Journal articles on the topic 'Poslije rata'

Danko Angjelinović je s većinom svoje braće pripadao onom naraštaju hrvatskih pisaca i političara koji su se u Dalmaciji vrlo odlučno suprotstavili Austriji u doba oko Balkanskih ratova. Za razliku od većine tih ljudi koji su se poslije rata orijentirali hrvatski ili su bili Jugoslaveni hrvatskog tipa kao Milan Marjanović, Angjelinović je prionuo uz jugoslavenstvo srpskog tipa i u tom je držanju ustrajao i poslije Drugog svjetskog rata, pa je to mogao biti jedan od razloga zbog kojih on nije proganjan poslije 1945. kao većina sudionika hrvatskog otpora protiv talijanske okupacije koji su poslije 1945. ubijeni, bačeni u tamnicu ili su morali bježati. Angjelinović je bio pisac sa uočljivim odrazima nadrealizma, ali je njegova poezija često rodoljubno-jugoslavenska što je znatno umanjilo njezinu vrijednost. On je književno preživio Drugi svjetski rat zahvaljujući prije svega Živku Jeličiću čija je riječ s okusom službenosti dala podršku Angjelinoviću.

UDK 639.1.057(497.6) U ovom radu prikazana je metodologija kao i glavni rezultati istraživanja koje je proveo Šumarski fakultet Univerzitetaa u Sarajevu tokom 2003. i 2004. godine među lovačkim organizacijama Srednjobosanskog kantona. Cilj rada je prikazati evoluciju broja lovaca prije i poslije rata te njihovu socio-ekonomsku strukturu, obrazovanje i motive za bavljenje lovom u današnjim uslovima.

Ovaj rad je prikaz sveska posvećenog Galiciji u zbirci Die österreichischugarische Monarchie in Wort und Bild (Beč, 1898.) koju je 1886. pokrenuo nadvojvoda Rudolf. Svrha ovog rada nije da prikaže kulturu, povijest i gospodarstvo Galicije, već da pokaže što je ta zemlja bila i kako je funkcionirala u okviru Carevine. Iz zbirke se vidi da je namjera izdavača bila da prikaže Carevinu kao cjelinu i to pojedinačno svaku od njezinih zemalja. Tu je jasno da je Dvor išao za tim da se sve te zemlje razviju u suvremene nacije u čemu je i uspio, a to je prikazano u ovom svesku. Carevina se prema tome sastojala od niza političkih i nacionalnih jedinica koje je vezivala jedino osoba cara i kralja. Galicija je bila dio Poljske koji je po diobi Poljske pripao Carevini, a granice toga dijela mijenjale su se za Napoleonskih ratova. Za razliku od Poljaka u ruskom i pruskom, kasnije njemačkom dijelu Poljske, Poljaci u Galiciji uživali su više od manjinskih zemalja, imali su djelomični suverenitet, jer je car imao u svojoj ruci samo vojsku, vanjske poslove, gospodarstvo i financije. Zbog toga je Galicija postala vodeći dio Poljske koja će se ujediniti poslije Prvoga svjetskog rata.

Razlog za aneksiju saopćen javnosti bila je potreba da zemlja dobije ustav. To je učinjeno nakon što je ustav već dobio niz autokratskih država, mada su motivi za aneksiju bili znatno kompleksniji. O bosanskom ustavu iz 1910. godine već su savremenici dosta opširno pisali. To su u prvom redu tekstovi na njemačkom jeziku iz pera ustava Steinbacha, Karla Lampa,Ise Kršnjavija, Lea Gellera, Ferdinanda Schmida, Norberta \Vurmbranda objavljeni u časopisima i posebnim djelima u razdoblju od 1910. do 1915. godine. U njima je, kao i u drugim radovima, prvenstveno razmatran teorijskopravni aspekt oktroiranih ustavnih rješenja, ne ulazeći bliže u probleme njihove društvenopolitičke pozadine i praktične primjene. To savremenicimanije bilo uglavnom ni moguće, jer im pored ostalog, nisu mogli biti pristupačni prvorazredni istorijski izvori koji bi osvijetlili tu pozadinu. Ni Todor Kruševac, pišući poslije Drugog svjetskog rata o političkim okvirima bosanskog ustava, nije se poslužio arhivskom građom koja o toj problematici postoji. Naša istoriografija poslije drugog svjetskog rata dala je značajan doprinososvjetljavanju političke pozadine određenih državnopravnih rješenja i kombinacija s položajem Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije. Tako je Hamdija Kapidžić u svojoj studiji o pripremanju ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini na osnovu arhivske građe izložio osnovne principe i motive od kojih je polazila austrougarska uprava pri formuliranju nacrta ustavnih normi.

Poslije kraja starog Carstva u Napoleonovoj eri, države koje su sada Austrija i Njemačka postepeno su se podijelile. Ali zbog suparništva koje se javilo između Pruske i Austrije u decenijama prije nego što je novo Njemačko Carstvo isključilo Austriju, pojam “Njemačke” morao se ponovo definisati tako da se ona razlikuje ne samo od Francuske nego i od Austrije. Zagovaranje ideje o svojstveno “njemačkoj” kulturi bez priznavanja superiornosti praktično svih kulturnih centara a pogotovo bečke bogate kulturne i muzičke baštine zahtijevalo je ponovno iscrtavanje karte evropskog muzičkog pamćenja uz pomoć velikih djelitelja kao što su uloge religije ili roda. Nijemci su rado smatrali da su oni, kao većinom protestanti, intelektualniji, napredniji i muževniji za razliku od dekadentnih, tradicionalističkih katolika u Austriji. To “proizvođenje drugosti” Austrije utjecalo je na prihvatanje kompozitora kao što je Beethoven, koga je Pruska prisvojila kao Nijemca, ili Schuberta kao tipičnog Austrijanca. Slične razlike konstruisane su prilikom pomjeranja odnosa između Njemačke i Austrije poslije Prvog svjetskog rata i nakon nacionalsocijalizma, i kada se sama Njemačka još jednom podijelila.

U ovom radu prikazuje se povijest nastanka i rada Hrvatskoga narodnoga vijeća u redovima hrvatske političke emigracije. Poseban naglasak stavljen je na povijest hrvatske političke emigracije poslije završetka Drugoga svjetskoga rata, nastanak različitih političkih pokreta i organizacija, kao i njihove međustranačke odnose. Rad također tematizira političke događaje 70–ih godina prošloga stoljeća u Domovini, kada je državno vodstvo u Jugoslaviji s Titom na čelu smijenilo vodstvo Centralnoga komiteta saveza komunista republike Hrvatske. Među najpoznatijim sudionicima kulturno–političkoga pokreta, kako su još zvali Hrvatsko proljeće, bili su Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Oni, kao i brojni drugi, osuđeni su na zatvorske kazne, a staroj hrvatskoj instituciji Matici hrvatskoj bio je zabranjen rad. Također se u radu opisuju reakcije hrvatske političke emigracije na nastale političke promjene u Hrvatskoj.

Rad se bavi nastankom hrvatske omladine u Virovitici 1920-ih godina, daljnjim razvojem nakon tih godina, revolucionarnim djelovanjem po uspostavi šestosiječanjske diktature i sudbinama pojedinaca kroz individualne terorističke akcije. Poslije kratkotrajnog gotovo prestanka rada omladine u zemlji, njen se rad prvo pojačava kroz djelovanje u nelegalnim poluvojnim i paravojnim postrojbama Hrvatske seljačke i građanske zaštite. Nastankom Banovine Hrvatske (BH) osniva se Hrvatski Junak, najmasovnija organizacija hrvatske nacionalne omladine od 7 do 21. godine koja je pod utjecajem i vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS). Nastankom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Hrvatski Junak u kratkom vremenu, do rujna 1941. kompletno prilazi ustaškoj mladeži. Nova država u ustašku mladež nastoji okupiti cjelokupnu mladež od 7 do 21 godinu, što će joj administrativno i poći za rukom. U svim razdobljima omladina je predstavljala borbene dijelove stranaka ili države i najčešće bila svojevrsna paramilitarna, poluvojna organizacija.

