Articles de revues sur le sujet « Crkvene studije »
Pour voir les autres types de publications sur ce sujet consultez le lien suivant : Crkvene studije.
Créez une référence correcte selon les styles APA, MLA, Chicago, Harvard et plusieurs autres
Consultez les 50 meilleurs articles de revues pour votre recherche sur le sujet « Crkvene studije ».
À côté de chaque source dans la liste de références il y a un bouton « Ajouter à la bibliographie ». Cliquez sur ce bouton, et nous générerons automatiquement la référence bibliographique pour la source choisie selon votre style de citation préféré : APA, MLA, Harvard, Vancouver, Chicago, etc.
Vous pouvez aussi télécharger le texte intégral de la publication scolaire au format pdf et consulter son résumé en ligne lorsque ces informations sont inclues dans les métadonnées.
Parcourez les articles de revues sur diverses disciplines et organisez correctement votre bibliographie.
1
Košutić-Brozović, Nevenka. « Lirski prepjevi P. A. Kazalija ». Croatica et Slavica Iadertina, no 1 (18 janvier 2017) : 239. http://dx.doi.org/10.15291/csi.304.
Texte intégralRésumé :
U uvodnom dijelu studije daje se kratak osvrt na sudbinu Kazalija za života i po smrti, iznimno punu sukoba između njegove pjesničke i pomalo bohemske naravi te crkvene i činovničke sredine u kojoj se nije snalazio. Posebno se ističe njegova za ono doba vrlo solidna književna naobrazba, njegovo dobro poznavanje stranih jezika i slabo vladanje hrvatskim, što je rezultiralo djelima koja su se tematski i idejno uklapala u suvremene trendove europskog romantizma, ali izražajno nisu bila na odgovarajućoj umjetničkoj razini. Isto vrijedi i za njegove hrvatske prepjeve europske lirike, malobrojne u odnosu na njegove što hrvatske što talijanske objavljenje i neobjavljene prijevode epske i dramske poezije (Homer, Shakespeare, Milton, Byron). Istaknimo usput da bi njegovi prijevodi na talijanski, jezik kojim je nesumnjivo bolje vladao nego hrvatskim, svakako zahtijevali ozbiljniju obradu želimo li donijeti objektivan sud o Kazalijevim prevodilačkim sposobnostima. Ovdje se pak taj sud donosi samo na temelju četiriju kratkih hrvatskih lirskih prepjeva s engleskoga (Byron, Longfellow), francuskoga (Hugo) i njemačkoga (Schiller) jezika.
2
Boljat, Lucija. « Doprinos Ferdinanda Belaja razvoju kanonskopravne znanosti u Hrvatskoj ». Croatica Christiana periodica 46, no 90 (2023) : 121–33. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.46.90.7.
Texte intégralRésumé :
Autorica u radu nastoji prikazati biografske podatke o Ferdinandu Belaju, njegovu plodnu i bogatu akademsku, znanstvenu i publicističku djelatnost prvo kao vjeroučitelja (1876. – 1882.), kasnije kao suplenta pa profesora crkvenog prava (ak. god. 1881./1882. – 1909./1910.) na Bogoslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Njegov doprinos razvoju kanonskopravne znanosti je znatan, što se ponajviše ogleda u brojnim znanstvenim radovima, člancima i vrijednim pravnim raspravama te vjernom obnašanju povjerenih crkvenih službi u kojima pokazuje visok stupanj stručnosti i primjene kanonskog prava u životu Crkve i društva. Belaj pripada krugu istaknutih ličnosti koje su ostavile zapažen trag na crkvenom i društvenom području na kraju 19. i početku 20. stoljeća. Autorica u radu ističe da se Belaj može ubrojati među prve autore koji odvažno pišu na hrvatskom jeziku, dajući time snažan doprinos razvoju kanonskopravne znanosti i terminologije u Hrvatskoj.
3
Kurelac, Iva. « Darovnica Fausta Vrančića bratu Kazimiru iz ostavštine plemićke obitelji Draganić-Vrančić u Državnom arhivu u Rijeci ». Croatica Christiana periodica 46, no 90 (2023) : 37–50. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.46.90.3.
Texte intégralRésumé :
U radu se s paleografskog, diplomatičkog i sadržajnog aspekta analizira neobjavljena darovnica Fausta Vrančića bratu Kazimiru, sastavljena 6. ožujka 1609. u Cremoni, pohranjena unutar fonda Obitelj Draganić-Vrančić (1552. – 1971.) u Državnom arhivu u Rijeci. Darovnica je posve autentičan dokument, koji donosi nove podatke o razmjerno slabo istraženom tzv. Barnabitskom razdoblju života Fausta Vrančića, o njegovom redovništvu i crkvenom djelovanju, a iz nje doznajemo gdje je Faust živio tijekom boravka u Cremoni, koje je crkveno ime ze sebe odabrao, s kime je iz crkvenog kruga bio u kontaktu te na koji je način nastavio održavati veze s rodnim Šibenikom. Dokument, osim toga, nadopunja dosadašnja saznanja o imovinsko-pravnim odnosima između članova Faustove najuže obitelji. U prilogu rada objavljena je cjelovita transkripcija teksta darovnice na latinskom jeziku.
4
Matulić, Tonči. « Je li papa Franjo katolik ? » Nova prisutnost XIX, no 2 (16 juillet 2021) : 255–86. http://dx.doi.org/10.31192/np.19.2.3.
Texte intégralRésumé :
Članak je prošireno te izvorima i literaturom opremljeno predavanje pod naslovom »Je li papa Franjo katolik?«, održano 21. travnja 2021. godine na društvenim mrežama Hrvatskoga nadzemlja, službenog projekta Ureda za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije. Autor u članku pokazuje i dokazuje da pitanje »Je li papa Frano katolik?« boluje od medijskog senzacionalizma, s jedne strane, i neutemeljenog i pretjeranog žara za obranom crkvenoga nauka i discipline od, ipak, etički opravdanoga, teološki neupitnoga i ekleziološki prihvatljivoga drukčijeg katoličkog stila i mentaliteta pape Franje, s druge strane. U tom smislu autor u članku predstavlja neke povijesne primjere, upućuje na crkvene učiteljske izvore, posebno na nauk Drugoga vatikanskog koncila, iznosi kritičke teološke analize i nudi prikladne teološke argumente pomoću kojih se razabiru prava narav i motivi zabrinutosti crkvenih kritičara pape Franje. Volja za »osvajanjem prostora Crkve« i čuvanjem statusa quo, ustrajavanje na plitkom uvjerenju »da se tako uvijek radilo«, okamenjeni mentalitet koji odbija poziv na obraćenje i misijsku preobrazbu crkvenih struktura i pastoralnog djelovanja otkrivaju se kao glavne zapreke u prihvaćanju drukčijeg stila, novih gestâ i nekih izjava pape Franje koji ga nedvosmisleno potvrđuju zrelim plodom koncilske obnove Crkve i istinskim darom Duha Svetoga Crkvi koja »u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove« (Lumen gentium, 8).
5
Matulić, Tonči. « Fenomen seksualnog zlostavljanja u Crkvi ». Nova prisutnost XXII, no 1 (15 mars 2024) : 5–27. http://dx.doi.org/10.31192/np.22.1.1.
Texte intégralRésumé :
Autor u ovom radu donosi analize i promišljanja o fenomenu seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane katoličkoga klera, dakle u okrilju i u ustanovama Katoličke crkve. U uvodu predstavlja začetke fenomena seksualnog zlostavljanja u Crkvi, a to su događaji koji su seksualno zlostavljanje od strane katoličkoga klera nepovratno stavili pod reflektore šire crkvene i svjetovne javnosti. Nakon toga, u prvom dijelu rada autor kratko predstavlja i analizira neka poznatija službena izvješća o razmjerima seksualnog zlostavljanja u pojedinim mjesnim Crkvama, biskupijama i zajednicama. U drugom dijelu promišlja o službenom crkvenom držanju spram fenomena seksualnog zlostavljanja, a koji je desetljećima bio zarobljen kulturom sustavnog zataškavanja, zaštite zlostavljača i posramljivanja žrtava. Ovu činjenicu u trećem dijelu rada autor analizira i kritički propituje u svjetlu dominantne kulture hijerarhizma hranjene institucionalnom moći kao glavnom uzroku prokazane i osuđene kulture klerikalizma, a koja je već prije prepoznata kao jedan od glavnih izvora zala u Crkvi, uključujući i seksualno zlostavljanje. Upravo kad je kruta kultura hijerarhizma prepoznata kao glavni uzrok crkvene krize izazvane seksualnim skandalima, došlo je radikalnog zaokreta u crkvenom odnosu prema žrtvama koje su deklarativno i stvarno stavljene u središte zauzimanja tijekom rješavanja konkretnih slučajeva seksualnog zlostavljanja i kanonskih kaznenih postupaka protiv klerika zlostavljača, a o čemu autor kritički promišlja u četvrtom dijelu rada. U posljednjem, petom dijelu rada autor analizira doprinose koje je tom radikalnom zaokretu dao kardinal Ratzinger i kasnije kao papa Benedikt XVI., a u nastavku ukazuje na ključne i odlučujuće doprinose pape Franje s brojnim odlukama, dokumentima i izmjenama kanonskoga kaznenog zakonodavstva. Na kraju, umjesto zaključka, autor donosi promišljanja u obliku nekoliko važnih napomena o ovoj mučnoj i bremenitoj temi.
6
Mikić, Anto. « OBJEKTIVNO IZVJEŠTAVANJE I KRIZNO KOMUNICIRANJE KAO DRUŠTVENO ODGOVORNO PONAŠANJE. STUDIJA SLUČAJA : GLAS KONCILA O „HERCEGOVAČKOM SLUČAJU“ 1968. – 1971. GODINE ». South Eastern European Journal of Communication 1, no 2 (10 décembre 2019) : 7–15. http://dx.doi.org/10.47960/2712-0457.2019.2.1.7.
