Artykuły w czasopismach na temat „Kultura i običaji”

Ovaj rad se bavi analizom i procenom prisutnosti elemenata anglofone, domaće (lokalne) i međunarodne kulture u udžbeniku za engleski jezik – Pioneer B2, MM Publications (2015). Metodom analize sadržaja udžbenika, teme kao što su umetnost, muzika, istorija, književnost, običaji, geografija, sport i slobodno vreme dele se u jednu od tri kategorije, anglofona, domaća ili međunarodna kultura, koje se potom dalje tumače u svetlu elemenata površinske ili dubinske kulture. Kao velika prednost udžbenika ističe se širok raspon savremenih tema i interkulturalnih sadržaja što nesumnjivo doprinosi jačanju interkulturalne kompetencije učenika, a prisustvo elementa dubinske kulture drugih nacija podstiče razvoj globalne svesti. Nedostatak ovog udžbenika ogleda se u odsustvu elemenata ciljne kulture na oba nivoa. Autentični materijali nisu sastavni deo sadržaja, te su na taj način učenici uskraćeni za izvorne jezičke materijale koji bi im mogli omogućiti da ostvare dodir sa segmentima stranog jezika koji će im biti potrebni u daljem obrazovnom i profesionalnom angažovanju.

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi božićno vrijeme obuhvaća blagdane: Božić, Sveti Stjepan, Sveti Ivan, Nevina dječica, Silvestrovo, Nova godina i Sveta tri kralja. U radu se navodi i multidisciplinarno interpretira stotinjak primjera čestitarskih ophoda, pohoda i običaja od Božića do Sveta tri kralja. Ti primjeri nalaze se u literaturi od 1846. godine do naših dana, a sedamdesetak je primjera suvremenih izvornih terenskih zapisa iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ti zapisi nastajali su od 2004. do 2017. godine. Neki čestitarski ophodi, pohodi i običaji iščezli su, neki su se modificirali i reducirali. U čestitarskim ophodima, pohodima i običajima ogledaju se pretkršćanski elementi. Običaj posipanja položaja žitom i položajnikovo kresanje vatre i izgovaranje želja za nastupajuću godinu ima panspermijsku funkciju. Kada bi položaj nakon položajenja došao blizu kuće svoje djevojke ukućani bi ga pozdravili pucanjem iz pušaka. Taj običaj imao je apotropejsku funkciju. Simbolično šibanje djece na blagdan Nevine dječice također ima apotropejsku funkciju. Istu funkciju ima i upotreba pirotehničkih sredstava u dočeku Nove godine. Taj običaj u hrvatskoj tradicijskoj kulturi nastao je u drugoj polovici 20. stoljeća i najmlađi je običaj koji se interpretira u radu.

Cilj je ovoga rada prikazati adventske običaje u narodnoj kulturi stanovnika Makarskoga primorja, kako one koji su se zadržali do današnjega vremena, tako i one koji su na žalost nestali. Proučavanjem adventskih običaja stanovnika Makarskoga primorja doznat ćemo više o načinu života stanovništva toga područja tijekom priprema i za vrijeme velikoga blagdana Božića. Riječ je o običajima koji su se u najvećoj mjeri prenosili s koljena na koljeno i tako ostali zapisani u kolektivnoj svijesti zajednice. Rad donosi pregled do sada objavljene literature o adventskim običajima u narodnoj kulturi Makarskoga primorja, pregled relevantnih zapisa objavljenih u listovima župa Makarskoga primorja. Dodatnu autentičnost prikaza adventskih običaja Makarskoga primorja daje terensko istraživanje, provedeno u razdoblju od 10. ožujka do 9. travnja 2018. godine, tijekom kojeg su prikupljeni i zapisani iskazi 12 kazivača (6 žena i 6 muškaraca).

Osnovna tema ovog rada jeste usmeno stvaralaštvo Klokotnice. Prikupljeni podaci odgovaraju vremenu iz 20. stoljeća, tačnije od davne 1940. godine. Usmena književnost se na ovom prostoru izrazito njegovala u gotovo svim oblastima života: od jutarnjih razgovora i molitve, preko priča za vrijeme ispaše stoke na livadama ili priča i pjesama za vrijem rada na njivama, prilikom ašikovanja do noćnih uspavanki. Usmene pjesme i predaje koje govore o prošlim vremenima i običajima očuvale su se i u Klokotnici prenošenjem sa koljena na koljeno i na taj način čine dio tradicije i kulture ovog mjesta. Osim usmenog stvaralaštva, tema ovog rada su i običaji Klokotnice. Proučavanjem običaja saznajemo mnogo o načinu života, svakodnevnicama koje su učestvovale na usmeno stvaralaštvo. Kazivanja kojima ću se baviti u ovom radu zabilježena su od stanovnika Klokotnice koji su usmene priče i pjesme slušali u djetinjstvu i mladosti od svojih starijih ukućana ili su ih sami stvarali i usmeno prenosili mlađoj i starijoj generaciji. Klučne riječi: usmena tradicija,običaji,sevdalinka, pjevači,epska pjesma.

Navedenih dvjestotinjak primjera ophoda, običaja, obreda i divinacija imaju izniman socijalni i estetski značaj. Od tih primjera je oko stotinu sedamdeset zapisanih u prošlih desetak godina u stotinjak mjesta u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dječji jutarnji čestitarski ophodi imaju simpatički i panspermijski karakter. Obredi vezani uz drvo badnjak; kićenje zelenilom, gobinjanje, imaju apotropejski i panspermijski karakter. Post, glorijani; škropljenje blagoslovljenom vodom vjerskoga su karaktera. Blagoslov ovaca sadrži apotropejski i vjerski karakter. Badnje koledanje u novije je vrijeme poprimilo humanitarni karakter. Neki od navedenih obreda, običaja i divinacija pretkršćanskoga su postanja. Neki su se ophodi, obredi i običaji sačuvali do naših dana, neki su se modificirali, a neki su ostali samo u sjećanju starijih osoba.

Identitet je imaginacija i predodžba o tome tko smo i što smo. Pojmom kulturni identitet opisuje se autentičnost i jedinstvenost neke kulture, a na temelju kulturnih se osobitosti i vrijednosti određuje neka društvena zajednica odnosno utvrđuje pripadnost pojedinca ili društvene skupine određenoj kulturi. “Poznavati neku kulturu i njezin identitet”, ističe D. Oraić Tolić (2003: 453), “znači znati se služiti rječnikom njezinih kulturnih termina, prepoznavati nevidljive konotacije i narativne modele, znati slušati i pričati priče svojstvene nekom jeziku i kulturi, riječju – vladati imaginarijem njezinih stereotipa”. Leksikon hrvatskih tradicija (2002) Joanne Rapacke, izvorno objavljen na poljskome jeziku 1997. godine, obuhvaća 64 natuknice kojima “opisuje i objašnjava genezu najznačajnijih mitotvornih fenomena i simbola hrvatske povijesti, kulture i književnosti, onih fenomena koji su ispunjavali integracijsku i identifikacijsku funkciju u hrvatskoj etničkoj i nacionalnoj zajednici” (Fališevac 2002: 249). Promatrajući tradiciju kao “prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s naraštaja na naraštaj u zajednici, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.; stalan i kreativan proces reinterpretacije kulturnoga nasljeđa” (VRHSJ 2015: 1567), u radu se raščlanjuju sastavnice hrvatskoga nacionalnog identiteta i konceptualne metafore ključne u njegovu razumijevanju, zastupljene u Leksikonu hrvatskih tradicija Joanne Rapacke.

Kontekstualizacijom i analizom usmenoknjiževnih zapisa Marice Križe u križevačkom selu Dubovcu dobiva se uvid u obilje antropološko–folklorističkih i vjerskih sadržaja koji su u 19. stoljeću bili izuzetno bogati i snažni u identitetu hrvatskoga čovjeka. Ovim se radom želi istražiti žanrovski raznolik sadržaj dvaju rukopisa Marice Križe s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kako bi se prikazala praktična, življena vjera, i u običajima i u sakramentalnom životu seljaka u potkalničkom Prigorju. Marica Križe jedina je zapisivačica usmene književnosti u križevačkom kraju i jedna od desetak žena u Hrvatskoj koje su bilježile narodni život i običaje prema knjizi Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu Antuna Radića pri Akademijinu Odboru na narodni život i običaje. Iako ona Radićeve naputke o zapisivanju gradiva nije usvojila cjelovito kao normu, nego više kao predložak, prema njima je zapisala tradicijske i usmenoknjiževne stvarnosti te time zabilježila življenu kulturu i vjerske sadržaje na jednom lokalitetu.

U današnjem vremenu brzog razvoja te gotovo svakodnevnih promjena i napretka stari običaji i tradicijske vrijednosti padaju u zaborav te se javlja potreba za zaštitom tradicijske i nematerijalne kulturne baštine. Turizam u našem kraju kontinuirano napreduje i postaje glavnim motorom našeg gospodarstva. Cilj ovog rada je predstaviti vrijedan tradicijski hrvatski prehrambeni proizvod – Poljički soparnik, pekarski proizvod izrađen od mekog pšeničnog brašna, blitve, crvenog luka, maslinovog ulja, češnjaka, soli i vode. U prošlosti je soparnik bio jedno od osnovnih jela i poznat samo u krajevima Poljica, a danas kao zaštićen proizvod svjedoči o nekadašnjem načinu života na selu te uopće o kulturi stola kao neizostavnom dijelu ukupne nacionalne kulture. Od proizvoda za siromašne postao je prepoznatljivi brend, te se nudi na svim kulturnim ili gastronomskim događanjima širom Dalmacije i Lijepe naše

Na temelju prikupljenih suvremenih terenskih zapisa koji su nastali 2011. godine i u travnju 2016. godine na području Posušja u radu su prikazani običaji, obredi i ophodi vezani uz razdoblje od Božića do Sveta tri kralja. Interpretacija je nadopunjena korištenjem književnoteorijske literature. Uz razdoblje dvanaestodnevnice vezani su običaji apotropejskoga i panspermijskoga karaktera kao i razne divinacije. Vrhunac je božićnih blagdana sam Božić, koji je trebalo dočekati u miru sa samim sobom, ali i sa svima ostalima. Božićno vrijeme obuhvaća i blagdane sv. Stjepana, sv. Ivana, Mladence, blagdan sv. Silvestra, Novu godinu te Sveta tri kralja, kojim završava božićno razdoblje. Zapisani obredi, ophodi i običaji svjedoče o bogatoj tradicijskoj kulturi na ovom području, no ti običaji sve brže nestaju, većina ih je ostala samo u sjećanjima starijih osoba, stoga ih je nužno zapisivati.

Autor donosi i interpretira drevne apotropejske obrede i pjesme koje su poznate u Hrvata. Apotropejsko uglavnom prepleće drevni mitski i kršćanski svijet. Neki su apotropejski hrvatski obredi autohtoni, a neki baština arhaičnih obreda i vjerovanja. Hrvatski su apotropejski obredi komplementarni s obredima drugih slavenskih naroda.Odabrani su se obredi najčešće izvodili za vrijeme kršćanskih blagdana, a svrha im je tjeranje demonskih sila, pravodobno sprječavanje bolest. U njima se ogledaju vjerovanja i praznovjerja Hrvata, a simbolika im je raznovrsna.Motivski svijet pjesama koje su pratile apotropejske obrede raznovrstan je i varira od mitske, ljubavne lirike do usmeno-retoričkih oblika. U sačuvanim je apotropejskim pjesmama znatno etnološko, antropološko, usmeno-književno i lingvističko blago.

Interpretativna vremenska lenta izlaže imaginarij o mačkama u južnoslavenskim običajima i vjerovanjima od Natka Nodila preko Tihomira R. Đorđevića i Ljubinka Radenkovića sve do suvremenih kulturnoanimalističkih istraživanja, i to kontekstualno vezano uz ostale Slavene i indoeuropsku komparativnu mitologiju. I dok se Nodilo oslanja na interpretaciju mitologije prirode Angela de Gubernatisa, Tihomir R. Đorđević prati etnografski materijal Južnih Slavena (što se tiče Hrvatske pomno je, među ostalim, istražio mačkogradivo u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena), a Ljubinko Radenković semiotički promatra mačku u simbolici svijeta Južnih Slavena, gdje zamjećuje da su čovjeku od domaćih životinja najbliži konj, ovca, krava i vol, a zatim slijede bik, koza, magarac, kokoš, svinja, pas i mačka. Završno se razmatra simbolika mačke u suvremenoj hrvatskoj vizualnoj kulturi s obzirom na to da je mačka iznimno jak zoosimbol postkonceptualne i transmedijalne prakse, odnosno “antropološke strukture imaginarnog”, da uporabimo Durandovu sintagmu.

