Literatura académica sobre el tema "Ferdinando Gonzaga"

Riassunto Nella storia moderna il Regno d’Italia fu, dopo la morte di Carlo V, una seria fonte di preoccupazione per gli imperatori tedeschi. Mentre la Spagna con i suoi possedimenti (Napoli, Sicilia e Milano) svolgeva un ruolo predominante sulla penisola, e Stati come Genova, Toscana e Savoia estendevano la loro area di dominio, l’Impero non disponeva di una base attraverso cui esercitare la sua influenza sulla politica italiana. Vi erano tuttavia, in Italia, tra i 250 e 300 vassalli imperiali minori residenti, in gran parte, in Lunigiana, nelle Langhe e nella pianura padana. Essi si mostravano fedeli alla causa imperiale, ma temevano quasi sempre di essere conquistati dagli Stati più grandi. Per ovviare a questo rischio, Ferdinando II nominò, nel 1624, Ferrante II Gonzaga a commissario generale in Italia. I suoi compiti consistevano, tra gli altri, nel rafforzare l’autorità dell’imperatore, nell’esigere i contributi economici dai vassalli e nell’informare Vienna su quanto avveniva nel territorio imperiale. In pratica, però, la riscossione dei tributi fallì completamente, mentre l’autorità imperiale fu rafforzata solo in parte. I rapporti per Vienna, invece, venivano stilati con un ritmo soddisfacente, sebbene fosse in realtà il subdelegato di Ferrante, lʼauditore Octavio Villani, a svolgere la maggior parte dei sondaggi tra i vasalli. Anche se i vassalli imperiali minori approvarono questo nuovo ufficio, non si comprende bene fino a che punto Ferrante Gonzaga abbia potuto aiutarli nella loro lotta contro gli Stati italiani maggiori. Dopo la morte del secondo commissario, Cesare II Guastalla, figlio di Ferrante, avvenuta nel 1632, il Consiglio Aulico di Vienna sconsigliò all’imperatore di riassegnare quell’incarico. Ciò non di meno Ferdinando II nominò Giovanni Andrea Doria Landi a capo del Commissariato generale.

Almost 400 years ago, Ferdinando Gonzaga, Duke of Mantova and Marquis of Monferrato, refused a territorial barter proposed by the King of Spain, who had offered the Isle of Sardinia in exchange for the Marquisate of Monferrato. In 1618, an advisor to the Duke drafted a report to highlight the governmental issues surrounding the island. This Relatione, together with correspondence between the governors and advisors engaged in the prospective transfer, reveals why the Duke rejected the proposal. These sources provide the foundation for a close analysis of the potential effects of the trade on the Duchy’s welfare, as well as the problems associated with its government. Using a model based on the Foucauldian governmentality framework, this analysis reveals that denying the barter was the result of rational behavior, driven by territorial governability aims.

In recent years, international research has turned with renewed attention to the Hungarian early renaissance and the art patronage of King Matthias Corvinus. indeed, it was in Hungary that italian renaissance art first appeared outside the italian peninsula. in 1476, he married Beatrice, daughter of Ferdinando d’aragona (Ferrante), who brought to Buda a love of books and music she had inherited from her grandfather, alfonso d’aragona. the work of Beatrice’s brother, giovanni d’aragona, previously known mainly from thomas Haffner’s monograph on his library (1997), is presented here from the viewpoint of his influence on Matthias’s art patronage. Ferrante’s children, alfonso, Beatrice, and giovanni were educated by outstanding humanist teachers. giovanni acquired many church benefices, and when Pope sixtus iv created him cardinal at the age of twenty-one, he made a dazzling entrance to rome. John was – together with Marco Barbo, oliviero Carafa, and Francesco gonzaga – one of the principal contemporary patrons of the College of Cardinals.On 19 april 1479 the pope named him legatus a latere to support King Matthias’s planned crusade against the Porte. giovanni went from rome to Hungary via Ferrara and Milan with two noted humanists in his retinue: the encyclopedist raffaele Maffei (volaterranus) and Felice Feliciano, bookbinder and collector of roman inscriptions. He spent much of his eight-month stay in Hungary with Matthias and Beatrice, no doubt exerting a significant influence on them, particularly in the collecting of books. Matthias appointed his brother-in-law archbishop of esztergom, the highest clerical office in Hungary. leaving Hungary in July 1480, giovanni returned to rome via venice and Florence, where lorenzo de’ Medici showed him the most valuable works of art in his palace. giovanni was appointed legate to Hungary again by sixtus iv in september 1483, and – together with Francesco Fontana – he stayed in Buda and esztergom between october 1483 and June 1484. the royal couple presented him with silver church vessels, a gold chalice, vestments, and a miter.Giovanni’s patronage focused on book collecting and building. He spent an annual sum of six thousand ducats on his library, and his acquisitions included contemporary architectural treatises by alberti and Filarete. it was around the time he was in Buda – between 1479 and 1481 – that the first large-format luxury codices were made for Matthias and Beatrice by the excellent Florentine miniaturist, Francesco rosselli. in rome, giovanni (and Francesco gonzaga) employed the Paduan illuminator gaspare da Padova, and his example encouraged Matthias and Beatrice to commission all’antica codices. anthony Hobson has detected a link between Queen Beatrice’s Psalterium and the livius codex copied for giovanni: both were bound by Felice Feliciano, who came to Hungary with the Cardinal. Feliciano’s probable involvement with the erlangen Bible (in the final period of his work, probably in Buda) may therefore be an important outcome of the art-patronage connections between giovanni and the king of Hungary.A passion for building was something else that giovanni shared with Matthias. He built a palace for himself in the monastery of Montevergine and another near Montecassino, of which he was abbot. He also built the villa la Conigliera in Naples. Matthias’ interest in architecture is much mentioned in antonio Bonfini’s history of Hungary, but only fragments of his monumental constructions, which included the renaissance villa Marmorea in the gardens to the west of the royal Palace of Buda, have survived.Giovanni and Matthias also had a connection through the famous Milan goldsmith Cristoforo Foppa (Caradosso), whose workshop was located in giovanni’s palace in rome. after his patron’s death in autumn 1485, he attempted to sell a – subsequently famous – silver salt cellar he had been unable to complete. it may also have been at the Cardinal’s recommendation that Matthias invited Caradosso to Buda for a several-month stay in 1489/90, during which he made silver tableware and possibly – together with three other lombardian goldsmiths who were there at the time – the lower part of the magnificent Matthias Calvary.Further items in the metalware category are our patrons’ seal matrices. My research has uncovered two smaller seals, both with the arms of the House of aragon at the center, that belonged to giovanni d’aragona. one, dating from 1473, is held in the archives of the Benedictine abbey of Montecassino. the other was made after he was created cardinal in late 1477 (it is held in Hungarian National archives). He also had an elaborate prelate’s seal matrix made in the early renaissance style, of which impressions survive on the documents in the archivio apostolico vaticano and the esztergom Primatial archive. at the center of the mandorla-shaped field, sitting on a throne, is the virgin Mary (Madonna lactans type) together with two intervening standing saint figures whose identification requires further research. Beneath it is the cardinal’s coat of arms crowned with a hat. it may date from the time of Caradosso’s first presumed stay in rome (1475–1479), suggesting him as the maker of the matrix, although to my knowledge there is no further evidence for this. the seals of King Matthias have been thoroughly studied, and the form and use of each type have been almost fully established.Giovanni d’aragona was buried in rome, in his titular church, the Dominican Basilica of santa sabina. Johannes Burckard described the funeral procession from the palace to the aventine in his Liber notarum. Matthias died in the vienna Burg, a residence he had only just taken up, in 1490. His body was taken in grand procession to Buda and subsequently to Fehérvár Basilica, the traditional burial place of Hungarian kings. the careers of giovanni and Matthias, full of military, political and ecclesiastical accomplishments, were thus both cut short. the great works of art they engendered, however, mark them out as highly influential patrons of renaissance art and humanist culture.

