To see the other types of publications on this topic, follow the link: Filozofija.
Journal articles on the topic 'Filozofija'
Create a spot-on reference in APA, MLA, Chicago, Harvard, and other styles
Consult the top 50 journal articles for your research on the topic 'Filozofija.'
Next to every source in the list of references, there is an 'Add to bibliography' button. Press on it, and we will generate automatically the bibliographic reference to the chosen work in the citation style you need: APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver, etc.
You can also download the full text of the academic publication as pdf and read online its abstract whenever available in the metadata.
Browse journal articles on a wide variety of disciplines and organise your bibliography correctly.
1
Agada, Ada. "Complementarism and Consolationism." Synthesis philosophica 35, no. 1 (September 21, 2020): 135–53. http://dx.doi.org/10.21464/sp35108.
Full textAbstract:
Afrička je filozofija bila primorana stalno se određivati u odnosu prema dominantnoj zapadnoj filozofiji, što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima kolonijalizma i dvostrukog nasljeđa profesionalnog afričkog filozofa, afričkog po kulturnoj povezanosti, ali sudionika u zapadnoj civilizaciji temeljem njihove zapadnjačke izobrazbe. Mnogi su poznati afrički filozofi odgovorili na izazov nametnut iznimnim uspjehom zapadne filozofije time što su, s jedne strane, filozofirali na načine koji teže nadilaziti čistu afrocentričku agendu, a s druge strane, nekritički prihvatili zapadnofilozofijske metode. U ovom radu predstavljam te istražujem odgovore poznatog nigerijskog filozofa Innocenta Asouzua na krizu identiteta u afričkoj filozofiji. Demonstriram da je Asouzuova filozofija ibuanyidandijskog komplementarizma filozofijska sinteza koja teži nadilaženju famoznog prijepora između univerzalizma i partikularizma nalazivog u afričkog filozofiji. Primjenjujući ekspozitornu, analitičku i vrednujuću metodologiju, pokazujem kako filozofijska struja konzolacionizma unapređuje filozofijsku putanju kojom se Asouzu kretao. U afričku filozofiju uvodim opću kategoriju utjehe koja podaruje panpsihistički okvir za istraživanje smisla u tragičnom svemiru.
2
Kardum, Marko. "Film kao filozofija: slučaj Wittgenstein." Filozofska istraživanja 40, no. 4 (December 28, 2020): 665–84. http://dx.doi.org/10.21464/fi40401.
Full textAbstract:
U radu se propituje odnos filma i filozofije, naročito u svjetlu Wittgensteinove filozofije i tvrdnje da (pokretna) slika predočuje svijet čak i bolje od jezika te da je u tom smislu posebno filozofski relevantna. Polazi se od čestog razlikovanja filma kao ilustracije filozofije, filma o filozofiji ili filozofima te filma kao filozofije. I dok se prva dva načina njihova odnošenja ne smatraju problematičnima, ali ni filozofski posebno relevantnima ili teorijski izazovnima, za treći se koncept pokazuje suprotno te mu se pristupa unutar Wittgensteinove filozofije. Naime, valja pokazati zašto je film kao pokretna slika za Wittgensteina uopće moguć kao filozofija, odnosno što točno omogućuje filmu da bude kao ta specifična ljudska aktivnost. Da bi se to pokazalo, analizira se Wittgensteinova filozofija s jasno naglašenom razlikom u njegovu ranom i kasnom filozofskom radu. No dva njegova djela, koja paradigmatski stoje iza dviju faza, pokazuju i određeni kontinuitet u razmatranju slika. Prije svega, tiče se to ideje o mogućnosti da upravo slika, a onda ekstenzijom i film kao nizanje slika, najbolje predočava svijet, odnosno da za njega stoji kao dvodimenzionalni model. Budući da je moguće utvrditi kako za Wittgensteina slika ne ovisi o jezičnoj interpretaciji, pokazuje se da je film kao filozofija moguć upravo, premda ne i isključivo, iz kuta Wittgensteinova filozofskog rada koji sliku tretira kao samostalnog nositelja značenja, a što u konačnici rezultira i shvaćanjem Wittgensteinove filozofije kao izravno suprotstavljene filozofskoj tradiciji Zapada. Stoga je jedno od tumačenja relevantnosti filma za filozofiju moguće utemeljiti upravo u Wittgensteinovu razumijevanju slike.
3
D. Bahovec, Eva. "Is Geophilosophy Part of the Solution, or Part of the Problem?" Filozofska istraživanja 42, no. 4 (December 28, 2022): 675–86. http://dx.doi.org/10.21464/fi42401.
Full textAbstract:
Rad donosi pregled kritičkih pristupa u suvremenoj francuskoj filozofiji s fokusom na geofilozofiju u utjecajnoj studiji Što je filozofija? Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija kao mogućem novom izvoru za kritiku i angažiranu filozofiju. Počinje dobro poznatom idejom o tri velika momenta u povijesti filozofije, antičkoj grčkoj filozofiji, njemačkom idealizmu i, napokon, ‘avanturi francuske filozofije’, koji kod Badioua figuriraju kao hegelijansko ‘konkretno univerzalno’. Potom se oni povezuju s konkretnijim, u okruženju utemeljenim i društveno konstruiranim ‘geofilozofskim’ istraživanjem, kakvo se moglo prvi puta pojaviti u grčkom polisu i njegovom usidrenju u materijalnoj proizvodnji toga vremena. Cilj je rasprave proširiti prevladavajuća ‘grčko-njemačko-francuska’ objašnjenja – i isključivanja – geofilozofije, na ono što sam Badiou naziva ‘francusko-slovenskim momentom’ u suvremenoj filozofiji, te pokazati u novom svjetlu razvoj Marxove filozofija u bivšoj Jugoslaviji u njezinu odnosu s političkom situacijom prije i poslije pada Berlinskog zida. Deleuzeovo i Guattarijevo materijalističko propitivanje o tome ‘Zašto filozofija u antičkoj Grčkoj u tom trenutku?’, također vezano uz pitanje ‘Zašto kapitalizam u Engleskoj, a ne u Kini’, itd. ponovno se aktualizira stavljanjem u kontekst onoga što bi se moglo nazvati ‘jugoslavenskom geofilozofijom’ s istaknutom ulogom Slavoja Žižeka i njegovim filozofskim psihoanalitičkim obratom, zajedno s ‘otkrićem’ spolne razlike i njezine mogućnosti da dosegne onkraj ‘arogancije’ etablirane filozofije kao i navodno ‘angažirane’ feminističke filozofske kritike.
4
Grgić, Filip. "Filozofija kao humanistička znanost." Nova prisutnost XIV, no. 2 (July 11, 2016): 309–16. http://dx.doi.org/10.31192/np.14.2.1.