Pripadnici LGBTIQ zajednice, njihovi aktivisti i aktivistkinje nakon dekriminalizacije homoseksualnosti i uklanjanja sa spiska poremećaja nastavili su borbu za svoja posebna, specijalna prava, izlazak u javnost i zakonsko izjednačavanje s heteroseksualnom zajednicom. To uključuje zaštitu ljudskih prava homoseksualaca, zakonsko priznavanje istospolnih parova, priznavanje seksualne orijentacije i rodnog identiteta kao osnove po kojima diskriminacija nije dozvoljena, uključujući tu i sva druga prava kojima se koristi društvena zajednica. U našoj zemlji, pod utjecajem međunarodne zajednice, a ne kao plod unutrašnjeg djelovanja bilo kojih aktivističkih subjekata ili “sazrijevanja” demokratskog društva, zabranjena je diskriminacija kroz Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o zabrani diskriminacije. Pošto se ovdje radi o kompletnoj alternativnoj kulturi oprečnoj nebeskim, objavljenim, vjerama, apsolutna većina svjetske populacije protivi se homoseksualnoj ideologiji, bez obzira na zakonska rješenja, deklaracije i pravni status koji je LGBT populacija izborila. Ljudi zdravog razuma, tradicije, lijepih, prihvatljivih običaja užasavaju se teških, pa i apokaliptičnih posljedica koje bi ova populacija mogla prouzročiti (pokušaj rušenja porodice i temeljnih univerzalnih moralnih vrijednosti, raznih novih oboljenja nepoznatih u prošlim vremenima koja prate ovu populaciju, depopulacija i bijela kuga i slično). Sigurno je da iza društvene, političke i pravne afirmacije ove populacije stoje neke svjetske 'elite' i određeni vrlo utjecajni lobiji i centri moći (masonski, židovski, porno, farmaceutski, satanistički, džender i drugi). Coming outom i prajd/paradama ponosa, homoseksualne /gey osobe ostvaruju svoju društvenu angažiranost, specifične aktivnosti, ideologiju i javna istupanja, grade sebi svojstvenu supkulturu, tj. kontrakulturu ili alternativnu koja pruža otpor prema dominantnoj heteroseksualnoj kulturi. U posljednje vrijeme na našim prostorima došlo je do značajnih pomaka u usvajanju zakonodavstva nametnuto vanjskim faktorima i društvenopravnim pritiscima koje bi trebalo da štiti ovu populaciju od homofobičnog ponašanja. Tako je posljednjih godina, stav prema homoseksualcima ublažen i kod nas kao što se to ranije već desilo globalno, na Zapadu. Njihova supkultura nameće se i na našim prostorima u različitim oblastima i sferama društvenog života kroz umjetnost (književnost, kulturu, muziku, pozorište, film, slikarstvo, fotografiju, festivale, strip...), djelovanje sve većeg broja LGBT organizacija, njihovog aktivizma, uz obilno korištenje medija, posebno interneta, ali isto tako prava i politike, preko jakog stranog lobija i utjecaja svjetskih centara moći. Njihova kampanja za zakonska prava i ravnopravnost u društvu, pod krinkom tolerancije i zaštite ljudskih prava, borbe protiv diskriminacije, stereotipa i homofobije, uz primjenu ultimatuma od određenih vanjskih centara moći dovela je do usvajanja pravnih akata, deklaracija, rezolucije o zaštiti prava LGBT osoba kako na svjetskom tako i na državnom i regionalnom nivou. Pošto se radi o posebnoj ciljnoj grupi, specijalnim pravima, osobenoj kulturi i pokretu, u radu smo se posebno kritički osvrnuli na Istanbulsku konvenciju i dva modela njihove javne borbe za priznavanje i nediskriminaciju (Coming out i prajd/parade ponosa) jer su to trenutne aktualnosti koje se pokušavaju sprovesti na našim prostorima uz pomoć koja dolazi izvan naše zemlje.

Moliški Hrvati na jugu Italije prisutni su više od pet stoljeća. Prošli su dug povijesni put od potpune anonimnosti i izoliranosti do otkrivanja u površnom i pogrešnom imenu Slavi, kojim su ih kroz povijest nazivali Talijani. Upravo zbog toga, mnogi putopisci i znanstvenici s početka 20. stoljeća pogrešno su ih definirali kao Bugare, Srbe ili Crnogorce. Sredinom 20. stoljeća vraćeni su nazivom tamo kamo po svojem podrijetlu i pripadaju, da su Hrvati, katolici, iseljeni uslijed ekspanzije Turaka u 15. i 16. stoljeću iz podbiokovlja i makarskoga primorja između rijeka Cetine i Neretve. Do danas su sačuvali svoj govor, štokavsku ikavicu s elementima čakavštine. Cilj je ovoga rada predstaviti jezik i kulturu moliškohrvatske zajednice u kontinuitetu kršćanske tradicije koju oni žive kroz svoje vjerske običaje. Kršćanska tradicija dio je njihove vjerničke svijesti i bitno je utjecala na oblikovanje kulture po kojoj su i danas prepoznatljivi u lokalnom, ali i širem europskom okruženju.

Panspermijski običaji, obredi, ophodi i divinacije u srži su arhetipske pretkršćanske kulture. Narod ih je kristijanizirao te ih vezuje uz kršćanske blagdane. Položaj (prvi gost) na blagdan Svete Barbare bila je žena, a na blagdan Svete Lucije položaj je bio muškarac. Na Badnji dan i Božić, dječaci (položaji) žaračem su čeprkali po vatri izričući želje u nastupajućoj godini, a domaćica ih je posipala žitom. Kićenje kuća i imanja zelenilom, ukrašavanje božićnih kruhova, ceremonijalno unošenje badnjaka i slame te prostiranje slame na Badnji dan imaju panspermijsku, apotropejsku i simpatičku funkciju. Za vrijeme badnje večere i božićnoga ručka vršene su divinacije. Na Cvjetnicu se blagoslivljaju grančice jelke, bora ili masline i s panspermijskom i apotropejskom svrhom zabadaju u njive, vrtove, voćnjake, vinograde te stavljaju u kuće i gospodarske objekte. Vjerovalo se da plodnost donosi prskanje djevojaka vodom na Uskrsni ponedjeljak. Jurjaški ophodi imaju panspermijsku i apotropejsku funkciju, a bosonoge kraljice ljelje na Duhove svoju plodnost prenose na zemlju. Večer uoči Ivandana u središtu pozornosti su krjesovi i običaji, obredi i divinacije vezani uz njih. Panspermijski običaji, obredi, ophodi i divinacije Hrvata isti su ili slični kao kod drugih europskih naroda.

Prevođenje književnih dela koja se mogu sama po sebi posmatrati kao prevod predstavlja jedan od velikih izazova sa kojima se prevodioci susreću. Ovde se prvenstveno misli na multikulturalne tekstove, nastale u dve kulture i na dva jezika paralelno. Multikulturalnom književnošću se smatraju ostvarenja pisaca imigranata, ali i kolonizovanih starosedelaca, koji predstavljaju etničke manjine u okviru dominantnog društva. Multikulturalni pisci najčešće pišu na dominantnom jeziku, ali u svoja dela uključuju i reči, fraze, pa i čitave rečenice napisane na maternjem jeziku kako bi iskazali jedinstven kulturni sadržaj. Ovakve enkodirane poruke predstavljaju izazov za čitaoce, ali i prevodioce koji moraju taj sadržaj da prenesu na druge jezike. Problemi ove vrste prisutni su gotovo u svim delima indijanske književnosti. Luiz Erdrič, u romanu Devojčica sa Ostrva duhova koji piše na engleskom, oslikava kulturu, običaje i verovanja svog naroda, koristeći reči i izraze iz jezika Odžibve. Ovaj rad se bavi analizom prevoda ovog romana sa engleskog jezika na srpski Aleksandre Grubor. Posebna pažnja je posvećena strategijama koje prevoditeljka koristi kako bi prevela reči iz jezika plemena Odžibve, kao i reči iz engleskog jezika obojene kulturnim nasleđem plemena Odžibve.

Mleko je izhodišče raziskovanja intenzivnih sonastajanj različnih teles, vrst in stvari; tega, kar običajno imenujejo udomačitev. Mleko je del skupka, ki povezuje živali, hormone, encime, bakterije, hrano, gene, tehnologije in materialno kulturo. Ta kompleksna sonastajanja producirajo nove, nepričakovane rezultate in učinke ter spreminjajo vse komponente v skupku udomačitve.

Apstrakt Autor u tekstu donosi pregled povijesti Srba na području Požeške kotline koristeći arhivsku građu, literaturu i usmena kazivanja preostalih pripadnika srpske nacionalne manjine. Autor prvo donosi informacije o okolnosti doseljavanja Srba na područje Požeške kotline, a potom se bavi običajima i načinom života Srba Požeške kotline. Posebno poglavlje posvetio je Drugom svjetskom ratu. Socijalistički period obradio je u narednom poglavlju unutar kojeg je obrađena i kultura sjećanja na Drugi svjetski rat i zanemarivanje vjere. Posljednje poglavlje se bavi Domovinskim ratom u Požeškoj kotlini i stradanjima Srba na tome području. Ključne riječi Srbi, Požeška kotlina, usmena povijest, Drugi svjetski rat, identitet

Tradicijska glazba utkana je u životu svake ljudske zajednice te se u njoj odražava način razmišljanja i stil života ljudi koji su ju stvarali, očuvali i prenosili mlađim generacijama. Osim što je izraz kreativnosti i želje za zabavom, tradicijska glazba dio je običaja i obreda vezanih uz svakidašnji život i važne događaje u životu svakog pojedinca. Nekada se generacijama prenosila isključivo usmenom predajom. Danas napretkom tehnike, sredstava komunikacije, usavršavanjem metoda poučavanja postaje to sve više zadaća škole. Prema nastavnom planu i programu za osnovnu školu na snazi u Republici Hrvatskoj (2006.) učitelj ima slobodu izbora tradicijskih motiva i napjeva kao i drugih tradicijskih sadržaja koje može uvrstiti u svoj izvedbeni nastavni program. U radu su iskazani podaci o realizaciji takvih sadržaja. U empirijskom istraživanju anketnim upitnikom ispitani su stavovi učitelja nižih razreda osnovne škole južne Istre o zastupljenosti tradicijske glazbe u nastavi Glazbene kulture. Istraživanje je pokazalo različitosti u realizaciji tradicijskih sadržaja uvjetovane u prvom redu osobnim stajalištem učitelja/nastavnika. U očuvanju glazbene baštine suvremeni organizirani odgojno-obrazovni sustav ima neprocjenjivu ulogu. Redovnom nastavom i izvannastavnim aktivnostima uz korelaciju s ostalim područjima učitelji mogu pomoću tradicijske glazbe upotpuniti širinu spoznaja te pridonijeti razvoju učeničkih znanja i vještina.

Razprava se osredotoča na razvoj krščanskih poročnih praks od tretjega stoletja do začetka drugega tisočletja, ko se na Zahodu glede na Vzhod na tem področju utrdi drugačna praksa. Kristjani prvih stoletij so se poročali v skladu z domačimi običaji. Ob koncu antike se začne v vzhodni Cerkvi pod vplivom semitskih kultur močneje poudarjati sakralni značaj zakona. Posledično pomen pridobiva liturgični poročni obred v Cerkvi z blagoslovom duhovnika, kar sčasoma postane redna praksa, potrjena tudi s cesarskimi odloki. Za razliko od bizantinske tradicije se na Zahodu pod vplivom rimskega prava kot bistveni tvorni element sklenitve zakona izrazito poudarja privolitev zaročencev, duhovniški blagoslov novoporočencev pa se zaradi pastoralnih razlogov samo priporoča in ostane fakultativen. Cerkev je zaročence zgolj spodbujala, naj se zaradi velikega pomena družine poročajo z javnim obredom pred Cerkvijo. Skupna točka obeh tradicij je v učenju, da zakon nastane s privolitvijo zaročencev, razlika pa je v vrednotenju duhovniškega blagoslova in vprašanja, ali je duhovnik za sklenitev poroke bistven. Na Vzhodu je cerkveni obred poroke obvezen od enajstega stoletja dalje, na Zahodu pa enotno cerkveno obliko poroke dobimo šele v šestnajstem stoletju.

Karantena je kot spopad z epidemijo prinesla transformacijo prostorsko-časovne dimenzije vsakdanjega življenja. Porušila se je fizična in družbena diferenciacija prostorov v vsakdanjem življenju (delo, počitek, zabava, zasebno, javno, ospredje, ozadje ...). Obenem so bili ukinjeni običajni interakcijski rituali, ko je digitalno komuniciranje potisnilo ob stran telesni vidik družbenosti in utelešeno interakcijo med ljudmi. Življenje v karanteni se tako prevladujoče dogaja v sintetičnih situacijah. Avtorji analizirajo medijske prakse »komunikativne figuracije« skupine študentov – sošolcev, pri čemer se osredotočajo na spremembo komunikacijskih praks v obdobju najstrožnjih omejitev v času epidemije v kontekstu intenzivne mediatizacije. Ugotavljajo, da je permanentna raba medijev okrepila integracije tehnologije in praks občinstvenja v vsakdanje življenje, naturalizacijo digitalne družbenosti in fragmentacijo pozornosti. To je spletna predavanja na platformi Zoom spremenilo v eno od številnih enakovrednih medijskih praks. Predavanja so tako zaradi tesne integracije v siceršnjo medijsko pro-trošnjo izgubila svojo ritualno distinktivnost in lokacijo zunaj komodificirane digitalne kulture.

Pregovori so del našega vsakdana in del nas samih, naše kulture, našega jezika; prav vsi se jih poslužujemo, bolj ali manj pogosto in bolj ali manj zavedno, včasih jih, kot pravimo, kar »Stresemo iz rokava« - četudi se zdi, da jim današnji čas nekako ni naklonjen. Poznamo jih od malega, ko smo bili otroci (Kar se Janezek nauči, to Janez zna). Zdi se nam, kot da so pregovori nekaj »samo po sebi umevnega«, zato se običajno ne sprašujemo, kako stari so, od kod so in čigava last oz. stvaritev so, kaj šele, da bi se poglabljali v njihov prvotni pomen, v situacijo, v kateri so nastali, ter druge njihove komponente, zlasti oblikovne.

Iako se o utjecaju multikulturalnosti i interkulturizmu sve više raspravlja, razlike između tih dvaju pojmova te njihov utjecaj na gradske kulturne politike ne istražuju se dovoljno. Vijeće Europe nastoji promicati Intercultural Cities Index (Interkulturni indeks gradova), no taj instrument sagledava samo neke aspekte kulturnih politika iz interkulturne perspektive. S obzirom na to, u radu se predlažu sveobuhvatniji indikatori koji bi mogli procijeniti razinu interkulturizma u lokalnim kulturnim politikama. Indikatori slijede analitičku shemu kojom se nastoji utvrditi kako su dva moguća pristupa kulturnoj raznolikosti (multikulturalnost i interkulturizam) ugrađena u tri dimenzije lokalnih kulturnih politika (dimenzije diskursa, upravljanja i kulturnih sadržaja). Indikatori se odnose na eksplicitniju dimenziju kulturnih politika koja se bavi kulturnim nasljeđem i oblicima umjetničkog izražaja, no mogu se također primijeniti na implicitnu definiciju kulture kao načina života. Predlaže se dvanaest indikatora pomoću kojih su autori usporedili razine interkulturizma u tri hrvatska grada (Rijeci, Osijeku i Puli) tijekom razdoblja njihova statusa grada kandidata za Europsku prijestolnicu kulture. Ovaj europski program nudi uvjete za usporedbu promjena gradskih kulturnih politika pod istim uvjetima i pritiscima. Kao prvo, pregled tih triju gradova naglašava snažnu međusobnu povezanost različitih dimenzija lokalnih kulturnih politika. Čak i kada je nedvojbeno prisutan u dimenziji diskursa, interkulturizam se ne može u potpunosti postići bez upravljačke dimenzije koja potiče stvaranje zajedničkih kulturnih sadržaja. Kao drugo, podaci govore o povratku gastronomije kao sektora koji eksperimentira s ultikulturnim i interkulturnim pristupima. Ključna uloga hrane u promicanju kulturnih susreta ističe potrebu za razmatranjem širega spektra načina života, tradicija i običaja prilikom proučavanja multikulturalnosti i interkulturizma u lokalnim kulturnim politikama.