Mirjana POLIĆ BOBIĆ: Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015.U ovoj knjizi autorica je iscrpno i kompetentno, kao ponajbolji prevodilac pisane ostavštine Ferdinanda Konšćaka, analitički i metodološki kvalitetno, uz podrobna objašnjenja i popratna razmišljanja, na tristo stranica predstavila bogatu i vrijednu pisanu ostavštinu kao i relevantne spise o njegovom radu i o njemu. To je do sada najsveobuhvatniji pristup obradi spisa ovoga pripadnika Družbe Isusove u nas, koji uvelike pridonosi spoznaji o veličini i značenju njegovih znanstvenih i istraživačkih dosega, ne samo za geografiju nego za pojedine druge znanosti. Opsežni uvod čine četiri poglavlja autoričine sveobuhvatne rasprave 1. o Konšćakovim zapisima i životu s popisom i opisom rukopisa i izdanja Konšćakovih tekstova o Novom svijetu i o njegovu životu, 2. o tome kako je Konšćak mogao dospjeti u Donju Kaliforniju, 3. o Kaliforniji od mita do utopijskog projekta te 4. o kraljevskim i misionarskim interesima, utopijskim obrascima i svakodnevnici sa zaključnim razmatranjima. Spisateljičina rasprava o navedenim aspektima, opservacije i razmatrani predlošci brojnih prethodnika, suvremenika i kasnijih istraživača i promicatelja Konšćakova rada i djela odaju vrsnu poznavateljicu brojnih predložaka i dokumentacije, neobjavljene i objavljene, dostupne i manje dostupne o našem isusovcu istraživaču. Drugi dio, može se slobodno istaknuti, krucijalni su prijevodi petnaestak autentičnih zapisa, dakle pisama, izvješća, dnevnika, opisa, Ferdinanda Konšćaka iz kojih se neposredno saznaje o njegovim putovanjima, otkrićima, spoznajama, poslanju, sukobljavanjima pa sve do intimnijih razmišljanja u prepisci ili izviješćima kroz koja izbija mnoštvo dokaza o njemu kao o izrazitom isusovačkom humanistu, entuzijastu, misionaru i istraživaču. To su pisma subraći, nadređenima, meksičkom provincijalu, superiorima, vizitatorima, prijateljima, dnevnici i dr., te također dva prijevoda drugih autora Miguela del Barca i oca Francisca Zevallosa koji se tiču Ferdinanda Konšćaka. Djelo prate i zahvala, popis izvora uz prevedene Konšćakove tekstove, literatura, sažetci na španjolskom i engleskom jeziku i kratki opis života i rada autorice. Otac Ferdinand Konšćak, poznat u svjetskoj literaturi i kao Ferdinando Consag (španj.) utemeljitelj Donje Kalifornije (Baja California), rođen je u Varaždinu 2. prosinca 1703., a umro je u misiji Santa Gertrudis u Donjoj Kaliforniji (Meksiko) 10. rujna 1759. Pristupio je isusovačkom redu 1719. u Trenčinu u Slovačkoj. Filozofiju je završio u Grazu, zatim radio na kolegijima u Zagrebu, pa Budimu. Prije završetka studija teologije u Grazu, odobren mu je odlazak u Novi svijet pa je 1729. otišao u Španjolsku, odakle je iz Cadiza 1731. krenuo u jednom od jedrenjaka flote za Indije. Preko Havane, stigao je u Veracruz te u Meksiko gdje je 1731. završio započeti studij teologije. Na poluotok Donje Kalifornije stigao je 1732. u redukciju Loreto gdje je najprije boravio, pa 1733. prešao u San Ignacio, zatim na sam jug poluotoka, pa ponovno u San Ignacio odakle je opsluživao velik dio izoliranih krajeva, dajući posebno velik doprinos osnivanju misija Santa Gertrudis i San Francisco de Borja. Kao isusovački misionar postao je jedan od najslavnijih istraživača meksičkoga poluotoka Kalifornije, koji je dokazao da je Kalifornija poluotok. Naime, poslije ranijih spoznaja (još od 30-ih godina 16. st.) da je Donja Kalifornija poluotok (v. Planciusov zemljovid svijeta 1592., i Meteliusov Kalifornije 1598.), u 17. i početkom 18. stoljeća počeli su se u Europi pojavljivati pogrješni, dosta tvrdokorni stavovi da je riječ o otoku kao i zemljovidi na kojima je tako i prikazivana. Stoga je trebalo ponovno, a iz sasvim pragmatičnih razloga, podastrijeti nove dokaze o poluotoku. Premda se već subrat Francisco E. Kino u četiri svoja putovanja 1697. – 1702. uvjerio da je Kalifornija poluotok, to otkriće nije bilo prihvaćeno pa su se tražili novi dokazi. Konšćakovo istraživanje dokazalo je drugi put poluotočnost Donje Kalifornije. Čak je i kasnije bilo dvojbi o poluotočnosti pa je 1766. tamo poslan otac Wenceslao Linck da provjeri Konšćakovu tvrdnju. Priznati su mu znanstveni doprinosi u matematici, astronomiji, prirodoslovlju, etnologiji, geografiji i geologiji. Bio je graditelj cesta, vodoopskrbnih objekata i obrambenih nasipa te nadzornik svih isusovačkih misija u Meksiku, a njegovo ime nosi otočić Roca Consag (Consag Rocks na sjeveru Kalifornijskog zaljeva 17 milja od grada San Felipe). Miguel del Barco, kojeg je kasnije iščitavao i Alexander von Humboldt, navodio je Konšćaka kao važnog izvora opisa ratničkih običaja, društvenog ustroja tamošnjih indijanskih zajednica, njihovih jezika, vjerovanja, načina odijevanja, prehrambenih navika, obreda uvođenja u zrelo doba života. Uz brojne pohode, poduzeo je i tri veće ekspedicije (1746., 1751. i 1753.) u kojima je sustavno istraživao neznana područja poluotoka. U prvoj do ušća Rio Colorada, razriješio je više od dva stoljeća podržavanu dvojbu o Donjoj Kaliforniji, dokazavši da nije otok nego poluotok. Oko 1748. izradio je precizan zemljovid Donje Kalifornije, a oko 1750. i zemljovid Kalifornijskog zaljeva, ucrtavši u njih brojna naselja, misije, imena zaljeva, rtova, otoka, pojave vode (na njegovu zemljovidu Aguage) itd. kao i imena plemena. Zanimljivi su prikazi reljefa, posebice vulkanskog područja Las Virgenes (en los quales sehàn de scubierto Volcanes d Fuego. Año 1746), zaljeva, rtova, otoka i otočića u Kalifornijskom