Full textAbstract:
U članku se raspravlja o tome kako smjestiti filozofiju u odnosu na druga polja humanističkih znanosti. Tvrdi se da ne postoji nešto takvo kao što je neovisno ili čisto filozofsko istraživanje: filozofska je aktivnost uvijek prožeta uvidima, rezultatima i metodama koje su specifične za prirodne, društvene i humanističke znanosti. Filozofija je nužno samo dio kolektivnog pothvata razumijevanja svijeta, koji obuhvaća različite discipline. Kao posljedica toga, ne postoji neki poseban problem odnosa između filozofije i znanosti, uključujući i humanističke znanosti.
5
Šestak, Ivan. "Filozofski obzor tema u časopisu Život (1919.–1944.) — Obnovljeni Život (1971.–2019.)." Obnovljeni život 74, no. 5 (May 12, 2020): 599–610. http://dx.doi.org/10.31337/oz.74.5.5.
Full textAbstract:
Red Družbe Isusove od samih je početaka u viziji provedbe svoje misije neobično cijenio filozofiju. O tome uostalom svjedoče i Ustanove reda, koje za filozofski studijski kurikul nalažu da se u logici, filozofiji prirode, metafizici i etici slijedi Aristotel, a u teologiji pak Toma Akvinski, koji je i sam u najvećoj mjeri prihvatio Aristotelovu misao. Smatrano je naime da je takva filozofija, poznata kasnije kao philosophia perennis, kadra ponuditi pojedinačnim znanostima valjani instrumentarij za spoznaju njihovih vlastitih objekata spoznaje, te tu spoznaju istodobno otvoriti transcendentnoj zbilji, a s druge pak strane postaviti sigurne smjernice za praktično djelovanje. Takvu ulogu filozofije njeguje od svojega osnutka pa sve do danas i isusovački časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. Ta filozofija utemeljuje i osnažuje kršćanski nazor na svijet. Već u prvim godištima objavljeni su mnogi antiscijentistički prilozi, kojima se je nastojalo ukazati na nemogućnost metafizičkih, odnosno svjetonazorskih pretenzija prirodnih znanosti. U tim je prilozima redovito ukazivano na suzvučje vjere i razuma. Nije nedostajalo pravih spoznajno–teoretskih i ontoloških rasprava, a u specijalnim metafizikama zastupana je mogućnost dokaza za Božju egzistenciju te određenja njegovih atributa, potom supstancijalno jedinstvo duše i tijela, nadalje ukazivanje na slobodu volje, čovjekovu besmrtnost te religioznost kao isključivo čovjekovu vlastitost. Kozmološka je problematika bila manje zastupljena. Iz područja praktične filozofije časopis je objavljivao priloge o mogućnosti zasnivanja etike kao znanosti, o aretaičkoj problematici, savjesti i dr. U posljednje vrijeme sve je prisutnija problematika iz bioetičkoga područja, gdje se neupitno brani ljudski život od začeća do prirodne smrti. Časopis je svoju životnost iskazivao i objavljivanjem priloga iz političke i socijalne problematike. Ako se tomu pridoda uistinu obimno štivo iz povijesti filozofije, tj. o filozofima i filozofskim školama, onda se smije zaključiti da je časopis opravdao dio svojega podnaslova kojim je određen kao časopis za filozofiju.
6
Skuhala Karasman, Ivana. "Elza Kučera – prva hrvatska eksperimentalna psihologinja." Suvremena psihologija 21, no. 2 (December 10, 2018): 189–200. http://dx.doi.org/10.21465/2018-sp-212-04.
Full textAbstract:
Elza Kučera (1883-1972) značajna je kao jedna od prvih eksperimentalnih psihologinja nedugo nakon što je Wilhelm Wundt započeo razvijati tu novu disciplinu. Eksperimente je provodila u laboratoriju u Bonnu te u vlastitom laboratoriju u Zagrebu i Psihologijskom laboratoriju Fiziologijskoga instituta Sveučilišta u Zagrebu. Zajedno s dvije kolegice iz Poljske sastavila je testove za ispitivanje osobina pojedinih naroda koji su se koristili u Poljskoj i kod nas. Po uzoru na Wundta povezivala je psihologiju i filozofiju. U njezinim je tekstovima vidljiva namjera da probleme koji svoje korijene imaju u filozofiji, primjerice problem slobode volje, rješava eksperimentalnom psihologijom. Bila je članica uredništva časopisa Revija za filozofiju i psihologiju, koji je objavljivao radove iz filozofije i psihologije. U ovo radu bavim se psihologijskim djelovanjem Elze Kučere i pokazujem kako je bila pod jakim utjecajem Wilhelma Wundta te kako se u njezinim objavljenim djelima iz psihologije vidi povezivanje psihologije s filozofijom. Ključne riječi: Elza Kučera, Wilhelm Wundt, eksperimentalna psihologinja, filozofija
7
Gavrić, Anto, and Marina Novina. "Terapeutska funkcija filozofije." Bogoslovska smotra 92, no. 2 (2022): 191–205. http://dx.doi.org/10.53745/bs.92.2.1.
Full textAbstract:
Polazeći od antičkih filozofa i sokratskih razgovora, preko Augustina, Boetija i Dantea Alighierija, do Wittgensteina, Jaspersa i Pierrea Hadota, ovo istraživanje upućuje na filozofiju kao ars medicinalis i philosophia medicans, tj. na terapeutsku funkciju filozofije. Rad otkriva da filozofija, usmjerena na stvarnost, na život i na način kako treba živjeti, kao liječnica u kriznim životnim situacijama potiče na razgovor i promišljanje, prepoznaje uzroke bolesti i određuje terapiju, vodi do ozdravljenja bolesti duše, srca, uma i jezika, te da stoga čovjek svakoga doba u filozofiji može naći radost prijelaza iz bolesti k zdravlju.
8
Ikhane, Peter Aloysius. "How Not to Do African Epistemology." Synthesis philosophica 33, no. 1 (November 6, 2018): 225–36. http://dx.doi.org/10.21464/sp33114.
Full textAbstract:
Afrička je epistemologija diskurs filozofije kulture, a filozofija kulture je, uzvratno, diskurs ljudske koncepcije i percepcije zbilje. Odražava konceptualizaciju čovjekova živog svijeta. U tom smislu, sadržaj, metoda i alati za analizu filozofije kulture podrazumijevaju materiju indikativnu za ljudski svjetonazor (na što se u radu referiram s pojmom »kulturna specifičnost«), a što su označitelji identiteta kulture. Baveći se filozofijom kulture, primjerice, afričkom epistemologijom, »kulturne specifičnosti« ono su što obilježava filozofijsko promišljanje kao pripadajuće afričkoj epistemologiji. Objašnjavajući što bi bila metoda bavljenja afričkom epistemologijom, rad najprije artikulira prirodu, karakter i metodu filozofije kulture, a zatim se bavi s određenim brojem radova iz područja afričke epistemologije, s namjerom procjenjivanja metoda koje se uobičajeno primjenjuju pri ispitivanju predmeta u afričkoj epistemologiji. Po rezultatima, rad svraća pozornost na prijelome između metode primijenjene u analizi afričke epistemologije i uvjeta za primjenu metode pri bavljenju afričkom epistemologijom kao filozofijom kulture. Rad se zaključuje prijedlogom korištenja metode za afričku epistemologiju, a koja može poslužiti općenito za afričku filozofiju.