Texte intégralRésumé :
U godinama nakon održavanja Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.) život Katoličke Crkve u svijetu, pa tako i na području tadašnje Jugoslavije, bio je obilježen brojnim napetostima i sukobima među predstavnicima crkvene hijerarhije te pojedinih svećeničkih i vjerničkih krugova. Od kraja 1967. i početka 1968. g. katolički list Glas Koncila o tim tzv. „slučajevima“ sve je češće i otvorenije izvještavao: najprije o onima u zemljama zapadne Europe, a od kraja 1968. g., upravo s tzv. „Hercegovačkim slučajem“, počeo je otvoreno pisati i o slučajevima u domaćoj Crkvi, odnosno u Crkvi u hrvatskome narodu („Đakovački slučaj“, „Riječki slučaj“, „Zadarski slučaj“). To je nailazilo na različite reakcije, kako pozitivne tako i negativne, dijela čitatelja i predstavnika crkvenih vlasti. U svome radu/izlaganju, na temelju provedene kvalitativne analize sadržaja članaka Glasa Koncila o „Hercegovačkom slučaju“ od 1968. do 1971. g., autor prikazuje kako je tadašnje uredništvo lista svoju odluku da otvoreno izvještava o svim, pa i „skandaloznim“ događajima u Crkvi, argumentiralo i danas vrlo aktualnim načelima novinarske struke, ali i kriznoga komuniciranja: prava (opće, ali i crkvene) javnosti na informaciju, preuzimanja kontrole i komuniciranja u krizi, jasnoga prezentiranja informacija itd. Kako se u radu zaključuje, vjerojatno je (i) takvim pristupom prema događajima u vlastitoj organizaciji (Crkvi) list stekao vjerodostojnost i velik utjecaj u tadašnjoj javnosti, jer je upravo u tim godinama, krajem 1960- ih i početkom 1970-ih, dosegao i najveće naklade u svojoj povijesti.
7
Vitković, Zrinka. « Glagoljički zapisi u Drugom novljanskom brevijaru (1495.) ». Obnovljeni život 77, no 4 (5 octobre 2022) : 495–506. http://dx.doi.org/10.31337/oz.77.4.5.
Texte intégralRésumé :
U radu su prikazani pojedini rezultati kodikološke analize Drugoga novljanskoga brevijara, kasnosrednjovjekovnoga hrvatskoglagoljičkoga liturgijskoga kodeksa. Provedena je sadržajna analiza njegovih kolofona i mlađih zapisa iz kalendara. Saznanja su dopunjena analizom glagoljičkih zapisa još triju crkvenih kodeksa (Blagdanara popa Andrija, Prvoga novljanskoga brevijara i Novljanskoga misala) novljanske župe da bi se potvrdila njihova ukupna važnost u izučavanju kasnosrednjovjekovne kulturno–crkvene povijesti.
8
Ljubicic, Radojko. « ULOGA RUSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U SPREČAVANjU MEĐUNARODNE AFIRMACIJE (PROJEKTA) NEZAVISNOSTI KOSOVA I METOHIJE DO 2008. GODINE ». Nacionalni interes 40, no 3/2021 (24 janvier 2022) : 239–56. http://dx.doi.org/10.22182/ni.4032021.10.
Texte intégralRésumé :
Istraživanjima političkih stavova verskih organizacija nije pridat dovoljan značaj u političkim naukama, srazmerno realnom uticaju na političke procese. Studije slučaja ove vrste pomažu nam da otkrijemo kako se obrazuju političke i društvene pozicije, stavovi, vrednosti i kriterijumi religioznih organizacija, koji moraju biti u skladu sa teološkim normama, ali se postepeno i fokus tematike pomera ka aktuelnim problemima. Za rešavanje statusa Kosova i Metohije ključna činjenica je veto Ruske Federacije u SB OUN koji sprečava prijem KiM-a u zajednicu suverenih država OUN, a iza tog veta stoji, između ostalog, principijelna i dosledna pozicija Ruske pravoslavne crkve. Državno-crkveni uticaji su dvosmerni, ali sfera kanona (u Pravoslavlju) je izvan opsega adaptacije vremenu, što izaziva različite reakcije. Izvedena je kratka analiza zvaničnog Crkvenog strateškog dokumenta: “Osnov društvene koncepcije Ruske pravoslavne crkve“. Uzet je u obzir kulturološko-civilizacijski pristup razumevanju motiva i uzroka događaja, pitanje očuvanja kulturne baštine od svetskog značaja, itd. Korišćeni su pojmovi, kategorije, termini, definicije političkih nauka i bogoslovije (teologije). Ruska pravoslavna crkva se trenutno svrstava među najmoćnije organizacije sveta (prema različitim kriterijumima), a njen stav prema statusu Kosova i Metohije je veoma stabilan.
9
Aračić, Pero. « Uočiti, pratiti i liječiti najslabije u zajednici prema Amoris laetitia ». Diacovensia 28, no 3 (2020) : 385–405. http://dx.doi.org/10.31823/d.28.3.5.
Texte intégralRésumé :
Rad iznosi činjenično stanje pošasti rastava i razvoda u Hrvatskoj te na temelju razgovora koji su objavljeni u autorovoj studiji o tim procesima na poseban način obrađuje utjecaj istih na supružnike i na poseban način na djecu iz takvih slomljenih brakova i obitelji. Donose se i istraživanja o prenošenju kulture rastave i razvoda na sljedeće generacije. Rad se zajedno s Amoris laetitia pita što činiti i traži od zajednice da pomogne tom silnom broju traumatiziranih, i to procesima opraštanja i pomirenja, kao i integracijom u zajednice te velikom solidarnošću da im budu blizu i od pomoći. Naravno, tu su na raspolaganju i crkvene stručne pravne službe s kojima treba provesti analizu o bračnoj i obiteljskoj situaciji i što crkveno zakonodavstvo preporučuje. U svim tim procesima, koji su često dugotrajni, preostaje im vjernička bliskost i solidarnost.
10
Dukić, Josip. « Đuro Kokša (vice)rektor zavoda sv. Jeronima u Rimu (1957. - 1980.) ». Crkva u svijetu 58, no 1 (17 mars 2023) : 77–90. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.1.4.
Texte intégralRésumé :
Đuro Kokša (Molve, 17. svibnja 1922. – Zagreb, 26. studenog 1998.) bio je vicerektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od 11. rujna 1957. do 15. rujna 1959., kada je preuzeo službu rektora. Papa Pavao VI. imenovao ga je 20. travnja 1978. naslovnim biskupom Grumenta i pomoćnim zagrebačkim biskupom. Zavodom je upravljao sve do 8. veljače 1980., kada je na njegovo mjesto došao mostarsko-duvanjski svećenik Ratko Perić. Vrijeme Kokšina upravljanja Zavodom obilježili su vrlo složeni crkveno-politički odnosi u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj, dok je stanje u cijeloj Crkvi bilo vrlo izazovno. Kokša je kao upravitelj Zavoda ponekad mimo svoje volje morao izvršavati odluke koje su dolazile s viših crkvenih razina, a s kojima se nije uvijek slagao, zbog čega je bio meta napada od strane hrvatskih emigrantskih skupina. S druge strane, bio je pod stalnom pratnjom komunističke vlasti. Usprkos svemu ostavio je trag u povijesti Zavoda. Uz pomoć crkvenog vodstva otvorio je Zavod za svećenike studente iz domovine, a papa Pavao VI. je na molbu kardinala Franje Šepera u srpnju 1971. dotadašnji naziv „Ilirski zavod sv. Jeronima” promijenio u „Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima”. Dok je Kokša bio rektor Zavoda, Jozo Kljaković je dovršio dva pokrajnja mozaika na sjevernom pročelju zavodske zgrade, a Ivan Meštrović mu je 1960. dao dopuštenje za odljev u gipsu njegove Pietà. Ovaj rad je nastao na temelju prethodnih istraživanja i Kokšine arhivske građe, koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu i u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Rimsku je ostavštinu godine 2017. složio . i inventar sastavio splitski arhivist Ivan Balta.
11
Lovrić, Ivan. « The future of Israel according to St. Paul ». Služba Božja 63, no 3 (1 décembre 2023) : 217–39. http://dx.doi.org/10.34075/sb.63.3.3.
Texte intégralRésumé :
Što će se dogoditi s izraelskim narodom nakon što je odbacio Isusa? Ovo pitanje od goleme važnosti nije ostavljalo na miru ni sv. Pavla ni Crkvu prvih stoljeća. Trajno otvrdnuće najvećeg dijela izraelskog naroda u pitanju prihvaćanja Isusa iz Nazareta kao židovskoga očekivanog Mesije, uzrokovalo je da se Pracrkva postupno distancira od sinagoge te da premišlja svoju ulogu u povijesti spasenja. Već u II. st. ovaj proces premišljanja rezultirao je potpunom supstitucijom sinagoge od Crkve unutar povijesno- spasenjskog okvira što je imalo i svoj nastavak kad je riječ o odnosu Crkve s povijesnim Izraelom koji se očitovao najprije u snažnom antisemitizmu crkvenih Otaca, te u kasnijim stoljećima kroz mnoštvo tužnih i ne manje tragičnih epizoda u povijesti odnosa Izraela i Crkve, ostavljajući dojam kao da je Pavlova teologija Izraela cijelo vrijeme bila nevidljiva. Ova bremenita povijest odnosa kršćanstva i Izraela u naše vrijeme svjedoči ljekovitom približavanju i priznanju onog što je Pavlu od početka bilo jasno, a to je organska povezanost i kontinuitet koji kršćanstvo ima s Izraelom kao slikom Božjeg naroda u kojem se ostvaruju Božja obećanja. Promjenu paradigme od Crkve, u prvom redu, donosi Drugi vatikanski koncil deklaracijom Nostra aetate čiji se zaključci u pitanju židovstva u velikoj mjeri baziraju na ispravnom razumijevanju i egzegezi Rim 9−11, čime se u najvažnijim točkama bavi i ova studija. Ova točka singularnosti, kojoj su zasigurno prethodili tužni događaji Šoaha nekoliko desetljeća prije, značila je prekretnicu u teološkom vrednovanju Izraela od Crkve. Revalorizacija položaja Izraela u povijesti spasenja nije ipak u Katoličkoj Crkvi otišla do ekstrema kao u nekim protestantskim krugovima u kojima se rodila teologija tzv. Sonderwega ili posebnog puta spasenja za Izrael neovisno o vjeri u Isusa Krista. Ovakva teologija čini jednaku nepravdu Pavlovoj teologiji Izraela kao i nekadašnje nijekanje Izraelova izabranja. Danas se unutar Katoličke Crkve temi Izraela pristupa s velikim poštovanjem i oprezom, no uvijek sa sviješću da Isus Krist nije samo došao od Židova nego je došao i za Židove. Spasenje Izraela neodvojivo je od kristološke vjere, otajstveno je isprepleteno s dinamikom spasenja pogana, a glavni zalog spasenja Židova jest vjerni Ostatak (Rim 11,1-5) koji uvijek mora postojati u krilu Crkve. Nužnost postojanja ovog Ostatka dok se otvrdnuće dijela Izraela ne ukloni, glavni je pokretač neke vrste navještaja evanđelja prema Izraelu. U naše vrijeme crkveno učiteljstvo taj misionarski impuls želi riješiti bilo kakvih natruha prozelitizma te čak zabranjuje institucionalnu misiju Crkve prema Izraelu.