zaljevu itd. U svim ekspedicijama bilježio je podatke o terenu, prirodnim bogatstvima i starosjediocima. Osnovao je nove misije, gradio akvadukte, nasipe, kanale za odvodnju, sudjelovao pri otvaranju prvih rudnika srebra na poluotoku. Još za života objavljeni su njegovi dnevnici ekspedicijâ, prevedeni na nekoliko jezika, u više izdanja, a njegovi zemljovidi poluotokâ i zaljevâ bili su poznati u to doba i nerijetko precrtavani. U prvom pohodu 1746. Konšćak je s posadama i pratnjom na četiri jedrenjaka, počevši od luke San Carlos (daje opširan opis luke, voda, rtova), najbliže misiji San Ignacio, uz istočnu obalu poluotoka istražio najprije širi prostor zaljeva Santisima Trinidad (lovište bisernica s hridinastim dnom, opasnim za ronioce, San Bernabé i otočić s tuljanima). Nastavili su do područja rta San Juan de Bauptista, niske obale s glinenim nanosima, pojavom vode i priobalnim hridima što opširnije opisuje, zatim do rta San Miguel, koji sa sljedećim rtom zatvara zaljev, s barom, vrelom vode, lovištem bisernica, gdje za nevremena more izbacuje mnoštvo školjaka tvoreći nasip koji već kršteni domoroci nazivaju Pepena. U mjestu San Miguel de la Peña održali su poduku domorocima poganima, od kojih su neke i krstili. Dalje opširno opisuje obalu, vrste dna, odvaljene litice, pojave ilovasta tla uz obalu s kaktusom cardón i čičkom, brojnim pticama, pojavama mramora. U blizini rta San Gabriel de las Almeja ili Salsipuedes (prema imenu susjednog otočja) spominje otočić Tortuguilla (tj. Kornjačica) koji Kalifornijci nazivaju Serro Blanco, obližnja naselja u kojima je bilo ponešto krštenika. Domoroci skupljaju vodu, pa makar i slankastu jer su izvori rijetkost. Dno je opasno, hridinasto, spominje neku žutu pećinu, s opisom obale. Skupine domorodaca dovodile su djecu na krštenje, ali bilo je i onih, na koje su bili upozoreni da spremaju napad na ekspediciju, pa su nastavili prema zaljevu San Rafael gdje su na ušću rijeke Kada Koaman u razgovorima s gostoljubivim domorocima, koji su ih vodili do brzaca vode i zdenca, saznali da njih i ronioce napadaju gorštaci. Posebno je važan opis toplih vrela koja su vidljiva za oseke, a za plime su poplavljena morem, priobalnih dijelova s konkavnim stijenama s izvorima vode, šljunčanim i pješčanim nanosima, drvećem mezquite. Pohod je nastavljen prema rtu San Antonio. Tamošnjem malom zaljevu dali su ime Purgatorio (Čistilište). Zatim su obišli stjenoviti i hridinasti rt Las Animas i stigli u duboku i pogodnu uvalu Los Angeles zaštićenu ulančenim otocima na ulazu s pojavom vode koja teče sa strmih padina. Ovdje su bili izloženi prijetnjama okupljenih domorodaca sa sjevera koji su brodove pratili nekoliko dana. Nastavili su do dijela Los Remedios s uvalom Nostra Señora de los Remedios, s nasuprotnim otokom Angel Santo de la Guarda. Za njega navodi da je dosta izdužen, širi na sjeverozapadu i da se od rta San Rafael proteže sve do otočića San Juan i San Pablo, a i dijelu obale su dali isto ime. Svugdje ima dosta bisernica. Kanal između otoka i obale poluotoka pun je kitova pa ga zovi Kitovim tjesnacem (Canal de Ballenas). Skromne, guste i bljutave vode našli su i na dijelu obale koji su nazvali po danu dolaska, San Pedro e Pablo. Nastavili su do zaljeva San Luis Gonzaga i njegova otoka okruženog rtovima, povoljnog za sidrenje, s više slanih lokava na kopnu i bogat ribom, a na zemljovidu je ovdje označeno ime na kopnu San Stanislao (sv. Stanislav; poljski isusovac iz 16. st.). Tu se nalazi i voda San Estanislao. Stalno su susretali negostoljubive, preplašene domoroce, a u moru posvuda sedefaste školjke. Sljedećem dijelu obale nadjenuli su ime San Sebastian, a zatim dio obale zvan Visitación završava na sjeveru istoimenim visokim rtom. Dalje je obala niska, ravna, blatna i kamenita, s dosta antilopa, divljih koza i ovnova, a naišli su i na ključalo sumporno vrelo s dimom (zacijelo solfatar). Sljedeća zona, nazvana Santa Ysabel, zadnje je nalazište školjaka bisernica, jer ih dalje nije bilo, a u blizini, na dijelu dosta teško pristupačne obale s pješčanim prudovima s dražicom San Fermin našli su pitku vodu. Nastavili su prema uvali San Felipe de Jesús, a prošavši San Buonaventuru, obala je postala niska, pješčana, močvarna (Marismas na zemljovidu) s planinama udaljenima tri do četiri lige, bez uvala i izvora, s plitkim morem (Pantanas), zamuljeno. Stigavši do ušća Crvene rijeke, vode su postale obojene, opore, nezdrave. Unatoč vrlo teškim uvjetima, naišli su na pitku vodu pri ušću, na kojem rukavci rijeke odvajaju tri niska močvarna otoka. Nanos rijeke prostire se miljama, a snaga plimnih valova, kao i same rijeke, dovodila je do havarija pa je jedan od brodova stradao. Istražili su područje oko ušća, ustanovivši da s kalifornijske strane rijeka vijuga i među planinama. Nakon dvadeset pet dana istraživačkog pohoda, Konšćak prvi put spominje zemljovid koji je izrađivao navodeći: „Petnaestorica naših kretala se jedno vrijeme kopnom, pa su nam donijeli vijesti o stanju u močvari koja se nalazi na samom rtu toga podvodnoga područja i mi to ucrtasmo u zemljovid“ na kojem je bila označena sjeverna širina. Ovaj Konšćakov dnevnik otac Miguel de la Barca kasnije je popratio podrobnim objašnjenjima i komentarima. U drugoj ekspediciji Konšćak je putovao kopnom poluotoka prema sjeveru i do Tihog oceana. Taj pohod o kojem piše u pismu prijatelju i posebno opširno u dnevniku, odvijao se 1751. iz misije San Ignacio, zapravo iz La Piedad (kasnije nazvana Santa Gertrudis) prema San Everardu kroz Sierra Madre