9
Mikecin, Igor. "Filozofija kao znanost slobode." Filozofska istraživanja 41, no. 1 (March 16, 2021): 35–55. http://dx.doi.org/10.21464/fi41103.
Full textAbstract:
U skladu s trodiobom Hegelova sistema na logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, raščlanjuje se i Hegelovo poimanje slobode. Sloboda je u logici sloboda samoga pojma, koji se u sebi oslobađa od svojih određenja u logici bitka i biti za određenja koja zadobiva u logici pojma. Pojam dospijeva do svoje slobode u apsolutnoj ideji, koja nije drugo nego ideja slobode. Na logičkom pojmu slobode počiva sloboda prikazana u filozofiji duha na svim stupnjevima njegova razvoja, dočim se u filozofiji prirode priroda razumije kao negacija slobode i nužno posredovanje ideje slobode u daljnjem hodu njezina ozbiljenja. U filozofiji duha otkriva se da je sloboda bit duha. Sebesvijest duha najprije se budi u vidu subjektivnoga duha, koji se oslobađa iz prirode. Daljnje ozbiljenje duha zbiva se kroz objektivni duh, koji se objektivira u apstraktnome pravu, moralnosti i ćudorednosti. U svjetskoj povijesti, koja je završno određenje objektivnoga duha, duh se ozbiljuje kao napredak u svijesti slobode. U oblasti objektivnoga duha sloboda se shvaća kao sloboda volje. Volja pritom nije supstrat slobode, a sloboda nije tek svojstvo volje, nego je supstancija ili bit volje. U skladu s raščlambom objektivnoga duha na apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost, početna apstraktna sloboda razvija se k sve konkretnijoj slobodi. Apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost stupnjevi su jedinstvenoga razvoja i ozbiljenja slobode. Dok subjektivnomu duhu pripada subjektivna sloboda kao sloboda izbora neposredno danih sadržaja i svrha (neposredna ili prirodna volja), objektivnomu duhu pripada formalna sloboda osobne volje (pravo), zatim formalna sloboda samozakonodavne subjektivne volje (moralnost) i napokon supstancijalna sloboda supstancijalne volje (ćudorednost). Ali na kraju ćudorednosti preostaje još nesloboda koju objektivni duh kao takav ne može nadići. Sloboda je na stupnju objektivnoga duha još uvijek ograničena jer se pojavljuje kao sloboda volje. Sloboda kao bit duha dospijeva do svojega osvještenja istom kada se ono apsolutno osvijesti kao apsolutni duh u umjetnosti, religiji i filozofiji. Sva ta tri lika apsolutnoga duha na svoj način nadilaze slobodu volje, ali je među njima filozofija najslobodniji lik duha. U filozofiji kao apsolutnoj znanosti doseže se najviši lik sebesvijesti duha, a to znači potpuno osvještenje slobode kao njegove biti. Pritom svaki stupanj ozbiljenja slobode od subjektivnoga preko objektivnoga do apsolutnoga duha ima svoje nezaobilazno mjesto, a naposljetku su svi stupnjevi objedinjeni u cjelinu nužnih momenata sistema. Kroz filozofiju kao apsolutnu znanost duh se potpuno oslobađa za slobodu kao svoju bit. Duh je određen kao vraćanje k samomu sebi iz svojega drugoga, tako da duh naposljetku ukida svaku izvanjskost i prisvaja je u svoju unutrašnjost, otkriva da ono drugo od njega nije odvojeno od njega nego je njegovo biti drugim. Prije svake slobode volje, bilo slobode izbora, moralne slobode ili ćudoredne slobode, sloboda je bit duha i to kao sebesamoodređenje, koje se ne podvrgava nikakvomu izvanjskomu određenju: biti pri sebi u drugome samoga sebe, tj. sebeodnos kroz odnos s drugim kao vlastitim drugim. Filozofija je kao znanost onog apsolutnog ujedno znanost slobode jer je sloboda sama bit onoga apsolutnog. Po slobodi se ono apsolutno kao apsolutna ideja iz svojega biti po sebi slobodno prevraća u prirodu kao svoje biti drugim i vraća se k samomu sebi u duhu te se u svojoj istini otkriva kao apsolutni duh. Apsolutna ideja nije drugo nego po sebi jesući duh, a ono apsolutno je po svojem najvišem određenju apsolutno sebesvjesni duh. Apsolutna znanost kao najviši lik apsolutnoga duha apsolutna je sebesvijest onoga apsolutnog samog. To da je filozofija znanost slobode ne znači da je sloboda samo predmet filozofije nego i da se sama sloboda kroz filozofiju otkriva i ozbiljuje u svojoj istini. Istina slobode jest to da je sloboda bit onoga apsolutnog, a ono apsolutno oslobođeno za svoju istinu jest apsolutni duh.
10
Vidmar Jovanović, Iris. "Angažirana filozofija – slučaj estetike i filozofije umjetnosti." Filozofska istraživanja 42, no. 4 (December 28, 2022): 687–705. http://dx.doi.org/10.21464/fi42402.
Full textAbstract:
U ovom radu bavim se pitanjem angažirane filozofije s naglaskom na estetiku i filozofiju umjetnosti. Pozivajući se na neke konkretne probleme o kojima se raspravlja unutar ovih domena – napose problem klimatskih promjena, ekološke krize i nemoralne umjetnosti – pokazujem da filozofija može biti angažirana na dva načina: (i) u svojoj težnji za propitkivanjem društvene zbilje, kulture, ljudskog iskustva i strategija koje čovjek koristi da bi u tom iskustvu uvidio smisao i vrijednosti; (ii) u težnji da kroz svoj doprinos razumijevanju takve zbilje i tog iskustva doprinese boljitku pojedinca i društva. Rad započinjem ukazujući na povezanost filozofskih pitanja i osnovnih intelektualnih težnji čovjeka kao društvenog i kulturnog bića, ali i autonomnog spoznavatelja i vrednovatelja. U drugom dijelu odgovaram na dva prigovora koja se mogu uputiti angažiranoj filozofiji: (i) prigovoru koji ukazuje na nedostatak konsenzusa među filozofskim odgovorima (problem neslaganja) i (ii) prigovoru koji ističe irelevantnost filozofskih debata za naše društvene prakse.
11
Đurđić, Sanja. "John Rols and justice." Glasnik Advokatske komore Vojvodine 77, no. 10 (2005): 570–76. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0511570d.
