Academic literature on the topic 'Hercegovina'

Depopulacijski trendovi koji su u izrazitoj ekspanziji u većini razvijenih zemalja posljednjih nekoliko dekada uveliko postaju i demografska realnost zemalja u razvoju među kojima je i Bosna i Hercegovina. Izrazito nizak prirodni priraštaj (natalitet), te stopa fertiliteta koja je daleko ispod granice proste reprodukcije stanovništva, u Bosni i Hercegovini doseže rekordno niske vrijednosti u poređenju sa zemljama EU, ne ostavljaju nikoga ravnodušnim te ukazuju na veliki značaj promišljanja adekvatnih pronatalitetnih aktivnosti s ciljem zaustavljanja negativnih trendova i ulaganja napora na saniranju negativnih posljedica takvog stanja. Populacijska politika kao integralni dio sveukupne socijalne politike koju određena država razvija svakako treba da zauzme poziciju koja joj pripada u uslovima posttranzicijskog demografskog perioda. Prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku, Bosna i Hercegovina spada u grupu zemalja sa najnižom stopom fertiliteta što dugoročno predstavlja veliki izazov sa čijim posljedicama će se naše društvo suočiti. Obzirom da su negativni populacijski trendovi u Bosni i Hercegovini aktuelni već dvije decenije, posljedice takvog stanja postepeno postaju sve vidljivije u društvu. Promišljanje adekvatnih mjera s ciljem uspostave funkcionalnog modela pronatalitetnog djelovanja u Bosni i Hercegovini predstavlja značajan izazov razvoju socijalne politike što ćemo nastojati prezentirati u ovom radu.

Asocijacija sa edifikatorskom vrstom Diplotaxis muralis (L.) DC. do sada nije opisana u Bosni i Hercegovini. U sintaksonomskom pregledu vegetacije Srbije (Kojić et al., 1998) konstatovana je asocijacija Amarantho (blitoides)-Diplotaxietum muralis Mijatović 1971 svrstana u svezu Eragrostion Tüxen 1950. Asocijacija Diplotaxietum muralis (ass. nova) u vinogradima Bosne i Hercegovine pokazuje regionalnu osobenost uslovljenu klimatskim karakteristikama, te je optimalno razvijena u vinogradarskom rejonu Hercegovina. Asocijacija je svrstana u mediteransku sintaksonomsku jedinicu (Diplotaxion Br.-Bl. 1931 em 1936 iz reda Chenopodietalia mediterranea Br.-Bl. 1931 em 1936) koja se značajno razlikuje od sintaksonomskih jedinica eurosibirske regije (Polygono-Chenopodion Koch 1926 em Sissing. 1946 i Eragrostion Tüxen 1950) prvenstveno po učešću termofilnih vrsta. Sastojine asocijacije Diplotaxietum muralis (ass. nova) izgrađuje 38 vrsta. Od ukupnog florističkog sastava asocijacije 68,42 % vrsta su karakteristične za asocijaciju i više sintaksonomske jedinice, što govori da je asocijacija tipično izražena i optimalno razvijena u vinogradima rejona Hercegovina. Potpuni karakteristični skup asocijacije izgrađuju četiri vrste: Diplotaxis muralis (L.) DC., Convolvulus arvensis L., Chenopodium album L. i Setaria glauca (L.) Beauv. Analizom biološkog spektra asocijacije može se konstatovati izrazito terofitski karakter. Sastojine asocijacije Diplotaxietum muralis (ass. nova) su potpuno razvijene na cijeloj površini vinograda u ljetnjem i jesenjem aspektu. Areal spektar asocijacije u kojem učestvuje sedam grupa flornih elemenata se značajno razlikuje od konstatovanih asocijacija reda Chenopodietalia albi Tüxen, Lohm. et Prsg. 1950. Gradijentna analiza pokazuje najveću zavisnost florističkog sastava u odnosu na hemijsku reakciju podloge, nešto manju u odnosu na sadržaj azota u zemljištu i svjetlost, dok je najmanja zavisnost u odnosu na vlažnost zemljišta i temperaturu. Numeričkom klasifikacijom mogu se izdvojiti dvije grupe sastojina što preciznije potvrđuju rezultati ordinacije vršene korespondentnom analizom.