na drugu stranu poluotoka do Oceana. Pohod se odvijao uz pomoć konja, najprije u bezvodnom kraju s bodljikavim stablima milapa, gdje su domoroci već bili pokršteni. Zatim su stigli do korita Kalmayia, koje je pripadalo oselju Nuestra Señora dela Visitación, zatim do Nuestra Señora dela Desponsación de Pui te potoka Kanjaikamána, Nakon nekoliko dana došli su do Ajavaiamina, tekućice s vodom, potom do Anguma, potoka Ziénage u Mezcalu, nešto sjevernije. U dnevniku spominje otoke u tjesnacu Santa Barbara i otok Cerros (Cedros) ili Santisima Trinidad, koji domoroci zovu Vamalgua ili (G)Uamalgua (tj. kuća magle) te rt Mendocino i otok Cenizas na Oceanu. Došavši do mjesta Kalvalaga pogled im se pružio na mali, ali visok otok „koji pomorci koji putuju za Filipine zovu Guadalupe“. Odatle su se vratili natrag do potoka Ziénage i potoka Kanjaikamána, te se zadržali kod vrela Medakal. Slijedi opis obale nasuprot otoku Cedros, gdje ima u moru mnoštvo kitova, gdje su pronašli ostatke brodoloma nekog broda, a spominje i Zaljev (očito Vizcaíno). Uskoro su stigli u indijanski Laboakal, odakle su se ponovno vratili u La Piedad i San Everardo, odakle su i krenuli. Svugdje opisuje život, vjerovanja, ponašanja i običaje domorodaca. Iz vremena između drugog i trećeg pohoda, posebno je važan opis otkrivenih dijelova Kalifornije i dijelova Meksika. Najprije za Donju Kaliforniju kaže da je siromašna, bezvodna, s nešto ruda i bisernicama, u nju misionari dolaze iz svojih misija u Sinaloi, na koju se kratko osvrće. Misije su geografski razmještene od najjužnije San Lucas do najsjevernije Santa Gertrudis. Plodnog zemljišta ima samo na jugu, i tamo žive u bolestima i međusobnim sukobima vrlo razrijeđeni Perikujci i Vajkurci te Guajkurci. Tri misije Perikujaca, Santa Rosa, Santiago i San José del Cabo, svedene su na Santiago i seoce San José, a vajkurske su misije Nuestra Señora de Pilar na jugu i Nuestra Señora de los Dolores i San Luis Gonzaga nešto sjevernije s oceanske strane. Ishodište misijskog rada i kraljevskih snaga je Loreto, nekad Concho, u području malobrojnog naroda Monkujaca, jezikom različitog od drugih, a okružuje ga prostorno istaknut narod Kočimaca ili Lajmona. Tamo je sedam misija (od juga prema sjeveru: San Javier, San José de Comondú, Purísima Concepción, Santa Rosalia, Nuestra Señora de Guadelupe, San Ignacio i Santa Gertrudis). Opisuje različitost narječja plemena, njihovih običaja te napose način jedenja (s uzicom uz dvostruko žvakanje). Poluotokom se pruža bezvodno sredogorje Sierra Madre, a priobalje je još bezvodnije pa su samo tri misije na obali. Otvoreni su i rudnici (Santa Anna i dr.). Ima nešto srebra, dosta naslaga soli i salitre. Uz poluotok su i otoci, s oceanske strane su važniji Santa Magdalena, La Navidad de Nuestra Señora i Cerros (Uamalgua). S ovoga posljednjeg domoroci su prešli na kopno i dio ih se naselio u San Estanislau. Bave se i lovom na morske dabrove (nutrije). S istočne strane poluotoka ima više pogodnih luka (Concepción, Los Angeles i dr.), zaljeva te otoka, od kojih su za pristajanje pogodna tri: Espíritu Santo (za plime dva otoka, vrelo vode), San José (domoroci tamo love divljač koja u želudcima ima bezoar, kamen koji stvaraju preživači i ima ljekovita svojstva) i onaj posvećen Gospi Karmelskoj na kojem je solana. Navodi da su svi otoci Kalifornijskog zaljeva nenaseljeni, premda je na nekima prije bilo stanovnika, ali su prešli na kopno u misije. Opisuje različitost školjki bisernica i samih bisera prema boji (na jugu su bijeli, sjevernije u raznim bojama) s kojima se trguje, purpurnu školjku, a ističe da su brojne i zmije te morske kornjače s obje strane poluotoka, ali onih s prozirnim oklopom koje daju skupu kornjačevinu ima samo na jugu. Bavi se i različitim biljkama (medesa, agave, tedá, gorka smokva, kaktusi, razni sukulenti, garambulla, pitahaye, cardón, portulak, šćir) od kojih su neke jestive, ljekovite, a za prehranu su važni i zečevi, kunići, šišmiši pa i štakori. Česti su leopardi, rjeđi jaguari, divlje mačke, vukovi, ima kojota, a lisice su brojne, i sve ih domoroci jedu. Otrovnice čegrtuše su posvuda kao i brojne druge, većinom neotrovne zmije. Spominje i guštere i crve koje domoroci sve jedu osim daždevnjaka i nekoga crvenog crva, te pojedine kukce (stjenice, skakavce, razne pauke pa i tarantule i dr.). Od ptica spominje brojne grabljivice, orlove, gavrane te golubove, neke vrste nalik na fazane i prepelice. Srebro se vadi u rudnicima na jugu, bakra ima po kamenju, željeza također u grumenima, sumpora u izobilju, galice, različitih mramora i prozirca nalik na dijamant. Daje opširne opise običaja i životnih navika domorodaca, muškaraca i žena, nošnje, ženidbe, vjerovanja, idola, vračeva, glazbe, plesova, mnogoženstva (naročito kod stasitih i svijetloputih Perikujaca), vještina lova, prehrane, pogrebnih običaja, inicijacije itd. Vrlo pojednostavnjeno daje opise pojedinih stijena, ruda, okamina, konglomerata i breča pokušavajući objasniti njihov postanak. Na kraju u bilješci navodi luke s oceanske strane kad se od otoka Cerros putuje na sjever: San Hipólito i San Damián prije otoka Cenizas, a zatim San Francisco (de Borja, op. p.), Las Vírgenes, San Simón i Judas te San Diego, koji je razmjerno blizu misije San Borja. Treći pohod 1753. godine, čiji izvorni opis (dnevnik) do sada nije poznat, ali se ponešto saznaje iz drugih napisa, ostvaren je kroz unutrašnjost poluotoka na sjever do 30. stupnja sjeverne širine. Ovaj je put prošao u puno gostoljubivijem okruženju domorodaca, kopnom