Jedan od najznačjanijih datuma u bogatoj kulturno-histroijskoj prošlosti Koraja je osnivanje čitaonice sa bibliotekom, neposredno poslije završetka Prvog svjetskog rata, krajem 1919. godine. Vremenom će čitaonica postati kulturno-prosvjetna ustanova od posebne važnosti i utjecaja na mjesno okupljanje i druženje, društveno-političko djelovanje, obrazovanje i kulturno-prosvjetno uzdizanje mještana Koraja i okoline a posebno mladih naraštaja. Iz takvog ambijenta će izrasti kulturno-umjetničko društvo, fudbalski klub,omladinska čitaonica, tečajevi i opismenjavanje mještana, Fond za stipendiranje učenika i studenata i mjesto odakle su poticale ideje za organizovanje akcija na obnovi, komunalnom osavremenjavanju i uređenju naselja. Klučne riječi: Koraj, čitaonica,bibiloteka, kultura, obrazovanje.

Autorica u radu donosi prikaz društveno-političke situacije u razdoblju poslije Prvog svjetskog rata u kontekstu aktivnosti državnih vlasti pri suzbijanju širenja boljševičkih ideja na području Slavonije i Srijema. U radu se zatim predstavljaju relevantni dokumenti Državnog arhiva u Osijeku, kao i građa Centra za izučavanje radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta za Slavoniju i Baranju koja se čuva u današnjem Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. U radu i odabiru dokumenata naglasak je postavljen na djelovanje „oktobaraca“ koji su na tragu revolucionarnih previranja u Europi pokušali djelovati na ovom području u smislu propagiranja boljševičkih ideja.

Prognanik iz srpske istorijske nauke Poslije duge i teške bolesti, koju je stoički i optimistički podnosio, preminuo je veliki srpski istoričar dr Veselin Đuretić. Rođen je u Mojanovićima, u srpskoj Zeti, 17. maja 1933. a preminuo u Beogradu 18. februara 2020. godine. Bio je dugogodišnji naučni savjetnik Balkanološkog instituta SANU i jedno kraće vreme Instituta za savremenu istoriju. U ratnim godinama postao je i član Senata Republike Srpske. U vreme rata za odbranu zapadnog srpstva (1991-95), u više navrata je boravio u najzapadnijoj srpskoj zemlji – Republici Srpskoj Krajini, sokoleći narod i trezneći ga od jugokomunističkih zabluda.

U ovome se radu izlaže analiza časopisa za mlade Plavi vjesnik (1954. – 1973.) te rasprava posvećenih mladima i popularnoj kulturi koje se objavljuju u istome razdoblju. Time se nastoji pridonijeti proučavanju jugoslavenske kulture koja se oblikuje u razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata i to ne samo mapiranjem prethodno neistraženoga područja već i ukazivanjem na izniman značaj polja popularnoga i kategorije omladine za širi problem jugoslavenskoga socijalističkog projekta. Na temelju proučavanja konkretnih artikulacija figure omladine i publike popularne kulture ukazuje se na činjenicu da se omladina izdvaja kao privilegirani prostor pregovaranja napetosti koje obilježavaju odnos jugoslavenske vizije socijalističke modernosti i razvoja polja popularnoga.

U radu autor na temelju arhivskih izvora analizira proces likvidacije Dioničarskoga društva Lonjskopoljske željeznice te podržavljenje pruga u njegovu vlasništvu nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije sjedište Dioničarskoga društva premješta se iz Budimpešte u Zagreb. Pruge Društva bile su Dugo Selo – Novska i Banova Jaruga – Pakrac. Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba potpale su pod nadležnost novoosnovanoga Generalnog ravnateljstva željeznica Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, a stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca pod nadležnost novoosnovane Direkcije državnih željeznica Zagreb. Poslije dugogodišnjih pregovora Kraljevina Jugoslavija zaključila je 7. veljače 1931. sporazum o otkupu s grupom od 24 mađarska dioničarska društva vicinalnih željeznica, udruženih u koncern „Pruga d.d.” sa sjedištem u Zagrebu. Među njima je bila i Lonjskopoljska vicinalna željeznica. Time je i prestao razlog njezina postojanja. Na temelju navedenog Kraljevski sudbeni stol kao trgovački sud u Zagrebu upisao je 6. lipnja 1932. u svoj trgovački registar likvidaciju Dioničarskoga društva Lonjskopoljske željeznice. Kada je uslijed dovršene likvidacije Društvo prestalo s radom, Okružni sud u Zagrebu kao trgovački sud brisao ga je 12. travnja 1933. iz svojega trgovačkog registra. Država je uknjižila pravo vlasništva nad nekretninama Lonjskopoljske vicinalne željeznice tek 1936., a kompletna regulacija imovinsko-pravnih odnosa na nekretninama Lonjskopoljske željeznice završila je tek 1951.

The paper carefully deals with the constitutional aspect and the development of education in Yugoslavia, with special emphasis - Albanians. After the Second World War, Yugoslavia faced numerous problems both politically and economically. The first reforms that this country had to undergo initially required help from countries such as the Soviet Union. Among the first steps to be taken were the legislative reforms undertaken in 1946 by adjusting the Yugoslav Constitution. This constitution sanctioned important aspects of the political, economic, educational and cultural life of the country. The political life after the Second World War in Yugoslavia had undergone radical changes making it possible for countries like Macedonia to become independent states or to be created from scratch. The only country which was politically eliminated in this aspect was Kosovo, which was left under Serbia from 1945. By oppressing Kosovo politically in all aspects of life, Serbia exercised a segregationist policy towards the Albanian people of Kosovo. Harsh measures were exercised against the Albanian minority, including their relocation to Turkey through various Yugoslav-Turkish agreements, the imprisonment of many political personalities, etc. Political rights of expression were denied and political pressure continued at the national level. These forms were present continuously and did not stop until 1968 when the political situation began to change. Indeed, the Albanian minority in Yugoslavia made good use of the political circumstances after 1968 when, in general demonstrations in all the cities of Kosovo, they opted for more national rights and requested the establishment of the University of Prishtina. Non-Albanian minorities were included in the Yugoslav republics in all spheres of life. Since they were not in large numbers, their presence was not revealed apart from the Hungarians. The Hungarian minority also began to enjoy greater rights with the amendment of several articles of the constitutions of 1946, 1953, 1963 and 1974. The presence of Hungarian schools was evident with several such schools and a lot of students who were allowed to use and be instructed in their mother tongue. Other small minorities such as Russians, Bulgarians, Germans and others were few in number. The Albanian population in Yugoslavia was distributed across several republics such as Serbia, Kosovo, Macedonia, Montenegro and to a lesser extent Croatia and Slovenia. Political power in Yugoslavia which was largely led by Serbs until 1966 through the iron hand of Alexander Rankovic did not allow the Albanians to even use their national flag and to express any kind of dissatisfaction through various demonstrations or manifestations. The period between 1966-1974 was decisive for Albanians in Yugoslavia, especially since many important steps were taken in political terms, such as the replacement of Serbian politicians with Albanians, the establishment of many different schools and the massification of higher education in general. The Yugoslav constitutions with their reforms changed the direction of comprehensive development of political, social, economic and cultural life for all non-Albanian and Albanian minorities in Yugoslavia. The author has followed the descriptive and analytical scientific methods for dealing with this important issue for general historiography. A serious Yugoslav and Albanian literature covering this socially and scientifically important study has been used.

O povijesti i dugotrajnoj transformaciji glavne prometne osi zapadnog dijela Zagreba, danas avenije, koja nosi nazive Ulica grada Mainza i Prilaz baruna Filipovića, ne postoji cjelovit prikaz. U generalnoj regulatornoj osnovi grada iz 1887. bilo je predviđeno da se glavna ulica novoplaniranog predjela od današnje Ulice Republike Austrije do gradske međe na Črnomercu spoji s već formiranim Prilazom (Gjure Deželića) i postane magistralna prometnica zapadnog dijela grada. Stjecajem okolnosti područje zapadno od Ulice Republike Austrije dobilo je karakter industrijsko-vojne zone. Do početka Prvoga svjetskog rata planirana magistrala, dotad poluuređena periferijska cesta, opsluživala je tvornice i vojarne. Izgradnja, urbanizacija i transformacija tog područja počinje tek poslije tog rata, nastavlja se ne odviše intenzivno u međuratno doba, da bi 1970-ih dosegnula vrhunac. U članku se prvi put opsežno prezentiraju urbanistička i arhitektonska obilježja tog razdoblja, zahvaljujući otkriću građe koja dosad nije bila dostupna. Predstavljaju se i kvalitetna autorska arhitektonska ostvarenja, koja tvore identitet avenije, duž i oko koje danas nastaju nove, mahom stambene zgrade i sklopovi.