Three different international courts have determined that genocide took place in Bosnia-Hercegovina in 1992-1995: the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), the International Court of Justice (ICJ), and the European Court of Human Rights (ECHR). Yet paradoxically, there has been virtually no punishment of this genocide, while the punishment of lesser war crimes of the Bosnian war has been very limited. The ICTY has convicted only one individual, a lowly deputy corps commander, of a genocide-related offence. The ICJ acquitted Serbia, the state that planned and launched the assault upon Bosnia-Hercegovina in 1992, of genocide and related offences, finding it guilty only of failure to prevent and punish genocide. Although Serb forces were responsible for the overwhelming majority of war crimes, the ICTY prosecution has disproportionately targeted non-Serbs in its indictments and, among Serbs, has disproportionately targeted Bosnian Serbs, with no official of Serbia or Yugoslavia yet convicted of war crimes in Bosnia. This article argues that the meagre results of the international judicial processes vis-à-vis the crimes of the Bosnian war must be sought in the structural failings, poor decision making, and political influences that affected the international courts. It argues that the international courts have failed either to deliver justice to the victims of the war crimes or to promote reconciliation among the peoples of the former Yugoslavia and suggests measures that could be taken to rectify the situation.

Povzetek Evropska unija je vzpostavila tesne povezave z državami Zahodnega Balkana v zadnjih tridesetih letih, predvsem zato, da bi zagotovila stabilno, uspešno in dobro delujočo demokratično družbo pri vključitvi v Evropsko unijo. Tudi takratna Evropska varnostna in obrambna politika (EVOP), pozneje preimenovana v Skupno varnostno in obrambno politiko (SVOP), je bila umeščena visoko v političnem programu agende Evropske unije. Nato je predal operacijo Sfor v Bosni in Hercegovini, katere naloga je ohranjanje varnosti v regiji, in Evropska unija je 2. decembra 2004, devet let po koncu vojne, začela operacijo Althea. Eufor Althea je najdaljša vojaška operacija Skupne varnostne in obrambne politike v zgodovini do zdaj. V prispevku so opisani pridobljene izkušnje in vidiki ter posledice zmogljivosti načrtovanja operacije. Temelji na intervjujih, izvedenih v BiH, pri čemer se upoštevata tako Evropska unija kot zunanji vidik glede tematike. Na začetku naj bi bil okvir SVOP predviden kot kratkoročni instrument. Avtorica sklene, da mora Evropska unija, če želi učinkovito načrtovati in izvajati zapletene dolgoročne civilne in vojaške misije ter operacije, ustrezno prilagoditi mandate in svoj splošni pristop. Eufor Althea naj bi kljub dolgotrajni prisotnosti na terenu in brez znakov umika v bližnji prihodnosti dosegla uspeh, in sicer predvsem pri ohranjanju varnega okolja, spodbujanju človekovih pravic in enakosti spolov ter krepitvi zmogljivosti oboroženih sil Bosne in Hercegovine, prav tako naj bi k omenjenim dosežkom prispevala tudi zmogljivost načrtovanja. Ključne besede: Evropska unija, Bosna in Hercegovina, SVOP, Eufor Althea, načrtovanje, učinkovitost.

U radu se analizira austrougarska civilna uprava u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine. Ipak, nije riječ o instituciji nego o službenicima, često strancima, koji su ondje radili. Činovnici višega i nižega reda bili su odgovorni za provođenje svih odluka koje su donijeli političari u Beču ili Sarajevu. Oni su bili mostovi koji su spajali stanovnike Bosne i Hercegovine sa Zemaljskom vladom. U članku će se razmatrati njihov položaj u zemlji te njihov rad, ali i svakodnevni život jer su oni bili nova elita koja je modernizirala Bosnu i Hercegovinu na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Az esszé Bosznia-Hercegovina gazdaságának társadalompolitikai kihívásait, valamint külkereskedelmi termék- és szolgáltatásforgalmát tárgyalja, érintve a magyar relációt. A vizsgálat leíró eszközökkel, szekunder adatokkal történik. A Horvátország és Szerbia közé ékelődött Bosznia-Hercegovina gazdasága elválaszthatatlan a múlt drámai eseményeitől és a még megoldatlan társadalmi és politikai konfliktusoktól. Míg Jugoszlávián belül Bosznia-Hercegovina jelentős exportlehetőséggel rendelkező tagállam volt, a háború és az etnicizálódás a gazdaságot tönkretette. A daytoni rendszer államigazgatása drága, és lassan bontakoznak ki a tőkeáramlás, a privatizáció és az európai felzárkózás alapjai. A devizamérleg egyensúlyozásában fontos szerepet kap a tőkeáramlás, az uniós előcsatlakozási források és a nemzetközi támogatások. A folyó fizetési mérleg negatív egyenlegét csökkentő jelentős tétel a hazautalások összege, amelynek mértéke hatszor nagyobb, mint az FDI. A pénzátutalások a legnagyobb külső finanszírozási forrásává váltak, amely a függőséget növeli, a gazdaság sérülékenységét fokozza.