12
Martinjak, Mikolaj. « Gnosticizam i neopelagijanizam – zapreka svetosti ili izvor konfuzije ? » Nova prisutnost XVII, no 3 (23 novembre 2019) : 491–502. http://dx.doi.org/10.31192/np.17.3.5.
Texte intégralRésumé :
Pojmovi gnosticizam i pelagijanizam poznati su teolozima, povjesničarima, religiolozima, filozofima i drugim istraživačima humanističkoga područja. Kao pojedinačne pojmove možemo ih od vremena do vremena čuti i u kolokvijalnom govoru, posebice izvedenicu agnosticizam ili agnostik. Do pobudnica pape Franje ova dva pojma bila su vezana uz crkvene hereze s početaka života Crkve. Članak, u povijesni kontekst ove hereze smješta Papin govor o gnosticizmu i pelagijanizmu kojeg započinje svojom pobudnicom Evangelii gaudium, a proširuje ga u pobudnici Gaudete et exsultate. Nakon kratkog prikaza klasične uporabe ovih pojmova i problematike koja se uz njih veže, kao i Papine interpretacije ovih pojmova, članak odgovara na pitanje jesu li ovi pojmovi uistinu »zapreka« na putu svetosti ili izvor konfuzije.
13
Smolčić, Ivona. « ŠEST CRKVENIH PJESAMA HRVATSKOGA PRIMORJA IZ BILJEŽNICE ANDRIJE RAČKOG ». Hum 18, no 30 (8 janvier 2024) : 76–92. http://dx.doi.org/10.47960/2303-7631.18.30.2023.76.
Texte intégralRésumé :
Andrija Rački (Fužine, 30. studenog 1870. – Rijeka, 14. listopada 1957.) hrvatski je teolog i povjesničar. Kao predavač kanonskoga prava i povijesti Crkve od 1895. do 1902. godine radio je pri Visokoj bogoslovnoj školi u Senju, nakon čega je postavljen za župnika na Trsatu. Tijekom života bavio se prošlošću samostana diljem Hrvatskoga primorja te poviješću Senjske biskupije. Na temelju arhivske građe napisao je više studija iz riječke, sušačke i trsatske prošlosti, obuhvativši razdoblje od srednjega vijeka do devetnaestoga stoljeća. Radove je objavljivao u časopisima Primorske novine i Naša sloga, a surađivao je i u Katoličkome listu. Uz objavljene naslove: Crkvene reforme francuske vlade u senjsko-modruškoj biskupiji 1809 – 1813 (1910.), Iz prošlosti sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice (1928.), Povijest grada Sušaka (1929.), Iz prošlih dana općine Liča i Fužina (1946.), Prilozi k povijesti grada Sušaka (1947.), Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik (1948.), autorom je i više povijesno-političkih članaka. U ovome radu bit će riječi o autorovim dosad neobjavljenim zapisima naslova Glagolska sveta misa i njike nabožne primorske pjesme nastalima vjerojatno u Senju 1892. godine, konkretno o drugome dijelu zapisa koji sadrži šest pjesama sakupljenih na području gradova Senja i Novoga Vinodolskog. Ključne riječi: Andrija Rački; crkvene pjesme; Hrvatsko primorje; Novi Vinodolski; Senj.
14
Begić, Martina s. Ana, et Lucija Boljat. « Neregularne bračne situacije i valorizacija savjesti u svjetlu apostolske pobudnice Amoris laetitia ». Crkva u svijetu 58, no 3 (9 octobre 2023) : 353–82. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.3.1.
Texte intégralRésumé :
Rezultati dviju održanih biskupskih sinoda o obitelji iz 2014. i 2015. su proklamacija reforme kanonskog postupka za proglašenje ništavosti ženidbe i posinodalna apostolska pobudnica Amoris laetitia. Posinodalnom apostolskom pobudnicom nije došlo do promjene u moralnoj teologiji ili nauku o nerazrješivosti ženidbe već je naglasak na promjeni pastoralne djelatnosti Crkve. Sagledavanje konkretne osobe u njezinim životnim okolnostima, danas često u tzv. neregularnim bračnim situacijama, zahtijeva pastoralno razlučivanje te papa Franjo upozorava da se ne smiju izjednačavati sve situacije u kojima se može naći pojedini vjernik. U prvom dijelu rada interpretira se stoga važnost i značenje posinodalne apostolske pobudnice s obzirom na valorizaciju osobne savjesti i njezin odnos prema zakonu. Temeljna načela posinodalne apostolske pobudnice su prihvaćanje, praćenje, razlučivanje i uključivanje te u svjetlu tih načela potrebno je iznaći rješenja za pojedine situacije. Među prvima su argentinski biskupi pastoralne regije Buenos Airesa uputili svećenicima dokument koji sadrži deset temeljnih kriterija o mogućnosti pojedinačnog, kao izuzetak, dopuštanja rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima primanje sakramenata pomirenja i euharistije i to samo u slučajevima kada su ispunjeni određeni uvjeti. Međutim, osim o osobnom i pastoralnom razlučivanju može se kao mogućnost promišljati i o sudskom razlučivanju, koje se odvija u postupku proglašenja ništavosti ženidbe, o čemu je riječ u drugom dijelu rada. Pristup crkvenom sudu otvoren je svim osobama bez obzira na to jesu li već u novom građanskom braku ili nisu, a uvjereni su ili dvoje da je njihova kanonsko sklopljena ženidba bila nevaljano sklopljena. Reformom kanonskog postupka naglasak je stavljen na pastoralno djelovanje crkvenih sudova, na predprocesnu ili pastoralnu istragu te novo vrednovanje dokaza.
15
Bećir, Ante. « Crkvene institucije u srednjovjekovnoj praksi ». Croatica Christiana periodica 45, no 88 (2021) : 21–46. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.88.2.
Texte intégralRésumé :
The article sought to put the social and political agency of the Trogir Canons in the period from 1300 to 1360 into the wider context of political conflicts that took place between opposing noble factions within the Trogir commune in the 14th century. However, before commencing with the analysis, the author gives a basic insight into the status and infrastructure of the Trogir ecclesiastical organization, situated in its respective Dalmatian- Croatian and Hungarian context. Starting with the normative definition of a Cathedral Chapter, which exists to assist the Bishop and engage in the pastoral care of its human flock, the article compares the idea with the practical dealings of the Trogir Canons. It is highlighted that their dealings were almost primarily concerned with these-worldly matters. On the other hand, and on the basis of tracking several Trogir Canons, namely Jacob son of Peter (Vitturi), John son of Peter (Castrafoci), Stephan son of Michael (Cega), Lampredius son of Jacob (Vitturi), Kazarica son of Martin (Kazarice), Albert son of Marinus (Andreis) and some others, which are heavily exposed in the primary sources, it is argued that the Trogir Cathedral Chapter was not functioning in practice as an independent church corporation, rather than the Canons were in one way or another involved in the factional strifes. More precisely, the considered canons were deeply connected with the noble families, from which practically all of them originated, and sequentially with the informal factions. Therefore, the Canons exploited the existing institutional (corporate) framework and material resources of the Cathedral Chapter in the pursuit of their own individual or factional goals. In that respect, the Cathedral Chapter cannot be considered as an entity separate from the activities of the city lay authorities, regardless of the actual distinction in political and judicial jurisdiction between ecclesiastical and secular institutions. The Case of Trogir provided very fruitful material, which allowed the unraveling of social and political networks and the role of individual participants in the collective (political) agency. In other words, the paper put the focus more on individual agency, and less to structures, bearing in mind that individual agency is exactly that which shapes the institutions in the end.
16
Ančić, Nediljko Ante. « Sinodski put ». Crkva u svijetu 55, no 4 (12 janvier 2021) : 730–52. http://dx.doi.org/10.34075/cs.55.4.3.
Texte intégralRésumé :
Problem zlostavljanja djece i maloljetnika u posljednje vrijeme sve više potresa društvenu javnost. U svom radu autor tematizira dio spektra te problematike koji se odnosi na spolno zlostavljanje malodobnika od strane katoličkih svećenika i redovnika. Prvi dio obrađuje reakcije i poduzete mjere sadašnjega pape i njegova prethodnika te Rimske kurije u borbi protiv spolnog zlostavljanja koje su počinili klerici. Drugi, veći dio ovoga članka istražuje kako se Katolička Crkva u Njemačkoj suočava s ovim problemom i kako ga pokušava iskorijeniti. Spolno zlostavljanje djece od strane crkvenih osoba koje je izišlo na vidjelo, izazvao je duboku krizu vjere i poljuljao povjerenje u tamošnju Crkvu. Njemački su biskupi od početka prepoznali svu pogubnost toga zla i prihvatili novi obrazac razotkrivanja i kažnjavanja počinitelja, zaštite žrtava i rad na prevenciji. Na temelju MHG-studije došli su do zaključka da postoje sistemski problemi koji pogoduju zlostavljanju. Zato su odlučili sazvati neku vrst sinode - Sinodski put - da raspravi međusobnu povezanost nekoliko ključnih crkvenih i teoloških tema. Autor detaljno opisuje i dokumentira brojne aktivnosti i nastojanja oko statusa, sazivanja i prvog plenarnog zasjedanja tog skupa. Postoji opravdano očekivanje da će započeti sinodski proces između ostalog donijeti čišćenje, vratiti poljuljano povjerenje i ojačati crkveno zajedništvu u svjedočenju evanđelja.
