Academic literature on the topic 'Muzej Krajine'

Tema ovoga rada je tradicijsko lončarstvo ručnoga kola iz Potravlja, aktivnoga centra lončarstva ovog tipa koje je uvršteno na Listu zaštićene nematerijalne baštine Republike Hrvatske. Temeljem predmeta koji su dio Etnografske zbirke u Muzeju Cetinske krajine – Sinj, nastojat će se prikazati umijeće izrade seoskih majstora lončara te uporaba ovih predmeta u svakodnevici ruralnoga dalmatinskog zaleđa u 19. te prvoj polovici 20. stoljeća. Svaki od ovih predmeta svojevrsni je dokument i svjedok prošlosti življenja u Cetinskoj krajini, ali i jedan od nositelja identiteta stanovnika Potravlja i danas, budući da se ova tradicija održala i u sadašnjici.

Na istarskom se poluotoku na prijelazu iz 19. u 20. st. počinju tiskati dvije serijske publikacije. Prva, naslova Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria (AMSI) počinje izlaziti 1884. u Poreču kao časopis društva Società istriana di archeologia e storia patria, osnovanoga u Poreču iste godine. Uz neke prekide taj časopis izlazi i danas. Druga je publikacija Pagine istriane (PI), koja je od 1903. do 1987. s dvama prekidima izlazila u Kopru, Puli, Trstu i Genovi. Oba časopisa u sebi objedinjuju raznoliku tematiku vezanu za Istru, Furlaniju i Julijsku krajinu te Kvarner. U njima se nalaze radovi s područja povijesti i povijesti umjetnosti, arheologije, jezikoslovlja, etnologije i folklora, književnosti, filozofije, politike, glazbe, Crkve, arhitekture itd. Cilj je ovoga članka bio popisati radove s područja lingvistike objavljene u tim dvama publikacijama. Popis je dobiven pregledavanjem primjeraka tih časopisa dostupnih u knjižnici Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci, knjižnici Državnoga arhiva u Rijeci, na stranicama Digitalne knjižnice Slovenije (http://www.dlib.si/), u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u knjižnici Arheološkoga muzeja Istre te u knjižnici Centra za povijesna istraživanja u Rovinju (Centro di ricerche storiche di Rovigno). Ukupno je popisano 170 bibliografskih jedinica, koje su zatim podijeljene u dvije skupine. Prva skupina sadrži 80 radova u kojima su etimološki obrađeni toponimi smješteni na području Istre, Kvarnera te Furlanije i Julijske krajine, dok druga skupina broji 90 radova s područja dijalektologije, kontaktne lingvistike i antroponimije. U bibliografiju radova nisu uključeni prikazi i recenzije lingvističkih radova, već samo rasprave i članci. Ovaj prilog bibliografiji zasigurno može poslužiti istraživačima jezičnih tema na području Istre, Kvarnera te Furlanije i Julijske krajine.

U posljednjih nekoliko godina dva autora u Hrvatskoj, na polju arheologije, okrznula su se o naša razmišljanja o “komanskim” elementima u materijalnoj kulturi kasnoantičke i ranosrednjovjekovne Dalmacije i Hrvatske. Učinio je to nedavno i Đ. Janković iz Srbije, no, u sasvim drugom kontekstu i iz drugačijih pobuda. Kako je problem nalaza “komanskog” obilježja tek segment građe o kojoj on u knjizi raspravlja, u ovoj prilici nećemo se na to šire osvrtati, nego uskoro na knjigu u cjelini. Kada je riječ o spomenutim hrvatskim autorima, važno je još istaći da smo naše stavove o tome pitanju u literaturi iznijeli prije više od dvadeset godina, dok smo još radili u Muzeju Cetinske krajine u Sinju, pa čudi da su predmetom interesa postali tek sada. Naše čuđenje je tim veće jer nisu potaknuti novim relevantnim nalazima i bitnim novim podatcima koji mogu utjecati na naše tavove i stavove onih s kojima smo mi u to doba na neki način pokušali raspravljati.