Josip Broz, so called Tito, was the leader of the Communist Yugoslavia, after his death in 1980, economic problems began to arise as Tito had major debts that the country's population did not know about. Yugoslavia was split in 1992 as the war broke out and the countries became six different sub-republics and federations. One of the major reasons that the war broke out was the economic problem, as none of the Republics would take on the debt and instead chose to blame each other. In the post war period an agreement was reached, the 1995 Dayton Agreement, which was established in the purpose of rebuilding Bosnia, which has a multicultural population that includes Bosnians, Bosnian born Serbians and Bosnian born Croatians. The purpose of this essay was to study how Bosnia and Herzegovina’s and Croatia's road to democracy has developed after the Dayton agreement. The method of this essay has for the most part been a qualitative content analysis and descriptive analysis as the essay consists of critically reviewed texts. Bosnia and Herzegovina and Croatia's road to democracy have developed differently in terms of approaches as well as the period of time. Bosnia and Herzegovina have been and still are cooperating with Sweden and other international organisations in seeking a sustainable state that strives for human rights and a sustainable economy. Croatia had an agreement with the European Union(EU) to meet the criteria required to become members. Croatia succeeded in joining the EU, today Bosnia is still cooperating with Sweden in developing the country in a slow ongoing progress.

This study aims to investigate the democracy development i Bosnia and Herzegovina. Since 1995, when the Dayton Peace Agreement was signed, Bosnia has been undergoing an democratization, but despite that the country is still year 2017 classified as ”partly free”. In this study the democracy-enhancing factors: civil society and the political system are being related to the Dayton Peace Agreement and are tested against liberal democratic values and Consociational Democracy theory. This study is a qualitative case study and following questions are being looked into:   -       Which factors within the civil society and political system limit the democracy development in Bosnia and Herzegovina? -       To what extent does the Dayton Peace Agreement limit Bosnia and Herzegovina’s democracy development? -       To what extent is Bosnia and Herzegovina an Consociational Democracy?   The fact that Bosnia has a divided and multiethnic society puts a foundational ground for a possible consolidated consociational democracy. Furthermore, the functions of the civil society, political system and the Dayton Peace Agreement are being discussed and the shortcomings of each are being highlighted. The results of this study indicate that Bosnia’s long democratization development is primarly based on the unwillingness to cooperation between the three constitutional groups, the exclusion of minority groups and the Dayton Peace Agreement’s regulations on a political system that is not sustainable for a stable democratic state.

Bakgrund: En av de viktigaste förutsättningarna för att Bosnien och Hercegovina ska kunna åstadkomma en hållbar ekonomisk tillväxt, är att landet integreras i världsekonomin och skapar ett klimat som främjar utländska investeringar. Idag råder det hård konkurrens mellan länder när det gäller att attrahera utländska investerare, och det är upp till varje land att utveckla effektiva strategier för att kunna hantera konkurrensen.

Syfte: Syftet med studien är att undersöka vad Bosnien och Hercegovina gör för att attrahera utländska direktinvesteringar. Vidare är vårt syfte att studera vilka effekter landets aktiviteter har på utländska investerare.

Metod: För att uppnå syftet med uppsatsen används en metodtriangulering bestående av intervjuer med experter, en enkätundersökning av utländska företag i Bosnien och Hercegovina, en deltagande observation samt olika rapporter och andra skriftliga källor.

Resultat och slutsats: Undersökningen visar att Bosnien och Hercegovina har flera fördelar som kan erbjudas till utländska investerare, framförallt naturresurser, men även turismsektorn har potential att utvecklas. Den makroekonomiska stabiliteten upplevs även som mycket fördelaktig. För närvarande finns det däremot fler hinder än fördelar för utländska investerare. Samtliga intervjurespondenter påpekar att den svaga infrastrukturen och den dåliga imagen som landet har i världen, försvårar för utländska investeringar. Faktorer som upplevs som hinder för utländska investerare bottnar främst i det fattiga företagsklimatet och det otillräckliga stödet från regeringen och andra statliga institutioner. Vissa framsteg har gjorts i detta avseende, men för närvarande är det svårt att göra landet konkurrenskraftigt när det gäller att attrahera utländska investerare. Avsaknaden av ett generöst heltäckande incitamentsprogram gör det omöjligt att framhäva de fördelar som finns. Det geografiska läget kan inte utnyttjas med den undermåliga infrastrukturen och de skatteincitamenten som erbjuds får föga effekt när affärsklimatet upplevs som oattraktivt med krångliga regler och långa procedurer. Detta beror på att landets tillgångar inte är identifierade och att få resurser används för att utveckla effektiva strategier för att marknadsföra dem. Uppgiften att förbättra landets image blir därför svår med de förutsättningar som ges.

Background: To become an economically self-sustainable country Bosnia and Herzegovina needs to create the necessary conditions for an accelerated economic recovery, an integration in the world economy and to create a business environment that promotes FDI. Because of the hard competition among countries there is a need to enhance the capacity to attract FDI. Each country has to develop efficient strategies in order to be competitive.