Porodično pravo možemo tretirati kao granu pozitivnog prava i kao zaseban, samostalan dio pravne nauke.Porodično pravo predstavlja skup pravnih normi kojima se reguliše porodica i odnosi između članova porodice, odnosno regulišu se odnosi koji nastaju prilikom formiranja porodice, njenog trajanja ili prestanka postojanja. Ovi odnosi nastaju zasnivanjem veze muškarca i žene, rađanja i oblicima srodstva koji proizilaze iz te veze. Teoretičari prava u islamskoj kulturi i civilizaciji uobičajili su termin porodičnog prava za regulativu koja se tiče braka, razvoda, testamenta i nasljeđivanja, iako je u islamskom fikhu, ranije, sve ono što reguliše porodične odnose nazivano ličnim, posebnim imenom kao što je poglavlje o braku, razvodu i sl. Islam je prema ženi donio revolucionarno poboljšanje njenog statusa, u smislu primjene ljudskih prava i dokidanja dotadašnjih običaja koji su je diskriminirali jer je Uzvišeni Allah odlikovao i oplemenio ljudski rod, oba njegova dijela, ženski i muški, čije veze je regulirao propisima koji se odlikuju svojim specifičnostima i vrijednostima. Reformska načela sa kojima je došao islamski sistem, posebno ona koja se tiču statusa žene i njene uloge u društvu, ogledaju se u mnogobrojnim aspektima i mogu se konkretizovati kroz socijalno/društveni, humani/ljudski i pravno/šerijatski aspekt.

U široj stručnoj javnosti postoji probuđeno interesovanje u poslednjih nekoliko decenija za proučavanjem islamske religije, kulture i civilizacije, a u časopisima su prisutne brojne teme vezane za islam. Ovo interesovanje karakteristično je kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou. Takođe, to interesovanje je i multidisciplinarno i karakteristično je za mnoge društvene nauke. Interesovanje za islam je i interkulturalno i preovladava bavljenje islamom i efektima ove velike religije na globalnom nivou, dok je relativno malo pažnje u radovima orijentisano na proučavanje islama na našim prostorima i na sagledavanje i tumačenje stvari u našem okruženju, kao i na prostorima današnje Srbije, uslovno rečeno, u našem dvorištu. U ovom radu smo napravili osvrt na osnovne pojmove o islamu, kao i na organizaciju pripadnika islamske verske zajednice na prostorima bivše zajedničke države. Sve navedeno, upravo je u cilju sagledavanja stvari u našem dvorištu kako bi nam pomoglo i kako bismo bolje tumačili i razumeli pojave na globalnom nivou. U cilju boljeg opisivanja i sistematizovanja već poznatih činjenica o islamu i zajednici muslimana na našim širim prostorima, osvrnućemo se i na osnovne pojmove, običaje i specifičnosti islamske religije. U radu ukazujemo da je islamska zajednica bila veoma prilagodljiva na ovim prostorima i u promenljivim društveno-političkim okolnostima se i sama usklađivala i prilagođavala.

Individualna izkušnja vsakdanjega mestnega življenja je v bistvu vsakdanja improvizacija, med drugimi, meščanov. V urbanih okoljih se družbeno strukturirane formacije vsakdanjega življenja srečujejo s povsem individualno situirano izkušnjo v neštetih spontano ustvarjenih in oblikovanih sklopih vsakdanjega življenja. Vizualna percepcija prostora, zvočna orientacija v določenem prostoru ter vohalno in taktilno doživljanje okolja so temeljna estetska dejanja pri kultiviranju skupne urbane resničnosti. Komunikacija z drugimi ljudmi običajno vključuje zvoke govora, taktilno komunikacijo ter izmenjavo vonjav in vonjev. Toda človeška komunikacija vključuje sodelovanje, dejavnosti in različne prakse, torej človeška telesa pa tudi občutke, čustva in afekte. To je izhodišče antropološkega znanja, ki izhaja iz neposredne izkušnje življenja drugih ljudi na terenu. Človeški glas in različni zvoki, glasba ter ples so bistveni deli vsake etnografske izkušnje. Vsakdanje življenje in vsak človeški obstoj v svojem neprekinjenem delovanju vključuje stalno taktilno zaznavanje in okušanje hrane, vode in drugih pijač. Ob spoprijemanju s kompleksnostjo vsakodnevne urbane improvizacije bom za opredelitev prostora človekove interakcije uporabil dva starogrška izraza: aisthēsis, torej čutno zaznavanje, in kompleksne pomene latinskega glagola colere, iz katerega izhaja izraz kultura (tj. kultivirati, negovati, naseljevati, častiti in zaščititi). Triangulacijo vsakdanje improvizacije skozi čutno jedro vsakdanjega življenja je mogoče doseči z uporabo dveh drugih starogrških izrazov, praxis in poiesis. Temeljno empirično gradivo pri obravnavi vsakdanje improvizacije v urbanem okolju so zbrane pripovedi čutnega zaznavanja in posameznih življenj s senzobiografskih sprehodov po Ljubljani, Turkuju in Brightonu.

Sveti papa Ivan Pavao II., kojega je papa Franjo nazvao Ivan Pavao Veliki, ubraja se među najvažnije suvremene katoličke filozofe i teologe, ali i pape u povijesti Crkve. Papa Ivan Pavao II. svjedoči kako pisanom riječi tako još više životom da je Bog milosrđe i da je čovjek plod milosrdne ljubavi. Stoga, kada govorimo o teologiji milosrđa kod Ivana Pavla II., smatram da poseban naglasak trebamo staviti na enciklike Redemptor hominis i Dives in misericordia, u kojima se ocrtava sva ljepota teološko–antropološkoga razmišljanja o ethosu milosrđa. Članak želi istaknuti ideju ethosa milosrđa, koji Ivan Pavao II. vidi kao mogućnost kulture istinskoga napretka naspram ideologijama koje čovjeka i njegov bitak svode na običan proizvod, kojim je, ovisno o interesima pojedinaca ili skupina, moguće trgovati i manipulirati. Želimo zapravo pokazati da je poruka milosrđa koju nam je papa Ivan Pavao II. ostavio aktualna i danas. Štoviše, upravo danas, u vrijeme pandemije COVID–19, u vrijeme egzodusa tolikih izbjeglica i različitih previranja na društveno–socijalnoj i političko–ekonomskoj sceni svijeta i posebno Europe poruka milosrđa i ethos milosrđa pokazuju se kao jedini put prosperiteta i mira među narodima.

Medicinska geografija suvremena je znanstvena disciplina koja primjenjuje metodologiju geografije, te koristi tehnike i koncepte svih disciplina geografije pri istraživanju zdravstvenih problema u prostoru, proučava i geografsku rasprostranjenost oboljenja, te aktualne novonastale zdravstvene probleme i bolesti. U sklopu geografije slijedi se stoljetni cilj – razmatranje veze prostor – geografski okoliš – zdravlje. Korijeni joj sežu u daleku povijest. Najpoznatiji dokaz je citat Hipokrata, 400 godina prije Krista. O zraku, vodama i mjestima gdje Hipokrat ukazuje na povezanost okoliša i kulturnih običaja za zdravljem ljudi. Liječnici iz 18. i 19. stoljeća prvi su upotrijebili pojam „medicinska geografija“ i nastojali u svojim djelima opisati i organizirati mnoge nove informacije u kojima se uočava povezanost bolesti, kultura i okoliša, te su tako nastavljali holističku Hipokratovu tradiciju. Ovdje ističemo istaknute znanstvenike koji su utemeljili medicinsku geografiju. To su Jacques Mayer May i Leonhard Ludwig Finke. Finke je namjeravao „stvoriti“ geografsko-povijesno-sociološki“ esej i tiskane karte koje bi bile prve karte svjetskih bolesti. Medicinska geografija je ipak suvremena znanost, čiji početak počinje iza 1950. godine. Primjena metodologije geografije za proučavanje zdravlja, znanosti napreduje koristeći razne teorije, pristupe, interese i metodologije. Ujedno sudjeluje u brojnim projektima, te ih i stvara. Utemeljitelj „otac“ suvremene medicinske geografije, je Jacques Meyer May (1896. – 1976.), francuski liječnik kirurgije. On smatra da je medicinska geografija proučavanje o vezi između patoloških faktora koji je mogu zvati „patogeni“ i geografskih faktora koje je dr. May nazvao, „geogeni“. Kartiranje (mapiranje) zdravstvenih problema, odnosno unošenje medicinskih podataka na geografske karte danas je redovita pojava. Prema tematskom području karte sa medicinskim sadržajem su geomedicinske karte. Medicinska geologija je suvremena znanstvena disciplina u progresiji koja se bavi proučavanjem utjecaja geoloških materijala i procesa na zdravlje ljudi, kao i na životinje i biljke, pri čemu se uočavaju dobri i mogući opasni utjecaji. Elementi u tragovima, bitni za naše zdravlje posredno ili neposredno potječu iz Zemljine kore. Biometeorologija odnosi se na sponu vrijeme – klima zdravlje.

Eros sodi med »osnovne fenomene človeškega obstoja« (E. Fink) in presega območje literature, tudi njegova literarna fenomenologija pa je neobvladljivo široka. Članek v prvem delu skicira razmerje med predrefleksivno resničnostjo (Merleau-Ponty) erotičnih pojavov in njihovimi konceptualnimi in poetičnimi izrazi v literaturi arahajske in klasične dobe. Ti izrazi so močno odvisni od dinamike in oblike erotičnih izkušenj, od njihove religiozne in kulturne interpretacije (sem spada tudi vprašanje dvojnosti oziroma enotnosti Erosa in Afrodite in njunih kultov), pa tudi od žanrskih konvencij. V nadaljevanju so obravnavani trije primeri zelo različne in kompleksne etične tematizacije erosa/Erosa. Vloga Erosa v Teogoniji ni jasna: očitno pa je, da ni omejena na to, kar danes opredeljujemo kot biološki svet, temveč njegova kozmogonična moč sega tudi v anorgansko oziroma geološko realnost na eni in v kulturo na drugi strani. Eros v Sofoklovi Antigoni je poguben, kot je v tragediji običajno; v nasprotju s konvencionalnim prepričanjem, ki ga izrazi zbor, pa ni izvor krivičnega ravnanja, ampak vsaj v začetku presenetljivo deluje v svojskem soglasju z velikimi zakoni. Tudi vloga Afrodite v Sapfinem fragmentu 16 (Voigt) je bila deležna izredno različnih interpretacij: med sodobnimi, ki jo večinoma vrednotijo izrazito pozitivno, je najti tudi takšno, po kateri je erotično poželenje temelj nove (ženske) moralne subjektivitete; ne glede na utemeljenost in obranljivost takšna teza dokazuje izredno dinamičnost in kompleksnost erotičnega fenomena ne le v arhajski poeziji sami, temveč tudi in še bolj v njeni sodobni literarni in kulturološki kritiki.

U članku se raspravlja o upotrebi govornih činova pozdravljanja i zahvaljivanja kod učenika srednjoškolskog uzrasta i važnosti ovih komunikacijskih jedinica u svakodnevnom ophođenju u školskom i vanškolskom okruženju. Poznato je da ljudi govornim činovima obavljaju specifične društvene aktivnosti. Pozdravljanje i zahvaljivanje predstavljaju jednostavne govorne činove iz područja fatičke komunikacije koji se odlikuju visokim stupnjem konvencionaliziranosti, ritualnosti i stereotipnosti i pokazatelji su kulturno preporučenog i prihvatljivog ponašanja u društvu. Mnogi govorni činovi u određenoj zajednici obuhvaćaju ustaljene, često formulaične obrasce koji su kolektivno usvojeni odnjezinih pripadnika. Tu svakako spadaju i pozdravi i zahvale kao visoko tipizirani fatički iskazi koji se ubrajaju u skupinu predstrukturiranih jezičkih obrazaca u okviru institucionaliziranih govornih činova. Govorni činovi pozdravljanja i zahvaljivanja imaju značajne pedagoške vrijednosti jer igraju ključnu ulogu u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina kod djece i mladih. Cilj je rada pokazati načine jezičkoga ostvarivanja navedenih govornih činova kod srednjoškolaca te utvrditi i analizirati njihove stavove o važnosti takve vrste jezičkog ponašanja i djelovanja s aspekta iskazivanja ljubaznosti i zauzimanja odgovarajućeg stava prema drugim ljudima i u odgojno-obrazovnoj praksi i u svakodnevnoj komunikaciji izvan školskog okruženja. Posebno je značajno ukazati i na obrazovnu potrebu za poučavanjem o važnosti pozdravljanja i zahvaljivanja u nastavnoj praksi u kontekstu kulture izražavanja i jezičkog bontona. Istraživanje je provedeno anketiranjem srednjoškolaca triju sarajevskih gimnazija, s pretpostavkom da općenito postoje razlike u izvođenju ispitivanih govornih činova u školskom okruženju i izvan njega. Također se očekuje da su navedene nepodudarnosti uvjetovane društvenim statusom komunikatora, stupnjem bliskosti odnosno distanciranosti, dobnim ili spolnim razlikama te porodičnim i drugim vrijednostima i običajima.

Tragajući za brojnim arhivskim izvorima, ali i relevantnoj literaturi ulazimo spontano u izvornost koja nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da su današnji Taslidžići Sandžačkog korijena. Oni, kako nas uči historija, imaju viševjekovnu tradiciju. Bio je to zapravo prostor - Sandžak na granici Svjetova, ali jednako tako i prostor na vratima naroda različitih prema civilizaciji, tradiciji, običajima, religiji i kulturi ujedno. Karakteristično je da su Osmanlije još od prvih godina svoje vladavine, dali Pljevljima posebno ime nazvavši ih Tašlidža. Naziv je dat po okolnim kamenim brdima koja su okruživala raniji srednjovjekovni trg. 1To je dakle, izjednačeno s riječi Tašlidža, što u prijevodu na tursko-osmanskom jeziku ima značenje kamenca, ili kamene plohe (trga). Čitav niz predaka koji su živjeli u Osmanskom Carstvu, sve do njegova urušavanja tražili su načina kako se snalaziti u datim okolnostima. Sve je nekako trajalo do vremena dolaska Austro-Ugarske Monarhije na tlo Bosne i Hercegovine,1878. godine. Za Bošnjake/muslimane značilo je posve nov životni položaj, ali i za prošlost. Izdanci današnjih Taslidžića raspršili su se u više smjerova: Tursku, Siriju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i drugdje. No međutim, historija se ponovila, pa su i nove generacije nastavile s takvim putem - jedni ostaju u Hercegovini (LjubuškiMostar), drugi idu dalje u Bosansku Posavinu (Gradačac), pa i dalje na neke druge prostore, kao na primjer u Hrvatsku, Osijek, Baranju, Banat, pa i dalje, Siriju, Tursku, Ameriku, Kanadu, Norvešku, Italiju, Njemačku, Ujedinjene arapske emirate, Katar. I zbog svega toga ne mogu se zbuniti, ali niti odlutati s mislima jer tragači prošlosti ponekad kreću pomalo čudnim putevima. I zbog toga je historija za one koji znaju slušati!