17
Gregurović, Snježana. « Katolička crkva i migranti ». Obnovljeni život 75, no 1 (13 mai 2020) : 77–91. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.1.6.
Texte intégralRésumé :
Zbog prihvata stotina tisuća osoba koje traže međunarodnu zaštitu i dolaska ostalih kategorija migranata, koji svoje zemlje napuštaju zbog političkih i ekonomskih nestabilnosti, europske zemlje suočene su s brojnim humanitarnim i integracijskim izazovima. Izazovi koji se tiču migracija zadnjih su desetljeća puno kompleksniji od onih u prošlim razdobljima, s obzirom na to da novije migracije čine migranti različitoga sociokulturnoga, etničkoga i vjerskoga podrijetla koji se u europske zemlje namjeravaju trajno nastaniti. U radu se propituje uloga Katoličke crkve kao religijske organizacije koja putem svojih službi i pastorala te provođenjem raznih aktivnosti pomaže migrantima, posebno osobama koje traže međunarodnu zaštitu prilikom njihova dolaska u novu sredinu i tijekom procesa integracije. Angažiranost Katoličke crkve, kada je riječ o pružanju pomoći migrantima, a posebno osobama koje traže međunarodnu zaštitu, vidljiva je i u crkvenim dokumentima te kanonskim uredbama donesenima nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Cilj je rada rasvijetliti univerzalnu i transkulturnu dimenziju Katoličke crkve kao institucije koja zbog svojega multikulturnoga obilježja na poseban način sudjeluje u integraciji različitih kategorija migranata. Također se želi upozoriti na potencijal Katoličke crkve u izgradnji kulture solidarnosti i dijaloga kao preduvjeta socijalne kohezije.
18
Oršolić, Tado. « Pokušaj eksproprijacije i obnova samostana sestara benediktinki i crkve sv. Marije u Zadru (1943. – 1970.) ». Croatica Christiana periodica 45, no 88 (2021) : 115–42. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.88.7.
Texte intégralRésumé :
U radu se temeljem arhivskih izvora analizira obnova samostana i crkve sv. Marije u Zadru. Samostan i crkva su tijekom angloameričkog bombardiranja Zadra porušeni 1943./1944., a ondašnje vlasti su 1945. nisu uspjele u svom naumu da svu imovinu i kompleks samostana sv. Marije stave pod privremenu državnu upravu. Od 1948. godine uz pomoć i inicijativu tadašnjeg vodstva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti započete su pripreme za obnovu. Crkva sv. Marije je do 1959. uglavnom obnovljena, ali samostan nije pa su 1960. sestre benediktinke uputile molbu za obnovom. Obnovu su priječile gradske vlasti pod izgovorom da je prema novom urbanističkom planu na tom mjestu planirana gradnja muzeja. Nakon godina pregovora s gradskim i republičkim organima dozvola za obnovu je ipak dobivena 1968. godine. Gradnja obnove samostana trajala je do 1970. godine kada su se benediktinke nakon dvadeset šest godina vratile u svoj samostan. U kompleksu sv. Marije na njihovu zemljištu 1972. izgrađena je zgrada u kojoj je smješten muzej crkvene umjetnosti u Zadru, službeno otvoren 1976. godine.
19
Pinjuh, Dijana. « Šerijatska vjenčanja kršćana u Hercegovini u 18. stoljeću ». Croatica Christiana periodica 47, no 91 (2023) : 53–75. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.46.91.3.
Texte intégralRésumé :
Šerijatska vjenčanja kršćana iz različitih su se razloga prakticirana gotovo kroz cijelo razdoblje osmanske vladavine. Za kršćanske parove koji bi svoju vezu ozakonili pred kadijom vrijedila su ista pravila kao i za muslimane, što je u odnosu na strogoću crkvenih propisa imalo svoje prednosti. Tako su se kršćani mogli vjenčati s bližim srodnikom ili pripadnikom druge Crkve, razvesti se, a u slučaju rastave ili muževe smrti udovica je, barem neko vrijeme, bila osigurana iznosom vjenčanog dara koji se dogovarao prije vjenčanja.
20
Anić, Jadranka Rebeka. « Prilog teološkoj (de)konstrukciji rodnih stereotipa – istraživanje iz Hrvatske ». Nova prisutnost XX, no 1 (17 mars 2022) : 73–86. http://dx.doi.org/10.31192/np.20.1.5.
Texte intégralRésumé :
Posljednjih desetljeća u brojnim crkvenim dokumentima, izjavama papa, biskupskih konferencija i pojedinih biskupa dekonstrukcija rodnih stereotipa tumači se kao destrukcija kršćanske antropologije. Za razliku od toga, postoje dokumenti i izjave u kojima se crkveno učiteljstvo ograđuje od biološkog determinizma te dopušta dekonstrukciju rodnih stereotipa, ali bez dovođenja u pitanje muško-ženske prirode na kojoj se temelje. U drugom dijelu članka prikazat ćemo da se (de)konstrukcija katoličke antropologije trajno događa i da ne vodi do razaranja i negiranja ljudske prirode već do shvaćanja procesa koji su utjecali na način na koji se muško-ženska priroda definirala. Na taj način se otvaraju mogućnosti za daljnji razvoj teološke antropologije u interdisciplinarnom znanstvenom pristupu. Koliko se sa stereotipnim izjavama o ženama i muškarcima slažu religiozni katolici koji pohađaju vjerske obrede analiziramo na temelju podataka prikupljenih u istraživanju provedenom u Hrvatskoj 2018. godine u sklopu projekta »Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive« (GENMOD).
21
Plukavec, Tomica. « Cultural Institutions of the Zagreb Archdiocese ». Croatica Christiana periodica 47, no 91 (2023) : 139–58. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.46.91.7.
Texte intégralRésumé :
Na području Zagrebačke nadbiskupije uz katedralu postoje i druge crkveno-kulturne institucije koje u svojim inventarima posjeduju vrhunska kulturno-umjetnička ostvarenja ne samo u okvirima hrvatske povijesti umjetnosti nego i u svjetskim okvirima. U Riznici zagrebačke katedrale čuva se vezeni pokrov iz 17. stoljeća, koji je kao takav po sebi unikat u svjetskoj umjetnosti. Metropolitanska knjižnica, koja je nastala u okvirima Riznice, sadrži ogroman broj rijetkih crkvenih knjiga i inkunabula od koje najstarije datiraju u 11. stoljeće. Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije također sadrži značajnu zbirku baroknog slikarstva u kojoj prednjači velik broj slika Isusa, Madone i drugih svetaca. Povijest grada Zagreba ne može se istraživati a da se pritom ne posjeti i Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu te Muzej bl. Alojzija Stepinca u kojem pobliže upoznajemo značenje blaženika za Crkvu, ali i za Hrvatsku. Uz navedene institucije ne možemo a da ne spomenemo i kapelu sv. Dizme, u narodu popularnog pod imenom Dizmuš. S obzirom na važnost navedenih institucija, autor u radu donosi pregled osnovnih informacija o njima.
22
Grgić, Miljenka. « Poučak služiteljima riječi u 2 Tim 1,6-14 ». Služba Božja 60, no 3 (21 septembre 2020) : 245–72. http://dx.doi.org/10.34075/sb.60.3.4.
Texte intégralRésumé :
Studija proučava Pavlov poticaj Timoteju u 2 Tim 1,6-24 pod vidom praktične pouke služiteljima Riječi. Prvi dio studije (1.) analizira literarni smještaj, strukturu i retoriku odlomka u 2 Tim 1,6-24 i detektira razloge uvjerljivosti fiktivnog poticaja, te izvodi poučke za formuliranje ekshortacije služiteljima Riječi: ona treba biti smještena u životni kontekst služitelja Riječi (1.1.) i utemeljena na detaljnoj ekspoziciji (1.2.) te uključivati kompleks spasonosnih činjenica, koje utječu na cjelokupnu osobnost služitelja Riječi (1.3.). Drugi dio studije (2.) analizira lik Timoteja u 2 Tim 1,6-14 i pokazuje da je on kao Pavlov nasljednik u jedincatoj službi dan kao model služiteljima Riječi, a ne crkvenim upraviteljima (2.1.). Analiza podsjetnika Timoteju u 2 Tim 1,6-8 otkriva osnovnu značajku autentičnog služitelja Riječi, koja ga razlikuje od formalnog služitelja i koja se očituje samo u situaciji navještaja osporavane Riječi. Autentični služitelj ima karizmu od Boga, te slijedi dinamiku Riječi i izlaže sebe poradi Riječi za spasenje drugih (2.2.2.). Formalni služitelj nema karizmu od Boga, te u navještaju slijedi ljudsku logiku i sputava osporavanu Riječ (2.2.1.). U zaključku studije iznose se glavni rezultati i ukazuje na važnost crkvenog priznanja karizme Riječi, koje se može očitovati na razne načine, formalne i neformalne.
23
Trbušić, Davor. « Krizni menadžment u Katoličkoj crkvi ». Obnovljeni život 75, no 2 (11 juin 2020) : 247–60. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.2.7.
Texte intégralRésumé :
Katolička crkva danas nije pošteđena nepredviđenih događaja koji uzrokuju krizne situacije. Takve intenzivne dinamike u posljednjih nekoliko desetljeća ukazuju na nužnost primjene profesionalnih načela kriznoga komuniciranja na institucionalnoj razini Crkve. Stoga ovaj rad analizira ulogu biskupijskih ureda za komunikaciju tijekom kriznih situacija te ujedno nudi i neke preporuke komunikatorima pri njihovu upravljanju, kako bi se ublažile negativne posljedice po organizacijski imidž te unaprijedili procesi organizacijskoga učenja u postkriznoj fazi. Autor ukazuje na potrebu usvajanja kulture odgovornosti među crkvenim poglavarima te promišlja o tome kako i najteži oblici kriza mogu postati prilika za stvaranje perspektivne vizije, ali i za navještaj evanđeoske poruke.
24
Dukić, Josip, et Bernard Dukić. « Don Kerubin Šegvić and Question of St. Dujam ». Crkva u svijetu 58, no 3 (9 octobre 2023) : 465–88. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.3.6.