Purpose: The purpose of this essay is to examine what Bosnia and Herzegovina does to attract FDI and to identify those factors that are important in determining investment decisions and that influence the environment for conducting business in Bosnia and Herzegovina.

Method: In order to attain the purpose of the essay the authors have used a triangulation of methods consisting interviews with experts, a survey of companies that have made foreign investments in Bosnia and Herzegovina and a participant observation.

Results and Conclusions: The study identifies several available advantages for foreign investors in Bosnia and Herzegovina. There is a potential in industries based on natural resources, but there is also a potential for tourism. The macroeconomic stability is also seen as an advantage for the country. The results of the study also show that there are many obstacles for foreign investors. The interview respondents saw the undeveloped infrastructure and the bad image of the country as factors that aggravate the possibility to attract FDI into the country. The poor business environment and the weak support given from the government and other public institutions have been identified as those factors that mainly influence investment decisions negatively. Progresses have been made in Bosnia and Herzegovina, but not enough to be strongly competitive when it comes to attracting FDI. The lack of a general incentive program makes it difficult to emphasise the existing advantages. The weak infrastructure makes it hard to promote the favourable geographic position, and the tax incentives that are offered can hardly be used to attract FDI, because of the unattractive business climate with long administrative procedures. The assets in Bosnia and Herzegovina have not been recognized and there is no general strategy to promote them. Because of these conditions it’s difficult to improve the image of the country.

stater bildats på internationellt initiativ vilket verkade fungera under 40 år för Jugoslavien men de etniska motsättningarna i landet utnyttjades av nationalistiska partier efter kommunismens fall vilket trappade upp de etniska konflikterna och resulterade i ett inbördeskrig som varade i fyra år. 1994 hölls det ett fredssamtal i Dayton vilket resulterade i ett fredsavtal, The General Framework Agreement for Peace (GFAP). I GFAP gavs OSSE, som är den största regionala säkerhetsorganisationen i världen med 55 medlemsstater från Europa, Centralasien och Nordamerika, uppdraget att säkra freden och demokratisera landet. Detta innebar en demokratisering uppifrån med en begränsad möjlighet till inflytande vad det gäller den bosniska befolkningen. Detta reser frågan om denna sortens demokratiexports möjlighet till framgång? Den internationella interventionen och fredsavtalet som följde syftade inte bara till att få slut på kriget i regionen utan också till att skapa helt nya institutioner för interagerande i alla delar av statsapparaten och det civila samhället. Den demokratiska processen i Bosnien kräver väl fungerande institutioner på alla nivåer inom statsapparaten samt ett fungerande civilt samhälle. Utan dessa kan inte en demokratisering genomföras. Därför har OSSE:s demokratiseringsprojekt fokuserats på två övergripande frågor. Den ena är att omvandla institutioner från en formell demokrati med en rad officiella regelsystem, institutioner och procedurer till en substantivdemokrati inkluderande politisk jämlikhet, maktfördelning en politisk kultur och demokratisk delaktighet. Men endast demokratiska institutioner är inte nog för att skapa ett demokratiskt system, för att skapa en livskraftig och uthållig demokrati måste det även finnas en medborgarkår med demokratiska värderingar, vare sig dessa uppbringas genom propaganda eller utbildning. Därför är det fokus för OSSE att skapa ett aktivt civilt samhälle och medverkandekultur samt främja medborgarnas deltagande i statens angelägenheter. Övergångsteorin som är uppsatsen teoretiska utgångspunkt ser på demokrati som skapad av medvetna och hängivna aktörer med en vilja till kompromissande. Historiska exempel har visat att en demokratisk utveckling kan startas och lyckas även om den genomförs uppifrån och i ett samhälle som saknar en stark demokratisk kultur. Härigenom kan demokrati skapas även om människor inte vill ha den, eller kan hantera den på ett effektivt sätt. En rad projekt har startats i Bosnien för att åstadkomma denna demokratiska förändring, men framstegen har varit svåra att få till stånd samt varit tidsödande. Mycket av problematiken i Bosnien grundas i de etniska konflikterna mellan de olika grupperingarna i landet och att dessa har sina lojaliteter riktade mot andra håll än mot den Bosniska staten. Politisk konkurrens bygger fortfarande mycket på etnicitet och de bosniska politikernas har en uppenbar vana att sätta käppar i hjulen på den demokratiska processen och reformarbetet. Den djupa misstron mellan de olika etniska grupperna efter kriget och en avsaknad av en stabil demokratisk värdegrund ställer höga krav på OSSE:s arbete och har visat sig svåra att överkomma. Den demokratiska utvecklingen har gått långsamt, mycket långsammare än vad det internationella samfundet hade hoppats på, men framsteg görs. Frågan är om demokratiexport kan fungera i ett land så djupt splittrat som Bosnien, i alla fall på en så kort tid som har förflutit. Ett generationsskifte är kanske vad som behövs för att en riktig demokrati skall kunna slå rot, men omdemokratisering uppifrån kan fungera i Bosnien får tiden utvisa. Men en sak är säker Bosnien idag är en bättre plats än var den var i början av 1990-talet och OSSE:s arbete har resulterat i en framgångar.