U radu se prikazuje teorijsko-metodološka oslonjenost Leksikona hrvatskih tradicija na kontekst poljske sociološke, historiografske, filozofske i filološke znanosti iz razdoblja od kraja 1960-ih godina do kraja 20. stoljeća. Ukazuje se na mogućnosti povezivanja teorijsko-metodološkoga okvira Leksikona s teorijama kolektivnoga pamćenja i s tzv. (post)modernističkim teorijama nacije i nacionalizma te se interpretira znakovitost njegova objavljivanja u izvorniku i u hrvatskome prijevodu neposredno poslije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Domovinskoga rata i uspostave hrvatske suverenosti. Zaključuje se kako Leksikon hrvatskih tradicija potvrđuje da su puno intrigantnija i fundamentalnija od pitanja o rezu između modernosti i tradicije, ona o njihovu međudjelovanju; o tradicijskim uvjetovanjima modernizacije, te o modernizacijskim nasljedovanjima, preoblikovanjima ili generiranjima tradicije odnosno tradicija.

U tekstu je prikazana uloga Vladimira Tkalčića u Etnografskome muzeju u Zagrebu u razdoblju od 1919. do 1934. godine. Taj je period obilježen tzv. dvovlašćem između njega i Salamona Bergera. Različite muzeološke i stručne koncepcije koje su zastupali i provodili bile su odraz novih ideja i naslijeđenih koncepata u turbulentnim vremenima poslije Prvoga svjetskoga rata i uspostave nove države Kraljevine SHS. Uvjetno možemo govoriti o „znanstvenom“ i „komercijalnom“ pristupu koji su se međusobno suprotstavljali, preplitali i nadopunjavali. Prema podatcima u muzejskoj dokumentaciji vidljivo je da S. Berger shvaća aktivnosti Muzeja kao nastavak svojih prijašnjih praksi vezanih uz trgovinu i obrt, dok je V. Tkalčić nastojao uvesti muzeološka i znanstvena načela u muzejski rad.

Sjećajući se svog gimnazijskog školovanja od Zadra preko Košljuna do Pazina, autor otkriva zanimljiv niz ustanova i zgrada koje nose epitet “prva hrvatska gimnazija”. Na kraju tog niza stoji Pazin, po mnogočemu osebujan gradić u središtu Istre, ne samo po svojoj oštroj kontinentalnoj klimi i čestoj i dugotrajnoj magli nego i po svojoj ulozi u kulturnoj i prosvjetnoj povijesti ovog osebujnog poluotoka. Od prve hrvatske gimnazije u Istri (1899. – 1918.) preko nijedne u vrijeme talijanske okupacije Istre do dvije hrvatske gimnazije poslije Drugog svjetskog rata: jedna klasična (biskupska) bez prava javnosti i jedna opća (državna) s pravom javnosti. Da bi oni iz klasične bili jednakopravni s onima iz opće, morali su (privatno) polagati sve razrede opće gimnazije. To je bio slučaj i autora ovog rada. U klasičnoj gimnaziji djelovalo je Đačko društvo “Dobrila”, nasljednik nekadašnjeg Hrvatskog katoličkog akademskog društva “Dobrila”. Ono je između ostalog organiziralo predavanja u prigodi raznih blagdana i važnih događaja, kao što je 1958. bio blagdan bl. Nikole Tavelića u jeku postupka njegove kanonizacije, koja je uspješno završena 21. lipnja 1970. kao kompenzacija za suspenziju postupka beatifikacije Alojzija Stepinca.

Bosna i Hercegovina (BiH) je od svog osamostaljivanja doživjela značajne promjene. Početkom 1990-ih došlo je do brutalnog uništavanja ekonomskih potencijala bh. društva, što je industrijaliziranu ekonomiju BiH vratilo u predindustrijsko doba. Uništeni su privredni kapaciteti, pobijeni i rastjerani ljudski resursi, pokidane poslovne veze, izgubljeno znanje i vještine neophodne za ekonomski razvoj. Također, ubrzo poslije rata, BiH je prošla kroz tranzicijski proces, tokom kojeg su preostali preživjeli privredni kapaciteti doživjeli sporu i neučinkovitu vlasničku transformaciju iz društvenog u privatno vlasništvo, ostavljajući iza sebe industrijska groblja i izrazitu nezaposlenost. Nedostatak adekvatne poslovne klime, slabašan potencijal domaćeg privatnog kapitala, visoka stopa nezaposlenosti, niska kupovna moć i kontinuirana politička kriza nisu omogućili da BiH ostvari svoje ekonomske potencijale zasnovane na geostrateškoj lokaciji, prirodnim resursima i vještoj i snalažljivoj radnoj snazi.

U radu je prikazano političko promišljanje i politički rad fra Ante Cikojevića, uglednog i poznatog franjevca Provincije Presvetoga Otkupitelja, u predratnom i međuratnom vremenu, točnije od 1910. do 1935. godine. Kao član Hrvatskoga katoličkog pokreta(HKP) Cikojević je na početku svog političkog ‘aktivizma’, slijedeći političku orijentaciju pokreta, prišao Stranci prava u Dalmaciji. Ta pravaška faza kratko je trajala. Kao član Hrvatskoga katoličkog seniorata, vodstva HKP kojeg su činili svršeni studenti, skupa sa Senioratom već 1912. postaje zagovornik jugoslavenske ideje. Poslije rata (1919.) seniori osnivaju Hrvatsku pučku stranku, čije je osnovno usmjerenje bilo ‘katoličko jugoslavenstvo’. Cikojević se zdušno i aktivno uključio u rad stranke. I onda kad je s gašenjem stranke 1929. propala politika ‘katoličkog jugoslavenstva’, Cikojević je ostao dosljedan sljedbenik njezine politike.

U članku se nakon kratkog uvoda o datumima i odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a održanog u Jajcu 1943. i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 1943., analizira proslava povodom desetogodišnjice njihovog održavanja. U kontekstu političkih, ekonomskih i društvenih okolnosti u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini novembra 1953., prezentirane su tekovine tih događaja koji su utemeljili Jugoslaviju poslije Drugog svjetskog rata i Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu jedinicu u federaciji šest jugoslavenskih republika. Na osnovi govora političara i izvješća novinara, objavljenih u dnevnom listu Oslobođenje, u članku su prezentirana politička mišljenja, sjećanja visokopozicioniranih jugoslavenskih i republičkih političara te praznična atmosfera tijekom održavanja brojnih svečanosti i susreta. Na poseban način je proslavu uveličao dolazak predsjednika FNRJ Josipa Broza Tita u pratnji članova savezne vlade.

Prema izvorima kojima raspolažemo, u kupalištu Varaždinske Toplice nakon Prvog svjetskog rata u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dolazi do značajnih promjena s obzirom na liječenje, zbrinjavanje invalida i članova njihovih obitelji, zbog čega se događa niz reformi u funkcioniranju Saveza kupališta, banja, lječilišta, ljetovališta, mineralnih voda i sanatorija. Osjeća se sve veći pritisak različitih državnih institucija na ovo kupalište da se precizno i redovito vodi dokumentacija i ažuriraju statistički podatci vezani uz djelovanje kupališta, smještaj ratnih invalida i članova njihovih obitelji te uvažavanje njihovih prava. Dokumenti potvrđuju da većina invalida nije poštivala pravila vezana uz smještaj u ovom kupalištu pa je često dolazilo do problema. Vrijeme je to poslije Prvog svjetskog rata, kad se još uvijek osjeća nedostatak nekih prehrambenih artikala, ali i osiromašenost Topličana. Posebnu zanimljivost u radu predstavlja istraživanje bogate arhive zagrebačkog Kaptola, koju čuva Zavičajni muzej Varaždinske Toplice, a ovom se prilikom prvi put objavljuje, s ciljem da se učine dostupnim upravno-pravni postupci koje su vodili ratni invalidi, udovice i siročad za vrijeme Velikog rata i nakon njega. Suočeni smo s činjenicom da su postupci dokazivanja prava bili dugotrajni te se do pozitivnog ili negativnog rješenja na pravo uživanja invalidske potpore dolazilo nakon višegodišnjih neizvjesnosti. U tim dugim upravno-pravnim postupcima bilo je primjera da su nakon desetak godina neki nasljednici invalidskih prava preminuli, dok su drugi postupke izgubili.