Buckwheat became a pan-Eurasian crop, when it expanded via Himalaya to Europe. Common buckwheat is one of the oldest domesticated crops in Asia, while Tartary buckwheat is still thriving as a wild or weedy plant. Buckwheat belongs to dicotyledonous crops that can tolerate poor soils and extreme environment conditions. Buckwheat grows on high elevation, where the intensities of UV radiation are usually high. Buckwheat is a fast-growing plant rich in flavonoids, which absorb UV radiation and have an antioxidant potential. Flavnoids have positive effect also on human health. Besides common buckwheat flour, Tartary buckwheat flour is more and more used in preparing dishes, due to its much higher content of flavonoids rutin and quercetin compared to common buckwheat. Therefore, the studies on how the technological procedures of preparing Tartary buckwheat bread affect the content, availability and efficacy of flavonoids in buckwheat bread have been made. Buckwheat is commonly used in the dishes in Japan (soba noodles), China (buckwheat noodles), Korea (buckwheat noodles), Italy (buckwheat polenta), France (galettes), Slovenia (kasha, žganci). Common buckwheat and Tartary buckwheat are plants suitable for designing foods with good functional value and healthy features. Therefore, it has been determined that different technological procedures, such as hydrothermal treatment of grain, sourdough fermentation, dough preparation and baking influences the availability and changes in the content of flavonoids, rutin and quercetin and antioxidant activity in sour bread and food products, made with buckwheat flour. Key words: Common buckwheat, Tartary buckwheat, sourdough bread, rutin, quercetin, flavonoids, UV absorbing compounds Izvleček Ajda je postala vseevrazijska kultura, ko se je preko območja Himalaje razširila v Evropo. Navadna ajda je ena najstarejših gojenih rastlin v Aziji, medtem ko tatarska ajda še vedno uspeva tudi kot divja ali plevelna rastlina. Ajda spada med gojene dvokaličnice, ki lahko prenašajo slaba tla in ekstremne razmere v okolju. Ajda raste na visoki nadmorski višini, kjer je intenziteta ultravijoličnega sevanja običajno visoka. Ajda je hitro rastoča rastlina, bogata z flavonoidi, ki absorbirajo UV sevanje in imajo antioksidativni potencial. Flavonoidi pozitivno vplivajo tudi na zdravje ljudi. Poleg moke iz navadne ajde se moka iz tatarske ajde vse pogosteje uporablja pri pripravi jedi, ker ima v primerjavi z navadno ajdo veliko večjo vsebnost flavonoidov kot sta rutin in kvercetin. Zato so bile narejene študije o tem, kako tehnološki postopki priprave kruha iz tatarske ajde vplivajo na vsebnost, razpoložljivost in učinkovitost flavonoidov v ajdovem kruhu. Ajdo je zelo pogosto uporabljajo v jedeh na Japonskem, na Kitajskem, Koreji, v Italiji, v Franciji, Sloveniji. Navadna ajda in tatarska ajda, sta rastlini primerni za pripravo živil z dobro funkcijsko vrednostjo in lastnostmi ugodnimi za zdravje. Ugotovljeno je bilo, da različni tehnološki postopki, kot so hidrotermična obdelava zrnja, mlečnokislinska fermentacija, priprava testa in peka, vplivajo na dostopnost in spremembe v vsebnosti flavonoidov, rutina in kvercetina in antioksidativno aktivnost kislih kruhov in prehranskih izdelkov pripravljenih iz ajdove moke . Ključne besede: navadna ajda, tatarska ajda, kruhi s kislim testom, rutin, kvercetin, flavonoidi, UV absorbirajoče snovi

Tematika vojaške privatizacije, pri čemer mislimo tako na privatizacijo oskrbe vojske kot na privatizacijo vojaške dejavnosti v splošnem, je aktualna zlasti v obdobju vojne v Iraku, ki se je začela leta 2003, in po njem. Različna zasebna vojaška podjetja so seveda delovala že prej (na primer zdaj nedelujoči podjetji Executive Outcomes in Sandline International), prav tako vedno več vojaške oskrbe opravljajo zunanji pogodbeniki vse od uvajanja poklicnega popolnjevanja vojsk, vendar pa so se zasebna vojaško-varnostna podjetja zelo razširila med aktualnimi konflikti v Iraku in Afganistanu. Delo Thomasa R. Mockaitisa Soldiers of Misfortune? (Strategic Studies Institute and U. S. Army War College Press, May 2014. ISBN 1-58487-613-1) predstavlja delovanje zasebnih vojaških podjetij v omenjenih konfliktih, pri čemer prav posebej poudarja problematiko oboroženih pogodbenikov. Avtor ugotavlja, da oskrbno-logistična dejavnost (vodenje vojaških baz oziroma prevzem nastanitev, oskrbe s prehrano, pralnic ipd.) večinoma ni težavna, kadar jo izvajajo zasebni pogodbeniki, drugače pa je z vključitvijo oboroženih pripadnikov zasebnih vojaško- varnostnih podjetij v ameriško delovanje. Na podlagi uradnih poročil predstavi najbolj izpostavljene incidente in probleme (prehitro in nepotrebno odpiranje ognja pri zagotavljanju oboroženega spremstva, vključevanje lokalnih pogodbenikov, plačevanje vaškim vodjem za neoviran prehod, kultura nekaznovanja ipd.) ter tako brutalno razkriva probleme vojaške privatizacije. Mockaitis omenja predvsem dve ravni, za kateri bi se odločevalci morali zavedati, kaj pomeni vladna pogodba z zasebnim vojaško-varnostnim podjetjem: raven nadzora in raven zakonodaje. Nadzor je otežen, saj pogodb z zasebniki ne sklepa samo ministrstvo za obrambo, temveč jih podpisujejo tudi druge vladne agencije. Nadzor tako ni mogoč z ene točke, oteženo pa je tudi usklajevanje vseh ameriških udeležencev v operaciji. Glede mednarodne zakonodaje in tudi domačih zakonodaj (ameriške in zakonodaje države, v kateri poteka operacija) pa avtor ugotavlja, da imajo pripadniki zasebnih vojaško-varnostnih podjetij skoraj kazensko imuniteto. Povsem jasno postane, tako iz dela Mockaitisa kot iz drugih virov, da morajo biti tudi vojaki seznanjeni s problematiko vključevanja pripadnikov zasebnih vojaško- varnostnih podjetij v operacijo. Kajti za sodelovanje nacionalne vojske (kot zanimivost: Mockaitis piše besedo vojaki, kadar ima v mislih vojake nacionalnih vojsk, z veliko začetnico, torej Vojaki) in pogodbenikov so nujna določena skupna izhodišča. Vojaška usposobljenost je pri tem še najmanj težavna, saj so pripadniki zasebnih vojaško-varnostnih podjetij običajno dobro usposobljeni in vojaško izkušeni. Iz vrste incidentov lahko sklepamo, da predstavljajo pogodbeniki tveganje sami po sebi, saj se pogosto ne držijo načela najmanjše možne uporabe sile, temveč se zelo hitro zapletejo v oborožen incident. Sodelovanje nacionalne vojske s takšnimi strukturami ne samo, da neposredno ogroža varnost vojakov, temveč poslabša odnos lokalnega prebivalstva do vseh prisotnih oboroženih sil. Namesto da bi pogodbeniki pripomogli k uspehu operacije, njen uspeh ogrožajo. Mockaitis sicer poudari, da ne moremo enačiti vseh pogodbenikov. Veliko jih opravlja svoje delo dobro in profesionalno. Žal pa incidenti, ki jih naredi manjšina (kot posebno težavno se je izkazalo podjetje Blackwater), mečejo slabo luč na vsa zasebna vojaško-varnostna podjetja. V sklepu svojega sicer za tako zanimivo in aktualno problematiko kratkega dela (64 strani) Mockaitis povzame izkušnje iz delovanja zasebnih vojaško-varnostnih podjetij v Iraku in Afganistanu ter predstavi nekaj priporočil, ki bi jih bilo dobro upoštevati pri najemanju teh podjetij za opravljanje vojaškega dela.

U radu se iznose sažete spoznaje o herbivornoj entomofauni običnog koprivića (Celtis australis) u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje je autohton, te u Madžarskoj gdje ga je unio čovjeka. Smisao provedenog istraživanja temeljen je na ideji intenzivnijeg uvođenja koprivića u reforestaciji i zamjeni pionirskih vrsta na kraškim područjima u kojima recentno dolazi do značajnih zdravstvenih problema, primjerice u kulturama crnog bora koje se suše pod utjecajem suše, kukaca i fitopatogenih gliva (npr. Diplodia pinea). Imajući u vidu moguće rizike ovog pristupa, kroz prikupljene i konzultirane literaturne izvore i vlastita nova opažanja revidiran je status koprivića kao drvenaste vrste u svjetlu njegove štetne entomofaune. Dobro su poznate opće spoznaje o rasprostranjenju i osnovnim ekološkim obilježjima običnog koprivića, pa u tom smislu znamo da je to bjelogorično drvo porijeklom iz Sredozemlja, Male Azije, Krima i područja od Kavkaza do Irana. Obični koprivić vrsta je otporna na sušu, vjetar i onečišćenje zraka u gradovima i može izdržati temperature do –15 ° C. Voli svjetlo, pješčana tla, suh i topao kraški teren. Prema svim svojim ekološkim zahtjevima spada u vrlo prikladnu vrstu drveća za pošumljavanje krša i suhih terena. Raščlamba prikupljene i dostupne literature o štetnicima na običnom kopriviću u Sloveniji, Hrvatskoj i Madžarskoj definirali smo početnu bazu već opisanih vrsta, koje smo zatim procjenjivali u svjetlu vlastitih terenskih istraživanja. Na lokalitetu Dekani, u blizini Kopra (Slovenija), u rujnu 2011. godine uzorkovali smo 15 grana C. australis s vidljivo oštećenim lišćem (mine) radi determinacije uzročnika. 2013. godine pregledali je šire područje submediteranske zone Slovenije i Hrvatske i analizirali simptome napada štetnih organizama na C. australis. Iduće sezone, 5. svibnja 2014, u mjestu Brseč, u blizini Opatije (Hrvatska) u urbanom okolišu zabilježili smo jaku defolijaciju (Slika 1). Ponovno smo uzeli uzorke 18 grana koprivića zajedno sa zatečenim gusjenicama različitih vrsta leptira. Slijedio je laboratorijski uzgoj i determinacija do razine vrste. Istraživanjem je sveukupno utvrđeno sedam vrsta leptira (Libythea celtis, Nymphalis polychloros, Archips xylosteana, Erannis defoliaria, Caloptilia fidella, Phyllonoricter millierella, Hyphantria cunea), jedna vrsta kornjaša (Neoclytus acuminatus) (Slika 6, 8, 11, 14, 17, 19) i jedna vrsta polukrilaca (Metcalfa pruinosa). Dvije vrste leptira (L. celtis i P. millierella) monofagne su na lišću C. australis, druge vrste utvrđenih istraživanjem imaju i druge vrste domaćina. Vrste N. polychloros, A. xylosteana, E. defoliaria, C. fidella i N. acuminatus po prvi puta su utvrđene kao štetnici C. australis i trebaju se dodati na već poznati popis štetnika običnog koprivića. Istraživanjem je također utvrđeno da su se monofagne vrste kukaca češće pojavljivale na kopriviću u posljednjem desetljeću. Prikupljeni rezultati predstavljaju bolji temelj strategiji zamjene problematičnih kultura crnog bora koje se suše pod utjecajem fitopatogenih gliva (npr. Diplodia pinea) s intenzivnijim pošumljavanjem običnim koprivićem. U posljednje vrijeme, a to je istraživanjem potvrđeno, javljaju se u povećanom intenzitetu neki već otprije poznati štetnici koprivića, ali i neke do sada nezabilježene štetne vrste. Povećana pojava defoliatora na C. australis, koji će, prema nekim projekcijama klimatskih kolebanja prosperirati u budućnosti zbog globalnog zatopljenja, mora se uzeti u obzir. Sadnja monokultura C. australis na suhim i toplim pozicijama vjerojatno će i dodatno povećati rizik od prenamnažanja nekih vrsta kukaca u tim sastojinama. Visoka koncentracija biljke hraniteljica nerijetko je glavni čimbenik njihovih gradacija, bilo da je riječ o monofagnim štetnicima koji neposredno ovise o količini dostupne hrane za koju su specijalizirani (L. celtis and P. millierella) ili generalistima (N. polychloros, A. xylosteana, E. defoliaria, C. fidella and N. acuminatus i dr.), koji se lako prilagođavaju trofičnom izobilju u obliku novounešenog domaćina.