This paper analyzes current situation in BiH v european context with emphasis on BiH relations with European union. Although we could consider EU as major power, there are other international actors which have also significant influece there. These are BiH neighbours - Croatia and Serbia, Russian federation and United states of America.

Denna uppsats behandlar de möjligheter och problem som kan uppstå vid etablering av

företag i Bosnien och Hercegovina. Syftet med uppsatsen är att genom en empirisk studie med

intervjuer på fyra personer som etablerat sig på den bosniska marknaden presentera deras

upplevelser kring etableringsprocessen och kring den bosniska mikro- och makromiljön, att

genom en empirisk studie med intervjuer, seminarier samt vetenskapliga artiklar och rapporter

beskriva vilka hinder och möjligheter som finns vid etablering på den bosniska marknaden

och att genom en analys av det empiriska materialet utifrån den teoretiska referensramen

skapa en ökad förståelse för den bosniska marknaden om vilka problem och möjligheter som

finns.

Studien bygger främst på empiriskt material som författarna har samlat in under en

tvåveckorsvistelse i Bosnien och Hercegovina. Målet med vistelsen var dels att samla in det

empiriska materialet genom djupintervjuer men även att som författare få en djupare

förståelse för fenomenet som studeras i denna uppsats. Det empiriska materialet har sedan

analyserats med hjälp av relevanta teorier och utmynnat i en slutsats i vilken frågeställningen

och syftet besvaras.

Resultatet av studien visar på gemensamma problem och möjligheter utifrån respondenternas

upplevelser. Möjligheterna som framkommer är bland annat billig och pålitlig arbetskraft, stor

potentiell tillväxtmarknad och närmandet till EU. Hinder som företag kan stöta på i Bosnien

och Hercegovina är oftast av byråkratisk eller infrastrukturell karaktär samt språkliga hinder.

De flesta av respondenterna rekommenderar Bosnien och Hercegovina som en potentiell

etableringsmarknad men belyser samtidigt vikten av kunskapsinhämtning eller lokala

samarbetspartners med kännedom om den bosniska marknaden.

Sökord: Bosnien och Hercegovina, Bosnien, BiH, investeringar, direktinvesteringar, FDI,

internationalisering, etableringsmöjligheter, etableringshinder, potentiell marknad

The study of core reduction, or how little raw material was transformed into flakes which could be used for tools, is fundamental to the interpretation of most archaeological lithic assemblages. A distinction can be made in this regard between the "manner" of core reduction, or the mechanics of flake removal, and the "method" of its reduction, which focuses upon the sequence of core preparation and tool blank production. The emphasis in current lithic studies has been upon the former aspect of the core reduction process. Evidence for the method of flaking cores in prehistory has not been as widely or thoughtfully addressed and, consequently, a comprehensive theory and methodology for its study is lacking. This dissertation addresses itself to the problems of reconstructing core reduction sequences from archaeological assemblages of chipped stone. It introduces the theoretical background and associated methodology that is necessary to approach the study of the method of core reduction, without the aid of backfitting or the assumptions involved in replicative studies. This approach is based not only on the cores discarded after reduction but also on an interpretation of those features of the flakes that can inform upon their role and place in the core reduction sequence. The potential of the method is assessed through an analysis of blank production at several Middle Paleolithic sites in Northern Bosnia, Yugoslavia. Of these, the sites of Zobiste and Visoko Brdo form the basis of an interpretation of the core reduction strategies practiced in this area during the early Upper Pleistocene. This strategy is shown to be a result of the varying interaction between the nature of the raw material source, the intent of the knapper, and the principles of the lithic reduction process itself. The new data presented and the perspective achieved from the study of the core reduction sequence will be useful for future studies of the Middle Paleolithic in this area and in the comparison of these industries with other regions of the Old World.