Full textAbstract:
Prekretnicu i novum u američkoj političkoj filozofiji predstavljalo je kapitalno delo Džona Rolsa "Teorija pravde", objavljeno 1971. godine. Svojom raspravom o pravdi Rols je "probudio" američku političku filozofiju iz dugogodišnje "usnulosti". Njemu pripada zasluga što je opovrgnuo uverenje da je politička filozofija mrtva, kao i za obnovu američke političke filozofije sedamdesetih godina XX veka. Teorija pravde Džona Rolsa predstavlja centralno delo savremene političke filozofije. Svojim delom Rols je oživeo refleksiju intelektualaca za probleme pravde. Usled toga, može se reći da je zaslužan za renesansu ideje pravde u savremenoj političkoj filozofiji. O značaju i uticaju Rolsove rasprave o pravdi na tendencije u savremenoj političkoj filozofiji "na najbolji način govore izjave dvojice predstavnika američke političke filozofije Brajana Berija i Roberta Nozika. Prema Beriju Svet u kome živimo je post-rolsovski, dok je "Teorija pravde" prekretnica koja deli prošlost od budućnosti. U gotovo identičnom tonu, značaj Rolsove knjige procenjuje njegov veliki kritičar, kolega i prijatelj Robert Nozik koji smatra da: "Politički filozofi sada moraju da rade unutar okvira Rolsove teorije, ili da objasne zašto to neće da rade". Značaj Rolsove Teorije pravde otkriva i činjenica da je njeno objavljivanje iniciralo komunitarno-liberalni spor u savremenoj političkoj filozofiji. Najbolja dela komunitarista nastala su, upravo, kao posledica njihovog spora sa Rolsom odnosno, kao reakcija na njegovu "Teoriju pravde".
12
Kunac, Sani. "Odgojno-obrazovne filozofije – ključ razumijevanja uloge nastavnikovih uvjerenja u odgojno-obrazovnoj praksi." Školski vjesnik 69, no. 2 (2020): 533–52. http://dx.doi.org/10.38003/sv.69.2.8.
Full textAbstract:
Suvremena je paradigma u pedagogiji usmjerena na holistički razvoj pojedinaca kurikulnim pristupom s naglaskom na ishode učenja i poučavanja. Naglašava se aktivna uloga učenika u nastavi, ali i važnost uloge nastavnika kao osobe koja oblikuje nastavno okruženje i organizira nastavni proces. Odgojnoobrazovne filozofije nastavnikā i uvjerenja koja su im u pozadini uvelike utječu na njihovu odgojnoobrazovnu praksu i djelovanje u nastavi. No još uvijek postoji neujednačenost u definiranju, identifikaciji i klasifikaciji odgojnoobrazovnih filozofija. Cilj je ovoga rada dati pregled literature o odgojnoobrazovnim filozofijama, pridonijeti određenju konstrukta, uputiti na važnost istraživanja odgojnoobrazovnih filozofija unutar pedagogije te uputiti na povezanost između odgojnoobrazovnih filozofija nastavnika i različitih vidova njihova odgojnoobrazovnog djelovanja.
13
Novina, Marina. "Ispovijesti — Augustinov nagovor na filozofiju." Obnovljeni život 72., no. 3. (December 8, 2017): 289–300. http://dx.doi.org/10.31337/oz.72.3.1.
Full textAbstract:
Ispovijesti Aurelija Augustina iznimno su filozofijsko djelo unatoč činjenici da je to određenje često zanemareno. Uvid u strukturu i sadržaj Ispovijesti otkriva još više, da je filozofija bila trajna sastavnica Augustinova života, a stoga što ju razumije kao ljubav prema mudrosti, Augustin i čitatelja nagovara na filozofiju kako bi i on stvorio temelje za confessio te postao istinski ljubitelj Boga. Zaista, originalan je to i vrstan Augustinov odgovor na pitanje: je li Augustin filozof? U tom smislu ovaj rad propituje nekoliko međusobno povezanih aspekata i odgovara na sljedeća pitanja: Možemo li Augustina opravdano smatrati filozofom? Zašto filozofijska dimenzija Ispovijesti ostaje nezamijećena? Kolika je debljina i važnost filozofijskog sloja Ispovijesti? Kakvo je Augustinovo shvaćanja filozofije, kako se ono očituje u kontekstu Ispovijesti i na koji način ih čini Augustinovim nagovorom na filozofiju?
14
Kožnjak, Boris. "Waterfalls, Societies, and Temperaments – Fragmentation and Wholeness in the Lives and Work of David Bohm and Georg Wilhelm Friedrich Hegel." Synthesis philosophica 37, no. 1 (August 30, 2022): 89–129. http://dx.doi.org/10.21464/sp37105.
Full textAbstract:
U ovom članku analiziram dosad većinski zanemarene društvene i psihologičke korijene filozofije cjelovitosti u Davida Bohma i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Bohmu je Hegel bio najsnažniji filozofijski utjecaj kroz njegov zreo intelektualni život, međutim, kako se dokazuje u članku, Bohmovo nepodnošenje fragmentacije i njegova naklonost prema cjelovitosti, značajno odražena u njegovoj fizici i filozofiji znanosti, ustvari je ostvarenje posebnih društvenih sklonosti i psihologičkih odrednica njegova ranog emocionalnog i intelektualnog razvoja za koji je Hegelova filozofija bio ključni razumski katalizator u kasnijem životu. Društvene sklonosti i psihičke odrednice Bohmova ranog razvoja nadalje se dokazuju kao upečatljivo slične onima koje su mladog Hegela navele na nošenje s pojmom cjelovitosti tijekom njegova života. Ovaj članak također donosi biografske dokaze za Bohmovo cjeloživotno zanimanje za Hegela te analizira stanje učenosti o njegovu hegelijanizmu, prirodi Hegelove filozofije kako se odražava u Bohmovu radu i razloge za nekako neočekivano disciplinarno zanemarenje ključnog utjecaja Hegelove filozofije na Bohmovu filozofiju.
15
Macut, Ivan. "Filozofski rad fra Krste Kržanića." Crkva u svijetu 55, no. 4 (January 12, 2021): 817–36. http://dx.doi.org/10.34075/cs.55.4.7.
Full textAbstract:
Rad se bavi filozofskim radovima fra Krste Kržanića. U prvom poglavlju daje se kratak osvrt na njegov životu i djelovanje, u drugom poglavlju riječ je o njegovom filozofskom stvaralaštvu. Detaljnije predstavljamo njegova četiri značajnija filozofska rada, i to dva na talijanskom, La scuola francescana e l’averroismo (Franjevačka škola i averoizam), Grandi lottatori contro l’averroismo (Veliki borci protiv averoizma), te dva na hrvatskom jeziku, Glavne ideje Augustinove filozofije i knjiga iz 1934. godine pod naslovom Baruh Benedikt Spinoza: život i filozofija. U zaključku rada donosimo nekoliko ocjena Kržanićeva filozofskog rada, a na poseban način kratko vrednujemo njegov filozofski rad u kontekstu franjevaca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u dvadesetom stoljeću koji su se bavili i filozofijom.
16
Žitko, Pavao. "Gubitak sadržaja u suvremenoj humanističkoj i filozofijskoj misli kroz prikaz razvoja škole kritičkog ontologizma." Anafora 7, no. 2 (2020): 367–78. http://dx.doi.org/10.29162/anafora.v7i2.4.