od Santa Gertrudis preko naselja uz zaljev Los Angeles, do naselja u sredogorju nedaleko od zaljeva San Luis Gonzaga. Osim što je brojnim pothvatima osnivao sigurna naselja, vodoopskrbne sustave, smirivao sukobe među plemenima, onemogućavao pljačke s različitih strana, počeo opismenjavati i liječiti domoroce od zaraza i epidemija, otvarajući im tako put u civilizirani način života, za geografe su značajni i njegovi pisani doprinosi. Uz manje opservacije o Havani, Veracruzu, otocima Alacranes u Meksičkom zaljevu, otkrio je svjetskoj geografskoj spoznaji oblik i zemljopisna obilježja istočne obale Donje Kalifornije, duljinu otoka Angel de la Guarda, mjesto za misiju San Francisco de Borja, izvor rijeke Adac. Istražujući terene oko misija San Ignacio, koji je na granici prema sjeveru (frontera del Norte), Santa Gertrudis, te velik dio Kalifornijskog zaljeva (ili Crvenog mora), u njegovim se zapisima ističu misija Guadelupe, oblast Primeria (današnje Sonora i Sinaloa), ušće Crvene rijeke, temeljit opis zaljeva Los Angeles, vrlo pogodne prirodne luke s vrelima vode i više otočića u blizini (južno od Kanala kitova Canal de Ballenas na njegovoj karti) s pogodnim pristupom iz luka Caborce i Tepoce, koji, s obzirom na povoljne vjetrove, omogućuje prolaz kroz „zastrašujuće otoke Salsipuedes“, Laogiú, tj. planine San Rafael i mnoge druge u ovom tekstu navedene. Geografi, ali i svi drugi koje ova problematika zanima, u ovom će zanimljivom štivu zahvaljujući trudu autorice, pronaći poticaje za saznanja o Ferdinandu Konšćaku i njegovim otkrićima i zapisima, a možda i za daljnje pronalaženje drugih, do danas još nepoznatih rukopisa, bilo njegovih ili o njemu. Autorica Polić Bobić je za knjigu o ocu Ferdinandu Konšćaku dobila nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu za područje društvenih znanosti Mirjana POLIĆ BOBIĆ, Mijo KORADE: Paragvajska pisma: Ivan Marchesetti i Nikola Plantić, isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. Iz pera vrsne hispanistice, urednice i književne prevoditeljice, redovite profesorice španjolske i hispanoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te koautora, crkvenog povjesničara i povjesničara kulture, suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i nasl. redovitog profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, dostupno je široj javnosti kulturološko ostvarenje koje ima i brojne sastavnice povijesno-zemljopisne naravi, pa je stoga zanimljivo ne samo za povjesničare, hispaniste i druge, nego posebice i za geografe. Prof. Polić Bobić inače se bavi istraživanjem književnosti i kulturne povijesti kolonijalne Amerike te hrvatsko-hispanskim kulturnim vezama, a prof. Mijo Korade hrvatskom latinističkom historiografijom, historiografijom hrvatskoga redovništva, odnosima Crkve i države, poviješću školstva u Hrvata i hrvatskim putnicima i putopiscima. Knjiga se u prvom dijelu bavi Paragvajskom provincijom Družbe Isusove i njezinim misijama u kojima su srednjoeuropski isusovci, među kojima i hrvatski, u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike dali istaknut doprinos ne samo zemljopisnom širenju misijskih projekata, nego i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kulturi, povijesti, geografiji, književnosti itd. kolonijalnih posjeda. Razmatranim spisima te redovničke pokrajine, u kojoj su o nastanku tzv. redukcija, tj. naseobina u kojima se obavljala evangelizacija indijanskih plemena Guarani i drugih, omogućen je odgovarajući pristup poznavanju onovremenih procesa, uz ostalo i sociogeografskih, u prostoru južnoameričkoga geopolitičkog sraza dvaju katoličkih kolonijalnih imperija, španjolskog i portugalskog. U porječjima Parane, Paragvaja, Urugvaja s njihovim brojnim pritokama, u okviru većeg broja (više od četrdeset) misija na teritoriju današnje Argentine, Paragvaja, Bolivije i Brazila, između 1585. (1604.) i 1767. ostvarivani su suživot i društveno-gospodarsko uređenje potaknuti djelovanjem požrtvovnih isusovaca, među kojima se ističu i oni iz hrvatskoga prostora tadašnje Austrijske provincije Družbe Isusove, Ivan Krstitelj Marchesetti iz Rijeke i Nikola Plantić iz Zagreba, čija su pisma predmet ove knjige. Red kojem su pripadali zacrtao je stvaranje kršćanskog društva, ustrojstveno i gospodarski izvan utega tadašnjih europskih kasnofeudalnih odnosa, bližeg pravednim novozavjetnim učenjima o ravnopravnosti i vrijednosti svih ljudskih bića. Taj „jedinstveni socijalni eksperiment u povijesti čovječanstva“, koji je imao i svoje političko-geografsko naličje, premda je doživio mnoge poticaje, priznanja i podršku mnogih suvremenika, ugašen je, na štetu posebice brazilskih guaranskih misija. Tome su uzrok bila međudržavna i unutarcrkvena nesuglasja, agresivnost odmetnika i pojedinih kolonizatora te posebice objede i optužbe da misionari zlorabe zasnovane redukcije za svoje bogaćenje i širenje nekoga svojeg zamišljenog kraljevstva. Otuda i kasnije neosnovane i izmišljene reinterpretacije o Plantiću kao „paragvajskom kralju“, kao „komunističkom kralju“ i sl. Od 1585. do 1767. Družba je provela dvadesetpet istraživačkih pohoda, ostavivši o tome brojna pismena svjedočanstva. Epilog gotovo dvostoljetnih nastojanja isusovaca, u vrtlogu dinastičkih interesa i prekrajanja i u sukobu portugalskih i španjolskih geopolitičkih prisezanja, bio je, nažalost, porazan, posebice za stotine tisuća domorodaca koji su pristali na pokrštavanje i novi način života ostvaren kroz misionarske redukcije. Pojam redukcija (lat. reducere – natrag