Texte intégralRésumé :
Pitanje sv. Dujma i apostoliciteta splitske Crkve, tj. njene izravne veze s apostolima, bilo je tijekom povijest u središtu istraživanja brojnih istraživača i još uvijek je vrlo aktualno. U znanstvenoj javnosti nedovoljno je poznato da je splitski svećenik don Kerubin Šegvić (Split, 23. II. 1867. Zagreb, nakon 29. VI. 1945.) bio uključen u znanstvenu raspravu. U tom kontekstu nije nevažna činjenica da su don Kerubina komunističke vlasti u Zagrebu 29. lipnja 1945. osudile na smrt i potom likvidirale, što je njegov život i rad pretvorilo u tabu temu sve do početka demokratskih promjena u Hrvatskoj. Don Kerubin se uključio u raspravu početkom ožujka 1901., kada je u Splitu tiskana njegova znanstvena studiju “Storia e leggenda di S. Domnione o Doimo vescovo e martire di Salona e delle sue reliquie. Saggio storico-critico”. Šegvić se u studiji bavi pitanjem datuma Dujmove smrti, mjesta na kojem se čuvaju njegove kosti i štovanjem Dujma tijekom povijesti. Raspačavanje Šegvićeve studije zabranila je 9. ožujka 1901. rimska Kongregacija obredâ po preporuci splitskog biskupa Filipa Frane Nakića (1889. - 1910.). Kada je kancelar biskupa Nakića don Leopold Ivanišević 29. ožujka 1901. preuzeo od don Frane Bulića zaplijenjene primjerke don Kerubinove studije, don Frane je na svakom od četiri paketa napisao “Resurrecturis”, u nadi da će jednog dana te studije “uskrsnuti”. Što je u Šegvićevoj knjizi bilo sporno crkvenoj vlasti i koja je njezina znanstvena vrijednost, nastojat ćemo razjasniti u ovom članku.
25
Rabczyński, Paweł. « The Credibility of Marian Apparitions. The Gietrzwałd Context ». Nova prisutnost XVII, no 3 (23 novembre 2019) : 564. http://dx.doi.org/10.31192/np.17.3.8.
Texte intégralRésumé :
Godine 2017. navršila se 140. obljetnica Marijinih ukazanja u Gietrzwałdu, malom selu u južnoj Warmiji na sjeveru Poljske. Dana 11. rujna 1977. godine ukazanja u Gietrzwałdu dobila su službeno odobrenje Katoličke crkve. Poruka koju Majka Božja upućuje vidiocima može se sažeti u tri rečenice: »Ja sam bezgrješno začeta Blažena Djevica Marija«; »Želim da molite krunicu svaki dan«; »Nemojte biti tužni jer ću uvijek biti s vama.« Marijanska ukazanja, klasificirana kao takozvana privatna objava, usmjerena su na otkrivenja božanske stvrnosti u nekom povijesnom razdoblju. Sadržaj marijanskih ukazanja obično se svodi na poziv za obraćenje, pokajanje ili molitvu. Stoga pruža važan poticaj za kršćansku obnovu, povratak evanđeoskom žaru i svetosti. Uzimajući u obzir suvremena teološka istraživanja, u ovom su članku navedena četiri glavna kriterija za prepoznavanje vjerodostojnosti marijanskih ukazanja: a) kristološka i crkvena referenca; b) dobri plodovi otkrivenja; c) čuda i druge natprirodne pojave; d) vjerodostojnost ljudi koji doživljavaju ukazanja. Analizirajući pozvane znakove koji ukazuju na istinitost ukazanja, autor zaključuje da su marijanska ukazanja u Gietrzwałdu potpuno vjerodostojna.
26
Borna Jurčević, Jurij. « Časopis Blagovest u razdoblju 1946.–1950. Primjer položaja Katoličke crkve i vjerskog tiska u komunističkoj Jugoslaviji ». Obnovljeni život 74, no 1 (19 janvier 2019) : 85–97. http://dx.doi.org/10.31337/oz.74.1.7.
Texte intégralRésumé :
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije Katolička crkva našla se u vrlo nezavidnom položaju. Totalitarni komunistički režim uveo je mnoge represivne mjere kako bi pokušao spriječiti utjecaj koji je Crkva imala među narodom. Časopis Blagovest bio je tako jedna od rijetkih crkvenih tiskovina koje su izlazile na prostoru Jugoslavije. U ovom radu opisan je položaj Katoličke crkve u jugoslavenskom komunističkom režimu, a potom su analizirani tekstovi i poruke izneseni u časopisu Blagovest tijekom prvih pet poslijeratnih godina (1946.–1950.). U radu su navedeni tehnički, grafički i urednički podatci, prikazan je izgled časopisa, način pisanja, broj stranica, cijena, urednici, ritam izlaženja i mjesto izdavanja te niz promjena koje su se događale tijekom poslijeratnog razdoblja.
27
Dundović, Zdenko. « Subcollectores apostolici u dalmatinskim biskupijama u ranome novom vijeku (16. – 18. st.) ». Crkva u svijetu 58, no 4 (18 décembre 2023) : 587–612. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.4.2.
Texte intégralRésumé :
Arhivsko gradivo mletačke magistrature „Sopraintendenti alle decime del clero“ vrijedno je povijesno vrelo za proučavanje crkvene ekonomske povijesti dalmatinskih biskupija tijekom mletačke uprave u ranome novom vijeku. Spomenuta magistratura spadala je u red državnih financijskih tijela, a temeljna joj je zadaća, od službene uspostave 1586. godine, bila regulirati fiskalna pitanja u odnosu na crkvene subjekte na području Mletačke Republike. Na temelju proučavanja spisa pohranjenih u fondu magistrature u Državnom arhivu u Veneciji u radu se nastojalo dati kraći povijesni prikaz načina izbora i djelovanja podsakupljača papinske desetine u dalmatinskim nad/biskupijama u ranome novom vijeku te prikazati poteškoće s kojima su se susretali. Na koncu rada donosi se popis podsakupljača papinske desetine u dalmatinskim biskupijama na temelju ekstrahiranih podataka u istraženim arhivskim spisima.
28
Miščin, Daniel. « Kontekst Erazmova baselskog izdanja djela sv. Jeronima (1516.) ». Crkva u svijetu 57, no 4 (13 décembre 2022) : 503–19. http://dx.doi.org/10.34075/cs.57.4.2.
Texte intégralRésumé :
Članak se bavi okolnostima i kontekstom baselskog izdanja Jeronimovih djela iz 1516. To izdanje jedno je od najslavnijih izdanja crkvenih otaca uopće. Dva su temeljna razloga za to. Prije svega, upravo je u to doba Basel bio središte tiskarstva na sjeveru Europe. Naime, jedan od utemeljitelja baselskog tiskarstva, Johannes Amerbach, isplanirao je objavljivanje sabranih djela četvorice naučitelja crkve: Ambrozija, Jeronima, Augustina i Grgura. Drugi razlog važnosti tog izdanja jest činjenica da je urednikom izdanja Jeronimovih djela bio Erazmo Roterdamski. Unatoč tome što je Amerbach ubrzo umro, izdavanje Jeronimovih djela nije zaustavljeno. Preuzeo ga je također važni baselski tiskar i Amerbachov nasljednik Johannes Froben. Nastavivši i dovršivši izdavanje djela sv. Jeronima, Erazmo je postao središnjom osobom kruga vodećih baselskih intelektualaca. Osim toga, to izdanje djela sv. Jeronima iz 1516., jedno je od vrhunaca ranog sjevernoeuropskog tiskarstva.
29
Jagodar, Josip. « Kloštar kod Kobaša i kruničarsko društvo u Slavonskom Kobašu ». Croatica Christiana periodica 45, no 88 (2021) : 143–66. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.88.8.
Texte intégralRésumé :
U radu se obrađuje povijest crkve posvećene Majci Božjoj na nebo uznesenoj na lokalitetu Kloštar kod Slavonskog Kobaša. Uz Kloštar se vežu mnogi crkveni redovi: templari, cisterciti, augustinci, ivanovci i franjevci, koji su ostavili svoj trag na tom području. Današnje područje oko Kloštra bilo je posjed Giletića, koji je kasnije pripao Berislavićima. Za vrijeme Turaka uništen je samostan, a sadašnja crkva ostatak je svetišta nekadašnje crkve. Župa je na + Kloštru postojala do 1698., kada je sjedište župe premješteno u Kobaš, a župna crkva postala je crkva svetog Ivana Krstitelja. Otada je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na Kloštru filijalna crkva. Uz svetište na Kloštru vezane su dvije legende o čudotvornoj slici i zavjetnoj slici iz 1764. godine. U radu se obrađuju pobožnosti kojima Kobašani i drugi vjernici štuju Majku Božju Kloštarsku više od dva stoljeća. Tradicija pobožnosti prenosi se s koljena na koljeno i još je uvijek živa među Kobašanima i onima koji su odselili iz Kobaša, ali se uvijek rado vraćaju za blagdan Velike Gospe. U drugom dijelu rada obrađuje se kratka povijest kruničarskog društva, koje djeluje u Slavonskom Kobašu od 1929. godine. Kruničarskom društvu je u deset godina (od 1929. do 1939.) pristupilo više od 160 žena, stoga društvo danas djeluje u 12 grupa i okuplja 170 žena i djevojaka koje svaki dan mole deseticu svete krunice i druge molitve. U radu se navode obveze kruničara i pobožnosti koje obavljaju članice kruničarskog društva iz Slavonskog Kobaša. U prilogu rada zapisane su litanije i pjesme posvećene Majci Božjoj Kloštarskoj.
30
Punda, Edvard, et Darko Rapić. « Migracije u naravi i poslanju Crkve. Temeljni stavovi i posebni teološki izazovi ». Crkva u svijetu 56, no 4 (15 décembre 2021) : 551–66. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.4.1.