Krajem Drugog svjetskog rata u gradu Klaipėda došlo je do fatalnih društvenih katastrofa. Poslije 1945.godine, u Klaipėdi se moglo sresti vrlo malo lokalnih bilingvalnih ljudi (koji govore litvanski i njemački). Gotovo svi preživjeli odselili su u Njemačku da bi izbjegli sovjetsku okupaciju. Sovjetske vlasti stvorile su povoljne društvene uslove za kvalifikovane volontere, koji su došli u napušteni grad iz drugih regija Litvanije i iz cijelog Sovjetskog Saveza, da rade u luci Klaipėde i obnove cijelu brodogradnju u periodu između 50-ih i 60-ih godina. Rusi, Bjelorusi, Nijemci, Jevreji, Ukrajinci, Poljaci, Latvijci, Tatari, Armenci, Azerbejdžanci i druge nacionalne manjine postali su sastavni dio društvenog i kulturnog života savremene Klaipėde. U svjetlu tih historijskih činjenica, cilj ovog članka je da razmotri mogućnosti najreprezentativnijih nacionalnih društava i promoviše njihove etničke korijene, tradicije i autentični folklor u današnjem gradu.

Neobarokni trg Rondo u Mostaru spomenik je kulture neprocjenjive vrijednosti, sačuvan u svome izvornu obliku do devedesetih godina prošloga stoljeća. Planiran je i izgrađen u jednome graditeljskom potezu na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Rondo je jedinstveno urbanističko rješenje koje predstavlja i pripadajuće arhitektonske objekte iznimnih historicističkih rješenja svoga doba. Autor opisuje genezu njegove destrukcije u posljednjih trideset godina kao rezultat novonastaloga bezobzirnoga neoliberalnog kapitalizma, klijentističke vlasti i zemljišnih špekulacija. Takvu destrukciju omogućila je nova struktura stanovništva nastala poslije rata, a novouspostavljena vlast nije prepoznala zatečene vrijednosti. „Urbanisti“, arhitekti i inženjeri u urbanističkim službama bili su samo sredstvo u rukama vlasti i mešetara. Zaključak je da se našemu kulturnom nasljeđu u posljednja tri desetljeća pristupalo krajnje neodgovorno, štoviše, iracionalno te su u mnogim slučajevima, kao što je riječ o Rondou, štete nepopravljive. Ključne riječi: Rondo; spomenik kulture; arhitektura; urbanistički plan; devastacija; privatni i javni interes

Prva pjesnička knjiga Marije Čudine Nestvarne djevojčice (1959) prepoznata je kao zavidan početak i jedno od najsnažnijih ostvarenja u njezinu pjesništvu. Njezine su glavne karakteristike besjedovni stih, intimna drama lirskoga subjekta, tema tijela i užas svijeta. U ovome se radu obrađuje relacija subjekt – svijet koju smatramo paradigmatičnom za ovu zbirku. Intimna drama lirskoga subjekta polarizirana je kategorijama djetinjstva i rata s jedne i egzistencijalističkih toposa s druge strane. Slutnja smrti kao intimistička kategorija usredišćuje subjekt u njegov solipsizam i nemogućnost iskoraka prema svijetu. Na prostorno-vremenskome odnosu prije – sada – poslije smještaju se subjektove diskurzivne strategije i analizira njegov poetski govor. Poetski govor dijelimo na govor o svijetu, govor o smrti i transgresivni govor koji uprisutnjuje nagnuće k smrti. S obzirom na personalnost i impersonalnost kao iskazne moduse, u svakome tipu govora analiziramo opisni, doživljajni i refleksivni diskurz koji se definiraju svojstvenim stilističkim značajkama. Time se proširuje razumijevanje entiteta subjekta i svijeta koji su bitna obilježja cijele Čudinine poetike i usmjerava interpretativna putanja prema pjesničkome opusu.

There are few scientific papers or books written about the establishment and activities of the Cultural Society of Bosniaks (Muslims) "Preporod" in Bosnia and Herzegovina 1945-1949. There are almost no relevant published research on this topic in the historiography of Bosnia and Herzegovina so far. The author explains, based on the primary historical sources, the establishment and initial activities of Preporod’s local committee (board) in Osijek (Croatia) during the first half of 1946. This committee was one of three Preporod’s commitees located outside of Bosnia and Herzegovina

U članku se opisuju najstarije lokacije i zgrade namijenjene liječenju bolesnika u Rijeci. Prema povijesnim izvorima, prvo poznato mjesto namijenjeno zdravstvenoj zaštiti i liječenju bio je hospital osnovan u 14. stoljeću u Starom gradu, u Ulici sv. Sebastijana u kojoj se nalazila i istoimena crkvica. Ne zna se pouzdano kada se bolnica premješta na novu lokaciju, u kuću nasuprot Zborne crkve, smještenu na istočnom kraju tadašnje Ulice sv. Marije (danas Užarska). Statut Rijeke iz 1530. spominje je pod nazivom Bolnica sv. Marije (Spedale di s. Maria), ali poslije mijenja ime u Bolnica sv. Duha po kapeli koja se nalazila u istom bloku zgrada. Kao i na prethodnoj lokaciji, u sklopu bolnice bilo je i sirotište i ubožnica. Bolnica i sirotinjski zavod u ovoj zgradi djelovali su sve do 1822., kada se, inicijativom Općine, premještaju na Brajdu u adaptirani kompleks zgrada nekadašnje tvornice voska. Zgrada nekadašnje bolnice adaptirana je za stambenu namjenu. Krajem Drugoga svjetskog rata stradala je u savezničkom bombardiranju i na njenom je mjestu izgrađena nova zgrada.

Njemačka sebe nikada nije smatrala državom useljenika iako se tamo nakon Drugoga svjetskog rata naselio veći broj izbjeglica, dok je 60-ih godina prošloga stoljeća njemačka industrija privukla veliku skupinu useljenika iz zemalja južne Europe (Španjolske, Italije, Grčke i Turske). Obje su se ove kategorije useljenika gotovo u potpunosti integrirale u njemačko društvo. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća i ratova na području Balkana opet je velik broj izbjeglica pristigao u Njemačku, međutim većina se poslije rata vratila kući. Nova je migracijska politika zaživjela 2015. godine. Kada su se bježeći pred ratom u Siriji izbjeglice nastojale preko „balkanske rute“ domoći središnje Europe, djelomično ih je privukla simbolična no kratkotrajna njemačka politika „raširenih ruku“. Otprilike 1,2 milijuna ljudi podnijelo je zahtjev za azilom u Njemačkoj 2015. i 2016. godine. Nakon zaokreta njemačke politike te uvođenja nove politike u Turskoj i državama istočne Europe te su brojke 2017. godine znatno smanjene. U radu se pokušava odgovoriti na pitanje tko zastupa te izbjeglice i druge migrante. S druge strane, neke skupine migrantskog podrijetla kao što su primjerice građani Europske unije imaju sva izborna prava na lokalnim i EU izborima. U većim gradovima još od 90-ih godina prošlog stoljeća većinu drugih stranaca zastupaju savjetodavni odbori građana. Te se savjetodavne odbore također smatra zagovornicima onih izbjeglica bez dugoročnih izgleda da postanu njemački državljani. Samo tri pokrajine (Länder) posjeduju odgovarajući zakonski okvir unutar kojeg savjetodavni odbori mogu djelovati. Savjetodavne odbore prihvaćaju i građani i vijećnici u svih 14 analiziranih reprezentativnih gradova, no u istočnom je dijelu Njemačke prihvaćanje slabije izraženo nego u zapadnom dijelu zemlje.