Obnova i razvoj državnosti Bosne i Hercegovine u drugoj polovini dvadesetog stoljeća odvija se u kontinuitetu u periodu od odluka ZAVNOBiH-a 1943. do referenduma građana o suverenom i nezavisnom državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine 1992. godine. U vremenu od pet decenija, Bosna i Hercegovina je prošla tri društveno-istorijska perioda. Prvo, to je period razvoja Bosne i Hercegovine u doba državnog centralizma u jugoslovenskoj federaciji od 1945. do 1963. godine. U tom periodu, prema istraživanjima akademika Dušana Bilandžića, Bosna i Hercegovina nema sve odlike samostalnosti u privrednom, socijalnom i kulturnom razvoju. Bosna i Hercegovina je imala primarnu ulogu u razvoju bazne industrije, što je bilo nametnuto saveznim petogodišnjim planovima privrednog razvoja. Drugi period razvoja državnosti Bosne i Hercegovine odvija se od 1963. godine, nakon ustavnih promjena, pa sve do 1990. godine. U ovom periodu Bosna i Hercegovina postiže nove dimenzije u svojoj samostalnosti i odgovornosti za sopstveni razvoj privrede, obrazovanja i kulture. Ovaj period akademik Dušan Bilandžić (2007) naziva zlatnim dobom u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine. Treći period u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine započinje istorijskim preokretom kojim se izvodi politička pluralizacija i uvodi višepartijski sistem u bosanskohercegovačkom društvu 1990. godine. Kriza međustranačkih odnosa u višestranačkoj Skupštini Bosne i Hercegovine u odnosu na političke koncepcije budućnosti Bosne i Hercegovine, nakon disolucije SFRJ, rješava se provođenjem referenduma građana o suverenom i nezavisnom statusu države Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine. Pozitivan ishod izjašnjavanja 64% građana Bosne i Hercegovine koji su izašli na referendum postaje osnova za dobijanje međunarodnog priznanja 6. aprila 1992. godine i članstva u OUN – 22. maja 1992. godine. Od tog vremena Bosna i Hercegovina egzistira u statusu suverene i nezavisne države.

U savremenom dobu, na kraju dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, Bosna i Hercegovina egzistira kao suverena i međunarodno priznata država unutar novog svjetskog poretka. Nakon troipogodišnjeg rata od 1992. do 1995. godine, društveni razvoj države Bosne i Hercegovine determiniše izgradnja mira i demokratskih institucija na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine. Dejtonskim mirovnim sporazumom država Bosna i Hercegovina je dobila pretpostavke političkog razvoja u miru. Ta pretpostavka se iskazuje u angažovanju Međunarodne zajednice i Evropske unije u provođenju društvenih reformi koje omogućuju integraciju države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO savez. Među društvenim reformama u postdejtonskom periodu, javlja se i nužnost za izvođenje ustavne reforme. Radi se o istorijskoj neophodnosti izvođenja promjene i dogradnje dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine, jer je ovim ustavom Bosna i Hercegovina postala nefunkcionalna država. Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine determinisan je etničkim pluralizmom. Etničke političke stranke, koje u postdejtonskom periodu dobivaju pobjedu na parlamentarnim izborima, nemaju istorijsku moć za oblikovanje konsenzusa vladajućih političkih stranaka za izvođenje ustavne reforme, a država egzistira u permanentnoj krizi ekonomsko-socijalnog i političkog razvoja. U radu se elaboriraju promjene entitetskih ustava 2002. godine i pokušaji izvođenja promjene ustava Bosne i Hercegovine u obliku prijedloga “Aprilskog paketa” amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine 2006. godine. Istovremeno se u radu izlaže jedna od naučnih koncepcija ustavno-političkog ustrojstva Bosne i Hercegovine kako bi država Bosna i Hercegovina postala funkcionalna i samoodrživa. Odabrana naučna koncepcija profesora Omera Ibrahimagića zasniva se na uspostavljanju političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine na savremenom evropskom modelu regionalne i lokalne samouprave.

: Autor u ovom radu govori o načinu na koji je Adil-beg Zulfikarpašić razumijevao Bosnu i Hercegovinu tokom 1960-ih i 1970-ih godina te na koji način se u emigraciji zalagao za nacionalni identitet Bošnjaka, poredeći to s procesima koji su se u to vrijeme odvijali u Bosni i Hercegovini i načinom na koji su bosanskohercegovački komunisti vodili akciju za afirmaciju ravnopravnog statusa BiH u Jugoslaviji te kako su afirmirali nacionalni identitet Muslimana. Zaključak koji autor nudi je da su i Zulfikarpašić i bosanskohercegovački komunisti imali iste ciljeve (afirmacija Bosne i Hercegovine i Muslimana/Bošnjaka), ali su se za realizaciju tih ciljeva borili u različitim povijesnim okolnostima: jedni u zemlji (bh. komunisti), a drugi u emigraciji (Zulfikarpašić).

