Academic literature on the topic 'Govorin, Boris'

Pričttjoča študija je literarno-antropološka analiza konstitucije in razvoja antičnega ženskega dramskega lika, Priamove hčere in trojanske prerokinje Kasandre. Kasandro interpretiram kot paradigmatski primer za antropološko analizo ženske problematike v drami - tako v antiki kakor tudi v sodobnosti. Podrobneje obravnavam tri dramske obdelave: prvi del Ajshilove Oresteje, tragedijo Agamemnon; Evripidovo tragedijo Trojanke in dramo Kasandra, sodobnega slovenskega avtorja, Borisa A. Novaka. V celotno raziskavo pa zajemam tudi podobe Kasandre, kakršne so se oblikovale v antični epiki in sodobnem romanu: Homerjevi Iliado in Odiseja, Likofronovo pesnitev Aleksandra ter roman Christe Wolf Kasandra.

Feđa Milivojević, Cezarov Ilirik, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu - Filozofski fakultet u Rijeci, 2021, 350 str. Monografska djela čiji tematski okvir se ograničava na period kasne Rimske republike izuzetno su rijetka u regionalnoj historiografiji. Na početku treba, također napomenuti da je knjiga Cezarov Ilirik jedna od rijetkih publikacija u našoj šroj regiji iz rimske provincijalne historije, koja se temelji na analizi i kritici narativnih izvora, a ne na interpretaciji arheološkog materijala. Kada je riječ o historiji starog vijeka u većini slučajeva teško je povući jasnu granicu između arheološkog i historijskog pristupa. Imajući to u vidu s pravom se može reći da je Milivojević u ovoj knjizi napravio jedan važan iskorak u pravcu jasnog diferenciranje između rimske historije i klasične arheologije. Istinitost podataka koje su o Iliriku u doba Cezara ostavili grčko-rimski pisci, Milivojević ne utvrđuje oslanjajući se na arheološke nalaze već događaje primarno nastoji posmatrati kroz kritičku analizu i komparaciju antičkih tekstova koji prate razdoblje od propasti Ilirskog kraljevstva do prvog stoljeća nove ere. Naravno, interdisciplinarni pristup ovdje nije u potpunosti izostavljen, ali je stavljen u drugi plan. Treba imati u vidu da se u širokom opusu grčko-rimskih pisaca Ilirik rijetko spominje izravno, te je autor morao određena pitanja posmatrati u širem kontekstu rimske historije kako bi mogao doći do novih naučnih spoznaja o temi o kojoj piše.Kao što je istaknuto u predgovoru osnovicu teksta čini doktorska disertacija koju je autor odbranio 2017. godine na Sveučilištu u Zadru. Sam naslov knjige boljim poznavateljima rimske provincijalne historije ukazati će da je knjiga nastala sa ciljem da se dokaže teza da je Ilirik postao provincija za vrijeme Gaja Julija Cezara. To je svakako bio dosta hrabar zadatak za historičara koji je na početku svog profesionalnog bavljenja naukom, imajući u vidu da u savremenoj historiografiji i arheologiji još uvijek preovladava mišljenje da je Ilirik postao provincija tek za vrijeme princepsa Augusta. Milivojević pitanje nastanka provincije Ilirik ne ostavlja otvorenim, već na moderan način kroz različite socijalne i političke aspekte argumentira svoju tezu da je Ilirik sredinom prvog stoljeća stare ere već bio provincija.Na početku knjige nalazi se popis karata i tablica kao i pojašnjenja kratica nakon čega slijedi predgovor u kojem se naznačava na koja naučna pitanja će se pokušati odgovoriti u ovom djelu. U predgovoru se podvlači važnost Vatinijevog zakona na osnovu kojeg je jedan od najvećih Rimljana svih vremena imenovan upraviteljem Cisalpinske Galije i Ilirika. Već iz samog predgovora čitatelji mogu naslutiti da je Ilirik za Cezara nije bio samo jedna kratka epizoda u njegovoj upečataljivoj državničkoj karijeri kako se često relativizira u modernoj historiografiji. Nakon predgovora slijedi