U radu se govori o djelovanju Podružnice Hrvatskog planinarskog društva Zavižan u Sv. Jurju, a temelji se na podatcima koji su pronađeni u Samoborskom muzeju, gdje su pohranjeni. Iznesene su činjenice o osnivanju, članovima i aktivnostima Podružnice. Navedeni su datumi održavanja skupština Podružnice i razlog prestanka njezina djelovanja te zalaganje vodstva Podružnice na rješavanje problema oko održavanja kuća na Zavižanu i u Rožanskim kukovima. Sveti Juraj se nalazi na putu prema sjevernom Velebitu i Senjskom bilu, pa je stoga osnivanje Podružnice značajno za planinare koji su posjećivali te krajeve jer su tu mogli dobiti informacije o stanju staza i kuće na Zavižanu.

Rad obrađuje minijaturne votivne posude iz ilirskoga svetišta u Vilinoj špilji iznad izvora Omble kod Dubrovnika. Istraživanjima Dubrovačkih muzeja iz 2014. i 2015. godine sveukupno je pronađeno najmanje 45 minijaturnih posuda u barem 6 različitih oblika. Svima je zajedničko da pripadaju lokalnoj, rukom rađenoj prapovijesnoj keramici. Uglavnom je riječ o keramici lošije kvalitete, grublje fakture, s dosta primjesa kalcita i vapnenca. Pojedine od minijaturnih posuda oblikom i ukrasom oponašaju izvorne posude, normalne veličine, što nam u tim slučajevima omogućuje datiranje na osnovi njihovih tipološko-oblikovnih karakteristika. No, u većini slučajeva minijaturne posude su krajnje jednostavnoga oblika, neukrašene i tada je datiranje moguće samo indirektno, promatrajući ih u kontekstu svetišta, gdje se i svi ostali nalazi datiraju u kraj 5. i kroz cijelo 4. st. pr. Kr. Usporedba ovdje obrađenih minijaturnih posuda moguća je s ostalim lokalitetima sličnoga konteksta i funkcije, prije svega svetištima željeznoga doba u široj okolici te Grčkoj i na italskome poluotoku.

Obecnie coraz większą rolę w wyjazdach turystycznych odgrywają wyjazdy krótkie, trwające kilka dni. Wpisanie się w ten trend jest jednym z najbardziej oczywistych kierunków współpracy pomiędzy krajami Grupy Wyszehradzkiej (V4), którą tworzą cztery kraje: Polska, Republika Czeska, Słowacja oraz Węgry. Turystyka , a turystyka pomiędzy nimi w szczególności ma szansę stać się widocznym elementem statystyk wyjazdów i przyjazdów zagranicznych w każdym z czterech krajów. Miasta od wieków przyciągały turystów, oferując im zakwaterowanie, wyżywienie, rozrywkę i inne atrakcje. Nie ulega wątpliwości, że turystyka na obszarach miejskich – przyjmująca różne formy, takie jak turystyka krajoznawcza, kulturalna, kulinarna czy imprezowa – stała się w skali globalnej czymś powszechnym. Nie brakuje w Europie miast, które co roku przyciągają rzesze turystów z kraju i z zagranicy, a organizację wielkich imprez, takich jak koncerty, wydarzenia kulturalne, pokazy lotnicze, coraz częściej postrzega się jako skuteczny sposób na znaczne zwiększenie napływu turystów – zarówno w krótszej, jak i dłuższej perspektywie. Celem artykułu jest przedstawienie kierunków wyjazdów wśród studentów z krajów Grupy Wyszehradzkiej w ujęciu turystyki miejskiej. Dla realizacji celu przeprowadzono badania ankietowe wśród 197 studentów turystyki we wszystkich krajach Grupy Wyszehradzkiej. Autorzy podjęli próbę znalezienia wspólnych cech, dzięki którym może rozwijać się turystyka miejska pomiędzy krajami Grupy, oraz analizy aktywności turystycznej studentów w poszczególnych krajach V4. Przedstawione zostały kraje, które – zdaniem respondentów – są najbardziej atrakcyjne w zakresie uprawiania city breaks oraz najbardziej atrakcyjne w zakresie możliwości zwiedzania dziedzictwa kulturowego (pomniki, muzea). W artykule przedstawione zostały także wyniki badania, mówiące o tym, który kraj – zdaniem ankietowanych – jest najbardziej atrakcyjny pod względem możliwości zrobienia zakupów