dovesti) ovdje označava misijska naselja, tzv. Paragvajske redukcije u koje su iz divljih krajeva i prašuma okupljani Indijanci da žive sigurni u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Prostirale su se na području dugačkom više od 1000 km i širokom oko 300 km, površine više od 400 tisuća četvornih kilometara. Prva je bila Loreto (1609.), u pokrajini Guayara. Najsjevernija redukcija, San Ignacio del Norte, bila je na 16. usporednici, a najjužnija, Yapeyu, između 29. i 30. usporednice južne zemljopisne širine. U početku su bile izrazito ugrožene od neprijatelja kraljevske kuće i guvernera, raznih španjolskih upravitelja i veleposjednika, portugalskih trupa i posebice odmetnika, a kasnije su konsolidirane u tzv. Kršćansku Republiku Paragvaj koja je uživala visoku autonomiju unutar Španjolskog Kraljevstva. U vrijeme procvata redukcija, ustrojenih po načelu „zajednički posjed, zajednički rad, zajednički plodovi“ 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća živjelo je u njima i više od 140 000 osoba. Uređenje naseobina i zemljišnih imanja svakako je bitno utjecalo na stvaranje novoga oblika kulturnog krajobraza u divljim predjelima južnoameričkog kontinenta. U drugom dijelu knjige predstavljena su do sada neobjavljena pisma navedene dvojice hrvatskih isusovaca u izvorniku na španjolskom i u hrvatskom prijevodu, pisma iz njihove prepiske i druga pisma u kojima se spominje Ivan Marchesetti (Rijeka, 10. prosinca 1704. – Candelaria, Paragvaj, 5. veljače 1767.). Ivan Marchesetti umro je u Novom svijetu prije protjerivanja Družbe Isusove 1767. godine. U Argentinu je stigao 1734. i ondje, poslije priprema u Córdobi, od 1738. do smrti djelovao kao misionar i upravitelj u sedam misija. U Nuestra Señora de Fe uveo je plantažni uzgoj štitastih uši – košenila za proizvodnju grimiznih boja te priređivanje lijekova i začina te ustrojio samoobranu grada. Uspješno je pokrenuo proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim kulturama u redukcijama (maté, duhan, trska, sukno i dr.). Nikola Plantić (Zagreb, 2. prosinca 1720. – Varaždin, 15. lipnja 1777.), koji je bio u Paragvaju, ali nije poslan u misije, nego je kao profesor filozofije i teologije boravio u Cordobi, vratio se u Hrvatsku gdje je i umro. Prije odlaska u Južnu Ameriku 1748. studirao je filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi te 1747. zaređen. Bio je i rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu te superior u Montevideu. Nakon izgona isusovaca na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Popraćena opsežnim bilješkama, pisma Marchesettija i Plantića subraći pohranjena u argentinskom državnom arhivu, svjedoče o misijama, tegobama, gospodarskom i društvenom ustroju, svakodnevnom životu, dvojbama i borbama misionara, kolonizatora i domorodačkih plemena. Prepisku je pronašao pok. Milan Blažeković te ju je predao 1992. godine drugom autoru knjige dr. Koradeu. Ova pisma, kao izvorna svjedočanstva, važna su potka u izučavanju povijesno-zemljopisnih okolnosti tristogodišnjega kolonijalnog razdoblja i nastanka južnoameričkih društava. Autori su ih popratili znanstvenim studioznim razmatranjima o životu i radu dvojice misionara te njihovu utjecaju na subraću redovnike, druge suvremenike i naraštaje koji su slijedili. Posebno je obrađena i legenda o kralju Nikoli, tj. intriga o Plantiću kao kralju paragvajskih Indijanaca, izmišljena i proširena za potrebe pristalica sramotno rigidne reakcije na jednu humanu, gospodarski uspješnu misionarsku stečevinu i koliko je bilo moguće, ostvarenje pravednog suživota domorodaca i kolonizatora. Svakoga geografa, kao i brojne druge čitatelje, zanimat će ovo štivo kao dokumentacija i svjedočanstvo jednog vremena i geopolitičkih zbivanja unutar kojih je, unatoč brojnim poteškoćama, ostvarena jedna od najhumanijih do sada poznatih ljudskih zajednica. Kada su godine 1750. Španjolska i Portugal provele bestidnu trgovinu s gradovima-misijama zamjenom sedam redukcija na istočnoj obali Urugvaja za bogatu koloniju San Sacramento na ušću rijeke La Plate, u mjesec dana moralo se iseliti 30 tisuća ljudi sa svom pokretnom imovinom iz sedam misijskih župa. Guarani su morali prepustiti sav svoj 150-godišnji trud svojim neprijateljima. Brojni prosvjedi civilnih i crkvenih vlasti u Americi i u Španjolskoj nisu, nažalost, bili od pomoći. Unatoč kasnijem povratu na prijašnje stanje, protjerivanjem isusovačkog reda u Portugalu, ubrzo i u Španjolskoj, te geopolitičkim previranjima u 19. stoljeću, baština prosvjetiteljskih i vjerskih misija ubrzano se gasila. Ipak, ostale su brojne potvrde, uz ostalo i pisma naših redovnika, veličanstvenog postignuća jednoga crkvenog reda, doprinosa općem boljitku svijeta. Isusovci su svojim redukcijama u Paragvaju ispisali zasigurno jednu od najljepših stranica socijalne povijesti kao i povijesnog zemljopisa na karti svijeta. Knjiga je izašla u izdanju Matice hrvatske, kao prva knjiga u sklopu edicije Biblioteka Historia. Glavna urednica je Romana Horvat, a recenzenti su dr. sc. Marino Manin iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i dr. sc. Damir Zorić, etnolog i povjesničar iz Matice hrvatske. Knjiga ima dvjesto četrdeset šest stranica s osamnaest slika (dvanaest u bojama), bibliografijom i kazalom osobnih imena. Kao što je s uspjehom i suosjećanjem za Guaranske redukcije svojevremeno prihvaćen filmski oskarovac Misija na ovu temu, tako i ova knjiga ne ostavlja ravnodušnima sve one koji teže pravednijim i humanijim odnosima među ljudskim zajednicama.