Autori su istražili i prikazali šezdesetogodišnji kontinuirani rad učeničke zadruge u Osnovnoj školi „Ivan Filipović“ u Velikoj Kopanici. Rad navedene zadruge analiziran je iu kontekstu suvremenog pokreta učeničkog zadrugarstva Hrvatske poslije Drugog svjetskog rata. Rad je strukturiran u tri sadržajne cjeline. U prvoj cjelini raspravlja se o općem i nacionalnom pokretu učeničkog zadrugarstva. U drugoj cjelini analizira se rad navedene školske zadruge između 1957. i 1974. godine. Rad te učeničke zadruge između 1975. i 2017. godine prikazan je u trećoj cjelini. Dosezi, uspjesi pa i ograničenja analizirani su unutar sljedećih sadržajnih kategorija: Opći razvojni put zadruge, Rad u sekcijama i materijalna proizvodnja, Ostali oblici rada u učeničkoj zadruzi, Ustroj učeničke zadruge i motivacijski oblici, Smotre, susreti, posjete i priznanja. Nepobitno je utvrđeno da je ova učenička zadruga u kontinuitetu ispunjavala bitnu odrednicu učeničke zadruge proizvodno-tržišnu orijentaciju. Proizvodno-tržišna orijentacija realizirana je na realnom i lokalnom ugovornom tržištu. Istovremeno ta učenička zadruga permanentno je bila otvorena za školsko-nastavne inovacije. U okviru zadruge realiziran je društveno-korisni i proizvodni rad kao i tečajni oblici nastave koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju. Ustrojstvo zadruge i motivacijski oblici osiguravali su potreban učenički interes za rad u njoj, a često puta i više od toga. Istraživanje se temelji na relevantnoj literaturi i na izvornoj arhivskoj školskoj dokumentaciji i dokumentaciji učeničke zadruge. U suvremenoj školskoj i kurikularnoj reformi trebalo bi ozbiljno razmisliti i o mogućnostima koje pruža učenička zadruga u uvođenju života u školu, pripremanju učenika za stvarni život, povezivanju teorije i prakse i različitih mogućnosti u realizaciji izvanučioničke nastave.

The research was conducted with the aim of understanding the far-reaching psychological consequences of the war that took place in the territory of former Yugoslavia (1991-1995). The study examines the relationships between wartime traumatic experience of loss, the quality of life and mental health, and the role of social support across three categories of respondents: the first consisting of the respondents who had lost a close family member in the war and whose remains have not been found to date; the second category consisting of the persons who had lost a close family member in the war, and the third category including the respondents who participated in the war socialization but did not experience the loss of a close family member in the war. The survey used the Psychosomatic symptoms lists, the Depression Symptoms Questionnaire, the Subjective Happiness Scale, the Life Satisfaction Scale, and the Social Support Significance Assessment Scale. The results show that the respondents who continue to search for the body of a missing family member have a lower quality of life than the other two categories of respondents, as well as a more pronounced presence of depressive and psychosomatic symptoms. The role of social support in the trauma recovery process remains unclear. The results of the study are discussed in relation to completed and prolonged traumatic loss, and point to further research into the complex emotional dynamics as a consequence of war socialization and the importance of professional psychological support.

Cultural policy in Bosnia and Herzegovina after the Second World War was aimed at strengthening the network of cultural, scientific and other institutions. Libraries had an important place within institutions. The new government helped build libraries and provided them with material resources. A large number of professional and special libraries of different rank and significance have been established. By establishing libraries after the Second World War, efforts were made to encourage the interest of the population in the book, and this was achieved by using various ways of agitating and popularizing libraries. Libraries began to be established in all places in northeastern Bosnia where conditions existed. Opening of city, town and local public libraries. Libraries and reading rooms were closely linked to the literacy of the population. As one of the more active forms of enlightenment, the advantage was that they were accessible to the broadest masses, they did not cost much and could easily be organized and maintained. The work on the opening and renovation of libraries and reading rooms was particularly intense in the aftermath of the Second World War. At that time, libraries were established in all major administrative centers, thus establishing a network of libraries in northeastern Bosnia. On the establishment of libraries in northeastern Bosnia after the Second World War, with the emphasis on the establishment and operation of the National Library in Tuzla, and with which problems and shortcomings they encountered, will be discussed in this paper.

Na temelju raspoloživih izvora i odabrane literature autor donosi neke podatke i spoznaje o nedovoljno istraženoj crkvenoj i svjetovnoj prošlosti Podgorja u modernom i suvremenom razdoblju. Podgorje je do razvojačenja 1873. i povratka Vojne krajine pod bansku vlast 1881. bilo podijeljeno između Smiljanske satnije u Ličkoj i Svetojurjevske satnije u Otočkoj pukovniji,. Samo je Karlobag bio vojni komunitet, kaštelanat i slobodna luka. Od 1809. do 1813. bilo je Podgorje pod francuskom upravom u sklopu Vojne Hrvatske kao dijela Ilirskih pokrajina, a zatim opet pod austrijskom (habsburškom) upravom. Domaći ljudi bili su Hrvati, uglavnom katolici i štokavci. Bili su to siromašni seljaci koji su u doba Vojne krajine obavljali i vojnu službu. Bavili su se obradom škrte zemlje, uzgojem stoke na velebitskim obroncima, izradom odjeće i opanaka, sječom stabala za jarbole, ribarenjem, prosjačenjem i rijetko kakvim obrtom. Žitelji uz more odijevali su se "po gradsku", a oni u planini "po bunjevačku", kako su 1850. pisali podgorski župnici. Između dvaju svjetskih ratova većina je Podgoraca još živjela ustaljenim pastoralnim životom prema obrascima koji su se prenosili s koljena na koljeno. Uvijek u nuždi, više gladni nego siti, oskudijevali su pitkom vodom, npr. u Cesarici, gdje je 1937. na tisuću stanovnika dolazila jedna šterna. Razvojno zaostajanje Podgorja za vrijeme monarhističke Jugoslavije nastavilo se poslije kušnji tijekom Drugoga svjetskog rata kroz dugo stajanje u mjestu za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Dovršetak izgradnje Jadranske magistrale 1965. olakšao je razvoj turizma, osobito u Karlobagu koji je dobio motel i trajektno pristanište, ali su taj razvoj ometali nedostatak pitke vode, bacanje smeća u more, divlja gradnja objekata i drugi problemi. Istodobno je politički život bio pod partijskim monopolom, Katolička crkva odvojena od države i društveno marginalizirana, a iseljavanje ljudi i pad nataliteta poprimili su kataklizmičke razmjere. U takvim prilikama Podgorje je dočekalo Domovinski rat i državno osamostaljenje Republike Hrvatske.

Crkva đakovačka i srijemska biskupija nakon prvih demokratskih izbora, poslije četrdeset i pet godina totalitarnoga komunističkoga režima te tijekom Domovinskoga rata i velikosrpske agresije 90-ih godina prošloga stoljeća uvelike je promijenila svoje lice i naličje, okolnosti i ambijent. Druga sinoda bila je događaj i događanje Duha Svetoga i konkretnoga čovjeka. Odluke, izjave i odredbe biskupijske sinode trebale su postati svakodnevni život partikularne Crkve. Godine 2008. objavljena je Knjiga sinode Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Deset godina nakon objavljivanja Izjava i odluka Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske osvrtom na pastoralna nastojanja kroz jedno desetljeće uočava se kako su Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske u većoj mjeri zaživjele tek u 30 % župnih zajednica Đakovačko-osječke nadbiskupije. Kriza evangelizacijskoga žara prezbitera, svećenika, župnika, krize njegova identiteta, formacije koja je u velikoj mjeri ignorirala sinodske zaključke, komunističko nasljeđe s posljedicama vjerskoga indiferentizma, nesuživljenost s Crkvom, klerikalizmom, pasivnost, posebice današnja kultura izbora i diktatura relativizma temeljni su i najčešći uzroci što dokument Ti si Krist– za nas i za sve ljude nije magna carta pastoralnoga djelovanja Đakovačko-osječke nadbiskupije. Analiza pastoralnih nastojanja ukazuje na potrebu veće stručnosti i osposobljenosti, napose profesionalizacije i specijalizacije voditelja ureda, povjerenika i osoba kojima je povjereno jedno od pastoralnih područja. Velika većina voditelja ureda, povjerenika i tajnika uz jednu ili nekoliko drugih službi povjereno područje nastoji ostvariti bez dovoljno mogućnosti da se kvalitetno angažira. Uočava se veća i snažnija potreba uključivanja vjernika laika u vođenje pojedinih ureda i povjerenstava. Ako mjesna Crkva želi snažnije implementirati sinodske dokumente u svakodnevni život, mora smoći snage uključiti vjernike laike u pastoralni život i rad Nadbiskupije. Potrebna je snažna promjena pastoralnoga pristupa, načina i metoda u pastoralnom radu i djelovanju. Sinoda je postala više događaj, a željelo se da postane sustavno događanje. Snaga »plamenih jezika« (usp. Iz 5, 24) pretvorila se ili ostala »stijenje što tek tinja« (usp. Iz 42, 3; Mt 12, 20). Crkvi đakovačko-osječkoj potrebni su sustavni, snažno infrastrukturalno profesionalizirani, isusovsko hrabri iskoraci. Unatoč poteškoćama i nedostacima Đakovačko-osječka nadbiskupija i njezin život nezamislivi su bez sinodskih dokumenta, odnosno Izjava i odluka Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske.

Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u Bijeljini su zajedno živjeli: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni i Ostali. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Bijeljina je živjelo 96.988 stanovnika. Bošnjaka je bilo 30.229 (31,17%), Srba 57.389 (59.17%), Hrvata 492 (0,51%), Jugoslavena 4.426 (4,56 %) i Ostalih 4.452 (4,59 %). U isto vrijeme, u gradu Bijeljina živjelo je 36.414 stanovnika: 19.024 Bošnjaka (52,24%), 10.450 Srba (28,70%), 366 Hrvata (1,00%), 3.452 Jugoslavena (9,48%) i 3.122 Ostalih (8,57%). Stanovništvo Općine je živjelo u gradu Bijeljina i još 58 naselja. Bijeljina je kao strateški važan grad u planovima i ciljevima agresora, bila meta napada već od 1991. godine. Na ovaj bosanski grad je planirana, pripremana i organizovana agresija i ratni zločini nad Bošnjacima. U Bijeljini su organizirani logori za Bošnjake, ubijani su civili, vršena su masovna i sistematska silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja, ciljano je ubijana i progonjena bošnjačka elita, masovno su protjerivani i deportovani civili, uništavana su kulturna dobra i imovina te srušeni svi islamski vjerski objekti. Bijeljina je prvoga aprila 1992. godine, bila napadnuta od strane tzv. ''srpskih snaga''. Meta napada bili su Bošnjaci, Albanci, Romi i drugi nesrbi, koji nisu bili svjesni šta se dešava u njihovome gradu. Ubijani su u svojim kućama, stanovima, džamijama. Masakrirani su i na Ramazanski bajram, 4. aprila 1992. godine. Okrutnošću se posebno isticala tzv. Srpska dobrovoljačka garda (SDG), specijalna jedinica Službe državne bezbjednosti Srbije, koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, i koja je bila pod direktnom komandom režima Slobodana Miloševića u Srbiji, te ''Mirkovi četnici'' koje je predvodio Mirko Blagojević. Pod Arkanovu komandu stavila se općinska vlast, policija, vojska, sudstvo, Teritorijalna odbrana.ubijena najmanje 93 civila (81 Bošnjak, 8 Albanaca, 3 Srbina i 1 Hrvat). Od 31. marta do 6. aprila 1992. godine, ubijeno je najmanje 55 civila. Slike zločina sa bijeljinskih ulica, brzo su obišle svijet, ali na slike užasa međunarodna zajednica nije reagirala. Bijeljina je bila generalna proba za rat, ubistva, ratne zločine i genocid koji su ubrzo uslijedili u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu. Po mišljenju mnogih istraživača, intelektualaca različitih profila, Sporazum je legalizirao genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Prema Dejtonskom sporazumu, u unutrašnjoj strukturi Bosne i Hercegovine postoje dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine, koju čini 10 kantona i Republika Srpska. Osim dva entiteta, postoji i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, koji je nastao Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda. Uspostavljen je 8. marta 2000. godine. U periodu od 1992. do 1995., približno 2,2 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini bilo je primorano napustiti svoje domove. Poslije rata počeo je povratak, između ostalog, i u Bijeljinu. Proces povratka prognanih Bošnjaka tekao je sporo i neorganizirano. Prvi val povratka tekao je od 1996. do 2000. godine. Prognanici su se najviše vraćali u Mjesnu zajednicu Janja. Godine 1998. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini i od tada počinje proces povratka imovine. Sve je išlo izuzetno sporo uz puno opstrukcija lokalnih vlasti. Ipak, 2002. godine ''izliveni'' su temelji za svih pet porušenih džamija u Bijeljini. Džamije su obnavljane zahvaljujući, između ostaloga, sredstvima bijeljinaca koji su živjeli u inozemstvu. Otežavajuća okolnost za povratnike je i činjenica što u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska negira bosanski jezik. Zabranjuje se izvođenje nastave na bosanskom jeziku, a jezik se imenuje nepostojećim bošnjačkim jezikom. Time se vrši diskriminacija učenika koji žele da se njihov jezik imenuje bosanskim jezikom. Osim toga, visoki zvaničnici iz Republike srpske u javnim istupima negiraju državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod, što utiče na perspektivu ljudi ovih prostora. Situacija sa upošljavanjem u javnoj upravi nije dobra. Povratnici se, uglavnom, bave poljoprivredom, no ovdje postoji problem plasmana viška proizvoda. Godine 2013. izvršen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Bio je to prvi popis nakon rata i agresije. Općina Bijeljina imala je 107.715 stanovnika, što je za 10.727 stanovnika više u odnosu na 1991. godinu. Stanovništvo je živjelo u gradu Bijeljina i još 66 naselja, što je za 8 naselja više u odnosu na 1991. godinu. Etnićka struktura stanovništva se značajno promijenila pod utjecajem rata protiv Bosne i Hercegovine. Srba je, 2013. godine, bilo 91.784, što je za 34.395 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 13.090, što je za 17.139 osoba manje, Hrvata 515, što je za 23 osobe više, Ostalih 1.550, što je za 2.902 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili, u etničkom smislu, u općini Bijeljina bilo je 674 a bez odgovora 102 osobe. U gradu Bijeljini živjelo je 42.278 stanovnika, što je za 5.864 osobe više u odnosu na 1991. godinu. Srba je bilo 35.798, što je za 25.348 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 4.469, što je za 14.555 manje, Hrvata 315, što je za 51 osobu manje i Ostalih 1.159, što je 1.963 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili u etničkom smislu bilo je 502 i bez odgovora 35 osoba. Općina Bijeljina imala je, u ukupnom stanovništvu, 85,21% Srba, što je za 26.04% više u odnosu na 1991. godinu, a Bošnjaka 12,15%, što je za 19,02% manje u odnosu na 1991. godinu. Hrvata je bilo manje za 0,03%, a Ostalih manje za 3,14% u odnosu na 1991. godinu. U gradu Bijeljini došlo je do drastične promjene etničke strukture stanovništva u odnosu na 1991. godinu. Naime, Bošnjaci su 1991, činili 52,24% stanovništva grada, Srbi 28,70%, Jugoslaveni 9,48%, Ostali8,57% i Hrvati 1,00%. Broj Bošnjaka smanjen je za 41,67% i iznosio je 10,57% u ukupnom stanovništvu Bijeljine. Za isto vrijeme povećao se procenat Srba sa 28,70% na 84,67%. Povećanje je, dakle, iznosilo 55,97%. Procenat Hrvata smanjen je za 0,25%, a Ostalih za 5,83% u odnosu na 1991. godinu. Bijeljina je tipičan primjer kako se ratom, ubistvima, protjerivanjem, silovanjem, zastrašivanjem, odvođenjem u logore, prisilnom mobilizacijom, rušenjem i drugim sredstvima može drastično promijeniti etnička struktura stanovništva jednoga grada. Svakako, ne treba zanemariti ni druge uzroke smanjenja broja Bošnjaka u Bijeljini, kao što su: sigurnosna situacija, ekonomski položaj, obrazovanje, putna i druga infrastruktura itd. Bijeljina je bila okupirana. amo u toku mjeseca aprila 1992. godine u Bijeljini su ubijena najmanje 93 civila (81 Bošnjak, 8 Albanaca, 3 Srbina i 1 Hrvat). Od 31. marta do 6. aprila 1992. godine, ubijeno je najmanje 55 civila. Slike zločina sa bijeljinskih ulica, brzo su obišle svijet, ali na slike užasa međunarodna zajednica nije reagirala. Bijeljina je bila generalna proba za rat, ubistva, ratne zločine i genocid koji su ubrzo uslijedili u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu. Po mišljenju mnogih istraživača, intelektualaca različitih profila, Sporazum je legalizirao genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Prema Dejtonskom sporazumu, u unutrašnjoj strukturi Bosne i Hercegovine postoje dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine, koju čini 10 kantona i Republika Srpska. Osim dva entiteta, postoji i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, koji je nastao Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda. Uspostavljen je 8. marta 2000. godine. U periodu od 1992. do 1995., približno 2,2 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini bilo je primorano napustiti svoje domove. Poslije rata počeo je povratak, između ostalog, i u Bijeljinu. Proces povratka prognanih Bošnjaka tekao je sporo i neorganizirano. Prvi val povratka tekao je od 1996. do 2000. godine. Prognanici su se najviše vraćali u Mjesnu zajednicu Janja. Godine 1998. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini i od tada počinje proces povratka imovine. Sve je išlo izuzetno sporo uz puno opstrukcija lokalnih vlasti. Ipak, 2002. godine ''izliveni'' su temelji za svih pet porušenih džamija u Bijeljini. Džamije su obnavljane zahvaljujući, između ostaloga, sredstvima bijeljinaca koji su živjeli u inozemstvu. Otežavajuća okolnost za povratnike je i činjenica što u bosanskohercegovačkom entitetu Republika srpska negira bosanski jezik. Zabranjuje se izvođenje nastave na bosanskom jeziku, a jezik se imenuje nepostojećim bošnjačkim jezikom. Time se vrši diskriminacija učenika koji žele da se njihov jezik imenuje bosanskim jezikom. Osim toga, visoki zvaničnici iz Republike srpske u javnim istupima negiraju državu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod, što utiče na perspektivu ljudi ovih prostora. Situacija sa upošljavanjem u javnoj upravi nije dobra. Povratnici se, uglavnom, bave poljoprivredom, no ovdje postoji problem plasmana viška proizvoda. Godine 2013. izvršen je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Bio je to prvi popis nakon rata i agresije. Općina Bijeljina imala je 107.715 stanovnika, što je za 10.727 stanovnika više u odnosu na 1991. godinu. Stanovništvo je živjelo u gradu Bijeljina i još 66 naselja, što je za 8 naselja više u odnosu na 1991. godinu. Etnička struktura stanovništva se značajno promijenila pod utjecajem rata protiv Bosne i Hercegovine. Srba je, 2013. godine, bilo 91.784, što je za 34.395 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 13.090, što je za 17.139 osoba manje, Hrvata 515, što je za 23 osobe više, Ostalih 1.550, što je za 2.902 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili, u etničkom smislu, u općini Bijeljina bilo je 674 a bez odgovora 102 osobe. U gradu Bijeljini živjelo je 42.278 stanovnika, što je za 5.864 osobe više u odnosu na 1991. godinu. Srba je bilo 35.798, što je za 25.348 osoba više u odnosu na 1991. godinu, Bošnjaka 4.469, što je za 14.555 manje, Hrvata 315, što je za 51 osobu manje i Ostalih 1.159, što je 1.963 osobe manje u odnosu na 1991. godinu. Onih koji se nisu izjasnili u etničkom smislu bilo je 502 i bez odgovora 35 osoba. Općina Bijeljina imala je, u ukupnom stanovništvu, 85,21% Srba, što je za 26.04% više u odnosu na 1991. godinu, a Bošnjaka 12,15%, što je za 19,02% manje u odnosu na 1991. godinu. Hrvata je bilo manje za 0,03%, a Ostalih manje za 3,14% u odnosu na 1991. godinu. U gradu Bijeljini došlo je do drastične promjene etničke strukture stanovništva u odnosu na 1991. godinu. Naime, Bošnjaci su 1991, činili 52,24% stanovništva grada, Srbi 28,70%, Jugoslaveni 9,48%, Ostali8,57% i Hrvati 1,00%. Broj Bošnjaka smanjen je za 41,67% i iznosio je 10,57% u ukupnom stanovništvu Bijeljine. Za isto vrijeme povećao se procenat Srba sa 28,70% na 84,67%. Povećanje je, dakle, iznosilo 55,97%. Procenat Hrvata smanjen je za 0,25%, a Ostalih za 5,83% u odnosu na 1991. godinu. Bijeljina je tipičan primjer kako se ratom, ubistvima, protjerivanjem, silovanjem, zastrašivanjem, odvođenjem u logore, prisilnom mobilizacijom, rušenjem i drugim sredstvima može drastično promijeniti etnička struktura stanovništva jednoga grada. Svakako, ne treba zanemariti ni druge uzroke smanjenja broja Bošnjaka u Bijeljini, kao što su: sigurnosna situacija, ekonomski položaj, obrazovanje, putna i druga infrastruktura itd.