Full textAbstract:
U ovom se radu kriza humanistike promatra kroz prizmu aktualnog stanja filozofijske misli s kritičke pozicije talijanskog ontologizma. Utemeljujući status filozofije za cjeloviti pristup mogućnosti, dosega i sadržaja ljudske spoznaje opravdava se dvjema polaznim premisama: s povijesno-znanstvenog gledišta filozofijom se dugo vremena smatrala cjelovitost ljudskog znanja bez zasebnog disciplinarnog dijeljenja te posljedičnog ograničavanja na specifičnu domenu njegove metode i argumenta istraživanja, dok je filozofija danas pojmljena tek kao jedno od znanstvenih područja humanističke deklinacije. Sa spekulativno-sadržajnog, pak, stajališta filozofija je doživjela istu evolucijsku sudbinu grananja k vlastitim specifičnostima, analognu progresivnom razvoju prirodnih znanosti i njihovih spoznajnih prodiranja u strukture stvarnosti. Filozofija je, dakle, i kao disciplina doživjela sistemsko cijepanje ovisno o argumentu njezina istraživanja: filozofija povijesti, filozofija uma, estetika, logika, ontologija, filozofija prava itd., gubeći tako iz vida činjenicu da jedino humanističko područje u kojem se promišlja jedinstvenost svakog specifičnog argumenta spoznaje jest spekulativno područje filozofijske misli. Jedini argument koji ujedinjuje sve pojedinačne znanosti jest bitak kao takav kojim se aktualna filozofija gotovo uopće ne bavi. Gubitak sadržaja u domeni suvremene filozofijske misli spekulativna je opaska Pantalea Carabellesea (1877. – 1948.), utemeljitelja talijanske kritičke ontologije, filozofijskog pravca idealističke provenijencije i akademski zastupljenog ponajviše na Sveučilištu u Perugii, a koja se korisnom ukazuje po pitanju analize nerazmjera u današnjoj percepciji važnosti i stvarne relevantnosti humanistike. Time se kao mogući uzrok sadašnje marginalizacije humanistike ne vidi samo njezin dijalektički odnos s drugim znanstvenim područjima i domenama daleko bližim aktualnom tehnološko-praktičnom duhu vremena, već se detektira i u njezinoj internoj strukturi čija parcijalnost ne odgovara univerzalnosti njezine metode i sadržaja istraživanja.
17
Boršić, Luka. "Zašto je tako malo žena u filozofiji?" Filozofska istraživanja 42, no. 3 (November 16, 2022): 503–20. http://dx.doi.org/10.21464/fi42306.
Full textAbstract:
Nema jednog i jasnog odgovora na pitanje zašto na većini sveučilišta ima više zaposlenih filozofa nego filozofkinja. U prvom dijelu rada analizira se problem povijesne podobrazovanosti žena – što može biti jednostavno objašnjenje za nedostatak žena u povijesti filozofije. Međutim, danas je situacija ipak drukčija, u humanističkim područjima, uključujući i filozofiju, često ima više studentica nego studenata, no to svejedno ne dovodi do značajnog brojčanog izjednačenja muškaraca i žena na višim akademskim pozicijama. Stoga se u prvom dijelu rada govori i o petnaest hipoteza o uzrocima toga stanja, od kojih su neke odbačene, neke vrlo vjerojatne, dok je za potvrđivanje ili odbacivanje nekih potrebno daljnje istraživanje. U drugom dijelu rada ulazi se u problem ideje da tradicionalna filozofija treba »ono žensko« kao »ono drugo« koje je negativno definira. Potonju se poziciju može osporiti sličnim argumentima s pomoću kojih se može odbaciti i esencijalizam.
18
Dretar, Tomislav. "Recepcija Schelerove misli u hrvatskoj filozofiji." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 50, no. 1 (99) (June 18, 2024): 131–68. http://dx.doi.org/10.52685/pihfb.50.1(99).6.
Full textAbstract:
Filozofska misao Maxa Schelera bila je prisutna u našoj filozofiji gotovo od svojih početaka. Iako bi se moglo tvrditi kako je hrvatska recepcija Schelerove misli opsegom mala, ona je sadržajno bogata cjelovitim pregledima i bitnim problematiziranjima. Time je Schelerova filozofija na našim prostorima još od nekada prepoznata i smještena u širi filozofski kontekst. Stoga je svrha ovoga rada prikaz recepcije Schelerove misli kroz prikaz djela autora koji su se sustavno bavili Schelerovom filozofijom. Ti su autori holistički pristupili Schelerovoj misli te su pokrivena gotova sva njena razdoblja, od etike vrijednosti do antropologije i metafizike. Ostali autori, koji prikazuju pojedini aspekt Schelerove misli ili se na nju usputno pozivaju, biti će taksativno navedeni. Na taj način u središtu rasprave biti će ono bitno hrvatske interpretacije Schelera, a također se pokazati i širi odjek njegove misli.
19
Veljak, Lino. "Ima li neangažirane filozofije?" Filozofska istraživanja 42, no. 4 (December 28, 2022): 707–13. http://dx.doi.org/10.21464/fi42403.
Full textAbstract:
Postavlja se pitanje: postoji li uopće nekakva neangažirana filozofija? Naime, svaka filozofija koja se može ocijeniti tim imenom, a ne kao ideologija, sofistika ili obmanjivanje, valjala bi se označiti kao takvo mišljenje koje ostaje vjerno istini, dakle kao filozofija angažirana u službi istine. Suprotno, ona filozofija koja je stupila u službu svjetovne ili onostrane moći uopće se ne može vrednovati kao filozofija. Stoga, nameće se još jedno pitanje: je li ovdje umjesna paralela s tzv. angažiranom umjetnošću? Odgovor je omogućen posredstvom definicije filozofije kao djelatnosti bespoštednog služenja istini.
20
POPOVIĆ, UNA. "KASIREROVO RAZUMEVANJE KULTURE. Filozofija simboličkih oblika kao filozofija kulture." ARHE 11, no. 22 (November 26, 2015): 57. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2014.22.57-70.
Full textAbstract:
<p>Kasirerovo razumevanje kulture u ovom radu razmatra se s obzirom na celokupni okvir njegove filozofije, odnosno s obzirom na njegovo centralno mesto unutar tog okvira. Pojam kulture pokazuje se kao mesto sistemskog jedinstva Kasirerovog projekta filozofije simboličkih oblika, shvaćene kao filozofija kulture. U tom kontekstu pojam kulture analizira se u pogledu njegove veze sa pojmom simboličkih oblika, odnosno s obzirom na mogućnost njihove adekvatne teorijske obrade, za koju se ispostavlja da je ostvariva jedino kao filozofija kulture.</p>
21
Matos, Bruno. "Filozofsko–religijski aspekti podudarnosti i razlika Chestertona i Guardinija." Obnovljeni život 75, no. 3 (July 9, 2020): 363–77. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.3.6.