King Matthias Corvinus of Hungary (1458‒1490), son of the “Scourge of the Turks,” John Hunyadi, was a foremost patron of early Renaissance art. He was only fourteen years old in 1470 when he was elected king, and his patronage naturally took some time and maturity to develop, notably through his relations with the Neapolitan Aragon dynasty. In December 1476, he married Beatrice, daughter of Ferdinand of Aragon, who brought to Buda a love of books and music she had inherited from her grandfather, Alphonse of Aragon.I studied the work of Beatrice’s brother John of Aragon (Giovanni d’Aragona), previously known mainly from Thomas Haffner’s monograph on his library (1997), from the viewpoint of his influence on Matthias’s art patronage. John was born in Naples on June 25, 1456, the third son of Ferdinand I of Aragon. His father, crowned king by Pope Pius II in 1458 following the death of Alphonse of Aragon, intended from the outset that he should pursue a church career. Ferdinand’s children, Alphonse (heir to the throne), Beatrice, and John were educated by outstanding humanist teachers, including Antonio Beccadelli (Il Panormita) and Pietro Ranzano. Through his father and the kingdom’s good relations with the papacy, John acquired many benefices, and when Pope Sixtus IV (1471‒1484) created him cardinal at the age of twenty-one, on December 10, 1477, he made a dazzling entrance to Rome. John was — together with Marco Barbo, Oliviero Carafa, and Francesco Gonzaga — one of the principal contemporary patrons of the College of Cardinals.On April 19, 1479, Sixtus IV appointed John legatus a latere, to support Matthias’s planned crusade against the Ottomans. On August 31, he departed Rome with two eminent humanists, Raffaele Maffei (also known as Volaterranus), encyclopedist and scriptor apostolicus of the Roman Curia, and Felice Feliciano, collector of ancient Roman inscriptions. John made stops in Ferrara, and Milan, and entered Buda — according to Matthias’s historian Antonio Bonfini — with great pomp. During his eight months in Hungary, he accompanied Matthias and Beatrice to Visegrád, Tata, and the Carthusian monastery of Lövöld and probably exerted a significant influence on the royal couple, particularly in the collecting of books. Matthias appointed his brother-in-law archbishop of Esztergom, the highest clerical office in Hungary, with an annual income of thirty thousand ducats.Leaving Hungary in July 1480, John returned to Rome via Venice and Florence, where, as reported by Ercole d’Este’s ambassador to Florence, Lorenzo de’ Medici showed him the most valuable works of art in his palace, and he visited San Marco and its library and the nearby Medici sculpture garden.In September 1483, Sixtus IV again appointed John legate, this time to Germany and Hungary. He took with him the Veronese physician Francesco Fontana and stayed in Buda and Esztergom between October 1483 and June 1484. The royal couple presented him with silver church vessels, a gold chalice, vestments, and a miter.John’s patronage focused on book collecting and building. He spent six thousand ducats annually on the former. Among his acquisitions were contemporary architectural treatises by Leon Battista Alberti and Filarete, which he borrowed for copying from Lorenzo’s library. They were also featured in Matthias Corvinus’s library, perhaps reflecting John’s influence. Around 1480, during his stay in Buda (approximately 1478‒1480), the excellent miniaturist, Francesco Rosselli made the first few large-format luxury codices for Matthias and Beatrice. Both Queen Beatrice and John of Aragon played a part of this by bringing with them the Aragon family’s love of books, and perhaps also a few codices. The Paduan illuminator Gaspare da Padova (active 1466‒1517), who introduced the all’antica style to Neapolitan book painting, was employed in Rome by John as well as by Francesco Gonzaga, and John’s example encouraged Matthias and Beatrice commission all’antica codices. He may also have influenced the choice of subject matter: John collected only ancient and late classical manuscripts up to 1483 and mainly theological and scholastic books thereafter; Matthias’s collection followed a similar course in which theological and scholastic works proliferated after 1485. Anthony Hobson has detected a link between Queen Beatrice’s Psalterium and the Livius codex copied for John of Aragon: both were bound by Felice Feliciano, who came to Hungary with the Cardinal. Feliciano’s probable involvement with the Erlangen Bible (in the final period of his work, probably in Buda) may therefore be an important outcome of the art-patronage connections between John and the king of Hungary.John further shared with Matthias a passion for building. He built palaces for himself in the monasteries of Montevergine and Montecassino, of which he was abbot, and made additions to the cathedral of Sant’Agata dei Goti and the villa La Conigliera in Naples. Antonio Bonfini, in his history of Hungary, highlights Matthias’s interest, which had a great impact on contemporaries; but only fragments of his monumental constructions survive.We see another link between John and Matthias in the famous goldsmith of Milan, Cristoforo Foppa (Caradosso, c. 1452‒1526/1527). Caradosso set up his workshop in John’s palace in Rome, where he began but — because of his patron’s death in autumn 1485 — was unable to finish a famous silver salt cellar that he later tried to sell. John may also have prompted Matthias to invite Caradosso to spend several months in Buda, where he made silver tableware.Further items in the metalware category are our patrons’ seal matrices. My research has uncovered two kinds of seal belonging to Giovanni d’Aragona. One, dating from 1473, is held in the archives of the Benedictine Abbey of Montecassino. It is a round seal with the arms of the House of Aragon at the centre. After being created cardinal in late 1477, he had two types of his seal. The first, simple contained only his coat of arm (MNL OL, DL 18166). The second elaborate seal matrix made in the early Renaissance style, of which seals survive in the Archivio Apostolico Vaticano (Fondo Veneto I 5752, 30 September 1479) and one or two documents in the Esztergom Primatial Archive (Cathedral Chapter Archive, Lad. 53., Fasc. 3., nr.16., 15 June 1484). At the centre of the mandorla-shaped field, sitting on a throne with balustered arm-rest and tympanum above, is the Virgin Mary (Madonna lactans type), with two supporting figures whose identification requires further research. The legend on the seal is fragmentary: (SIGILL?)VM ……….DON IOANNIS CARDINALIS (D’?) ARAGONIA; beneath it is the cardinal’s coat of arms in the form of a horse’s head (testa di cavallo) crowned with a hat. It may date from the time of Caradosso’s first presumed stay in Rome (1475‒1479), suggesting him as the maker of the matrix, a hypothesis for which as yet no further evidence is known to me. The seals of King Matthias have been thoroughly studied, and the form and use of each type have been almost fully established.John of Aragon was buried in Rome, in his titular church, in the Dominican Basilica of Santa Sabina. Johannes Burckard described the funeral procession from the palace to the Aventine in his Liber notarum. Matthias died in 1490 in his new residence, the Vienna Burg, and his body was taken in grand procession to Buda and subsequently to the basilica of Fehérvár, the traditional place of burial of Hungarian kings. The careers of both men ended prematurely: John might have become pope, and Matthias Holy Roman emperor.(The bulk of the research for this paper was made possible by my two-month Ailsa Mellon Bruce Visiting Senior Fellowship at the Center for Advanced Study in the Visual Arts [CASVA] of the National Gallery of Art [Washington DC] in autumn 2019.) [fordította: Alan Campbell]