Od svibnja do listopada 2011. godine na području sjevernoistočne Slovenije (Rakičan, 46°65‘21‘‘ s.g.š., 16°19‘13‘‘ v.g.d., 188 m n.v.) izveli smo pokus u kojem smo istraživali značajke tri vrste trava i četiri mješavine trava na srednje intenzivno uzgojenom travnjaku poslije dvije godine rasta. Pokus je bio postavljen u rujnu 2009. godine po metodi slučajnog redosljeda pokusnih jedinica u četiri ponavljanja. Veličina osnovne pokusne jedinice bila je 10 m2. Količina sjemena za sjetvu bila je 250 kg na hektar. Pokus smo gnojili s 200 kg N na ha (u 7 prihrana), 60 kg P2O5 na ha i 120 kg K2O na ha. U pokusu smo ocjenjivali i određivali: boju travnjaka, brzinu rasta, prazna mjesta, gustoću trave, zakorovljenost, otpornost na sušu, otpornost na bolesti, utjacaj vremenskih uvjeta i prinos suhe tvari na ha pojedine mješavine. Analiza rezultata pokusa je pokazala da se mješavina trava 3, sastavljena od trstikaste vlasulje(Festuca arundinacea) – sorta ‚Arid 3‘ (50 %) i dvije sorte engleskog ljulja (Lolium perenne L.) – sorte ‚Panderosa‘ (25 %) i sorte ‚Mondial‘ (25 %) značajno isticala, po ocijenjenim parametrima od ostalih vrsta trava i mješavina trava iz pokusa

Rad na sažet način donosi pregled povijesnog razvoja instituta rada za opće dobro, prikaz zakonskih izmjena koje su se dogodile u proteklom 25-ogodišnjem razdoblju vezano uz zakonsko uređenje izricanja i izvršavanja rada za opće dobro te prikaz sadašnjeg zakonskog okvira kojim je uređeno to područje. Nadalje, rad donosi i prikaz sudske prakse (sentenci) svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj te statističke podatke vezane uz izricanje i izvršavanje rada za opće dobro u proteklih 25 godina. Uz prethodno navedeno, autori nastoje upozoriti na aktualne probleme koji se pojavljuju u praksi prilikom određivanja rada za opće dobro, njegova provođenja i izvršavanja te na navedene probleme ponuditi odgovore i rješenja.

Autor rada, na temelju vlastite analize sadržaja Glasa Koncila u prvih 10 godina postojanja toga lista (1963.–1972.), arhivske građe i relevantne literature, istražuje na koji je način taj katolički (dvo)tjednik pratio održavanje Drugog vatikanskog koncila (1962.–1965.) i provedbu (poslije)koncilske obnove u Crkvi u hrvatskom narodu, ali i napetosti i polemike između „progresista“ i „konzervativaca“ koje su obilježile taj proces. U radu se analiziraju i načini na koje je Glas Koncila tu (poslije)koncilsku obnovu promicao te joj i sam nastojao dati svoj doprinos. Na taj se način u radu propituje teza koju su već ranije postavili neki drugi autori, prema kojoj je Glas Koncila odigrao važnu ulogu u recepciji/prihvaćanju Drugog vatikanskog koncila u Crkvi u Hrvatskoj.

Mesto i uloga Pariza i Berlina kao prestonica dve centralne evropske države, ali i kao prestonica kulturnih zbivanja u prvoj polovini 20. veka, a posebno u periodu između dva svetska rata, mogu se proučavati iz različitih aspekata. Njihova kreativna energija i snažan kulturni uticaj koji su imali na ostatak sveta nesumnjivi su, i pre i posle ovog perioda. Želeli bismo da u ovom radu navedemo osnovne elemente njihovih kulturnih aktivnosti, uporedimo njihove kulturne akcije i izdvojimo ono što ih je činilo toliko privlačnim za druge zemlje. Cilj rada je da analizira uticaj ove dve prestonice i države na kulturne prilike u tadašnjoj Srbiji kao delu Kraljevine Jugoslavije i u njenoj prestonici Beogradu, posebno imajući u vidu vrlo različite polazne tačke u odnosima prema pomenutim zemljama: dok je Francuska bila tradicionalni saveznik i veliki prijatelj posle Prvog svetskog rata, odnos prema Nemačkoj bio je znatno drugačiji i opterećen ratnim sukobima i stradanjima. Zaključak je da je u datom periodu dominantan bio kulturni uticaj Francuske koja je smatrana prijateljem kome se neki propusti mogu i oprostiti, dok se, s druge strane, na Nemačku dugo gledalo sa podozrenjem, a potom su se razvili veće poverenje i saradnja, koji su na kraju opet dovedeni u pitanje u predvečerje novog svetskog rata.