Mirjana POLIĆ BOBIĆ: Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015.U ovoj knjizi autorica je iscrpno i kompetentno, kao ponajbolji prevodilac pisane ostavštine Ferdinanda Konšćaka, analitički i metodološki kvalitetno, uz podrobna objašnjenja i popratna razmišljanja, na tristo stranica predstavila bogatu i vrijednu pisanu ostavštinu kao i relevantne spise o njegovom radu i o njemu. To je do sada najsveobuhvatniji pristup obradi spisa ovoga pripadnika Družbe Isusove u nas, koji uvelike pridonosi spoznaji o veličini i značenju njegovih znanstvenih i istraživačkih dosega, ne samo za geografiju nego za pojedine druge znanosti. Opsežni uvod čine četiri poglavlja autoričine sveobuhvatne rasprave 1. o Konšćakovim zapisima i životu s popisom i opisom rukopisa i izdanja Konšćakovih tekstova o Novom svijetu i o njegovu životu, 2. o tome kako je Konšćak mogao dospjeti u Donju Kaliforniju, 3. o Kaliforniji od mita do utopijskog projekta te 4. o kraljevskim i misionarskim interesima, utopijskim obrascima i svakodnevnici sa zaključnim razmatranjima. Spisateljičina rasprava o navedenim aspektima, opservacije i razmatrani predlošci brojnih prethodnika, suvremenika i kasnijih istraživača i promicatelja Konšćakova rada i djela odaju vrsnu poznavateljicu brojnih predložaka i dokumentacije, neobjavljene i objavljene, dostupne i manje dostupne o našem isusovcu istraživaču. Drugi dio, može se slobodno istaknuti, krucijalni su prijevodi petnaestak autentičnih zapisa, dakle pisama, izvješća, dnevnika, opisa, Ferdinanda Konšćaka iz kojih se neposredno saznaje o njegovim putovanjima, otkrićima, spoznajama, poslanju, sukobljavanjima pa sve do intimnijih razmišljanja u prepisci ili izviješćima kroz koja izbija mnoštvo dokaza o njemu kao o izrazitom isusovačkom humanistu, entuzijastu, misionaru i istraživaču. To su pisma subraći, nadređenima, meksičkom provincijalu, superiorima, vizitatorima, prijateljima, dnevnici i dr., te također dva prijevoda drugih autora Miguela del Barca i oca Francisca Zevallosa koji se tiču Ferdinanda Konšćaka. Djelo prate i zahvala, popis izvora uz prevedene Konšćakove tekstove, literatura, sažetci na španjolskom i engleskom jeziku i kratki opis života i rada autorice. Otac Ferdinand Konšćak, poznat u svjetskoj literaturi i kao Ferdinando Consag (španj.) utemeljitelj Donje Kalifornije (Baja California), rođen je u Varaždinu 2. prosinca 1703., a umro je u misiji Santa Gertrudis u Donjoj Kaliforniji (Meksiko) 10. rujna 1759. Pristupio je isusovačkom redu 1719. u Trenčinu u Slovačkoj. Filozofiju je završio u Grazu, zatim radio na kolegijima u Zagrebu, pa Budimu. Prije završetka studija teologije u Grazu, odobren mu je odlazak u Novi svijet pa je 1729. otišao u Španjolsku, odakle je iz Cadiza 1731. krenuo u jednom od jedrenjaka flote za Indije. Preko Havane, stigao je u Veracruz te u Meksiko gdje je 1731. završio započeti studij teologije. Na poluotok Donje Kalifornije stigao je 1732. u redukciju Loreto gdje je najprije boravio, pa 1733. prešao u San Ignacio, zatim na sam jug poluotoka, pa ponovno u San Ignacio odakle je opsluživao velik dio izoliranih krajeva, dajući posebno velik doprinos osnivanju misija Santa Gertrudis i San Francisco de Borja. Kao isusovački misionar postao je jedan od najslavnijih istraživača meksičkoga poluotoka Kalifornije, koji je dokazao da je Kalifornija poluotok. Naime, poslije ranijih spoznaja (još od 30-ih godina 16. st.) da je Donja Kalifornija poluotok (v. Planciusov zemljovid svijeta 1592., i Meteliusov Kalifornije 1598.), u 17. i početkom 18. stoljeća počeli su se u Europi pojavljivati pogrješni, dosta tvrdokorni stavovi da je riječ o otoku kao i zemljovidi na kojima je tako i prikazivana. Stoga je trebalo ponovno, a iz sasvim pragmatičnih razloga, podastrijeti nove dokaze o poluotoku. Premda se već subrat Francisco E. Kino u četiri svoja putovanja 1697. – 1702. uvjerio da je Kalifornija poluotok, to otkriće nije bilo prihvaćeno pa su se tražili novi dokazi. Konšćakovo istraživanje dokazalo je drugi put poluotočnost Donje Kalifornije. Čak je i kasnije bilo dvojbi o poluotočnosti pa je 1766. tamo poslan otac Wenceslao Linck da provjeri Konšćakovu tvrdnju. Priznati su mu znanstveni doprinosi u matematici, astronomiji, prirodoslovlju, etnologiji, geografiji i geologiji. Bio je graditelj cesta, vodoopskrbnih objekata i obrambenih nasipa te nadzornik svih isusovačkih misija u Meksiku, a njegovo ime nosi otočić Roca Consag (Consag Rocks na sjeveru Kalifornijskog zaljeva 17 milja od grada San Felipe). Miguel del Barco, kojeg je kasnije iščitavao i Alexander von Humboldt, navodio je Konšćaka kao važnog izvora opisa ratničkih običaja, društvenog ustroja tamošnjih indijanskih zajednica, njihovih jezika, vjerovanja, načina odijevanja, prehrambenih navika, obreda uvođenja u zrelo doba života. Uz brojne pohode, poduzeo je i tri veće ekspedicije (1746., 1751. i 1753.) u kojima je sustavno istraživao neznana područja poluotoka. U prvoj do ušća Rio Colorada, razriješio je više od dva stoljeća podržavanu dvojbu o Donjoj Kaliforniji, dokazavši da nije otok nego poluotok. Oko 1748. izradio je precizan zemljovid Donje Kalifornije, a oko 1750. i zemljovid Kalifornijskog zaljeva, ucrtavši u njih brojna naselja, misije, imena zaljeva, rtova, otoka, pojave vode (na njegovu zemljovidu Aguage) itd. kao i imena plemena. Zanimljivi su prikazi reljefa, posebice vulkanskog područja Las Virgenes (en los quales sehàn de scubierto Volcanes d Fuego. Año 1746), zaljeva, rtova, otoka i otočića u Kalifornijskom zaljevu itd. U svim ekspedicijama bilježio je podatke o terenu, prirodnim bogatstvima i starosjediocima. Osnovao je nove misije, gradio akvadukte, nasipe, kanale za odvodnju, sudjelovao pri otvaranju prvih rudnika srebra na poluotoku. Još za života objavljeni su njegovi dnevnici ekspedicijâ, prevedeni na nekoliko jezika, u više izdanja, a njegovi zemljovidi poluotokâ i zaljevâ bili su poznati u to doba i nerijetko precrtavani. U prvom pohodu 1746. Konšćak je s posadama i pratnjom na četiri jedrenjaka, počevši od luke San Carlos (daje opširan opis luke, voda, rtova), najbliže misiji San Ignacio, uz istočnu obalu poluotoka istražio najprije širi prostor zaljeva Santisima Trinidad (lovište bisernica s hridinastim dnom, opasnim za ronioce, San Bernabé i otočić s tuljanima). Nastavili su do područja rta San Juan de Bauptista, niske obale s glinenim nanosima, pojavom vode i priobalnim hridima što opširnije opisuje, zatim do rta San Miguel, koji sa sljedećim rtom zatvara zaljev, s barom, vrelom vode, lovištem bisernica, gdje za nevremena more izbacuje mnoštvo školjaka tvoreći nasip koji već kršteni domoroci nazivaju Pepena. U mjestu San Miguel de la Peña održali su poduku domorocima poganima, od kojih su neke i krstili. Dalje opširno opisuje obalu, vrste dna, odvaljene litice, pojave ilovasta tla uz obalu s kaktusom cardón i čičkom, brojnim pticama, pojavama mramora. U blizini rta San Gabriel de las Almeja ili Salsipuedes (prema imenu susjednog otočja) spominje otočić Tortuguilla (tj. Kornjačica) koji Kalifornijci nazivaju Serro Blanco, obližnja naselja u kojima je bilo ponešto krštenika. Domoroci skupljaju vodu, pa makar i slankastu jer su izvori rijetkost. Dno je opasno, hridinasto, spominje neku žutu pećinu, s opisom obale. Skupine domorodaca dovodile su djecu na krštenje, ali bilo je i onih, na koje su bili upozoreni da spremaju napad na ekspediciju, pa su nastavili prema zaljevu San Rafael gdje su na ušću rijeke Kada Koaman u razgovorima s gostoljubivim domorocima, koji su ih vodili do brzaca vode i zdenca, saznali da njih i ronioce napadaju gorštaci. Posebno je važan opis toplih vrela koja su vidljiva za oseke, a za plime su poplavljena morem, priobalnih dijelova s konkavnim stijenama s izvorima vode, šljunčanim i pješčanim nanosima, drvećem mezquite. Pohod je nastavljen prema rtu San Antonio. Tamošnjem malom zaljevu dali su ime Purgatorio (Čistilište). Zatim su obišli stjenoviti i hridinasti rt Las Animas i stigli u duboku i pogodnu uvalu Los Angeles zaštićenu ulančenim otocima na ulazu s pojavom vode koja teče sa strmih padina. Ovdje su bili izloženi prijetnjama okupljenih domorodaca sa sjevera koji su brodove pratili nekoliko dana. Nastavili su do dijela Los Remedios s uvalom Nostra Señora de los Remedios, s nasuprotnim otokom Angel Santo de la Guarda. Za njega navodi da je dosta izdužen, širi na sjeverozapadu i da se od rta San Rafael proteže sve do otočića San Juan i San Pablo, a i dijelu obale su dali isto ime. Svugdje ima dosta bisernica. Kanal između otoka i obale poluotoka pun je kitova pa ga zovi Kitovim tjesnacem (Canal de Ballenas). Skromne, guste i bljutave vode našli su i na dijelu obale koji su nazvali po danu dolaska, San Pedro e Pablo. Nastavili su do zaljeva San Luis Gonzaga i njegova otoka okruženog rtovima, povoljnog za sidrenje, s više slanih lokava na kopnu i bogat ribom, a na zemljovidu je ovdje označeno ime na kopnu San Stanislao (sv. Stanislav; poljski isusovac iz 16. st.). Tu se nalazi i voda San Estanislao. Stalno su susretali negostoljubive, preplašene domoroce, a u moru posvuda sedefaste školjke. Sljedećem dijelu obale nadjenuli su ime San Sebastian, a zatim dio obale zvan Visitación završava na sjeveru istoimenim visokim rtom. Dalje je obala niska, ravna, blatna i kamenita, s dosta antilopa, divljih koza i ovnova, a naišli su i na ključalo sumporno vrelo s dimom (zacijelo solfatar). Sljedeća zona, nazvana Santa Ysabel, zadnje je nalazište školjaka bisernica, jer ih dalje nije bilo, a u blizini, na dijelu dosta teško pristupačne obale s pješčanim prudovima s dražicom San Fermin našli su pitku vodu. Nastavili su prema uvali San Felipe de Jesús, a prošavši San Buonaventuru, obala je postala niska, pješčana, močvarna (Marismas na zemljovidu) s planinama udaljenima tri do četiri lige, bez uvala i izvora, s plitkim morem (Pantanas), zamuljeno. Stigavši do ušća Crvene rijeke, vode su postale obojene, opore, nezdrave. Unatoč vrlo teškim uvjetima, naišli su na pitku vodu pri ušću, na kojem rukavci rijeke odvajaju tri niska močvarna otoka. Nanos rijeke prostire se miljama, a snaga plimnih valova, kao i same rijeke, dovodila je do havarija pa je jedan od brodova stradao. Istražili su područje oko ušća, ustanovivši da s kalifornijske strane rijeka vijuga i među planinama. Nakon dvadeset pet dana istraživačkog pohoda, Konšćak prvi put spominje zemljovid koji je izrađivao navodeći: „Petnaestorica naših kretala se jedno vrijeme kopnom, pa su nam donijeli vijesti o stanju u močvari koja se nalazi na samom rtu toga podvodnoga područja i mi to ucrtasmo u zemljovid“ na kojem je bila označena sjeverna širina. Ovaj Konšćakov dnevnik otac Miguel de la Barca kasnije je popratio podrobnim objašnjenjima i komentarima. U drugoj ekspediciji Konšćak je putovao kopnom poluotoka prema sjeveru i do Tihog oceana. Taj pohod o kojem piše u pismu prijatelju i posebno opširno u dnevniku, odvijao se 1751. iz misije San Ignacio, zapravo iz La Piedad (kasnije nazvana Santa Gertrudis) prema San Everardu kroz Sierra Madre na drugu stranu poluotoka do Oceana. Pohod se odvijao uz pomoć konja, najprije u bezvodnom kraju s bodljikavim stablima milapa, gdje su domoroci već bili pokršteni. Zatim su stigli do korita Kalmayia, koje je pripadalo oselju Nuestra Señora dela Visitación, zatim do Nuestra Señora dela Desponsación de Pui te potoka Kanjaikamána, Nakon nekoliko dana došli su do Ajavaiamina, tekućice s vodom, potom do Anguma, potoka Ziénage u Mezcalu, nešto sjevernije. U dnevniku spominje otoke u tjesnacu Santa Barbara i otok Cerros (Cedros) ili Santisima Trinidad, koji domoroci zovu Vamalgua ili (G)Uamalgua (tj. kuća magle) te rt Mendocino i otok Cenizas na Oceanu. Došavši do mjesta Kalvalaga pogled im se pružio na mali, ali visok otok „koji pomorci koji putuju za Filipine zovu Guadalupe“. Odatle su se vratili natrag do potoka Ziénage i potoka Kanjaikamána, te se zadržali kod vrela Medakal. Slijedi opis obale nasuprot otoku Cedros, gdje ima u moru mnoštvo kitova, gdje su pronašli ostatke brodoloma nekog broda, a spominje i Zaljev (očito Vizcaíno). Uskoro su stigli u indijanski Laboakal, odakle su se ponovno vratili u La Piedad i San Everardo, odakle su i krenuli. Svugdje opisuje život, vjerovanja, ponašanja i običaje domorodaca. Iz vremena između drugog i trećeg pohoda, posebno je važan opis otkrivenih dijelova Kalifornije i dijelova Meksika. Najprije za Donju Kaliforniju kaže da je siromašna, bezvodna, s nešto ruda i bisernicama, u nju misionari dolaze iz svojih misija u Sinaloi, na koju se kratko osvrće. Misije su geografski razmještene od najjužnije San Lucas do najsjevernije Santa Gertrudis. Plodnog zemljišta ima samo na jugu, i tamo žive u bolestima i međusobnim sukobima vrlo razrijeđeni Perikujci i Vajkurci te Guajkurci. Tri misije Perikujaca, Santa Rosa, Santiago i San José del Cabo, svedene su na Santiago i seoce San José, a vajkurske su misije Nuestra Señora de Pilar na jugu i Nuestra Señora de los Dolores i San Luis Gonzaga nešto sjevernije s oceanske strane. Ishodište misijskog rada i kraljevskih snaga je Loreto, nekad Concho, u području malobrojnog naroda Monkujaca, jezikom različitog od drugih, a okružuje ga prostorno istaknut narod Kočimaca ili Lajmona. Tamo je sedam misija (od juga prema sjeveru: San Javier, San José de Comondú, Purísima Concepción, Santa Rosalia, Nuestra Señora de Guadelupe, San Ignacio i Santa Gertrudis). Opisuje različitost narječja plemena, njihovih običaja te napose način jedenja (s uzicom uz dvostruko žvakanje). Poluotokom se pruža bezvodno sredogorje Sierra Madre, a priobalje je još bezvodnije pa su samo tri misije na obali. Otvoreni su i rudnici (Santa Anna i dr.). Ima nešto srebra, dosta naslaga soli i salitre. Uz poluotok su i otoci, s oceanske strane su važniji Santa Magdalena, La Navidad de Nuestra Señora i Cerros (Uamalgua). S ovoga posljednjeg domoroci su prešli na kopno i dio ih se naselio u San Estanislau. Bave se i lovom na morske dabrove (nutrije). S istočne strane poluotoka ima više pogodnih luka (Concepción, Los Angeles i dr.), zaljeva te otoka, od kojih su za pristajanje pogodna tri: Espíritu Santo (za plime dva otoka, vrelo vode), San José (domoroci tamo love divljač koja u želudcima ima bezoar, kamen koji stvaraju preživači i ima ljekovita svojstva) i onaj posvećen Gospi Karmelskoj na kojem je solana. Navodi da su svi otoci Kalifornijskog zaljeva nenaseljeni, premda je na nekima prije bilo stanovnika, ali su prešli na kopno u misije. Opisuje različitost školjki bisernica i samih bisera prema boji (na jugu su bijeli, sjevernije u raznim bojama) s kojima se trguje, purpurnu školjku, a ističe da su brojne i zmije te morske kornjače s obje strane poluotoka, ali onih s prozirnim oklopom koje daju skupu kornjačevinu ima samo na jugu. Bavi se i različitim biljkama (medesa, agave, tedá, gorka smokva, kaktusi, razni sukulenti, garambulla, pitahaye, cardón, portulak, šćir) od kojih su neke jestive, ljekovite, a za prehranu su važni i zečevi, kunići, šišmiši pa i štakori. Česti su leopardi, rjeđi jaguari, divlje mačke, vukovi, ima kojota, a lisice su brojne, i sve ih domoroci jedu. Otrovnice čegrtuše su posvuda kao i brojne druge, većinom neotrovne zmije. Spominje i guštere i crve koje domoroci sve jedu osim daždevnjaka i nekoga crvenog crva, te pojedine kukce (stjenice, skakavce, razne pauke pa i tarantule i dr.). Od ptica spominje brojne grabljivice, orlove, gavrane te golubove, neke vrste nalik na fazane i prepelice. Srebro se vadi u rudnicima na jugu, bakra ima po kamenju, željeza također u grumenima, sumpora u izobilju, galice, različitih mramora i prozirca nalik na dijamant. Daje opširne opise običaja i životnih navika domorodaca, muškaraca i žena, nošnje, ženidbe, vjerovanja, idola, vračeva, glazbe, plesova, mnogoženstva (naročito kod stasitih i svijetloputih Perikujaca), vještina lova, prehrane, pogrebnih običaja, inicijacije itd. Vrlo pojednostavnjeno daje opise pojedinih stijena, ruda, okamina, konglomerata i breča pokušavajući objasniti njihov postanak. Na kraju u bilješci navodi luke s oceanske strane kad se od otoka Cerros putuje na sjever: San Hipólito i San Damián prije otoka Cenizas, a zatim San Francisco (de Borja, op. p.), Las Vírgenes, San Simón i Judas te San Diego, koji je razmjerno blizu misije San Borja. Treći pohod 1753. godine, čiji izvorni opis (dnevnik) do sada nije poznat, ali se ponešto saznaje iz drugih napisa, ostvaren je kroz unutrašnjost poluotoka na sjever do 30. stupnja sjeverne širine. Ovaj je put prošao u puno gostoljubivijem okruženju domorodaca, kopnom od Santa Gertrudis preko naselja uz zaljev Los Angeles, do naselja u sredogorju nedaleko od zaljeva San Luis Gonzaga. Osim što je brojnim pothvatima osnivao sigurna naselja, vodoopskrbne sustave, smirivao sukobe među plemenima, onemogućavao pljačke s različitih strana, počeo opismenjavati i liječiti domoroce od zaraza i epidemija, otvarajući im tako put u civilizirani način života, za geografe su značajni i njegovi pisani doprinosi. Uz manje opservacije o Havani, Veracruzu, otocima Alacranes u Meksičkom zaljevu, otkrio je svjetskoj geografskoj spoznaji oblik i zemljopisna obilježja istočne obale Donje Kalifornije, duljinu otoka Angel de la Guarda, mjesto za misiju San Francisco de Borja, izvor rijeke Adac. Istražujući terene oko misija San Ignacio, koji je na granici prema sjeveru (frontera del Norte), Santa Gertrudis, te velik dio Kalifornijskog zaljeva (ili Crvenog mora), u njegovim se zapisima ističu misija Guadelupe, oblast Primeria (današnje Sonora i Sinaloa), ušće Crvene rijeke, temeljit opis zaljeva Los Angeles, vrlo pogodne prirodne luke s vrelima vode i više otočića u blizini (južno od Kanala kitova Canal de Ballenas na njegovoj karti) s pogodnim pristupom iz luka Caborce i Tepoce, koji, s obzirom na povoljne vjetrove, omogućuje prolaz kroz „zastrašujuće otoke Salsipuedes“, Laogiú, tj. planine San Rafael i mnoge druge u ovom tekstu navedene. Geografi, ali i svi drugi koje ova problematika zanima, u ovom će zanimljivom štivu zahvaljujući trudu autorice, pronaći poticaje za saznanja o Ferdinandu Konšćaku i njegovim otkrićima i zapisima, a možda i za daljnje pronalaženje drugih, do danas još nepoznatih rukopisa, bilo njegovih ili o njemu. Autorica Polić Bobić je za knjigu o ocu Ferdinandu Konšćaku dobila nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu za područje društvenih znanosti Mirjana POLIĆ BOBIĆ, Mijo KORADE: Paragvajska pisma: Ivan Marchesetti i Nikola Plantić, isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. Iz pera vrsne hispanistice, urednice i književne prevoditeljice, redovite profesorice španjolske i hispanoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te koautora, crkvenog povjesničara i povjesničara kulture, suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i nasl. redovitog profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, dostupno je široj javnosti kulturološko ostvarenje koje ima i brojne sastavnice povijesno-zemljopisne naravi, pa je stoga zanimljivo ne samo za povjesničare, hispaniste i druge, nego posebice i za geografe. Prof. Polić Bobić inače se bavi istraživanjem književnosti i kulturne povijesti kolonijalne Amerike te hrvatsko-hispanskim kulturnim vezama, a prof. Mijo Korade hrvatskom latinističkom historiografijom, historiografijom hrvatskoga redovništva, odnosima Crkve i države, poviješću školstva u Hrvata i hrvatskim putnicima i putopiscima. Knjiga se u prvom dijelu bavi Paragvajskom provincijom Družbe Isusove i njezinim misijama u kojima su srednjoeuropski isusovci, među kojima i hrvatski, u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike dali istaknut doprinos ne samo zemljopisnom širenju misijskih projekata, nego i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kulturi, povijesti, geografiji, književnosti itd. kolonijalnih posjeda. Razmatranim spisima te redovničke pokrajine, u kojoj su o nastanku tzv. redukcija, tj. naseobina u kojima se obavljala evangelizacija indijanskih plemena Guarani i drugih, omogućen je odgovarajući pristup poznavanju onovremenih procesa, uz ostalo i sociogeografskih, u prostoru južnoameričkoga geopolitičkog sraza dvaju katoličkih kolonijalnih imperija, španjolskog i portugalskog. U porječjima Parane, Paragvaja, Urugvaja s njihovim brojnim pritokama, u okviru većeg broja (više od četrdeset) misija na teritoriju današnje Argentine, Paragvaja, Bolivije i Brazila, između 1585. (1604.) i 1767. ostvarivani su suživot i društveno-gospodarsko uređenje potaknuti djelovanjem požrtvovnih isusovaca, među kojima se ističu i oni iz hrvatskoga prostora tadašnje Austrijske provincije Družbe Isusove, Ivan Krstitelj Marchesetti iz Rijeke i Nikola Plantić iz Zagreba, čija su pisma predmet ove knjige. Red kojem su pripadali zacrtao je stvaranje kršćanskog društva, ustrojstveno i gospodarski izvan utega tadašnjih europskih kasnofeudalnih odnosa, bližeg pravednim novozavjetnim učenjima o ravnopravnosti i vrijednosti svih ljudskih bića. Taj „jedinstveni socijalni eksperiment u povijesti čovječanstva“, koji je imao i svoje političko-geografsko naličje, premda je doživio mnoge poticaje, priznanja i podršku mnogih suvremenika, ugašen je, na štetu posebice brazilskih guaranskih misija. Tome su uzrok bila međudržavna i unutarcrkvena nesuglasja, agresivnost odmetnika i pojedinih kolonizatora te posebice objede i optužbe da misionari zlorabe zasnovane redukcije za svoje bogaćenje i širenje nekoga svojeg zamišljenog kraljevstva. Otuda i kasnije neosnovane i izmišljene reinterpretacije o Plantiću kao „paragvajskom kralju“, kao „komunističkom kralju“ i sl. Od 1585. do 1767. Družba je provela dvadesetpet istraživačkih pohoda, ostavivši o tome brojna pismena svjedočanstva. Epilog gotovo dvostoljetnih nastojanja isusovaca, u vrtlogu dinastičkih interesa i prekrajanja i u sukobu portugalskih i španjolskih geopolitičkih prisezanja, bio je, nažalost, porazan, posebice za stotine tisuća domorodaca koji su pristali na pokrštavanje i novi način života ostvaren kroz misionarske redukcije. Pojam redukcija (lat. reducere – natrag dovesti) ovdje označava misijska naselja, tzv. Paragvajske redukcije u koje su iz divljih krajeva i prašuma okupljani Indijanci da žive sigurni u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Prostirale su se na području dugačkom više od 1000 km i širokom oko 300 km, površine više od 400 tisuća četvornih kilometara. Prva je bila Loreto (1609.), u pokrajini Guayara. Najsjevernija redukcija, San Ignacio del Norte, bila je na 16. usporednici, a najjužnija, Yapeyu, između 29. i 30. usporednice južne zemljopisne širine. U početku su bile izrazito ugrožene od neprijatelja kraljevske kuće i guvernera, raznih španjolskih upravitelja i veleposjednika, portugalskih trupa i posebice odmetnika, a kasnije su konsolidirane u tzv. Kršćansku Republiku Paragvaj koja je uživala visoku autonomiju unutar Španjolskog Kraljevstva. U vrijeme procvata redukcija, ustrojenih po načelu „zajednički posjed, zajednički rad, zajednički plodovi“ 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća živjelo je u njima i više od 140 000 osoba. Uređenje naseobina i zemljišnih imanja svakako je bitno utjecalo na stvaranje novoga oblika kulturnog krajobraza u divljim predjelima južnoameričkog kontinenta. U drugom dijelu knjige predstavljena su do sada neobjavljena pisma navedene dvojice hrvatskih isusovaca u izvorniku na španjolskom i u hrvatskom prijevodu, pisma iz njihove prepiske i druga pisma u kojima se spominje Ivan Marchesetti (Rijeka, 10. prosinca 1704. – Candelaria, Paragvaj, 5. veljače 1767.). Ivan Marchesetti umro je u Novom svijetu prije protjerivanja Družbe Isusove 1767. godine. U Argentinu je stigao 1734. i ondje, poslije priprema u Córdobi, od 1738. do smrti djelovao kao misionar i upravitelj u sedam misija. U Nuestra Señora de Fe uveo je plantažni uzgoj štitastih uši – košenila za proizvodnju grimiznih boja te priređivanje lijekova i začina te ustrojio samoobranu grada. Uspješno je pokrenuo proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim kulturama u redukcijama (maté, duhan, trska, sukno i dr.). Nikola Plantić (Zagreb, 2. prosinca 1720. – Varaždin, 15. lipnja 1777.), koji je bio u Paragvaju, ali nije poslan u misije, nego je kao profesor filozofije i teologije boravio u Cordobi, vratio se u Hrvatsku gdje je i umro. Prije odlaska u Južnu Ameriku 1748. studirao je filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi te 1747. zaređen. Bio je i rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu te superior u Montevideu. Nakon izgona isusovaca na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Popraćena opsežnim bilješkama, pisma Marchesettija i Plantića subraći pohranjena u argentinskom državnom arhivu, svjedoče o misijama, tegobama, gospodarskom i društvenom ustroju, svakodnevnom životu, dvojbama i borbama misionara, kolonizatora i domorodačkih plemena. Prepisku je pronašao pok. Milan Blažeković te ju je predao 1992. godine drugom autoru knjige dr. Koradeu. Ova pisma, kao izvorna svjedočanstva, važna su potka u izučavanju povijesno-zemljopisnih okolnosti tristogodišnjega kolonijalnog razdoblja i nastanka južnoameričkih društava. Autori su ih popratili znanstvenim studioznim razmatranjima o životu i radu dvojice misionara te njihovu utjecaju na subraću redovnike, druge suvremenike i naraštaje koji su slijedili. Posebno je obrađena i legenda o kralju Nikoli, tj. intriga o Plantiću kao kralju paragvajskih Indijanaca, izmišljena i proširena za potrebe pristalica sramotno rigidne reakcije na jednu humanu, gospodarski uspješnu misionarsku stečevinu i koliko je bilo moguće, ostvarenje pravednog suživota domorodaca i kolonizatora. Svakoga geografa, kao i brojne druge čitatelje, zanimat će ovo štivo kao dokumentacija i svjedočanstvo jednog vremena i geopolitičkih zbivanja unutar kojih je, unatoč brojnim poteškoćama, ostvarena jedna od najhumanijih do sada poznatih ljudskih zajednica. Kada su godine 1750. Španjolska i Portugal provele bestidnu trgovinu s gradovima-misijama zamjenom sedam redukcija na istočnoj obali Urugvaja za bogatu koloniju San Sacramento na ušću rijeke La Plate, u mjesec dana moralo se iseliti 30 tisuća ljudi sa svom pokretnom imovinom iz sedam misijskih župa. Guarani su morali prepustiti sav svoj 150-godišnji trud svojim neprijateljima. Brojni prosvjedi civilnih i crkvenih vlasti u Americi i u Španjolskoj nisu, nažalost, bili od pomoći. Unatoč kasnijem povratu na prijašnje stanje, protjerivanjem isusovačkog reda u Portugalu, ubrzo i u Španjolskoj, te geopolitičkim previranjima u 19. stoljeću, baština prosvjetiteljskih i vjerskih misija ubrzano se gasila. Ipak, ostale su brojne potvrde, uz ostalo i pisma naših redovnika, veličanstvenog postignuća jednoga crkvenog reda, doprinosa općem boljitku svijeta. Isusovci su svojim redukcijama u Paragvaju ispisali zasigurno jednu od najljepših stranica socijalne povijesti kao i povijesnog zemljopisa na karti svijeta. Knjiga je izašla u izdanju Matice hrvatske, kao prva knjiga u sklopu edicije Biblioteka Historia. Glavna urednica je Romana Horvat, a recenzenti su dr. sc. Marino Manin iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i dr. sc. Damir Zorić, etnolog i povjesničar iz Matice hrvatske. Knjiga ima dvjesto četrdeset šest stranica s osamnaest slika (dvanaest u bojama), bibliografijom i kazalom osobnih imena. Kao što je s uspjehom i suosjećanjem za Guaranske redukcije svojevremeno prihvaćen filmski oskarovac Misija na ovu temu, tako i ova knjiga ne ostavlja ravnodušnima sve one koji teže pravednijim i humanijim odnosima među ljudskim zajednicama.