Texte intégralRésumé :
Jedan od velikih fenomena današnjeg svijeta, a time i jedan od velikih izazova koji se stavlja pred Crkvu jesu migracije. U ovome se članku pokušava teološki promišljati o tom fenomenu, o značenju koje on ima za Crkvu, te o posebnosti izazova koji migracije stavljaju pred teologiju. Najprije se pokazuje kako je Crkva ozbiljno pristupala tom fenomenu tijekom čitave svoje povijesti. Međutim, nemoguće je obuhvatiti raspon djelovanja Crkve na tom području. Jednako je i kada se želi prikazati sve intervencije učiteljstva i teološke perspektive pristupa migracijama. Stoga ovdje ukratko predstavljamo najvažnije dokumente crkvenog učiteljstva, te istaknuto mjesto koje migracije imaju u pontifikatu pape Franje. Potom se, u drugome dijelu, pokušava pokazati kako je fenomen migracija u samoj naravi Crkve, koja je putujuća i misionarska. Te su dvije dimenzije, iako različite, neodvojive. Crkva nije samo usmjerena prema migrantima nego je ona trajno migrirajuća ukoliko je uvijek na putu prema svome konačnom dovršetku u nebeskoj slavi. Ona je također migrirajuća ukoliko je poslanje Kristovih učenika ići svim narodima, ali i ukoliko vjera Kristovih učenika podrazumijeva trajni nutarnji izlazak. U trećem se dijelu pokušava dati vlastito shvaćanje posebnosti teološkog promišljanja o migracijama, koje se opisuje kroz dvije perspektive, dogmatsku i evangelizacijsku. Na kraju, u zaključku, sažima se važnost migracija za vjeru i Crkvu, te se pokazuje kakvu teologiju zahtijeva fenomen migracija.
31
Mateljan, Ante. « Crkva u svijetu ». Crkva u svijetu 57, no 2 (23 juin 2022) : 291–304. http://dx.doi.org/10.34075/cs.57.2.5.
Texte intégralRésumé :
Autor polazi od situacije prije Drugoga svjetskog rata kada je izlazio List biskupije splitske i makarske, koji će se za Drugoga svjetskog rata pomalo gasiti, a dolaskom komunističke vlasti i posve ugasiti. Kad je dr. Frane Franić imenovan splitskim biskupom, nastojao je oživjeti Vjesnik biskupije, što je uspio kad je kao apostolski administrator preuzeo upravu biskupije (1954.). U njemu je, osim obavijesti te pastoralnih tekstova, donosio izvješća i komentare sjednica Drugoga vatikanskog sabora na kojima je sudjelovao. Godine 1966., u suradnji s nekolicinom entuzijasta, započeo je s izdavanjem Crkve u svijetu, koja je bila zamišljena kao nastavak Službenog vjesnika (čime je nadbiskup Franić prvenstveno želio izbjeći prepreke od strane tadašnjih vlasti), ali je odmah prerasla u časopis s radovima teološke, filozofske, crkvene i društvene problematike. Povijest časopisa Crkva u svijetu može se podijeliti na tri razdoblja. Od 1966. do 1969., kad mu je formalni urednik bio dr. Frane Franić, ključne su teme pokoncilske obnove. U razdoblju od 1970. do 1991., kada ga je uređivao dr. Drago Šimundža, tematika se širi na društvena i kulturološka pitanja te časopis doseže zavidnu teološku i društvenu relevantnost. Treće razdoblje, od 1992. do danas, kada su mu urednici bili dr. sc. Nediljko Ante Ančić (1992. - 2013.), dr. sc. Ante Mateljan (2013. - 2014.), dr. sc. Mladen Parlov (2015. – 2020.) i dr. sc. Ivan Bodrožić (od 2020.), obilježeno je oblikovanjem u znanstveni teološki časopis Teologije u Splitu, a od 1999. Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, s dosegom do kategorizacije A1 (časopis s međunarodnom recenzijom), što je i danas.
32
Matulić, Tonči, et Ante Bekavac. « Crkva i obitelj u promicanju zaštite života ». Nova prisutnost XVIII, no 1 (20 mars 2020) : 129–44. http://dx.doi.org/10.31192/np.18.1.10.
Texte intégralRésumé :
Autori u radu iznose analitičko-povijesni pregled zauzimanja Crkve i obitelji u promicanju i zaštiti života. Najprije navode Drugi vatikanski koncil kao izvor koji je dao snažne poticanje za promicanje dostojanstva braka i obitelji i za zaštitu ljudskoga života. U nastavku predstavljaju, a na tragu koncilskih smjernica, nauk postkoncilskih papa sve do naših dana koji su se snažno zauzimali za zaštitu ljudskoga života od začeća do prirodne smrti te za promicanje i očuvanje dostojanstva braka i obitelji, promičući istovremeno vrijednosti koje iz toga proistječu. Ljudski život nepovrediva je vrijednost budući da u kršćanskom razumijevanju čovjeka njegova svetost i dužnost zaštite proizlaze iz činjenice da je stvoren na Božju sliku i priliku (usp. Post 1, 27). Bog je čovjeka stvorio slobodna i pozvao ga je na suradnički odnos u svijetu. Taj odnos upravo je poziv na odgovornost prema ljudskom životu pojedincima i ustanovama koje su dužne štititi i promicati ljudski život. Autori, stoga, u radu ističu važnost navještaja kršćanske vizije braka i obitelji povezane s prenošenjem i zaštitom ljudskog života u crkvenome pastoralnom djelovanju. Naglašavaju da Crkva kao brižna majka u svijest doziva temeljnu istinu o pozivu i poslanju obitelji kao svetištu života, upravo kao istinskome izvoru iz kojega se rađa život i kao školi potpunije čovječnosti. Poziv Crkve i obitelji u suvremenom svijetu jest promicanje kulture života, svetosti i nepovredivosti ljudskoga života u svim njegovim fazama razvoja. Iako je Crkva svjesna brojnih opasnosti koje danas prijete ljudskome životu, ona ipak ne prestaje buditi nadu i pozivati sve na odgovornost u promicanju i zaštiti ljudskog života.
33
Mrduljaš, Saša. « Značaj prevjeravanja glavnine zahumsko-dukljanskog življa iz katolicizma u pravoslavlje (13. – 14. stoljeće) ». Croatica Christiana periodica 45, no 87 (2021) : 33–52. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.87.2.
Texte intégralRésumé :
U oblikovanju etničkih razlika između Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca presudnu je ulogu, uz posebnosti vezane uz političko-povijesni razvoj, imala religija. Na ovdašnjim prostorima prva važna vjerska distinkcija proizišla je iz njihove razdiobe između katolicizma i pravoslavlja. Međutim, inicijalna linija razdvajanja, okvirno ona iz vremena crkvenog raskola 1054. nije se dugo održala. Do njezina pomjeranja na štetu katolicizma dolazi nakon što su nekadašnje primorske kneževine Zahumlje, Travunija i Duklja, locirane između Neretve i Bojane, krajem 12. stoljeća došle pod vlast pravoslavne Srbije. S ciljem vjerske unifikacije države, a time i stabilnosti vladalačkih pozicija, pod srpskom se dinastijom Nemanjića odvio proces masovnog prevjeravanja katoličkog zahumsko-dukljanskog življa u pravoslavlje. Ono je vjerojatno bilo najintenzivnije u razdoblju između osnivanja autokefalne srpske crkve, tj. Žičke / Pećke arhiepiskopije 1219. i kraja 13. stoljeća. Na taj način zahumsko-dukljanski prostor je do polovice 14. vijeka i okončanja srpske vlasti glavninom postao pravoslavnim. U priloženom radu, pored opisa političko-vjerskih prilika koje su prethodile pravoslavizaciji i utjecale na njezino provođenje, pokušat ćemo istaknuti dalekosežnost njezina značaja za ovdašnje etničke suodnose.
34
Dragić, Marko. « Štovanje sv. Josipa u hrvatskoj crkveno-pučkoj baštini ». Nova prisutnost XVIII, no 1 (20 mars 2020) : 145–70. http://dx.doi.org/10.31192/np.18.1.11.
Texte intégralRésumé :
U radu se govori o životu sv. Josipa Nazarećanina, muža Djevice Marije i nenaravnoga oca Isusa Krista. Evanđelja ne navode nijednu njegovu riječ, a ono što znamo o njemu sadržano je uglavnom u prva dva poglavlja Matejeva i Lukina evanđelja. Hrvatski sabor je 1687. godine proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, a time i cijelog hrvatskog naroda. Zaštitnik je mnogih država, gradova, sveučilišta, bolnica, škola, crkava i drugih institucija. Također je zaštitnik je obitelji, očeva, djece, mladeži, siročadi, djevičanstva i čistoće, zaštitnik dobre smrti, konačišta i onih koji ih traže, putnika i prognanika, drvosječa, kolara, tesara, stolara, radnika i obrtnika, inženjera, doseljenika, umirućih i grobara. Svetkovina Sv. Josipa u hrvatskoj crkveno-pučkoj baštini slavi se pobožnostima, zavjetima, devetnicama, trodnevnicama, procesijama, svetim misama, pučkim slavljima. Za vrijeme turske okupacije hrvatske katoličke djevojke u dobi od 13 do 16 godina vršile su obred križićanja (tetoviranja križeva na rukama i/ili čelu i/ili prsima). Hrvatski katolički mladići križeve su tetovirali na ramenima da bi ih trajno podsjećali na njihovo podrijetlo i vjeru u slučaju da ih Turci odvedu u janjičare. Hrvatski katolički puk i sada od svojih predaka pamti i kazuje usmene lirske pjesme o sv. Josipu. Kao višestrukom zaštitniku narod mu upućuje starinske molitve koje su molile naše davno upokojene pramajke i naši praočevi. Sv. Josipu se vjernici preporučuju u zajedničkim obiteljskim molitvama te u raznim prigodama.
35
Mihalj, Dijana. « Legal Institute of Appeal to Conscience in Context of Church Teaching and Croatian Legal System ». Crkva u svijetu 58, no 2 (21 juin 2023) : 201–20. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.2.3.