Rad polazi od toga da je u teritorijalnim aspiracijama srpskog nacionalizma u 19. i 20. veku Bosna i Hercegovina bila u središtu ekspanzije. Nasuprot dominantnim tendencijama nacionalističke matrice, manjinska liberalna alternativa u Srbiji, iako i sama deo tzv. velikog (nacionalnog) narativa, pokazivala je znatno više senzibiliteta za različitosti BiH, iskazujući potrebu da se ona utemelji kao zasebna jedinica u jugoslovenskom federalizmu. Ipak, kada je socijalistička vlast u Titovoj Jugoslaviji omogućila državnost i suštinsku ravnopravnost Bosne i Hercegovine, većina liberalnih intelektualaca je iskazivala nezadovoljstvo takvom konstelacijom. Bosanskohercegovačka državnost je, kao i njene granice, doživljavana kao privremena i provizorna. Jedina politička struktura u Srbiji koja je pokazivala puno razumevanje za suštinsku državnost BiH i koja je načinila potpuni diskontinuitet sa stavovima srpskih elita prema Bosni i Hercegovini bili su komunistički liberali, reformsko rukovodstvo Marka Nikezića u Srbiji krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.

Proces disolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) na federalne jedinice – socijalističke republike, odvijao se kroz ratne sukobe u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća. Glavni generatori toga procesa bili su agresivni nacionalizmi koji su ratom nastojali ostvariti svoje velikodržavne projekte, između ostaloga, razgradnjom i podjelom Republike Bosne i Hercegovine. Ipak, uz pomoć međunarodne zajednice, sve bivše socijalističke republike postale su samostalne i nezavisne države – a među njima i Republika Bosna i Hercegovina. Najteža ratna stradanja ljudi i razaranja materijalnih i kulturnih dobara dogodila su se upravo na njenom području (1992–1995), gdje je, po presudi međunarodnog suda u Hagu, počinjen i zločin genocida. Spoznaja historijske istine o uzrocima, toku i posljedicama ratnih stradanja i razaranja u Bosni i Hercegovini je dug, zahtjevan i složen proces. Neki segmenti te istine, između ostalog, obznanjeni su u presudama međunarodnog suda u Hagu te pravosudnih organa Bosne i Hercegovine i zemalja okruženja. To, međutim, nije i ne može biti cjelovita historijska istina, koja mora biti sveobuhvatna, višedimenzionalna, dokaziva i provjerljiva u izvorima historijskoga saznanja. Takva istina je civilizacijski dug građana savremenika, historičara i drugih naučnika, institucija obrazovanja, kulture i nauke svih vrsta i razina, odnosno države Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog društva u cjelini. U ovom prilogu se uglavnom govori o dva historijska aspekta od značaja za istraživanja minulog rata: o neophodnosti postojanja, adekvatne zaštite, čuvanja i korištenja primarnih historijskih izvora kao conditio sine qua non za naučnu elaboraciju ratnih zbivanja, i o neophodnosti postojanja školovanih historičara kao nepristrasnih i naučnoj istini posvećenih istraživača.

Autor analizira ulogu Josipa Broza Tita i Komunističke partije Jugoslavije u realizaciji ideje o šesteročlanoj jugoslavenskoj federaciji i posebno o mjestu koje je federalna jedinica Bosna i Hercegovina imala u tom procesu u godinama pred Drugi svjetski rat i u prve dvije godine rata, sve do Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu u studenom 1943. godine. Opće direktive Kominterne još potkraj dvadesetih i u tridesetim godinama bile su da se buduća socijalistička / komunistička Jugoslavija mora graditi na drugačijim principima od tadašnje monarhističke Jugoslavije, dakle da se protivi “monarhiji, hegemoniji i tlačenju ne-srpskih naroda” (kako je Tito govorio). Stavovi Josipa Broza Tita o jugoslavenskom federalizmu su logična pozicija jednog hrvatskog komunista koji živi u Zagrebu i iz Zagreba promatra događaje u monarhističkoj Jugoslaviji. Tito je razvijao neku “hrvatsku varijantu jugoslavenstva”. Za njega je federacija bila logično, realistično i konkretno rješenje. Na taj je način vidio i Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu članicu federacije (iako su neki njegovi bliski suradnici imali drugačije mišljenje). Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u listopadu 1940. godine ustvrdio je kako su “Bosna i Hercegovina jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na vjeru”. Potom je takav stav dalje razvijao i konačno realizirao na zasjedanju u Jajcu.