V mednarodnem prostoru je v zadnjem času opazno vse bolj intenzivno dogajanje v povezavi z uresničevanjem Resolucije Varnostnega sveta Organizacije združenih narodov 1325 in z njo povezanih resolucij. Iz leta v leto je organiziranih več mednarodnih dogodkov na temo žensk, miru in varnosti, razvijajo se programi izobraževanj in usposabljanj ter konceptualni okviri vidika spola, oblikujejo se tudi sistemske rešitve, tako v mednarodnih organizacijah kot v nacionalnih strukturah. Med takšnimi sta imenovanje ambasadorjev za ženske, mir in varnost ter uvajanje svetovalcev za vidik spola. Generalštab Slovenske vojske je v preteklem letu ustanovil delovno mesto svetovalca za to področje. Kot strokovna nosilka za področje vidika spola v SV sem vesela, da je bil prepoznan pomen agende o ženskah, miru in varnosti ter da smo z angažiranjem strokovnjakov in ob podpori vodilnih uspeli izdati publikacijo na akademsko-strokovni ravni. Hvaležna sem za prispevke sodelavcev iz mednarodnega prostora, ki so se odzvali povabilu in delijo z nami svoje poglede, rešitve in izkušnje. To je namreč bistvena vrednost te publikacije: deliti pomeni skrbeti (sharing is caring). Izbira tem ponuja uresničevanje resolucije in vidika spola od mednarodne ravni prek nacionalnih rešitev do uresničevanja v MOM. Čeprav je resolucija obširno razložena v prispevkih avtorjev, želim za bolj celostno razumevanje uvodoma z vami deliti še nekaj ključnih povezovalnih dejavnikov med resolucijo in vidikom spola. Pri tem izhajam iz konceptualnih rešitev mednarodnih organizacij ter svoje vključitve v Natov odbor za vidike spola, kar omogoča širjenje obzorij, razvoj stroke, sproža nova razmišljanja v iskanju rešitev in prenos idej v delovanje SV. Resolucija 1325 pomeni mejnik v vlogi žensk pri preprečevanju in reševanju spopadov, mirovnih procesih, humanitarnem odzivu ter pokonfliktni obnovi. Govori o treh med seboj povezanih dejavnikih: ženskah, miru in varnosti. Ni varnosti brez miru in ni miru brez varnega okolja. Prav tako ni miru in varnosti brez vključitve celotne populacije v obravnavo. V preteklosti so bile namreč ženske pogosto izključene iz mirovnih procesov. Vključitev pretežno le enega vidika vodi do spoznanja, da bodo tako verjetno sprejete delne rešitve. V 15 letih od sprejetja resolucije 1325 so dogajanja ob naraščajočih asimetričnih grožnjah v kompleksnem varnostnem okolju pripeljala do potrebe po celovitejših pristopih zagotavljanja varnosti in miru v svetu. O številnih dejstvih, ki so bila v preteklosti prezrta, se je v mednarodnem prostoru v tem času začelo resno razpravljati pri iskanju rešitev. Oboroženi spopad in obdobje po njem imata drugačen vpliv na ženske kot na moške, poleg tega sta delovanje moških in žensk v takšnih razmerah lahko različna ali pa tudi enaka, vendar v družbi različno sprejeta zaradi družbeno pogojenih zaznav. Lahko bi poudarili, da v zvezi s tem ne govorimo o biološko določenem spolu, ki je podan ob rojstvu, temveč o družbeno pogojenih značilnostih med spoloma, ki so oblikovane v neki družbi in kulturi ter določajo vloge med spoloma. Spol se tako izraža v naši realnosti, na primer: medtem ko je v oboroženem spopadu večina moških rekrutiranih za opravljanje bojnih nalog, ženske z otroki ostajajo doma ali pa so se prisiljene preseliti. Zato predstavljajo tudi večino notranje razseljenih oseb in beguncev, tako na begunski poti kot v begunskih centrih. Pri tem je njihova varnost izpostavljena, pogosto so tarča skupin bojevnikov, ugrabljene, zasužnjene ali zlorabljene. Dejstvo je tudi, da so deklice in dečki drugače izpostavljeni, bodisi deklice za prezgodnje in prisilne poroke bodisi dečki za zgodnje rekrutiranje v bojevniške vrste. Pri splošnem prepoznavanju vlog moških in žensk v oboroženem spopadu ter po njem največkrat prevladuje misel o ženskah kot žrtvah in moških kot bojevnikih. Resnica je, da so tudi ženske bojevnice in močni akterji za mir ter moški žrtve namerno povzročenih dejanj. Pereč problem v sodobnih konfliktih pomeni tudi na spolu temelječe nasilje, ki je še vedno prisotno v prevelikem obsegu. Predvsem se izvaja nad ženskami, pa tudi deklicami in dečki ter moškimi, bodisi kot oblika trpinčenja bodisi kot sredstvo taktike bojevanja. Lahko bi rekli, da se je vidik spola v povezavi z MOM po eni strani razvil zaradi uresničevanja resolucije 1325 ter po drugi iz izkušenj vojsk. Težišče vidika spola v MOM je usmerjeno v vključitev družbeno pogojenih vlog žensk in moških, deklic in dečkov v procese operacije. Pri tem je treba upoštevati različne varnostne situacije, s katerimi se posamezniki soočajo glede na njihov spol. Kot že povedano, se ženske, moški, deklice in dečki srečujejo z različnimi varnostnimi tveganji zaradi družbeno in kulturno oblikovanih zaznav o vlogah žensk in moških v neki družbi. Prepoznavanje in razumevanje čim bolj celostne situacije o varnostnih razmerah pomeni orodje za doseganje večje operativne učinkovitosti. Na izvedbo operacije na primer vpliva tudi prepoznavanje poti žensk, ki so običajno drugačne od poti, ki jih uporabljajo moški, saj imajo drugačne opravke. Izkazalo se je, da takšne informacije vplivajo na zagotavljanje varnosti, zaščito lastnih sil in uspešnost operacije. Zato je vključevanje vidika spola v vseh procesih na vseh ravneh ter v vseh fazah delovanja bistveno, celostne informacije o dogajanju na območju delovanja pa prispevajo k odločitvam poveljujočih. Izkušnje iz MOM so pripeljale tudi do spoznanj o nekaterih omejitvah pri opravljanju nalog, predvsem na taktični ravni, na primer pri vključevanju lokalnih žensk, še posebno na tistih območjih delovanja, na katerih ženskam ni dovoljeno v javnosti komunicirati z neznanimi moškimi, v sestavi vojaških sil pa so bili pretežno moški. Vključevanje vidika spola v opravljanje nalog je postalo nujnost, na katero opozarjajo tudi mednarodne organizacije, kot so OZN, Nato, EU in druge. Sodobne vojske potrebujejo v svoji sestavi tako pripadnice kot pripadnike na vseh ravneh in na različnih dolžnostih. To velja tako za opravljanje nalog v MOM kot tudi za opravljanje nalog v domačem okolju. Mednarodne organizacije vse bolj poudarjajo vključevanje žensk v vse strukture, a se v vojskah pogosto še vedno porajajo vprašanja na to temo – predvsem v smislu enakosti spolov, telesne pripravljenosti žensk in opuščanja omejitev opravljanja nekaterih dolžnosti za ženske. Vse večja je težnja uresničevanja načela enakosti spolov, pri čemer pa v vojaških vrstah lahko nastane nevarnost enačenja enakosti z istostjo. Dojemanje enakosti kot istosti lahko vodi v enostranske ali preveč posplošene rešitve. Pomisleki, da bi upoštevanje na primer anatomsko in fiziološko pogojenih razlik med moškimi in ženskami pri oblikovanju standardov pomenilo nižanje meril in slabšo učinkovitost, vodijo k pomembnejšemu vprašanju: Ali so standardi v resnici oblikovani po zahtevah posameznih dolžnosti ali pa so preveč splošni in predvsem, ali so oblikovani tudi na podlagi vključitve vidika spola. Bistveno je razumeti, da različne naloge zahtevajo različne kompetence in pripravljenost posameznika. Resnica je, da moški in ženske ne bodo nikoli isti. Med spoloma obstaja raznolikost, ki bi morala biti prepoznana kot prednost in ne kot slabost. Brez vključitve obojih celovitosti ni mogoče doseči, saj vključitev moškega in ženskega pogleda na isto zadevo prinese celovitost s spajanjem različnosti. Spreminjajoče se varnostne razmere pred vse nas postavljajo nove izzive in zahtevajo še tesnejše povezovanje organizacij tako na nacionalni kot mednarodni ravni, da bomo zagotovili celovite in učinkovite rešitve. Vremenski pojavi z obsežnimi posledicami uničenja vse pogosteje zahtevajo vključevanje vojsk v naloge zaščite in reševanja. Lanske razmere z množičnimi migracijami z vojnih žarišč, Bližnjega vzhoda ter iz Afrike v Evropo so zahtevale tudi vključitev vojsk v izvedbo nalog na domačih tleh. Podobno kot med opravljanjem nalog v MOM so se vojske in druge vladne ter nevladne organizacije, vključene v obravnavo beguncev in migrantov, srečale z različnimi kulturami, pri čemer imajo družbeno pogojene vloge med moškimi in ženskami velik pomen. Te razmere odpirajo nadaljnja spoznanja o vključevanju vidika spola v nove smeri. Temeljno dejstvo, da družbo tvorimo tako ženske kot moški, deklice in dečki, ostaja, prav tako kot raznolikost, ki naj nas s celovitostjo vodi v zagotavljanje varnosti in miru. Želim vam prijetno branje avtorskih del v nadaljevanju in upam, da bo širilo nova obzorja ter sprožilo nova razmišljanja.

