokalitetu. Tijekom radova otkriveni su arhitektonski ostaci solidno građenoga zida, dužine 40 metara, koji se pruža cijelom linijom desne obale ušća Kolana do Vukasovićevog mosta. Zid je složen u horizontalnom slogu od 4 reda različitih dimenzija kamenih blokova povezanih vapnenim mortom, čineći cjelinu sa zidom lukobrana. U sklopu ovih radova uredio se dio terena na platou ispred Vukasovićevog mosta. Uz zid mosta otkriven je dio pločnika od pravilno složenih komada kamena. Arheološkim nadzorom nad građevinskim radovima uređenja ušća potoka Kolan u more došlo se do bitnih informacija o lokalitetu i kulturnim slojevima te arheološkim nalazima na lokalitetu. Također, otkriveno je još jedno svjedočanstvo bogate senjske povijesti.

Las excavaciones arqueológicas realizadas en Monte Molião permitieron la recogida de un importante conjunto de artefactos de hueso pulido, de la Edad del Hierro y de época Romana, que supone un total de 80 piezas. Están distribuidas por distintas categorías funcionales, relacionadas con el adorno personal, con la actividad textil, con el juego y con la escritura. Otros integran la categoría de complementos de muebles. El conjunto es revelador de la presencia, en el sur de Portugal, de individuos con costumbres y usanzas que siguen patrones estéticos y sociales del Mediterráneo romanizado.Palabras clave: Algarve romano, mundus muliebris, textiles, ludi, stiliTopónimo: PortugalPeriodo: Edad del Hierro, época romana ABSTRACTThe archaeological digs undertaken in in Monte Molião led to the discovery of 80 bone artefacts, dating from Iron Age and Roman times. They are divided into several functional categories, connected with personal adornment, textile activity, games, and writing. Others correspond to furniture complements. They reveal the presence in the south of Portugal of individuals with customs and practices that follow specific aesthetic patterns of the Romanized Mediterranean. Keywords: Roman Algarve, mundus muliebris, textiles activities, ludi, stiliPlace names: PortugalPeriod: Iron Age, Roman times REFERENCIASAlarcão, J. de, Étienne, R., Alarcão, A. y Ponte, S. da (1979), “Les accessoires de la toilette et de l’habitallaments”, en J. de Alarcão y R. Étienne (dir.), Fouilles de Conimbriga, VII, Trouvailles diverses 80, Paris, E. De Boccard.Almagro Basch, M. (1955), Las Necrópolis de Ampurias: Necrópolis romanas y necrópolis indígenas, Barcelona, Seix y Barral.Alonso López, J. y Sabio González, R. (2012), “Instrumentos de escritura en Augusta Emerita. Los stili o estiletes”, Revista de Estudios Extremeños, LXVIII, III, pp. 1001-1024.Andreu Pintado, J. (2013), “Sobre un repertorio de objetos de hueso romanos del norte de la Tarraconense: los Bañales de Uncastillo (Zaragoza, España)”, Habis, 44, pp. 115-139.Antoñanzas Subero, M. (2002), “Juegos y pasatiempos”, en E. Pavia Laguna, P. Iguácel de la Cruz, J. Cinca Martínez y P. Castillo Pascual (eds.), Así era la vida en una ciudad romana: Calagurris Iulia, Calahorra, Amigos de la Sociedad de Calahorra, pp. 145-150.Arruda, A. M. y Dias, I. (2018), “A terra sigillata itálica de Monte Molião, Lagos, Portugal”, Portvgalia, Nova Série, 39, pp. 159-178.Arruda, A. M. y Pereira, A. (2017), “A cerâmica de cozinha africana de Monte Molião (Lagos, Portugal) e o seu enquadramento regional”, Onoba, 5, pp. 21-43.Arruda, A. M. y Sousa, E. (2013), “Ânforas Republicanas de Monte Molião (Lagos, Algarve, Portugal)”, Spal, 22, pp. 101-141.Arruda, A. M., Sousa, E. y Lourenço, P. (2010), “A necrópole romana de Monte Molião (Lagos)”, Xelb, 10, pp. 267-283.Arruda, A. M., Sousa, E., Pereira, C. y Lourenço, P. (2011), “Monte Molião: um sítio púnico-gaditano no Algarve (Portugal)”, Conimbriga, 50, pp. 5-32.Bartus, D. (2012), “Roman hairpins representing human hands typology and symbolism”, en B. Szilvia y V. Péter (eds.), Firkák II. Fiatal Római Koros Kutatók II. Konferenciakötete, Szombathely, Iseum Savariense, pp. 205-233.Béal J.-C. (1984), Les objets de tabletterie antique du Musée Archéologique de Nîmes, Nîmes, Cahiers des Musées et Monuments de Nîmes 2.Béal, J.-C. y Feugère, M. (1983), Les pyxides gallo-romaines en os de Gaule méridionale, Documents d'Archéologie Méridionale, 6, pp. 115-126.Bertrand, I. (2008), “Le travail de l’os et du bois de cerf à Lemonum (Poitiers, F.): lieux de production et objets finis. Un état des données”, en I. Bertrand. (dir.), Le travail de l'os, du bois de cerf et de la corne à l'époque romaine: un artisanat en marge?, Montagnac, Monographies Instrumentum 34, pp. 101-144.Bianchi, C. (1995), Spilloni in osso di età romana. Problematiche generali e rinvenimenti in Lombardia, Milán, Edizioni ET.Bianchi, C. (2018), “Oggetti in osso, palco e avorio”, en L. Pitcher, E. Arslan, P. Blockley y M. Volonté (eds.), Amoenissimis... Aedificiis. Gli Scavi di Piazza Marconi a Cremona, Studi e Ricerche di Archeologia 5, Cremona, pp. 419-448.Bonnaud, R. y Py, M. (2012), “Une fosse du Ier âge du Fer sur le site des Gravenasses, à Combas (Gard)”, Documents d’Archéologie Méridionale, 35, pp. 227-242.Brunaux, J., Meniel, P. y Poplin, F. (1985), “Gournay I. Les fouilles sur le sanctuaire et l’oppidum (1975-1984)”, Revue Archéologique de Picardie, numéro special 4, Paris, Editions Errance.Bustamante Álvarez, M. y Detry, C. (2019), “Una officina dedicada al tratamiento, manufactura y venta de objetos de hueso en Augusta Emerita (Mérida, Badajoz)”, Zephyrus, LXXXIII, pp. 139-163.Constantine, D. (2014), Working with Bone, Antler and Horn. Disponible en https://halldorviking.files.wordpress.com/2013/08/working-with-bone-antler-and-horn-david-constantine-1-4.pdfDeschler-Erb, S. (1998), Römische Beinartefakte aus Augusta Raurica Rohmaterial, Technologie, Typologie und Chronologie, Forschungen in Augst 27/1, August, Römermuseum.Estrela, S. (1999), “Monte Molião, Lagos: intervenção de emergência (1998) e problemas da gestão do património em sítios arqueológicos classificados”, Revista Portuguesa de Arqueologia, 2, 1, pp. 199-234.Feugère, M. (1992), “Bibelots, quincaillerie et colifichets: le monde des petits objets”, en J. Guilhot y C. Goy (coords.), 20000 m3 d'histoire. Les fouilles du parking de la Mairie à Besançon, Besançon, Musée des Beaux-Arts et d'Archéologie, pp. 130-171.Feugère, M. y Charpentier, X. (2012), “Les petits objets”, L. Maurin (dir.), Un quartier de Bordeaux du Ier au VIIIe siècle. Les fouilles de la Place Camille-Jullian, 1989-1990, Documents Archéologiques du Grand Sud-Ouest 3, Bordeaux, pp. 373-394.Feugère, M. y Prévot, Ph. (2008), “Les matières dures animales (os, bois de cerf et ivoire) dans la vallée de l’Hérault: production et consommation”, en I. Bertrand (dir.), Le travail de l'os, du bois de cerf et de la corne à l'époque romaine: un artisanat en marge?, Monographies Instrumentum 34, Montagnac, pp. 231-268.Frontori, I. (2012), “Reperti in osso lavorato dal quartiere centrale di Nora”, Lanx, 13, pp. 117-140.Gailledrat, E., Anwar, N., Beylier, A., Brunner, Ph., Curé, A.