opširan uvod u kome se prezentira cilj djela, objašnjava se metodološki aparat, u osnovnim crtama prezentiraju narativni izvori, te rezultati prethodnih istraživanja.Glavni dio rada je podijeljen na šest velikih tematskih cjelina koje su naslovljene: Razdoblje prvog protektorata, Razdoblje drugog protektorata, Osnivanje provincije Ilirik, Događaji prokunzulata, Upava i organizacija provincije i Promjene za Cezarova vremena. Stiče se utisak da je Milivojević radi bolje preglednosti tekst unutar spomenutih, velikih tematskih cjelina podijelio na više podnaslova. U tom kontekstu treba svakako spomenuti da je tekst leksički vrlo usklađen i neoptrećen nepotrebnim kompleksnim izrazima kojima, nažalost često obiluju stručne publikacije. Iako je bez dileme ovo knjiga uskostručnog sadržaja način na koji je napisana razumljiv je široj čitateljskoj publici.Prvo poglavlje Razdoblje prvog protektorata započinje osvrtom na Prvi ilirski rat. Naime, Milivojević analizira svjedočanstva antičkih pisaca o sukobu Agronove udovice Teute sa Rimljanima čijim porazom Rimljani će proširiti svoj utjecaj na istočnu obalu Jadrana. Može se reći da je u ovom poglavlju akcenat na pitanju: Šta je podrazumjevao rimski protektorat koji je formiran u jednom dijelu nekadašnjeg Ilirskog kraljevstva? U tom kontekstu detaljno se analizira pozicija indigenih zajednica ko što su Partini i Atintani, ali i pozicija grčkih kolonija Korkire, Apolonije i Farosa. Na osnovu komparacije i kritike izvora definisana je svojevrsna granica protektorata. Već u Drugom ilirskom ratu pokazati će se strateška važnost novonastalog protektorata. Na osnovu izvora teško je utvrditi da li je došlo, nakon ovog kratkotrajnog sukoba iz 219. god.p.n.e, do nekih značajnih terirorijalnih promjena u protektoratu. Ipak, na osnovu savezničkog ugovora iz 215.godine autor je prepoznao određene promjene: Te promjene se mogu pratiti i na osnovu tabelarnog i kartografskog prikaza. Potom se položaj rimskog protektorata na istočnj obali Jadrana posmatra kroz prizmu tri makedonska rata, odnosno Trećeg ilirskog rata (koji se može smtrati dijelom Trećeg makedonskog rata). S pravom autor veliku pažnju posvećuje analizi Livijevog podatka da je Ilirik podjeljen na tri dijela nakon Gencijevog poraza. U ovom dijelu se može prepoznati da Milivojević ne podliježe naučnim autoritetima, već im se argumentovano suprostavlja namećući rezultate svojih istraživanja. Na temelju svojih naučnih spoznja zaključuje da su sve zajednice koje se spominjuu Acijevom proglasu od tog trenutka sačinjavale rimski protektorat. U daljnjem tekstu prvog poglavlja procjenjuju se posljedice ratovanja protiv Histra (178.god.p.n.e) i Delmata (156 / 155. god.p.n.e) na teritoriju rimskog protektorata. Na kraju prvog poglavlja autor se fokusirao na nastanak provincije Makedonije i posljedica koje je taj događaj ostavio na rimski protektorat na istočnoj obali Jadrana.Drugo poglavlje je Razdoblje drugog protektorata. Iz samog naslova čitatelj može da nasluti da će na temelju istog metodološkog pristupa kao i u prvom poglavlju biti analizirana opstojnost rimskog vojno-političkog utjecaja na istočnoj obali jadrana. U knjizi je ovaj period prepoznat kao intervencijsko razdoblje u kojem je Rim slao istaknute vojskovođe da bi ponovo uspostavili vlast na područjima gdje je usljed napada Ardijejaca, Plereja, Delmata, Liburna i Japoda ona dovedena u pitanje. Za raziliku od razdoblja prvog protektorata drugi protektorat je obilježilo umirenje buntovnih inidigenih zajednica. Naravno, Rimljani nisu bili u potpunosti uspješni u realizaciji ovog cilja, jer Delmate i Japode nisu uspjeli staviti pod svoju kontrolu, odnosno