Texte intégralRésumé :
Sukob čovjekove savjesti s pozitivnim zakonom star je koliko i ljudska povijest. Iako u svojoj izvornoj formi priziv savjesti osobu ostavlja suprotstavljenu pravnom uređenju sve do žrtvovanja vlastitih dobara i vlastitog života, suvremene rasprave o prizivu savjesti niču iz pravnog konteksta. U današnjim se razvijenim društvima o prizivu savjesti raspravlja kao o pravnom fenomenu koji traži svoje opravdanje i utemeljenje, a pravna znanost raspravlja o granicama njegove dopustivosti, nudi definicije i klasifikacije, sve kako bi se našla ravnoteža između slobode pojedinaca i zaštite općeg dobra. Pitanje koje se postavlja jest pitanje granica, a ne opravdanosti prava na priziv savjesti. U radu se problematizira o pravu na priziv savjesti u crkvenom uređenju i u hrvatskom pravnom kontekstu, imajući na umu činjenicu da otpor pravnoj normi kod priziva savjesti proizlazi iz moralnog suda koji je najčešće utemeljen na religijskim uvjerenjima. U društvenom kontekstu u kojemu se znatna većina građana izjašnjava vjernicima, koji je iznikao iz kršćanskog svjetonazora i koji ima međunarodnim ugovorima uređene pravne odnose od zajedničkog interesa Crkve i države, valjalo bi povesti računa o tome te je i ovaj rad jedan od priloga javnoj raspravi na tu temu.
36
Ivanković Radak, Ivica, et Árpád Tóth. « Dokazivanje ispravama - Posebni osvrt na postupak proglašenja ništavosti ženidbe ». Obnovljeni život 72., no 2. (10 juillet 2017) : 183–96. http://dx.doi.org/10.31337/oz.72.2.3.
Texte intégralRésumé :
Dokazivanje ispravama (ZKP, kann. 1539–1546; DC, čll. 183–192) ima osobitu važnost u sudskim postupcima. Među pet dokaznih sredstava, ono je na drugom mjestu. Autori ponajprije pojašnjavaju pojam isprave, u širem smislu kao instrumentum (sredstvo) i u užem kao documentum (isprava). Dalje slijedi podjela na javne isprave, koje mogu biti crkvene i građanske, i sve ostale, koje se smatraju privatnim ispravama. U Uputi Dignitas Connubii dana su određena pojašnjenja već postojećih odredbi, ali i neke novosti, a tiču se isprava privatnog karaktera: pisma koja su zaručnici, odnosno supružnici, upućivali jedno drugomu ili nekomu trećemu te anonimna pisma.
37
Šarčević, Ivan. « Neke smjernice za pastoral braka i obitelji prema apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia (II.) ». Diacovensia 29, no 2 (2021) : 165–85. http://dx.doi.org/10.31823/d.29.2.2.
Texte intégralRésumé :
Drugi dio članka »Neke smjernice za pastoral braka i obitelji prema apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia« koncentrira se na pastoralne smjernice koje proizlaze iz pobudnice Amoris laetitia, a koje se odnose na savjesno razlučivanje okolnosti u kojima nastaju problemi i rastave te na integriranje ostavljenih, razvedenih i rastavljenih u crkvenu zajednicu. Tako se razmatra važnost pojma razlučivanja i njegova slojevitost te različiti tipovi razlučivanja. Drugi dio, posvećen integriranju u zajednicu, želi izložiti integriranje u zajednicu u širem kontekstu te također prikazati osnovne konture i složenost takvoga procesa.
38
Strika, Zvjezdan. « Pokrajinski sabor južnohrvatskih biskupija u Zadru 1579. godine ». Croatica Christiana periodica 45, no 87 (2021) : 139–63. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.87.7.
Texte intégralRésumé :
U radu se prikazuje krajevni sabor, koji je u benediktinskom samostanu sv. Krševana dan ili dva prije 20. svibnja 1579. godine sazvao apostolski pohoditelj, veronski biskup Agostino Valier (1531. – 1606.). Njemu je papa Grgur XIII. (1572. – 1585.) povjerio vizitaciju područja istočnojadranske obale pod mletačkom upravom. Kada je obavio velik dio povjerene mu zadaće stigao je početkom svibnja sa svojim suradnicima u Zadar, gdje je pomno pripremio saborsko zasjedanje. Na njemu se raspravljalo o mnogobrojnim problemima s kojima se susretala Crkva u Dalmaciji. Saborske konstitucije imaju devet poglavlja koje se sadržajno jedna na drugu skladno nadovezuju i sačinjavaju jednu homogenu cjelinu. One su inspirirane smjernicama Tridentskog sabora (1545. – 1563.), a prilagođene su konkretnoj situaciji u mletačkoj Dalmaciji, koja je s jedne strane pritješnjena osmanskim susjedstvom, a s druge strane, mletačka uprava pokušavala je podrediti crkvene institucije svojim vlastitim političkim interesima.
39
Šram, Zlatko. « Stavovi prema Crkvi i vrijednosne orijentacije kao prediktori interesa za okultno ». Obnovljeni život 75, no 1 (13 mai 2020) : 51. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.1.3.
Texte intégralRésumé :
U ovom smo istraživanju nastojali utvrditi doprinose li i u kojoj mjeri anticrkveni stav, procrkveni stav, orijentacija na bogatstvo, moć i slavu te prosocijalna orijentacija u predikciji interesa za okultno koji u svojoj psihološkoj pozadini predstavlja predispoziciju za bavljenje okultnim praksama i sklonost sotonizmu. Istraživanje je sprovedeno na prigodnom uzorku punoljetnih građana hrvatske nacionalnosti (N = 558). Rezultati regresijske analize pokazali su da se u pozadini interesa za okultno nalaze crkveno–religiozne konfuzije i dezorijentiranost materijalističko hedonističke orijentacije te poremećeni odnosi u socijalnoj interakciji.
40
Antunović, Ivan, et Miroslav Čadek. « Interpretacija spasenja u svjetlu simbola Božanskog Srca Isusova prema Karlu Rahneru ». Obnovljeni život 71, no 4 (19 décembre 2016) : 465–73. http://dx.doi.org/10.31337/oz.71.4.3.
Texte intégralRésumé :
U članku koji slijedi želimo iznijeti nekoliko teoloških promišljanja Karla Rahnera o simbolu Presvetog Srca Isusova i njegovoj ulozi u kristološkoj interpretaciji povijesti spasenja. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ukazuje na potrebu štovanja i širenja pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu. Na petak poslije druge nedjelje po Duhovima Crkva slavi svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Osim liturgijskog slavlja, mnoštvo drugih izražaja pobožnosti imaju za predmet Kristovo Srce. Nema dvojbe da je pobožnost Spasiteljevu Srcu bio i jest jedan od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti. Shvaćen u svjetlu božanskog Pisma, izraz »Srce Isusovo« označuje samo Kristovo otajstvo, cjelokupnost njegova bića, njegove osobe, razmatrane u svojoj najintimnijoj i bitnoj jezgri: Božji Sin, nestvorena mudrost, beskrajna ljubav, počelo spasenja i posvećenja za čitavo čovječanstvo. »Srce Isusovo« je Krist, utjelovljena i spasiteljska Riječ koja je, po sebi, nutarnje — s beskrajnom božansko–ljudskom ljubavlju — u Duhu pro–tegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama.
41
Klarin, Mira, et Arkadiusz Krasicki. « Religioznost i neke dimenzije psihološke dobrobiti kod mladih ». Nova prisutnost XVIII, no 2 (21 juillet 2020) : 229–43. http://dx.doi.org/10.31192/np.18.2.1.
Texte intégralRésumé :
Cilj ovog istraživanja bio je istraživanje uloge religioznosti u psihološkoj dobrobiti mladih. U tu svrhu povedeno je istraživanje na mladima prosječne dobi 20,74 godina (N=129). Primijenjeni su sljedeći mjerni instrumenti: Skala zadovoljstva životom, Skala smisla života, Kratka ljestvica religioznosti i Ljestvica slaganja s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve. Rezultati provedenog istraživanja vode zaključku da je većina mladih religiozna, odnosno da se slaže s temeljnim biblijskim načelima nauka Katoličke crkve. Rezultati testiranja razlike u zadovoljstvu životom s obzirom na stupanj slaganja s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve pokazuju da su mladi koji se više slažu s tim načelima zadovoljniji životom. Nadalje, zadovoljstvo životom pozitivno je povezano sa procjenom smisla života, religioznošću i slaganjem s temeljnim načelima Katoličke crkve. Rezultati regresijske analize pokazuju da su smisao života i slaganje s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve značajni prediktori zadovoljstva životom.
42
Matošević, Lidija, et Andrej Bukovac-Mimica. « Ekleziologija Jürgena Moltmanna kao primjena trinitarne teologije križa na razumijevanje Crkve ». Nova prisutnost XVII, no 2 (9 juillet 2019) : 351–67. http://dx.doi.org/10.31192/np.17.2.8.
Texte intégralRésumé :
Ovaj rad istražuje implikacije trinitarne teologije križa Jürgena Moltmanna na ekleziologiju. Prema Moltmannu, hijerarhijski model Crkve nastao je na temeljima antičkog koncepta Boga, što Moltmann naziva monarhijski monoteizam. Umjesto u monarhijskom monoteizmu, zajedništvo Crkve Moltmann utemeljuje prema modelu perihoretskog zajedništva triju božanskih osoba, u kojemu nema privilegija niti podređivanja, te koje je otvoreno čovjeku, uvodeći ga u zajedništvo s Trojedinim Bogom te u međusobno zajedništvo. Iako smatra da je model Crkve kao zajednice jednakopravnih primjereniji od hijerarhijskog, pitanje ustroja za Moltmanna je u konačnici sekundarno. U fokusu ekleziologije ne treba biti ustroj Crkve, već njezina misija, shvaćena unutar okvira missio Dei, kao eshatološkog gibanja koje polazi od Boga te pronalazi cilj u dovršetku svega stvorenja. Shvatimo li Crkvu na ovaj način, kao zajednicu kojoj nije svrha širenje Crkve, već širenje Kraljevstva, te uzmemo li u obzir da eshatološko Kraljevstvo uključuje sve ljude, sva bića i samu zemlju, otvara se golemi ekumenski potencijal te prostor za dijalog s drugim religijama, kao i (sekularnim) društvom u cjelini.
43
Tukara, Drago. « Životinje, šutljivi svjedoci Božje tajne u misli svetoga Ambrozija ». Diacovensia 30, no 2 (2022) : 193–213. http://dx.doi.org/10.31823/d.30.2.2.