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

Przekład rozdziału "The Exhibitionary Complex" książki Tony’ego Bennetta "The Birth of the Museum. History, Theory, Politics" (Routledge 1995). Autor przekonuje, że XIX-wieczne muzea, dioramy, pranoramy, wystawy krajowe oraz światowe, pasaże i domy towarowe opierały się na podobnej strukturze reprezentacji. Łączne działanie tych instytucji tworzyło tytułowy kompleks wystawienniczy. Wystawa oznacza tutaj tryb komunikowania, prowadzący między innymi do powszechnej edukacji. W polemicznym odniesieniu do Nadzorować i karać (1975) Foucaulta Bennett opisuje, jak muzea otwierały się dla szerokiej publiczności (a jednocześnie zamykały się na nią więzienia), a tłum stawał się widoczny dla samego siebie.

Museum is firstly a public building in the city. Although, most of the work of collection, conservation and restauration is being done behind a closed door, with the museum's significance and location it has a great importance by co-creating the city environment. Reviving of our defined project area is potentially a big step for reviving the whole suburb. Technical museum of Brno has relatively good position nearby the Technology park, but currently not using much of the potential. This project adsresses these posibilities and propose a urban solution for enrichment of the museum to become a full-blown place IN THE CITY, a place for meeting, passing through and stopping by.

In comparison with the art production at Nurnberg or at the cities of the so-called Danube School at the end of 15th century stands the simultaneous painting at Munich in the background. Therefore is sometimes forgotten, that there, in this period, a painter Jan Polack with his workshop was active. To his important customers/patrons belonged the dukes Sigmund and Albrecht of Wittelsbach and the Bavarian monasteries (Weihenstephan near Feising), for which he made few altars or portraits. A most of these altars were after that removed from the original sacral areas and today they are presented in the Bavarian National-museum at Munich or in other galleries. Only a few altars, for example three altars for the chapel in Blutenburg near Munich, have been staying on the original place in this small chapel. These Master thesis would like to compare his most representative pictures in the context with the others paintings, which were created in the middle or at the end of the 15th century in Bavaria (circle of Hans Pleydenwurff, Wolfgang Katzheimer etc.). This comparison can help to find the sources of the Polacks artistic expression. A special attention should be devoted his cooperation with Mair of Landshut, because few pictures of Polacks altar from the church of St. Peter in Munich have just been to Mair inscribed. It is also important to point to same compositional connections between the altar-pictures of Jan Polack and the graphics (Master E. S., Martin Schongauer) One highly-valued contribution of this thesis could be a capitol about the possible inspiration of the Polacks artistic expression for the artists, who came from Bohemia and who have been working here for a long times, but who could gain their training in the Bavaria (Munich). At the literature (Jaroslav Pešina) was one opinion expressed, that an altar in a church in Chudenitz concludes the formal features, which reveal a connection to the art at Munich in the middle of the 15th century. However, other authors (Roman Lavička) think that the painted boards of an original altar of Doudleby were inspired by Polacks artistic expression, although any concrete related features were not in the literature mentioned. It is appropriate too, point to the several compositional connections between the pictures of Jan Polack und a so-called Master of an altar from Litoměřice. This anonymous Bohemian painter, who is knowed only according to his most important commission, would be supposed to study in the Bavaria (an artistic circle of Rueland Frueauf at Passau) at the end of the 15th century. It is possible, that he could visit Munich und he could be inspired by the Polacks paintings.