-M., Duday, H., Marchand, G., Munos, S., Piquès, G., Roux, J.-C. y Vacheret, A. (2010), Pech-Maho (Sigean, Aude). Rapport de fouille programmée 2009, Lattes, CNRS.Gamito, T. (1992), “Cemitério romano do século II/III, Faro, Rua das Alcaçarias”, Conimbriga, XXXI, pp. 99-118.Gomes, F., Pereira, C. y Arruda, A.M. (2019), “A cisterna de Monte Molião (Lagos, Portugal)”, Spal, 28-2, pp. 235-278.Gonzenbach, V. von (1952), “Fides exercitum eine Hand aus Vindonissa”, Jahresber. Gesellsch, Pro Vindonissa, pp. 5-21.Gostenčnik, K. (1996), “Die Kleinfunde aus Bein vom Magdalensberg”, Carinthia, I 186, pp. 105-137.Greep, S. y Rijkelijkhuizen, M. (2019), “Bone cylinders, discs and terminals-scroll holders from roman funerary deposits?”, Cuadernos de prehistoria y arqueología de la Universidad de Granada, 29, pp. 219-235.Guilaine, J., Rancoule, G. y Passelac, M. (1986), Carsac, une agglomeration protohistorique en Languedoc, Toulouse, Centre anthropologique des sociétés rurales.Hall, J. y Wardle, A. (2005), “Dedicated followers of fashion? Decorative bone hairpins from Roman London”, en N. Crummy (eds.), Image, Craft and the Classical World. Essays in honour of Donald Bailey and Catherine Johns. Monographies Instrumentum 29, Montagnac, pp. 172-179.Heredia Bercero, J. (dir.) (2001), De Barcino a Barcinona (siglos I-VII). Los restos arqueológicos de la plaza del Rey de Barcelona, Barcelona, Museo de Historia de la Ciudad, Ajuntament, pp. 140-197.Hörig, M. y Schwertheim, E. (1987), Corpus cultus Iovis Dolicheni (CCID), Leiden, EPRO 106.Hrnčiarik, E. (2017), Bone and antler artefacts from the roman fort at Iža, Archaeologica Slovaca Monographiae Fontes, Tomus XXIII, Nitra, Trnava, Komárom.Istenič, J. (1999-2000), Poetovio, the western cemeteries I-II, Ljubljana, Narodni muzej Slovenije.Janković, M. (2018), “Archaeology of Taste: Board and Dice Games of Moesia Superior”, en M. Janković y V. Mihajlović (eds.), Reflections of Roman Imperialisms, Cambridge, Scholars Publishing, pp. 236-263.Jiménez Melero, M. (2011), El arreglo del cabello femenino en época romana: Evidencias arqueológicas en la Bética occidental (Tesis doctoral), Universidad de Cádiz, Disponible en https://rodin.uca.es/xmlui/handle/10498/15846Kuhnle, G. y Fort, B. (2013), “Mandeure (Doubs, F), «Rue de la Récille»: nouvelles données sur les quartiers orientaux d'Epomanduodurum”, Deuxièmes Journées Archéologiques Frontalières de l'Arc Jurassien, pp. 431-440.Ladjimi-Sebai, L. (1985), “El adorno femenino en África. Época romana”, Revista de Arqueología, 50, pp. 55-64.Lebel, P. (1961), “Mains féminines en bronze tenant un objet arrondi”, Revue archéologique de l’est et du Centre-est, 12, pp. 278-283.López Ferrer, M. (1995), “Alfileres y agujas de hueso en época romana: avance preliminar”, Actas del XXII Congreso Nacional de Arqueología, Vigo, pp. 411-418.Macgregor, A. (1985), Bone, antler, ivory and horn. The technology of skeletal materials since Roman period, New Jersey, Routledge.Manning, W. (1985), Catalogue of the Romano-British iron tools, fittings and weapons in the British Museum, London, British Museum Publications.Marela, M. (2012), “Gli strumenti della filatura nel contesto funerario: i materiali dalle necropoli veronesi”, en