nisu uspjeli da oslabe njihov utjecaj na najvitalnije dijelove protektorata. U skladu sa shvatanjima savremene arhelogije/historiografije, Milivojević prihvata tezu o postojanju dvije Salone odnosno naglašava da treba razlikovati grčku koloniju od delmatske Salone. Postojanje dvije Salone se problematizira kroz Metelov pohod koji je ima za cilj slabljenje delmatskog saveza radi očuvanja protektorata. S istim ciljem i Tuditan je pokrenuo kampanju protiv Japoda. Kada je riječ o Japodima u vrijeme Tuditanovog pohoda njih autor s pravom tretira kao politički savez koji je bio pod hegemonijom najjače zajednice. Potom na primjeru vojne kampanje Gaja Koskonija protiv Delmata ističe se da je Promona bila delmatsko naselje koje politički pripalo Liburnima kao vjernim rimskim saveznicima. Ovo su samo neki od primjera novog posmatranja određenih događaja, sa kojima će se čitatelj moći susresti u drugom poglavlju.Ukoliko bi se trebalo izdvojiti najvažnije poglavlje ove monografije to bi zasigurno bilo Osnivanje provincije Ilirik. Prethodna poglavlja nas hronloški uvode u događaje koji će dovesti do formiranja provincije Ilirik za vrijeme Gaja Julija Cezara. Na samom početku dat je pregled historijskih oklonosti koje će rezultirati nastankom provnicije. To je jedan najturbulentijih perioda rimske historije, u kome su Sula i Marije potkopali temelje Republike i stvorili osnovu na kojoj će kasnije Cezar i August izgraditi neki sasvim novi Rim. Pišući o procesu stvaranja provincije autor na početku daje važno objašnjenje da je pojam lex provinciae konstrukt historiografije 19. stoljeća stoga povlači da je neophodno da moderna historiografija novostvorenim legalnim terminima objasni stvarnu primjenu rimskog zakona i historijskih procesa. Jedna digresija u ovom tekstu mogla bi biti da bi u budućnosti isto trebalo postupiti prema pojmu romanizacija. S ciljem da se što bolje razumije proces nastanka provincije Ilirik u ovom djelu pribjegava se analogiji sa nastankom drugih provincija posebno Transalpinske Galije. Nastanak provincije Ilirik je dosta kompikovano pitanje, jer je u rimskom svijetu je bilo vrlo malo područja koja su bila slična Iliriku, pošto su na jugu živjele zajednice naviknute na monarhijski centralizirani sistem, a na sjeveru zajednice sa monarhičkog uređenja sličnog habitusa kao npr. u Galiji. Na osnovu Vatinijevog zakona iz 58.god.p.n.e Cezar je na upravu dobio Cisalipinsku Galiju i Ilirik, čime je prema Milivojevićevom mišljenju postao prvi upravitelj reorganiziranog protektorata. Argumentovano i bez okolišanja autor kroz cio daljnji tekst brani svoju tezu da je spomenutim zakonom definisana provincija Ilirik. Primarno to čini kroz vanjsku i unutranju kritiku izvora, a sekundarno kroz kritiku i kompraciju. Ovdje se jasno podvlači da je Ilirik, Vatinijevim zakonom osnovan kao zasebna provincija s upraviteljem čija su zaduženja uključivala i upravu nad Cisalpinskom Galijom, a naknadno i Transalpinskom.U narednom poglavlju Događaji prokunzulata analizira se značaj Ilirika za njegovog prvog prokonzula Cezara. Sam Cezar je u jednom kratkom izvještaju napisao da je nakon smirivanja situacije u Galiji 57/56. godinu krenuo prema Iliriku da posjeti tamošnje zajednice i upozna područje. Općepoznato je da je cijelu Cezarevu karijeru obilježilo ratovanje pa je tako i njegov kratki boravak u Iliriku obilježio sukob sa Pirustima o čemu se detaljno govori u ovoj knjizi. Ovom pitanju je posvećena značajna pažnja, jer je to situacija zbog koje je Cezar prvi put obratio pažnju na Ilirik. Epizoda sa Pirustima ujedno je zadnji podatak koji dokumentuje događaje u Iliriku za vrijeme Cezarovog prokonzulata. Nedostak