Uloga znanja i obrazovanja je primarna za razvoj svih segmenata savremenog društva. Sve naučne discipline imaju svoj značaj, svoje postavljene ciljeve u izgradnji kvalitetnog ljudskog potencijala. U ovom pravcu historija je u odgojno-obrazovnom procesu jako značajna, posebno u multietničkim društvima. Historija kao nastavni predmet kroz sticanje znanja o prošlosti stvara predstavu o svakom pojedincu, predstavu o sebi i predstavu o drugim. Zbog toga se često stavlja u funkciju podizanja nacionalne svijesti, patriotizma te homogenosti države, što je najčešće dovodilo do stvaranja predrasuda, podjela i diskriminacije naroda u državama regiona. Države nastale na ruševinama jugoslavenskog ideološkog sistema ne samo da imaju potrebu već moraju raditi na jačanju razumijevanja i povjerenja među narodima, posebno kroz nastavu koja će imati za cilj uklanjanje predrasuda i naglašavanje pozitivnog međusobnog uticaja različitih naroda i država. Republika Sjeverna Makedonija pravi napore da rastereti nastavne sadržaje koji stvaraju podjele i predrasude. Udžbenici trebaju odražavati postavljene ciljeve nastavnih programa, kao i metodologiju pisanja udžbenika. Nastavni programi predviđaju izučavanje historije makedonskog naroda, ali i historije ustavotvornih naroda i država njihovog porijekla srazmjerno njihovom procentualnom učešću u ukupnom stanovništvu. Bošnjaci su ustavotvorni narod RS Makedonije, a njihova matica država je Bosna i Hercegovina. Ovim radom želimo analizirati koliko su sadržaji o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zastupljeni u udžbenicima te koliko su ispravni. Ne samo zbog značaja Bošnjaka za izgradnju i razvoj makedonske države i društva već i zbog mnogih zajedničkih viševjekovnih historijskih procesa, zajedničkih država čiji su dio bili od XV do kraja XX vijeka. Jako je važno da sadržaji o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima budu zastupljeni i pravilno predstavljeni mladoj populaciji. Ukoliko obrazovanje ispuni svoju misiju koja predstavlja ključni faktor za međusobno razumijevanje u multietničkom i multireligioznom makedonskom društvu, možemo očekivati i njegov dugoročni socijalni i ekonomski razvoj. Ovim istraživanjem želimo utvrditi faktičko stanje ovog aspekta udžbenika Historije iza kojih stoje institucije koje se brinu za razvoj kompetentnog, kreativnog, građanski orijentiranog i etički izgrađenog ljudskog kapitala.

Autor polazi od uvida da višedecenijska etnonacionalistička vladavina u BiH počiva na mobilizacijama etničke partikularnosti koja za posljedicu ima proizvodnju odvojenih društvenih stvarnosti koje bi na kraju mogle dovesti do odvojenih teritorijalno-političkih entiteta, nukleusa malih jednonacionalnih država. Tome nasuprot, u iskustvu političkog zajedništva, kao kontraprincip, ističe se onaj ZAVNOBiH-a čiji je, autor sugerira, pravi smisao u stvari svojevrsni autohtoni politički ugovor društvenog zajedništva u svoj kompleksnosti i pluralnosti vrijednosti i na taj način predstavlja autentični – bosanskohercegovački – odgovor na ono vječno političko pitanje: “Šta je to što nas drži na okupu?” Ovaj ugovor počiva, prema autoru, na tri važna principa: zajednice vrijednosnog pluralizma (I. Berlin), socijalne pravde i principu antifašizma.

Demokratizaciju razlikujemo od stabilne demokracije. U procesu demokratizacije koja je započela 1990. godine, Bosna i Hercegovina je prošla faze tranzicije, zamjene i premještanja autoritarnog, jednopartijskog sistema u višestranački sistem, čime su u velikoj mjeri prekinute ideje (ideologija), institucije i procedure bivšeg režima. Ipak, Bosnu i Hercegovinu još uvijek ne možemo definirati kao „stabilnu demokraciju“. Koji su uzroci ovakvog stanja? Prošlo je 30 godina od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini. Bio je to početak procesa tranzicije iz jednopartijskog u višestranački politički sistem. Od tada do kraja 2018. godine održano je osam predsjedničkih izbornih ciklusa i istovremeni izbori za nacionalno zakonodavstvo. Tokom tog perioda stvorene su, ali i nestale iz političke arene, brojne političke stranke različitih ideoloških smjerova, izborne podrške i organizacijske strukture. Neke političke stranke koje su 1990. izabrane u nacionalni parlament bile su „parlamentarne stranke“ i nakon parlamentarnih izbora 2018, a mnoge su u međuvremenu nestale s političke scene. Bosanskohercegovački izborni sistem pretrpio je nekoliko značajnih promjena tokom prijelaznog razdoblja. Sistem proporcionalne predstavljenosti (PR) za parlamentarne izbore uveden je na izborima 1990. godine. U međuvremenu su se dogodile strukturne promjene u tom sistemu, u svim glavnim elementima tog sistema: (1) u oblikovanju izbornih jedinica i njihovoj magnitudi; (2) u tipu glasačkog listića; (3) u matematičkoj formuli za preračun glasova u mandate. Također, promijenjena su neka svojstva većinskog sistema (FPTP) za predsjedničke i gradonačelničke izbore? Ove “tehničke” promjene u izbornom sistemu uz zadržavanje prevaziđenog ekskluzivnog etno-teritorijalnog političkog predstavništva izborne procese u BiH svode na puki elektoralizam. Ima li alternative takvom stanju? To su osnovna pitanja na koja će se pokušati odgovoriti u ovom radu.