M. Busana y P. Basso (eds.), La lana nella cisalpina romana, economia e società. Studi in onore di Stefania Pesavento Mattioli, Padova, pp. 599-604.Mariné, M. (1983), “Modas y épocas en el peinado romano”, Revista de Arqueología, 24, pp. 56-65.Martin-Kilcher, S. (1991), “Geräte und Geräteteile aus Knochen und Hirschborn aus dem Vicus Vitudurum-Oberwinterthur”, en H. Etter, R. Brogli, S. Martin-Kilcher, P. Morel y A. Rast (eds.), Beiträge zum römischen Oberwinterthur. Vitudurum 5, Zurich, pp. 61-75.Mezquíriz Irujo, M. (2003), La villa romana de Arellano, Departamento de Cultura y Turismo, Pamplona, Institución Príncipe de Viana.Mezquíriz Irujo, M. (2009), “Producción artesanal romana: objetos de hueso encontrados en yacimientos navarros”, Trabajos de Arqueología Navarra, 21, pp. 161-198.Mota, N., Pimenta, J. y Silva, R. (2014), “Acerca da ocupação romana republicana de Olisipo: os dados da intervenção na Rua do Recolhimento núms. 68-70”, Cira Arqueologia, 3, pp. 149-176.Navas Guerrero, E., Román Punzón, J., García García, M., Gutiérrez Rodríguez, M. y Morgado, A. (2017), “Vida cotidiana a través de la cultura material y los restos arqueofaunísticos de una villa romana de Granada”, Antiquitas, 29, pp. 109-124.Nolla, J. (dir.) (2010), De l’oppidum à la ciuitas. La romanització inicial de la Indigècia, Girona, Publicaciones de la Universidad.Obrecht, V. (2012), Stilus. Kulturhistorische, typologisch-chronologische und technologische Untersuchungen an römischen Schreibgriffeln von Augusta Raurica und weiteren Fundorten, 2 vols, August.Pascual Benito, J. (2006), “Las manufacturas de hueso de la Villa de Cornelius”, en R. Albiach y J. L. de Madaria (coords.), La Villa de Cornelius, Valencia, pp. 97-101.Pereira, C. (2018), As Necrópoles Romanas do Algarve. Acerca dos espaços da morte no extremo Sul da Lusitânia, O Arqueólogo Português, Suplemento 9, Lisboa, Museu Nacional de Arqueologia, Imprensa Nacional/Casa da Moeda.Pereira, C., Arruda, A.M. y Ribeiro, S. (2019a), “A Cerâmica Caulinítica de Monte Molião (Lagos, Portugal)”, Conimbriga, LVIII, pp. 127-148.Pereira, C., Arruda, A.M. y Sousa, E. (2019b), “Os artefactos metálicos da Idade do Ferro de Monte Molião (Lagos, Portugal)”, Lucentum, XXXVIII, pp. 77-88.Ponte, S. da (1978), “Instrumentos de fiação, tecelagem e costura de Conimbriga”, Conimbriga XVII, pp. 133-151.Ponte, S. da (1987), “Artefactos romanos e post-romanos de S. Cucufate”, Conímbriga, XXVI, pp. 133-165.Presedo Velo, F., Muñiz Coello, J., Santero Santurino, J. y Chaves Tristán, F. (1982), Carteia I, Excavaciones Arqueológicas en España, vol. 120, Madrid, Servicio Nacional de Excavaciones Arqueológicas.Py, M. (2009), Lattara (Lattes, Hérault), comptoir gaulois méditerranéen entre Étrusques, Grecs et Romains, Paris, Éditions Errance.Py, M. (2016), Dictionnaire des objets protohistoriques de Gaule méditerranéenne (IXe - Ier siècles avant notre ère), Lattara 23, Lattes, Association pour la Recherche Archéologique en Languedoc Oriental.Rallo, A. (1989), Le donne in Etruria, Roma, Universitá Tor Vergata.Rascón, S., Polo, G., Pedreira, G. y Román, P. (1995), “Contribución al conocimiento de algunas producciones en hueso de la ciudad hispanorromana de Complutum: el caso de las acus crinales”, Espacio, Tiempo y Forma. Serie I. Prehistoria y Arqueología, 8, pp. 295-340.Rodríguez Martín, G. (1991-92), “Los materiales de hueso de la villa romana de