više informacija o Iliriku za vrijeme Cezarovog porokonzulata, Milivojević pripisuje velikoj količni podataka koji dokumentuju galske ratove i građanske ratove u Rimu, te sustoga događaji iz Ilirika bili na periferiji interesa rimskih pisaca. Ilirik svoje mjesto u djelima antičkih historiografa nalazi tek kada se građanski rat koji se vodi između Cezarovih i Pompejevih pristalica proširio i na istočnu obalu Jadrana. Kroz vizuru Cezarovog prokonzulata prate se događaji vezani za japodski napad na Tergeste i Akvileju, te delmatski napad na Promonu.U poglavlju Uprava i organizacija provincije autor se detaljno osvrće na problem teritorijalno – administrativnog urđenja provincije Ilirik za vrijeme Cezara. Argumentovano odbacuje tezu koja preovladava u savremenoj historijografiji o tome da je Kvint Numerije Ruf zamjenika upravitelja u Iliriku. Drugo važno pitanje na koje se u ovom poglavlju nastoji odgovoriti jeste kada nastaju sudbeni konventi (conventus iuridicus) u Iliriku? Budući da nema podataka o ovom važnom pitanju u kasnorepubličkom periodu autor zaključak donosi na osnovu analogije sa provincijama Hispanija i Azija, odnosno na podacima iz perioda ranog principata. Na osnovu kompracije i krtike izvora autor zaključuje da takve strukture postojale i u ranocarskodoba, a da je njihov kontinuitet vidljiv u Plinijevom tekstu. Shodno tome, zaključuje da je Narona bilo središte prvog konventa u Iliriku koji je osnovao Cezar. Mora se priznati da autor iznosi dosta uvjerljive argumente koji idu prilog toj tezi.Posljednja tematska cjelina u okviru glavnog dijela knjige jeste Promjene za Cezarova vremena. Kao i u prethodnom poglavlju autor ovdje nastavlja da se bavi problemom conventus iuridicus. Prepoznaje dva tipa konventa : prvi koji nastaje u peregrinskom gradu i peregrinskoj zemlji, te drugi koji je nastao izvan gradskog teritorija na javnoj zemlji (ager publicus). Zatim se nastoji dokučiti kakva je uprava bila u ovim konventima u kasnoj republici. Postoji također jaka sprega između ilirskog konventa i doseljenika o čemu se u knjizi diskutuje kroz problematiziranje doseljavanja Rimljana. Unutar ovog poglavlja posebna se pažnja posvećuje Histri i Liburnima u vrijeme Cezarovog prokonzulata. Krtički pristupajući podacima koje su ostavili rimski pisci sagledava se administrativno-pravni položaj prostora između Krke i Cetine. U tom kontekstu posebnu važnost ima Salona, što se jasno vidi i u ovoj monografiji. Raspravu o Cezarovom Iliriku autor okončava analizom fraze oppida civitum Romanorum. U ovom dijelu teksta možemo slikovito, kroz kartografski prikaz spoznati kako je izgledao Cezarov Ilirik.Umjesto zaključka na kraju knjige dat je sažet pregled svih rezultata istraživanja koja su predstavljena u ovoj knjizi. Iz vizure struke poglavlja kao što je ovo pod naslovom Sažetak za kraj su vrlo korisna. Naime, u nekim djelovima teksta se stiče utisak da određena pitanja ostaju otvorena. S druge strane ovom poglavlju iskristalizirali zaključci do kojih je autor došao nakon višegodišnjeg studioznog istraživanja. U okviru Bibliografije nalazi se popis skraćenica, popis korištenih izdanja izvora i popis citiranih djela. Na kraju knjige se nalazi indeks pojmova. Ostaje mali žal što knjiga nije zaključena tekstom recezija ili izvod iz istih, jer bi zasigurno bilo zanimljivo pročitati viđenje ovog djela kroz pero emintnih hrvatskih naučnika Borisa Olujića i Roberta Matijašića.Kada se sagleda cjelokupan sadržaj ove knjige ne može se oteti utisku da ona predstavlja prekretnicu za razumijevanje krupnog problema savremene antičke historiografije, a to je problem datiranja nastanka provincije Ilirik. Autor čvrsto stoji