Organizaciona kultura predstavlja deo opšte kulture. Tradicija, običaji, navike, sistem vrednosti, stavovie, merila predstavljaju kulturu. Organizaciona kultura se predstavlja kao sistem pretpostavki, vrednosni način ponašanja. Izvor organizacione kulture i motivacije je u samom pojedincu, a cilj je uspešno izvršenje posla i zadovoljstva koje iz toga proizlazi. O motivaciji i organizacionoj kulturi kod nas se mnogo govori, nesporno se priznaje njen veliki značaj za uspeh u radu i kvalitetu. Radnici su motivisani na razne načine. Jedan od glavnih faktora motivisanja je novac odnosno zarade. Pojam motiva podrazumeva pokretač ljudske aktivnosti pa se može reći da motivacija predstavlja sastavni i pokretački deo svake ličnosti. Motivacija usmerava ponašanje u pravcu zadovoljenja određenih bioloških, psihičkih i socijalnih potreba i utiče na intenzitet i trajanje aktivnosti.

Otvorenost privrede, spoljnotrgovinske aktivnosti i internacionalna orijentacijakompanija su značajni elementi savremenog poslovanja. Kako su se multinacionalnekompanije sve više suočavale sa tržištima na kojima je prisutno više različih kultura,rasla je i svest o značaju kulturnih činilaca za organizaciju i njeno poslovanje.Globalno posmatrano, svaki potrošač, kao društveno i kulturno biće, član je određenezajednice koju odlikuju različita uverenja, običaji, životni stilovi, sistemi vrednostiitd., stoga je prvi korak ka uspešnom zadovoljenju najraznovrsnijih potrošačkihpotreba upravo identifikovanje kulturnih razlika. Nedovoljno razumevanje iuvažavanje ovih razlika može imati direktne implikacije na uspešnost poslovanja,predstavljati značajnu barijeru i biti uzrok konflikata i neuspeha. Sa druge strane,pravovremeno istraživanje kulture ciljnog tržišta i prilagođavanje instrumenatamarketing miksa njegovim zahtevima i preferencijama značajno povećava šanseuspešnog pozicioniranja kompanije i njenih proizvoda/usluga i usvajanja od stranepripadnika ciljne grupe.Predmet istraživanja u ovom radu predstavlja spektar uticaja koje diferenciranostkultura ima na definisanje marketing miksa multinacionalnih kompanija, sa posebnimakcentom na značaj prethodnog istraživanja i detaljne analize različitih kulturnihatributa. U radu se ukazuje na složenost donošenja odluka koje se tiču definisanjaadekvatnih marketinških strategija na internacionalnom nivou. Na kraju, predložen jeinterdisciplinarni teorijsko-metodološki okvir za istraživanje kulturnih razlika radiformulisanja marketing strategija i ukazano je na njegovu isplativost i mogućnostpraktične primene.