La ricerca è dedicata all’analisi e alla trascrizione del carteggio degli inviati del ducato di Mantova presso la Serenissima Repubblica di Venezia negli anni di governo di Ferdinando Gonzaga (1612-1626) fino al Sacco della città del 1630. Sono state vagliate circa 13.000 lettere, ordinate in diciannove buste dell’Archivio Gonzaga conservate presso l’Archivio di Stato di Mantova, e oltre 700 sono state trascritte seguendo il criterio delle informazioni artistiche (la pittura, la scultura e l’architettura) ma senza tralasciare le notizie relative alla letteratura, le scienze e il mercato veneziano in genere. Questo studio intende precisare i contorni delle relazioni culturali e diplomatiche tra i due stati in anni cruciali per la storia della famiglia mantovana che, dopo un periodo glorioso, si avvia verso un declino inesorabile con il Sacco del 1630 e l’arrivo dei Gonzaga Nevers di Francia. Figura chiave è il duca Ferdinando, la cui cultura enciclopedica è evidente nell’acquisto di volumi delle più svariate materie a Venezia. Il Gonzaga è anche impegnato nella ricerca di denaro a sostegno del suo stato presso i Monti di Pietà della Serenissima e di Verona in cambio del pegno di gioielli e di argenti della sua collezione ma anche presso i mercanti che operano in città come Bartolomeo e Grazioso Bontempelli detti dal Calice. Bartolomeo dalla Nave, noto mercante e collezionista, propone invece agli inviati mantovani l’acquisto di opere, mentre il fiammingo Daniel Nijs è noto per la vendita della collezione Gonzaga al re Carlo I Stuart, il più “grande affare d’arte” del XVII secolo, che spostò a Londra il baricentro degli scambi collezionistici europei. Gli episodi artistici che si ritrovano nel carteggio, in cui sono presenti diversi intermediari, ambasciatori, artisti, comici e inviati, riguardano la costruzione della villa Favorita nei pressi di Mantova, l’arrivo di ritratti della famiglia Gonzaga a Venezia, l’attività di Domenico Fetti, pittore di corte, e dell’incisore Justus Sadeler. Le molte voci che s’intrecciano nei documenti forniscono un quadro articolato dei rapporti tra i Gonzaga e la Repubblica veneziana, alleato indispensabile nei fragili equilibri europei e indiscutibile centro di smistamento di tutte le notizie che arrivano alle altre corti. Venezia è anche una miniera inesauribile di opere e di artisti per i Gonzaga che, per questo motivo, trattano la vendita della loro collezione proprio nella città lagunare.
This study was dedicated to the analysis and transcription of the correspondence from the ambassadors sent by the Duchy of Mantua to Republic of Venice during the reign of Ferdinando Gonzaga (1612-1626) and until the city was sacked in 1630. Approximately 13,000 letters, stored in nineteen envelopes in the Gonzaga Archive conserved in the State Archive of Mantua, were evaluated and over 700 were transcribed, following the criterion of artistic information (painting, sculpture and architecture), but without omitting news about literature, science and the market. The purpose of the study was to better define the configuration of the cultural and diplomatic relations between the two states during crucial years in the history of the Mantuan family. After a period of glory, it was slipping toward its inevitable decline with the defeat and sack of 1630 and the arrival of the Gonzaga Nevers from France. Duke Ferdinando was the key figure. His encyclopaedic culture is revealed by his acquisition in Venice of books on a great variety of subjects. The Duke was also very busy searching for funds to sustain his state from pawnbrokers in Venice and in Verona, in exchange for pawning the jewels and silverwares of his collection, but also from merchants who were operating in the city such as Bartolomeo and Grazioso Bontempelli, known as dal Calice. Bartolomeo dalla Nave, a well-known merchant and collector, proposed to the envoys to buy the works, while the Flemish intermediary, Daniel Nijs, is known for having sold the Gonzaga collection to king Charles I of England, the “best art deal” of the 17th century, which made London the European collectors’ exchange centre of gravity. The artistic episodes that appear in the correspondence, with their various intermediaries, ambassadors, artists, actors and envoys, concern construction of the Villa Favorita near Mantua, arrival of the Gonzaga family portraits in Venice, the activities of Domenico Fetti (the court painter) and of the engraver Justus Sadeler. The many voices that are entwined in the documents provide a detailed image of the relations between the Gonzaga family and the Venetian Republic, an indispensable ally amidst the fragile European equilibriums and, unquestionably, the clearing house for all news that arrived from other courts. Venice was also an inexhaustible mine of artists and works of art for the Gonzaga family, which for this reason negotiated the sale of their collection in the city on the lagoon.

Il sesto libro de madrigali a cinque voci, Marco da Gagliano's final book in the genre, was published in 1617, nine years after its predecessor. In the book's dedication Gagliano indicated that its music was composed the year before, and not earlier in the gap between the two books. Book 6 was popular enough that it was reprinted in 1620, and although he lived another twenty-six years, Gagliano published no more madrigals. There are sixteen compositions in the book, fourteen of them by Gagliano, one by Lodovico Arrighetti, and one by an unnamed composer who was most certainly Ferdinando Gonzaga, duke of Mantua. The poets now recognized as authors of the texts are Giovanni Battista Guarini, Torquato Tasso, Francesco Petrarca, Ottavio Rinuccini, Gabriello Chiabrera, Gasparo Murtola, and Antonio Ongaro. In the diversity of their style, the madrigals of the Sesto libro provide a conspectus of the compositional craft evinced in Gagliano's earlier books: now the rush and brevity of canzonetta-influenced madrigals like those in the fourth and fifth books stand next to madrigals with the more traditional manner of text setting so often found in his first three books. There is also a drinking song that alternates duets with a refrain and a seven-voiced concertato piece, both taken from Medici court entertainments. One of the most telling madrigals in the book, “Filli, mentre ti bacio,” is an abbreviation and a recasting of the madrigal as it appears in his Primo libro, thereby disclosing the remarkable change in Gagliano's aesthetic thinking about the genre during the fifteen years that lie between his first and last books. Shortly after the appearance of the Sesto libro, a vicious attack on its madrigals and on Gagliano himself was made by Mutio Effrem. Although its condemnation of the book on theoretical grounds is misguided and without merit, Effrem's Censure seems to have damaged Gagliano's standing in Florence and to some degree may have influenced his decision to abandon the genre.