pri svom stavu da je Cezar bio prokonzul provinicije Ilirik. Slagali se mi sa tim ili ne moramo priznati da je argumentacija koju je Milivojević ponudio u ovoj knjizi razrađena do najsitnijih detalja i odlično faktografski postavljena. Istina, postoji još uvijek prostor za određene rasprave što je svako dobro, jer je savremena regionalna historiografija postala letargična kada je riječ o problemu nastanka provincije Ilirik. U svim narednim istraživanjima koja se bave problem administrativnog uređenja Ilirika ova knjiga će zasigurno zauzimati važno mjesto kao jedno od kapitalnih djela. Shodno tome, nadati se da će knjiga u skorijoj budućnosti doživjeti i englesko izdanje kako bi se njen sadržaj približio i naučnim zajednicama van jugoistočne Europe.Amra Šačić Beća

Studija analizira Tommaseov spis Iskrice s obzirom na činjenicu da se u raznim izdanjima toga djelcu pojavljuju pojmovi čiji sadržaji se razlikuju, pa čak i suprotstavljaju. Radi se o pojmovima ilirstva, jugoslavenstva, hrvatstva i srpstva. Izmjene do kojih je dolazilo u zdanjima Iskrica mogu bili od koristi današnjim znanstvenim istraživačima ilirskog pokreta u razlikovanju ilirstva od jugoslavenstva. Ponajprije na temelju Iskrica i Spisa starog kaludera raspravlja se o idejama N. Tommasea, nastalim u vrijeme koje je obilježeno ilirskim preporodom i kao refleks na ilirska zbivanja. Tommaseo je bio obrazovan u klasicizmu, na tradiciji antičkog svijeta. Njegova promišljanja prošlosti i projekcije budučnosti vezana su za specifičnost Dalmacije, za talijansku kulturu, za paralelno postojanje "ilirskog", tj. slavenskog (hrvatskog) civilizacijskog dijela pretežno kopnene Dalmacije, te talijanske i mediteranske kulture dalmatinskih gradova, otočnih gradića i uskog pojasa priobalja, koja za Tommasea nije tu import nego milenijsko trajanje, bez direktne neposredne povezanosti s Italijom. Strana rnu je bila srednjoeuropska kulturna atmosfera i pol tičko-upravna struktura preko velebitskog dijela Hrvatske, pa nije smatrao dobrim da se to nametne Dalmaciji. S druge strane priželjkivao je promjene koje bi vodile do modernoga građanskog društva, no nije prihvaćao nužnim da se moderne nacije formiraju u velike centralistički uređene države koje poništavaju dotadašnje posebnosti povijesnih geopolitičkih cjelina. Pokušao je naći ravnotežu između teritorijalnih purtikuUrnih autonomija formiranih u razvijenom feudalizmu i suvremenog gospodarstvu, slobodnog tržišta i trgovine, ne shvaćajući da su te uvije kategorije stajale u njegovu povijesnom vremenu u opreci, negirajući jednu drugu zbog potrebe koncentracije kapitalu, rutine snage i izgradnje jedinstvenog tržišnog mehanizma. Nije prihvaćao moderno poimanje naroda, kako ga je shvaćao romantizam, tj. formiranje velikih nacionalnih centralističkih država na temelju istog jeziku, jer je znao da bi u narodu koji bi se ujedinio putem jezika kojim govori i puk njegove Dalmacije, nasilno nestale dalmatinske specifičnosti. Uočavao jc da bi u spomenutom slučaju bio otvoren put ne samo "pohrvaćenju" onoga području koji jc obuhvaćao ilirskim imenom, nego i hegemoniji Srba, odnosno ostvarenju njihovih planova o obnovi Dušanova carstva. Priznavao je povijesnu pripadnost Dalmacije Hrvatskoj, ali je tražio du se to ostvari s uvažavanjme dalmatinske autonomije. Borio se za ostvarenje ideja francuske revolucije, građanskog društvu, liberalizma uz protivljenje bonapartizmu. Tommasco je dakle do jedne granice pristajao uz ideju o potrebi emancipaci je naroda od austrijske vlasti, mađarske hegemonije, velikosrpskih pretenzija i talijanskih posezanja za Dalmacijom, ah nije prihvaćao ilirski cilj kulturnog unificiranja hrva