Full textAbstract:
Iako filozofija religije posjeduje svoje metode i jedinstvenu strukturu istraživanja, ona se, poput ostalih filozofskih disciplina, sustavno razvija naslanjajući se na prijašnje tradicije mišljenja ukorijenjene u zasebnoj kulturi, nacionalnom identitetu i jeziku. Za razliku od “europske” ili “kontinentalne” filozofsko–religijske misli, filozofsko promišljanje o religiji u Engleskoj, i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, naslonjeno je na tradiciju škotskoga pojma common–sense, empirizma i analitičko–jezične metode. U kojoj je mjeri ta razlika prisutna može se prepoznati u djelima dvojice autora, Chestertona i Guardinija. Oba su filozofa nesumnjivo obilježila razvoj kršćanske filozofije u moderni. Chesterton je bio novinar koji je ulazio u javne polemike s istaknutim znanstvenicima i književnicima svojega vremena kao što su Shaw i Huxley, a Guardini se je ipak kretao unutar teologije. U ovom se radu prije svega osvrćemo na temeljna pitanja u njihovim filozofsko–religijskim istraživanjima te ukratko izlažemo opće odrednice i interese. U drugom koraku kritički analiziramo njihove postavke s ciljem izdvajanja onih mjesta koja su različita i podudarna. Na posljetku interpretiramo kritičko–analitičke uvide kako bismo izložili one sinteze koje bi bile relevantne za suvremenu filozofiju religije. Guardini je, s obzirom na prevedena djela i znanstvene članke, prisutan u našoj filozofiji, a Chestertonova je misao još nedovoljno istražena, ako se izuzmu djela i članci objavljeni tijekom katoličke obnove u Hrvatskoj kao i one novijeg datuma. Pretpostavljamo da ćemo ovim izlaganjem doprinijeti proučavanju međusobnih utjecaja filozofija religija u Engleskoj i Europi s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća.
22
Šadić, Rusmir. "Islamska filozofija na Zapadu: kritička analiza recentnih studija." Filozofska istraživanja 41, no. 3 (October 29, 2021): 639–57. http://dx.doi.org/10.21464/fi41311.
Full textAbstract:
Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća porastao je znanstveni interes za probleme islamske filozofije, osobito vidljiv na Zapadu gdje susrećemo nova ostvarenja već afirmiranih autora, ali i vrijedne studije znanstvenika mlađe generacije koji kreiraju sasvim novi krug stručnjaka unutar područja islamske filozofije. Naš je cilj u ovom radu ponuditi analizu najznačajnijih studija o islamskoj filozofiji tijekom prva dva desetljeća XXI. stoljeća, a na temelju naznačavanja najvažnijih naslova, čiji sadržaj i kritika ih preporučuju kao paradigmatske. Kritička istraživanja ispisana na Zapadu s početka XXI. stoljeća pokazuju da islamska filozofija i u svojoj najrecentnijoj fazi ostaje dominantno vezana za metafizičke i epistemološke probleme karakteristične za klasično muslimansko filozofsko mišljenje. Među brojnim autorima, djela Seyyeda Hosseina Nasra, Petera Adamsona, Massima Campaninija, Richarda Taylora i Iana Richarda Nettona uzimamo kao referentan okvir za predstavljanje zacrtanog zadatka.
23
Kiope, Māra. "LATVIEŠU LATGALIEŠU UN BRAZĪLIEŠU FILOZOFA JEZUĪTA STAŅISLAVA LADUSĀNA DAUDZPUSĪGAIS HUMĀNISMS." Via Latgalica, no. 9 (May 5, 2017): 80. http://dx.doi.org/10.17770/latg2017.9.2730.
Full textAbstract:
Referātā, izmantojot vairāku gadu garumā veiktā pētījuma atziņas, ir analizēta latviešu latgaliešu un brazīliešu izcilā jezuītu tēva filozofa Staņislava Ladusāna (1912–1993) daudzpusīgā humānisma filozofija. Tēva Staņislava Ladusāna metafiziskā domāšanas avots ir Latgales katolicisma tradīcija, ko būtiski ir ietekmējis Jēzus sadraudzības ordeņa garīgums, kurā augstākās reliģiskās patiesības un ikdienas dzīve ir ļoti cieši savstarpēji saistītas. Tēva Staņislava Ladusāna, tāpat kā citu pirmo latviešu jezuītu dzīves gājums un darbs, var tikt vērtēts arī Latgales kongresa kontekstā – kā to kultūras un personas izaugsmes iespēju atklāšanās, ko pavēra kongresa vēsturisko lēmumu īstenošana. Taču diemžēl S. Ladusāns, visā pasaulē pazīstamais oriģinālais kristīgais domātājs, tomisma filozofijas atjaunotājs Latīņamerikā, Amerikas Katoliskās Filozofijas Asociācijas un kristīgās filozofijas pasaules kongresu prezidents, Latgales un Latvijas patriots, nav tik pazīstams paša dzimtenē, kā to būtu pelnījis. Tagad, vairāk nekā 20 gadus pēc viņa aiziešanas mūžībā Riodežaneiro, viņa atstātais filozofiskais mantojums ir kļuvis sevišķi aktuāls. Vispirms, tā ir daudzpusīgā humānisma filozofija, kas aicina raudzīties uz cilvēka personu kā daudzdimensionālu būtni. S. Ladusāna filozofijas sākumpunkts ir „bads“ un „slāpes“ pēc laimes, kas cilvēkā skar visu, kas ir cilvēcisks, un ir izšķirīgais spēks, kas ierosina patiesības izziņu. S. Ladusāns parāda, ka cilvēka galvenās attiecības ir attiecības ar Dievu, ar apkārtējo pasauli, ar citiem cilvēkiem un ar sevi. Šīs attiecības veido esamības vērtīborientācijas pamatu, jo cilvēks it visam, ar ko sastopas, piešķir noteiktu vērtību. Taču, no otras puses, vērtību sakārtošana un audzināšana ir tā, kas var mainīt cilvēku un līdz ar to padarīt labāku pasauli, kurā dzīvojam. Šīs filozofijas pamatā ir daudzpusīgā gnozeoloģija jeb izziņas teorija, kas piedāvā risinājumu jautājumam par cilvēka iekšējās, garīgās dzīves pieredzes izpratni un pašvadību. Proti, S. Ladusāns, sintezējot mūsdienu fenomenoloģijas un tomisma filozofijas pieejas, cilvēkam atklāj ceļu uz iekšējās dzīvs pieredzi kā racionāli saprotamu un īstenojamu realitāti. Pēc 60 gadu piespiedu prombūtnes atkal atgriežoties Latvijā, S. Ladusāns asredzīgi novērtēja to antropoloģisko postu, ko vairākām paaudzēm bija nodarījis padomju okupācijas laiks. Tāpēc viņš uzsvēra filozofijas nozīmi nācijas audzināšanā, pārvarot sinkrētisma, eklektisma un materiālisma vienpusīgo domāšanu. Otrkārt, tā ir S. Ladusāna veiktā ideoloģiju kritika, kas atklāj jebkuru ideoloģiju kā fragmentētu un sašaurinātu domāšanas veidu pretstatā realitātes visaptverošam tvērumam, kāds