Torre Águila”, Anas, IV-V, pp. 181-216.Rodríguez Martín, G. (1996), Materiales de un alfar emeritense: Paredes finas, lucernas, sigillatas y terracotas, Cuadernos Emeritenses 11, Mérida, Museo Nacional de Arte Romano.Rodríguez Martín, G. y Jerez Linde, J. (1994), “Objetos de hueso procedentes de la cuenca media del Guadiana”, Revista de Estudios Extremeños, 50, pp. 511-539.Sala Sellés, F., Bayo Fuentes, S. y Moratalla Jávega, J. (2013), “Dianium, Sertorio y los piratas cilicios. Conquista y romanización de la Contestania ibérica”, en A. Álvarez-Ossório, E. Ferrer Albelda y E. García Vargas (coords.), Piratería y seguridad marítima en el Mediterráneo Antiguo, SPAL Monografias XVII, Sevilla, pp. 187-210.Sanahuja, M. (1971), “Instrumental de hierro agrícola e industrial de la época ibero-romana en Cataluña”, Pyrenae, 7, pp. 61-110.Sievers, S. (1984), Die Kleinfunde der Heuneburg: die Funde aus den Grabungen von 1950-1979, Röm.-Germ. Forsch. 42, Mainz am Rhein, Von Zabern.Sousa, E. y Arruda, A. M. (2014), “A cerâmica comum romano-republicana de Monte Molião (Lagos)”, Onoba, 2, pp. 55-90.Sousa, E. y Arruda, A. M. (2018), “A cerâmica de paredes finas de Monte Molião (Lagos, Portugal)”, CuPAUAM, 44, pp. 201-226.Sousa, E., Pereira, C. y Arruda, A. M. (2019), “O serviço de mesa de época romana republicana de Monte Molião (Lagos, Portugal)”, en J. Coll Conesa (coord.), OPERA FICTILES Estudios transversales sobre cerâmicas antiguas de la Península Ibérica, vol. 2, Madrid, pp. 357-368.Sousa, E. y Serra, M. (2006), “Resultados das intervenções arqueológicas realizadas na zona de protecção do Monte Molião (Lagos)”, Xelb, 6, 1, pp. 5-20.Spasić-Đurić, D. (2002), Viminacium. The capital of the roman province of Upper Moesia, Požarevac.Tabar, M. y Unzu, M. (1985), “Agujas y punzones de hueso de época romana en Navarra”, Trabajos de Arqueología de Navarra, IV, pp. 187-226.Tirado Martínez, J. (2005), “Objectos de hueso del solar de la casa del oculista. C/ Chavarria, Calahorra (La Rioja)”, Kalakoricos, 10, pp. 137-149.Urturi Rodríguez, P. (2012), “Un taller de industria ósea en el yacimiento de época romana de Rubina (Nanclares de la Oca, Iruña de Oca, Araba/Álava)”, Kobie Serie Paleoantropología, 31, pp. 105-136.Veiga, E. da (1910), “Antiguidades Monumentaes do Algarve. Tempos históricos”, O Arqueológo Português, 1ª Serie, 15, pp. 209-233.Viana, A., Formosinho, J. y Ferreira, O. (1952), “Alguns objectos inéditos do Museu Regional de Lagos. Monte Molião”, Revista de Guimarães, 62, 1-2, pp. 133-142.

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

Roku 2010 vyšly dvě obsáhlé publikace, shrnující mnohaletou práci předních českých medievistů – Jiřího Kuthana Královské dílo za Jiřího z Poděbrad a dynastie Jagellonců a Kláry Benešovské (ed.) Královský sňatek. Eliška Přemyslovna a Jan Lucemburský – 1310 (Katalog výstavy Galerie, Muzea a Archivu hl. m. Prahy). Po shrnutí obsahu těchto knih je kritice podroben metodologický přístup obou badatelů (či editorky a jejích spolupracovníků v případě katalogu výstavy). Ukazuje se, že sdílejí obdobný přístup, specificky pracují s literaturou a používají zastaralé metody práce s historickými prameny. Nejkritičtějším prvkem je jejich nedostatek pozornosti k nejnovější historiografické literatuře a přehlížení základních přístupů ke kulturním dějinám. Tyto prvky s nimi sdílí značná část českých uměnovědných medievistických prací.