Texte intégralRésumé :
Članak polazi od činjenice da svaka civilizacija i kultura svjedoče o smislu i vrijednosti životinja u svagdanjem čovjekovu životu i u osmišljavanju njegove egzistencije. Autor uzima u obzir samo nekoliko životinja, njih osam, neke u parovima, a neke pojedinačno, i to samo one koje hodaju po zemlji. Svaka od njih stoji u naslovu rada s istaknutim karakteristikama i čini po jedno poglavlje. Životinje koje su uzete u razmatranje uzete su na temelju opusa sv. Ambrozija. Inače, crkveni oci poslužili su se životinjama i njihovim oznakama za naviještanje i otkrivanje Božjega mističnoga plana preko stvorenja. Simbolika životinja upućuje na usku povezanost zemaljske i nadnaravne stvarnosti, prije svega s kristološkim simbolizmom.
44
Šturanović, Petar. « Konzervativizam u SAD-u u drugoj polovici 20. stoljeća i konzervativne vrijednosti ». Nova prisutnost XX, no 2 (15 juillet 2022) : 347–58. http://dx.doi.org/10.31192/np.20.2.8.
Texte intégralRésumé :
U radu se analizira konzervativizam u SAD-u, njegove osnove i posebno značenje religije u ovom učenju. Uočena je jasna razlika između europskoga i američkog konzervativizma u tome da je europski branio aristokraciju, društveni poredak i crkveni establišment, a da je američki bio utemeljen na idejama tržišne ekonomije, antikomunizma i kršćanske moralnosti. Prezentiran je razvitak američkoga konzervativnog pokreta s polovice 20. stoljeća od Buckleya do Kristola, njegova kompleksnost i različite škole koje su bile značajan dio ovoga pokreta. Istaknuta je njihova bit, ali i nedosljednosti. Posebna je pažnja posvećena religijskom konzervativizmu. Predstavljena je kritika konzervativizma općenito, kao i pojedinih njegovih frakcija.
45
Filić, Andrea. « Promišljanja o kristološkom utemeljenju međuljudskoga milosrđa na tragu izabranih crkvenih otaca ». Nova prisutnost XVI, no 1 (22 mars 2018) : 39–57. http://dx.doi.org/10.31192/np.16.1.3.
Texte intégralRésumé :
U članku se, na tragu promišljanja izabranih crkvenih otaca, obrađuje tema kristološkog utemeljenja međuljudskog milosrđa. U uvodnom se dijelu naznačuju opasnosti koje mogu pratiti međuljudsko milosrđe ukoliko ga se reducira samo na tjelesno ili duhovno djelo milosrđa, tj. samo na čin. U nastavku se, kroz dva poglavlja, ukazuje na bitne teološke sadržaje koji osvjetljuju milosrđe kao otajstveni osobni odnos između Boga i čovjeka te ljudi međusobno. U prvom se poglavlju obrađuju otački naglasci o Božjem milosrđu iskazanu kroz čudesnu razmjenu u kojoj je Bog postao čovjekom da bi čovjeka učinio dionikom svoje božanske naravi. Činjenica da je to dioništvo već djelomice ostvareno po Sinovljevu utjelovljenju, muci i smrti prva je pretpostavka koja čovjeku omogućuje nasljedovanje Isusova poziva da bude milosrdan kao Otac (usp. Lk 6, 36). Drugo je poglavlje usmjereno govoru o međuljudskom milosrđu. Ondje se prvo ukazuje na otačke tekstove koji, polazeći od mističkog tumačenja Mt 25, 40 (»Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste«), prema kojem se Isus Krist kao proslavljeni poistovjećuje sa svakim čovjekom, ističu da je milosrđe učinjeno čovjeku učinjeno i Kristu. Potom se obrađuju tekstovi iz kojih je razvidno da je međuljudsko milosrđe nemoguće bez trajne Božje pomoći te, na koncu, oni koji jasno daju do znanja da je milosrđe među ljudima istodobno i očitovanje već dogođenog pobožanstvenjenja i put prema njegovu konačnom ispunjenju. U zaključku se konstatira da međuljudsko milosrđe svoj puni smisao i snagu zadobiva iz činjenice duboke i trajne ontološke povezanosti Boga i čovjeka.
46
Garmaz, Jadranka, et Antun Volenik. « Pastoralni i odgojno–katehetski naglasci sedmog i osmog poglavlja posinodalne pobudnice Amoris laetitia ». Obnovljeni život 72., no 1. (13 avril 2017) : 93–108. http://dx.doi.org/10.31337/oz.72.1.7.
Texte intégralRésumé :
Članak obrađuje pastoralne i katehetske naglaske sedmog i osmog poglavlja posinodalne apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia — Radost ljubavi, koja nose naslov „Pojačati odgoj djece“ te „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“. Ta dva poglavlja komprimiraju katehetsku i pastoralnu specifičnost pobudnice i vrlo su izazovna jer obrađuju pitanje odgoja u obitelji, moralnog i vjerskog odgoja te aktualiziraju neka zaboravljena pastoralna usmjerenja. Naime, do sada ni jedan od službenih dokumenta opće Crkve ne posvećuje toliko brojeva konkretnomu problemu (vjerskog) odgoja djece u obitelji, kao što je to vidljivo u sedmom poglavlju. Osmo poglavlje, u kontekstu izvanredne svete godine Božjeg milosrđa, povezano je s promjenom mentaliteta koji pobudnica nudi, i to u smislu prezentiranja Crkve kao očeve kuće nasuprot slici Crkve kao carinarnice.
47
Mateljan, Ante, et Emanuel Petrov. « Službeni nauk Crkve i Međunarodna teološka komisija ». Obnovljeni život 78, no 1 (9 janvier 2023) : 67–80. http://dx.doi.org/10.31337/oz.78.1.5.
Texte intégralRésumé :
Autori donose u prvom dijelu temeljne postavke i poslanje službenoga i teološkoga nauka Crkve, koji je utemeljen na stvarnosti jedne i nepromjenljive objave i istine Duha Svetoga. Dokumenti učiteljstva i teološki nauk uvijek su svjedočanstvo vjere i poticaj vjerskomu životu, kao i svojevrsni odgovor na nove okolnosti i pitanja koja se pojavljuju. U drugom dijelu rada izneseni su podatci o osnutku i načinu djelovanja Međunarodne teološke komisije, nabrojeni su dokumenti i njihova važnost, otvorena pitanja i poticaji koji proizlaze iz djelovanja i dokumenata. U završnom dijelu pojašnjena je važnost crkvenoga nauka, kao i suodnos s teologijom.
48
Marković, Savo. « Samostan sv. Andrije u Baru (16. stoljeće) ». Croatica Christiana periodica 45, no 87 (2021) : 1–32. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.87.1.
Texte intégralRésumé :
Na osnovu arhivskih podataka i historiografije iznosi se argumentacija u prilog tvrdnji da je crkva sv. Venerande u Starom gradu Baru zapravo pripadala samostanu dumni sv. Andrije. Temeljem nalaza arheoloških istraživanja i komparativnih metoda nastoji se rekonstruisati izgled crkve i samostanskog kompleksa smještenog uz zidine urbanog prostora koji je predstavljao sastavni dio sakralnog horizonta nadbiskupskog sjedišta. Egzemplarno su analizirana punomoćja jedne redovnice iz Bara. Radom se predlaže preimenovanje titulara samostanske crkve u sv. Andriju.
49
Ivanišević, Dora. « Govor Bit će ti na čast (Erit tibi gloria) Ivana Stojkovića (1390/1395 – 1443) ». Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 50, no 1 (99) (18 juin 2024) : 243–55. http://dx.doi.org/10.52685/pihfb.50.1(99).8.
Texte intégralRésumé :
Ivan Stojković (Iohannes Stoyci de Ragusio; Dubrovnik, 1390/1395 – Lausanne, 1443), dominikanac, crkveni političar, teolog, govornik i bibliofil, sastavio je i po svoj prilici održao svoj latinski govor u stručnoj literaturi poznat po početnim riječima Erit tibi gloria (Bit će ti na čast) 18. listopada 1424. godine u rodnome Dubrovniku. Autograf govora čuva se u bazelskoj Sveučilišnoj knjižnici (Universitätsbibliothek Basel) pod signaturom A VI 35; govor obaseže folije 224r–235r s između 44 i 52 retka po foliji, ispisanih rukopisom koji se približava mlađoj kurzivnoj gotici (tzv. Gothica cursiva currens ili cursiva recentior). Ovdje se donosi prvo cjelovito latinsko izdanje i hrvatski prijevod govora u kojem se Stojković prije svega zahvaljuje Dubrovniku na novčanoj potpori za studije u inozemstvu i izriče svoju pohvalu mudrosti i književnoj naobrazbi.
50
Šota, Stanislav. « Analiza i kritički osvrt na župna pastoralna vijeća i njihove odbore u Đakovačko–osječkoj nadbiskupiji ». Obnovljeni život 71, no 1 (30 mai 2016) : 85–100. http://dx.doi.org/10.31337/oz.71.1.6.
Texte intégralRésumé :
U duhu sinodalnosti Drugoga vatikanskog koncila, đakovačko–osječka nadbiskupija nastoji sve članove mjesne Crkve povezati u suodgovornu cjelinu, u kojoj se svaki krštenik u okvirima vlastite karizme može ostvariti kao suodgovoran sudionik u životu Crkve. Ostvarenje sinodalnog duha mjesne Crkve posebno se »mora« prepoznati u župnim strukturama, a napose u župnim pastoralnim vijećima. Zadaće župnog pastoralnog vijeća, kao savjetodavnog tijela, su: pomoć župniku u otkrivanju evangelizacijsko–pastoralno–katehetskih prioriteta i potreba na terenu; postavljanje prioritetnih zadataka u župi; otkrivanje i nastojanje oko uključivanja župljana u odbore i pododbore predviđene Sinodskim dokumentima Đakovačke i Srijemske biskupije, te Pravilnikom za župna pastoralna vijeća Đakovačko–osječke nadbiskupije. Odbori župnih pastoralnih vijeća za naviještanje, liturgiju i karitativnu djelatnost daju nužnu unutarnju strukturiranost po kojoj je moguće ostvariti ciljeve župnih pastoralnih vijeća (ŽPV). Ta vijeća i njihovi odbori trebali bi biti oblikovani na način da njihova narav, obilježja i zadaće strukturalno utjelovljuju sve pojedine evangelizacijske etape te tako budu strukturalni okvir planiranja, provedbe i vrednovanja pastoralnog djelovanja župe u cjelini.