iespējams filozofijā. Jau 20. gadsimta 70. gados S. Ladusāns saskatīja ideoloģiju pieaugošo lomu Rietumu kultūrā, paredzot to aizvien lielāku izplatību un apdraudējumu cilvēciskumam. Tādējādi S. Ladusāna veiktā ideoloģiju kritika ir izmantojama mūsdienu situācijā, rūpējoties par kultūras identitātes saglabāšanu un attīstību. Profesors S. Ladusāns māca, ka mūsdienu cilvēces krīzes pārvarēšanā filozofijai ir īpaša nozīme, jo tā augsti vērtē prāta spējas, rosina iedziļināties realitātē, rāda ceļus un māca izvēlēties līdzekļus ētiskai rīcībai. S. Ladusāns, runājot par filozofijas īpašo nozīmi pasaules tautu atjaunotnē, ir nepiekāpīgs – modernā Vakareiropas filozofija ir jāatjauno pašos pamatos, lai pārvarētu pārlieko subjektīvismu, racionālismu un empīrismu. S. Ladusānu filozofiskajos pētījumos vada pārliecība par filozofijas racionalitātes spēku un spēju tvert nemateriālās pasaules jeb garīgās dzīves realitāti, ko var izteikt ar iekšējās pieredzes jēdzienu. S. Ladusāns ne vienreiz vien uzsver, ka garīgās pasaules pastāvēšana prasa pēc izskaidrojuma. Ja tiktu attīstīta tāda virziena filozofija, tā iezīmētu izeju no krīzes un Rietumu filozofijas pamatu pārveidi. Tā izceltu tautu atjaunotnes perspektīvu jauna humānisma strāvojumā, kas veidotu kritiski reālistisku skatījumu uz cilvēku. Treškārt, mūsdienu kultūras kritikas jomā S. Ladusāns iesaistās, piedāvājot racionālu mācību par cilvēku kā jaunas un humānākas kultūras veidotāju. Mūsdienu novecojošās Eiropas kultūra ir tiktāl attālinājusies no savām kristīgajām saknēm, ka to būtu grūti izlabot vai uzlabot. Drīzāk jau runa ir par nepieciešamību radīt jaunu eiropeisko kultūru, kas izaugtu no pārdabiskā avota. Šai kontekstā jaunu aktualitāti iegūst S. Ladusāna pēdējos dzīves gados veiktie pētījumi par kultūras dabu un cilvēka radošo spēku. Ceturtkārt, S. Ladusāna pārdomas par vērtību krīzi trimdā, par latviskā un vispārcilvēciskā attiecībām, viņa pētījumi par Latgales kultūrmantojumu un pūles tā saglabāšanā un attīstībā ir kā ceļa norādes Latgales identitātes izkopšanai arī mūsdienu situācijā.
24
RAJKOVIĆ, MARICA. "DELA BLAGOJA MARKOVIĆA U NASTAVI FILOZOFIJE U MEĐURATNOM PERIODU." Arhe 19, no. 38 (March 28, 2024): 141–55. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2022.38.141-155.
Full textAbstract:
Cilj teksta je prikazivanje najvažnijih dela Blagoja Markovića, pre svega delâ Logika i Psihologija, koja su korišćena kao udžbenici iz filozofije u srednjim školama u Vojvodini tokom i nakon međuratnog perioda. Neposrednim uvidom u udžbenike rekonstruiše se konkretni plan i program nastave filozofije, kao i tematske celine koje je predmet filozofija obuhvatao. Prikazivanjem filozofski relevantnih delova udžbenika navode se konkretne teme, pojmovi i autori koji su tematizovani, čime se rasvetljava čitava struja u filozofiji Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, budući da delo koje je propisano kao udžbenik svedoči ne samo o konkretnom nastavnom planu u školama, već i o mnogo široj naučno-filozofskoj atmosferi i tendencijama kada je filozofsko obrazovanje u pitanju.
25
RAJKOVIĆ, MARICA. "ŠILER: ESTETIKA I FILOZOFIJA UMETNOSTI." ARHE 13, no. 26 (May 11, 2017): 57. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2016.26.57-78.
Full textAbstract:
Autor ispituje u kojoj meri se Šilerova tematizacija poietičkih fenomena može razumeti kao estetika, a u kojoj kao filozofija umetnosti. To pitanje zapravo ispituje fundus Šilerove filozofije, jer razmatra da li je ona bliža Kantu ili predstavlja važno izvorište za odvajanje od Kanta, koje sprovode Fihte, Šeling i Hegel. Uticaj Kanta na Šilerovu filozofsku koncepciju vidljiv je u sferi estetike, dok je uticaj Šilera na Šelinga i Hegela vidljiv upravo kroz zasnivanje filozofije umetnosti. Na taj način, kroz estetičku prizmu prikazana je shema kroz koji se celokupna filozofija nemačkog idealizma kreće od Kanta prema Hegelu, odnosno razvija od subjektivnog do apsolutnog idealizma.
26
Macut, Ivan. "Filozofski rad fra Karla Eterovića." Diacovensia 29, no. 1 (2020): 13–26. http://dx.doi.org/10.31823/d.29.1.1.
Full textAbstract:
U ovom se radu bavimo istraživanjem filozofskoga rada franjevca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Karla Eterovića (1874. – 1935.). Rad je, uz uvodne napomene i zaključak, podijeljen na dva poglavlja. U prvom poglavlju, na temelju dostupne literature, u osnovnim crtama progovara se o Eterovićevu životu i općenito o stvaralaštvu. U drugom poglavlju tematizira se Eterovićevo filozofsko stvaralaštvo. Ponajprije je nabrojan njegov cjelokupni filozofski opus, a zatim se prelazi na kratki prikaz – osvrt na ono što je za svojega života iz filozofije objavio. Središte njegova filozofskoga rada jest skolastička filozofija i polemika s onima koji istu tu filozofiju podcjenjuju ili odbacuju.
27
Vučetić, Marko. "Konvergentnost vjere i razuma u svjetlu heteroafirmativnosti enciklike Fides et ratio." Obnovljeni život 72., no. 4. (January 22, 2018): 459–71. http://dx.doi.org/10.31337/oz.72.4.3.
Full textAbstract:
U članku se propituje filozofijski aspekt izgradnje kršćanskog humanizma sadržanog u enciklici Fides et ratio. Analizom odnosa autonomije filozofije i teologije izgrađuje se platforma da se sinteza vjere i razuma ne gleda u svjetlu hermetizma, nego sukladno zakonitosti autentičnosti. Autentična filozofija ne može postati teologijom, baš kao što ni autentična teologija ne može postati filozofijom. Načelom heteroafirmativnosti ostvaruje se sinteza vjere i razuma na način da se istina oslobodi formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti. Egzistencijalno je relevantna istina ona koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života.
28
Miščin, Daniel. "Sokrat Pierrea Hadota ili izazov praktičnosti antičke filozofije." Crkva u svijetu 56, no. 3 (November 24, 2021): 359–75. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.3.1.