Mesto i uloga Pariza i Berlina kao prestonica dve centralne evropske države, ali i kao prestonica kulturnih zbivanja u prvoj polovini 20. veka, a posebno u periodu između dva svetska rata, mogu se proučavati iz različitih aspekata. Njihova kreativna energija i snažan kulturni uticaj koji su imali na ostatak sveta nesumnjivi su, i pre i posle ovog perioda. Želeli bismo da u ovom radu navedemo osnovne elemente njihovih kulturnih aktivnosti, uporedimo njihove kulturne akcije i izdvojimo ono što ih je činilo toliko privlačnim za druge zemlje. Cilj rada je da analizira uticaj ove dve prestonice i države na kulturne prilike u tadašnjoj Srbiji kao delu Kraljevine Jugoslavije i u njenoj prestonici Beogradu, posebno imajući u vidu vrlo različite polazne tačke u odnosima prema pomenutim zemljama: dok je Francuska bila tradicionalni saveznik i veliki prijatelj posle Prvog svetskog rata, odnos prema Nemačkoj bio je znatno drugačiji i opterećen ratnim sukobima i stradanjima. Zaključak je da je u datom periodu dominantan bio kulturni uticaj Francuske koja je smatrana prijateljem kome se neki propusti mogu i oprostiti, dok se, s druge strane, na Nemačku dugo gledalo sa podozrenjem, a potom su se razvili veće poverenje i saradnja, koji su na kraju opet dovedeni u pitanje u predvečerje novog svetskog rata.

Cilj. Rad iznosi prikaz posudbene statistike Narodne knjižnice i čitaonice u Klisu u doba epidemije bolesti COVID-19 od 16. ožujka 2020. godine, kada je knjižnica prvi put bila zatvorena za korisnike, do 16. ožujka 2021., u vrijeme pisanja rada. Analizom statističkih ispisa i usporedbom s prvim tromjesečjem u 2020. godini iznosi se i problematika prilagodbe knjižnice i njezinih članova na krizne situacije, kao i uspješnost animiranja korisnika da se nastave koristiti knjižnicom unatoč izvanrednim situacijama. Metodologija/Pristup. U pisanju ovoga rada korištene su kvantitativne metode (analiza statističkih ispisa računalnog knjižničnog programa) i kvalitativne metode (analiza prikupljenih dojmova korisnika, praćenje prikupljenih dojmova i ocjena rada). Metodološki pristup ogleda se i u analizi dostupne literature vezane za poslovanje knjižnica u novim okolnostima, odnosno u kriznim situacijama. Sintezom statističkih podataka i poduzetih koraka u komunikaciji s korisnicima te analizom literature o načinima funkcioniranja drugih knjižnica tijekom koronakrize, ali i poslije nje, kritičkim promišljanjem dolazi se do zaključaka ovoga rada. Rezultati. Uvidom u statistiku nastalu ispisom iz knjižničnog programa koja se odnosi na omeđeno razdoblje rada knjižnice te analizom dostupnih informacija o radu drugih knjižnica i važećih preporuka i smjernica, uočava se pozitivan trend rasta posudbe. Rast posudbe dovodi se u vezu s promotivnim, kreativnim i edukativnim virtualnim i medijskim aktivnostima, poduzetim mjerama knjižničnog osoblja i dosadašnjim načinima poslovanja narodne knjižnice. Vrijednost. U radu se naglašava važnost preispitivanja tradicionalnih usluga knjižnice, kao i načini njihova organiziranja u kriznim vremenima. Rad ističe i pozitivne primjere drugih knjižnica i knjižnice koja je predmetom rada, ali i ukazuje na dijelove rada koji imaju potencijala za poboljšanje.

Autor u radu sagledava novo hladnoratovsko sučeljavanje u Evropi između SAD i Rusije. Posle uvoda, gde su istraživačka pitanja, u drugom poglavlju se daje osvrt na geopolitički karakter Hladnog rata, posebno na njegov početak, kako bi se uporedilo sa savremenom situacijom. Ističe se da uzrok Hladnog rata strukturno leži u zapadnoj geopolitičkoj teoriji. U trećem poglavlju sagledavaju se koncepcije bezbednosti u Evropi, nakon 30 godina od završetka Hladnog rata, koje nude Rusija i SAD. Navodi se da su ruske inicijative o novoj bezbednosti u Evropi, kao bezbednosti jednakoj za sve, blokirane od strane SAD. U četvrtom poglavlju analizira se savremeno ideološko sučeljavanje Zapada i Rusije, posle ruskog otklona od liberalne ideologije. U pitanju je nova karakteristika sukoba Zapada sa Rusijom, koja suštinski osvetljava novo hladnoratovsko sučeljavanje. Peto poglavlje razmatra rušenje Sporazuma o raketama srednjeg i kratkog dometa 2019. godine i posledice po evropsku bezbednost. U zaključku su dati odgovori na istraživačka pitanja.

Kako bi osposobili učenike za život i cjeloživotno učenje potrebno je u njima probuditi želju i motivaciju za stjecanjem znanja. Učenike se može motivirati raznim motivacijskim tehnikama, aktivnim oblicima i metodama rada. Cilj ovog rada bio je ispitati utjecaj nastavne strategije učenje otkrivanjem na motivaciju učenika u nastavi biologije. U istraživanju je sudjelovalo 20 učenika osmog razreda osnovne škole u Solinu. Motivacija učenika u nastavi biologije je ispitana primjenom anketnog upitnika prije i poslije intervencije. Rezultati pokazuju pozitivan utjecaj nastavne strategije na motivaciju i aktivnost učenika. Učenici su bili aktivniji u nastavi najviše zbog načina na koji su učili, sudjelovanja u grupnom radu te izvođenja praktičnih radova. Znanje koje su stekli učenjem otkrivanjem 13 od 20 učenika ocjenjuje kao odlično. Iako ovakav oblik rada zahtjeva više vremena nastavnika za planiranje i provedbu, zbog navedenih vrijednosti treba ga što češće primjenjivati u nastavi.

Torzija testisa (TT) je stanje uzrokovano uvrtanjem spermatične vrpce, što dovodi do prekida protoka krvi do testisa. Najčešće javlja u dva različita perioda rasta i razvoja. Znatno je ređa oko rođenja, pre ili neposredno posle, uključujući i prvi mesec života, a mnogo češće u starijem uzrastu od 12-18 godina. Osim uzrasta, različit je patoanatomski supstrat, mehanizam nastanka i klinička prezentacija. Kod mlađih adolescenata je to urgentno kliničko stanje, dok kod novorođenčeta najčešće nije. Cilj rada je ukazati na ove specifičnosti, jer od pravovremenog prepoznavanja zavisi i terapijski pristup, koji može biti suštinski različit.

Druge godine Velikoga rata preustrojava se sigurnosni sustav banske Hrvatske. Tom prilikom Središnja defenzivno doglasna služba, koja je obavljala poslove tajne državne policije, kao samostalno tijelo pri Zemaljskoj vladi postaje njezinom sastavnicom, ulazeći u sastav novoosnovanoga Odsjeka IV-B za pogranična redarstvena satništva Odjela za unutarnje poslove Zemaljske vlade. Razlozi preustroja, pored političkih, osobito sukoba vojnih i civilnih vlasti, bili su i raznovrsni funkcionalni. Zahvaljujući potrebama obrane Zemaljska vlada preko te službe počinje dobivati i dio financijskih podataka koji su joj do tada bili nedostupni jer su izlazili iz okvira autonomnih poslova banske Hrvatske. U članku se na temelju arhivskoga gradiva i relevantne historiografske literature te dijelom i tiska predstavlja i analizira preustroj sigurnosnoga sustava 1915. godine.