Po mnogima je francuski politički mislilac Aleksis de Tokvil (Alexis deTocqueville) preteča sistematske političke sociologije.2 Ejbrahem Ajzenštat(Abraham Eisenstadt) izričito kaže za Tokvilovu čuvenu knjigu Demokratijau Americi : « Tokvil je napisao studiju o društvu i politici, koja se tačno možeklasifikovati kao politička sociologija»3. U uvodnom predgovoru za engleskoizdanje ove knjige Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) kaže da je to takva knjigakakvu bi još samo Monteskje mogao da napiše.4Ako je, kako veli Moris Diverže, Monteskje osnivač moderne političkesociologije, onda je Tokvil jedan od prvih i najistaknutijih pripadnika te škole.I Monteskje i Tokvil su istinski izdanci evropskog prosvetiteljstva. Obojicadele istu kosmopolitsku orijentaciju. Doba prosvetiteljstva je bilo ne samo dobaneograničenog poverenja u obrazovanje i nauku već, takođe, i doba putovanjai upoznavanja razlika među civilizacijama, nacijama, kulturama, religijama. ITokvil je, kao i Monteskje, voleo da putuje i da upoznaje druge narode i kulture.Otuda ne iznenađuje da su obojica odbacivala evropocentrizam i delila stanovištekulturnog relativizma, koje uvažava sve osobene kulture i koje ne gleda savisine na kulturu, navike i običaje drugih naroda.

Kontrastiranje/uspoređivanje jezika omogućuje bolje i dublje upoznavanje kako stranog tako i materinskog jezika, omogućuje brže i temeljitije učenje stranog jezika, pomaže pri oblikovanju modernijih i svrsihodnijih udžbenika, omogućuje potpunije i ispravnije upoznavanje kulture, običaja i načina života nosioca nekog stranog jezika, jednom riječju: kontrastiranje jezika je potrebno i važno. Međutim, nije jednostavno odgovoriti na pitanje je li i u kojoj je mjeri kontrastiranje jezika, u ovom slučaju kontrastiranje riječi, moguće. Priloženi članak pokazuje kako je kontrastiranje riječi samo u jednom malom segmentu moguće, te predlaže stoga kontrastiranje frazeologije i tekstologije uz kontrastiranje pojedinih riječi.

Prispevek preučuje neustrezno upravljanje solinske pokrajine kot dediščine. Predstavi Sečoveljske soline kot del kulturne pokrajine, ki se je verjetno začela razvijati že v antiki, pisni viri pa obstajajo od 13. stoletja dalje. Poudarek je na območju Fontanigge, Muzeju solinarstva, dediščinjenju srednjeveškega solinarstva, komercializaciji Sečoveljskih solin, dediščinjenju narave in biodiverzitete ter s tem povezani problematiki upravljanja srednjeveške solinarske dediščine na območju Fontanigge. Prepad med dediščinjenjem narave in dediščinjenjem kulture korenini tudi v strokovnem in uradnem poimenovanju, izhajajočem iz zakonodaje. Ključna ugotovitev je nesmiselnost umetnega ločevanja dediščine na naravno in kulturno, še posebej v primeru kulturne pokrajine, kjer bi morali biti zastopani tudi običaji in tradicije prebivalcev. The appropriation of the Sečovlje saltpans landscape: natural and cultural heritage The paper examines the inadequate management of the landscape as a cultural heritage. It presents the Sečovlje Saltpans and saltworks as part of the old cultural landscape, Fontanigge with the Museum of Salt Making and the heritage of medieval salt making, the commercialization of the Sečovlje Saltpans, the heritagization of nature and biodiversity, and the related conflict in the management of the medieval salt making heritage in the Fontanigge area. The gap between the heritagization of nature and heritagization of culture has its roots also in the professional and official naming resulting from the legislation. The main finding is the absurdity of the artificial Cartesian separation of heritage into nature and culture, especially in the case of the cultural landscape, where the customs and traditions of the inhabitants should also be represented.

Napovedovanje poslovnih rezultatov podjetij je zahtevno že v običajnih razmerah poslovanja, povečana kompleksnost in vsestranska negotovost, ki jo je prinesla pandemija COVID-19, pa sta to nalogo managerjev dodatno otežili. V članku primerjamo napovedi managerjev 154 slovenskih podjetij, ki smo jih anketirali spomladi 2020 ob zaključku prvega vala epidemije, z dejanskimi poslovnimi rezultati teh podjetij v letih 2019, 2020 in 2021. Ugotavljamo, da med poslovnimi rezultati podjetij v letu pred pandemijo ter anketnimi napovedmi managerjev ni statistično značilnih povezav, da pa so bili managerji uspešni v napovedovanju učinkov pandemije na njihove poslovne rezultate v letih 2020 in 2021. Ključni pojmi: Afganistan, talibani, ženske, Paštunvali, Deoband, Zahod, kultura

Osnovni cilj ovog istraživanja je da se ispitaju percepcije roditelja o partnerstvu predškolske ustanove i lokalne zajednice. U radu se ukazuje na značaj upoznavanja dece sa neposrednim lokalnim okruženjem, kao i na različite oblike partnerstva poput poseta, zajedničkih akcija i manifestacija, koji su prisutni u praksi predškolskog vaspitanja. Pored postojećih oblika partnerstva, pažnja je posvećena potencijalima lokalne zajednice za učenje dece predškolskog uzrasta i stvaranja osnove za očuvanje kulture, tradicije i običaja zajednice u kojoj odrastaju. U istraživanju je korišćena deskriptivna metoda, a osnovni instrument istraživanja je skala procene Likertovog tipa. Uzorak istraživanja čine roditelji čija deca pohađaju državne predškolske ustanove. Podaci istraživanja su prikupljeni neposredno, u saradnji s vaspitačima i uz saglasnost direktora ustanova. Rezultati istraživanja su delimično potvrdili postavljene hipoteze da predškolska ustanova i lokalna zajednica ostvaruju partnerstva u raznovrsnim aktivnostima u cilju pružanja podrške kvalitetu vaspitno-obrazovnog rada, kao i da postoje statistički značajne razlike u stavovima roditelja u odnosu na karakteristike uzorka. Najvažnije implikacije nalaza našeg istraživanja odnose se na doprinos unapređenju postojeće vaspitno-obrazovne prakse, imajući u vidu da se tretirani problem sagledava iz perspektive roditelja koji su jedan od ključnih faktora uspešne saradnje na svim nivoima.

o u svome razvitku sve više potiskuje klasične forme tradicionalne književnosti zamjenjujući ih drugim, adekvat- nijim oblicima. Nove generacije ne njeguju neke tradicionalne vrste usmenoga stvaralaštva (epska pjesma, bajka itd.), pa stoga te vrste nemaju perspektive porasta i razvoja. To međutim ne znači da je uloga usmene književnosti u suvremenom društvu neznatna. U tradi- cionalnim ili modificiranim vidovima usmena umjetnička riječ kod nas je još uvijek značajno sredstvo neposrednoga odahnuća od svaki- dašnjega života, jedan od prvih katalizatora duhovnih preokupacija masa. Ćak i u sredinama gdje je moderno društvo s novim oblicima kulture zacrtalo široku brazdu usmena književnost, kao osobit umjet- nički izraz suvremenoga čovjeka, i dalje živi u neobičnom šarenilu proznih pričanja, prije svega u ratnim ispovijestima, šaljivim pri- čama i anegdotama. Ta svojevrsna stvaralačka aktivnost gradskih i školovanih masa specifičan je produžetak tradicionalne prozne knji- ževnosti, koja u zabačenim krajevima egzistira .gotovo u formama i razmjerima iz starijih vremena.1 Živa umjetnička riječ predstavlja značajan oblik kulturnog iživljavanja ljudi, kojima moderno dru- štvo još nije pružilo u svemu odgovarajuću zamjenu za njihovo us- meno stvaralaštvo. Premda i u zaostalim područjima mnoge vrste prozne književnosti kao živi oblici usmenoga stvaralaštva pripadaju prošlosti, mogu se i danas pronaći izvrsni kazivači s repertoarom koji se odlikuje originalnim i osebujnim karakteristikama. Njihovo ’ U nekim mjestima Bukovice, osim pjesama uz gusle koje se rjeđe čuju, us- mena narodna književnost još je uvijek bujna. Najčešće su kratke lirske pjesme, momačke i djevojačke, koje se pjevaju uz kolo i prate sve vidove života tamo- šnjih ljudi. U njima se mogu otkriti odrazi vrlo starih vjerovanja, običaja i obreda 1 refleksi najnovijih zbivanja: sateliti, aulo-pul, socijalistički preobražaj, međuna- rodna politička situacija itd. Autor ovih redaka lično se uvjerio o tome.

AbstractThis paper presents the results of the research conducted with the aim of examining the frequency and development of the components of national identity in the methodological instrumentation of Science Social Studies textbooks in the first cycle of primary education in Serbia. Starting from the assumptions of the integrative developmental-contextual theory of Bar-Tal and Teichmann, Barrett’s societal-social-cognitive-motivational theory, as well as previous research, national identity is operationalized within 12 categories: family, religion, tradition and customs, national sentiment, language, symbols and emblems, solidarity and comradeship, cultural heritage, distinguished individuals, historical topics, geographical concepts, and general information. We used the methods of theoretical analysis and content analysis to observe the basic units of analysis: a) sentences with additional informative content; b) questions and tasks; and c) pictorial content. The study comprised approved textbooks for 2020/21 of three renowned Serbian publishers (N=12). The results indicate that the methodological instrumentation insufficiently contribute to the formation and strengthening of junior students’ national identity, especially in the domain of didactic apparatus and pictorial content. There is a noticeable developmental trend of the content aimed at strengthening students’ national identity in junior grades of primary school, but the intensity and extent of this content, as well as the dynamics and continuity of its representation are problematic.Keywords: content analysis,methodological apparatus/structure,national identity, Science Social Studies textbooks.---Sažetak U ovom radu prezentirani su rezultati istraživanja provedenoga s ciljem ispitivanja učestalosti i razvojnosti komponenti nacionalnoga identiteta u metodičkom instrumentariju udžbenika iz prirode i društva u prvom ciklusu osnovnoga obrazovanja u Srbiji. Polazeći od pretpostavki integrativno–razvojno-kontekstualne teorije Bar-Tala i Taichmanove (Bar-Tal Teichman, 2005; Teichman, Bar-Tal Abdolrazeq, 2007), društveno-socijalno-kognitivno-motivacijske teorije Barretta (Barrett, 2007; Barrett Oppenheimer, 2011), kao i prethodnih istraživanja, nacionalni identitet je operacionaliziran u 12 kategorija: obitelj, religija, običaji i tradicija, nacionalni osjećaji, jezik, simboli i znamenitosti, solidarnost i zajedništvo, kulturna baština, znamenite osobe, povijesne teme, geografski pojmovi i općenite informacije. Metodom teorijske analize i metodom analize sadržaja opservirane su osnovne jedinice metodičkoga instrumentarija: a) rečenice dodatnoga informativnog sadržaja, b) pitanja i zadatci i c) slikovni sadržaji. Istraživanje uključuje licencirane udžbenike za školsku godinu 2020./21 tri renomirana izdavača u Republici Srbiji (N = 12). Rezultati istraživanja ukazali su na to da metodički instrumentarij udžbenika u nedovoljnoj mjeri doprinosi formiranju i jačanju nacionalnoga identiteta učenika mlađe školske dobi. Primjetna je razvojna linija zastupljenosti sadržaja koja jača nacionalni identitet učenika mlađih razreda osnovne škole, no sporni su opseg i intenzitet tih sadržaja, kao i dinamika i kontinuitet njihove zastupljenosti. Ključne riječi: analiza sadržaja; metodički instrumentarij; nacionalni identitet: udžbenici iz prirode i društva,

Autor u radu objavljuje rezultate istraživanja srednjovjekovnog groblja otkrivenog u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu koje je istraživao u više arheoloških kampanja (god. 1968.-1970., 1997.-1999.) i sveukupno istražio 202 groba.Srednjovjekovni grobovi u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu ležali su u tri sloja. Prvi, tj. najgornji sloj grobova, nalazio se gotovo na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i bio pretežnim dijelom uništen. To je zapravo recentni sloj grobova, bez. arheološke vrijednosti. Drugi sloj grobova nalazio se na dubini od 0,30 do preko 1,00 m, i bio je najbrojniji: otkriveno je preko 100 grobova toga sloja. To su uglavnom zidane grobnice raznih oblika, među kojima ipak prevladava ovalni tip grobova. Svi li grobovi načinjeni su od kamena, večina ih ima popločano dno i pokrivne ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija kod lih grobova bila je raznolika, kao Što je to uobičajena pojava za starohrvatska groblja uz crkve. Prilozi su u lom sloju bili relativno malobrojni, a zastupljeni su tipološki poznati oblici starohrvatskog nakita dalmatinskog lipa 10,-14. st. Treći sloj grobova nalazio se na dubini od oko 1,00 do oko 1,50 m, tj. ležao je na razini antičkoga Nina i razlikovao se od prethodnog sloja grobova, kako po grobnoj arhitekturi, tako i po načinu pokapanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Ti su grobovi bili u običnim zemljanim rakama, osim što je kod pojedinih uz kostur pokojnika bilo postavljeno više ili manje obrađenih kamenova ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio pokopan uvijek samo po jedan pokojnik. Orijentacija grobova bila je raznolika, a prevladavalo je SZ-JI (glava na SZ). Grobovi su bili dosta rijetki i njihov su raspored, po svemu sudeći, uvjetovali ostatci antičke arhitekture na koju su ti grobovi ukopani, ali nisu bili u svezi s crkvom sv. Križa koja je nedvojbeno mlađa od tog sloja grobova. Grobni prilozi u trećem sloju grobova vrlo su rijetki. Od 66 istraženih grobova tog sloja samo u nekoliko grobova otkriveni su prilozi atipični za datiranje, a u grobu 140 otkriven je zlatnik bizantskog cara Konstantins Kopronima (741.-775.), kao obolus. Treći sloj otkrivenih grobova uz Crkvu sv. Križa u Ninu predstavlja zasebnu nekropolu koja se okvirno može datirati u 8, st. (terminus ante quem je zlatnik bizantskog cara Kopronima iz groba 140), a trajala je, sva je vjerojatnost, kratko vrijeme š obzirom na relativno mali broj otkrivenih grobova. O etničkoj pripadnosti pokojnika iz toga sloja grobova zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza teško je dali određeniji znanstveno argumentiran komentar. Unatoč tomu mislimo da je u tom sloju grobova bio pokopan kasnoantički autohtoni živalj koji je sa starohrvatskim pučanstvom Nina živio u simbiozi, ali se u pogrebnim običajima ipak želio odvojiti.Zaključno valja istaknuti da otkriveni grobovi u okolišu Crkve sv. Križa u Ninu predstavljaju značajan znanstveni doprinos daljnjem osvjetljavanju ranosrednjovjekovne arheološke problematike, kako romaniziranog autohtonog življa Nina, a isto tako značajan su doprinos boljem poznavanju materijalne i duhovne kulture Hrvata srednjovjekovnog Nina.