Full textAbstract:
Promatrajući temeljnu misao francuskog filozofa Pierrea Hadota (1922. - 2010.) u svjetlu Heideggerova uvjerenja da ozbiljan mislilac može misliti samo jednu misao, jasno je što je Hadotova glavna ideja: antička filozofija u svojoj je biti usmjerena k praktičnoj svrsi, tj. oplemenjivanju (vlastita) života. Zato je antička filozofija u eminentnom smislu “skrb za sebe”. U tom smislu Sokrat se može smatrati paradigmom takva nastojanja. Štoviše, Hadot povezuje praktičnost antičke filozofije i s kršćanskim duhovnim vježbama. To je omogućeno utjecajem antičke metafizike na rano kršćanstvo. Imajući to u vidu, autor u dijalogu s Hadotom razmatra mogućnost obnove modernog razumijevanja filozofije i prevladavanja njezine krize. To je moguće upravo na tragu antičkog razumijevanja filozofije kao „skrbi za sebe“.
29
Vulic, Milos. "POLITIČKA FILOZOFIJA ORDOLIBERALIZMA: FENOMEN SOCIJALNO-TRŽIŠNE PRIVREDE." Srpska politička misao 77, no. 3/2022 (September 27, 2022): 137–58. http://dx.doi.org/10.22182/spm.7732022.7.
Full textAbstract:
U ovom radu bavićemo se ordoliberalnom političkom filozofijom i socijalno- tržišnom privredom, kao njenim ključnim fenomenom. Cilj nam je da pokušamo da pokažemo razvojni put pojma, njegovu inicijalnu percepciju, ali i njegovu kasniju recepciju. U prvom delu rada se analiziraju izvori socijalno-tržišne privrede, od kojih se kao osnovni izvor izdvaja hrišćanska socijalna doktrina, koja je rođena kao reakcija na ekonomsko-političke probleme. Posebna pažnja posvećena je papskim enciklikama, koje čine osnov hrišćansko-demokratske ideologije. Drugi deo je posvećen razvoju socijalno tržišne privrede. U njemu se bavimo nastankom Frajburške škole i mišlju njenih glavnih predstavnika, koji će u liberalnu tradiciju uvesti koncept poretka, zbog čega će ostati poznati kao pripadnici ordoliberalizama. Treći deo analizira sistematizaciju socijalno-tržišne privrede, sa posebnim osvrtom na odnos filozofija ordoliberalizma i neoliberalizma, u smislu njihovih sličnosti i razlika. U tom delu se bavimo i međunarodnim kontekstom ove političke filozofije kroz formiranje Društva Mont Pelerin. U poslednjem delu rada razmatra se recepcija socijalno-tržišne privrede, u nemačkom i evropskom kontekstu sa zaključkom da u vremenima ponovnih globalnih kriza, vrednosti koje ordoliberalna politička filozofija i fenomen socijalno-tržišne privrede nose sa sobom mogu ponovo doprineti odgovornosti među ekonomskim i političkim akterima.
30
HRISTOV, ĐORĐE. "„MEŠANI USTAV“ I SVETSKO-ISTORIJSKI REŽIMI U HEGELOVOJ POLITIČKOJ FILOZOFIJI." Arhe 19, no. 38 (March 28, 2024): 71–90. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2022.38.71-90.
Full textAbstract:
U ovom radu želim da pokažem da se Hegelova politička filozofija i posebno njegovo shvatanje organizacije ustava moderne države iz Filozofije prava poziva na njegovu hronologiju svetske istorije. Kako ću takođe pokazati ova veza se zasniva na njegovom preuzimanju ustava Rimske republike kako je on prikazan u delu starogrčkog istoričara Polibija. U prvom koraku ću se osvrnuti na Hegelovo preuzimanje Polibijevog modela „mešanog ustava“ i način na koji on putem ovog modela integriše svetsko-istorijske režime unutar svoje političke filozofije. Zatim ću ukazati na bitne razlike koje se javljaju između antičkog, republikanskog i modernog, monarhijskog ustava. Ove razlike se prvenstveno tiču odnosa rada i rata sa sferom politike i način na koji Hegel pokušava da „odloži“ pad suvereniteta moderne države. Na kraju ću se iz ovoga osvrnuti na ambivalentnost značenja „kraja istorije“ u njegovoj filozofiji.
31
PEROVIĆ, MILENKO A. "HERDEROVA FILOZOFIJA JEZIKA." ARHE 13, no. 26 (May 11, 2017): 201. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2016.26.201-222.
Full textAbstract:
U radu se analizira Herderova Rasprava o porijeklu jezika. Autor određuje Herderovo mjesto u povijesti filozofije jezika. Suprotno većini autora koji su se bavili recepcijom i kritikom Herderove filozofije jezika, zaključuje da je Herder prvi mislilac koji porijeklo jezika nalazi u slobodnoj duhovnoj biti čovjeka. S te pozicije Herder provodi kritiku teološkog, naturalističkog i konvencionalističkog shvatanja pitanja o porijeklu jezika te utemeljuje vlastiti ontološki obrt od glotogonije prema filozofiji jezika u genuinom smislu.
32
ĐIKANOVIĆ, MINA. "SLOBODA KAO OSNOVNO NAČELO." ARHE 13, no. 25 (May 11, 2017): 53. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2016.25.53-65.
Full textAbstract:
Autor nastoji da rasvetli bit Fihteovog zasnivanja filozofije kao filozofije slobode. Pokazuje se da je utemeljenje filozofije na Tathandlung-u odgovarajući put da se čitava filozofija postavi ne samo kao slobodna i ne samo kao sistemska i stroga znanost, već upravo kao sistem slobode.
33
Biondić, Marin. "Analytic Existentialism." Bogoslovska smotra 93, no. 4 (2024): 587–601. http://dx.doi.org/10.53745/bs.93.4.3.
Full textAbstract:
Cilj ovog rada je pokazati na koji se način metodama analitičke filozofije opovrgavaju i opravdavaju tvrdnje egzistencijalističkih filozofa te kako su određene ideje egzistencijalizma utjecale na suvremenu angloameričku filozofiju analitičke tradicije. U prvom dijelu rada opovrgava se tvrdnja misterioznosti smrti i tvrdi se da je fenomen smrti podložan razumskoj analizi kao i bilo koji drugi fenomen. U drugom dijelu opravdava se egzistencijalistička tvrdnja konstitutivnosti smrti za ljudska bića na način da se pokaže da je ideja transhumanizma, učitavanja osoba na računala, metafizički neodrživa. U trećem dijelu rada pokazuje se da su određene egzistencijalističke ideje, kao što je koncept narativnog jastva, inkorporirane u suvremenu analitičku filozofiju. Sva tri dijela imaju funkciju dokazivanja da analitička filozofija i egzistencijalizam, iako fundamentalno različiti u svojem pristupu, terminologiji i stilu pisanja, ipak jesu sumjerljive filozofijske tradicije. Drugim riječima, pokazuje se na koji način funkcionira analitički egzistencijalizam.
34
Popović, Saša. "Rekonstruiranje Leibnizove obrazovne teorije." Filozofska istraživanja 41, no. 4 (January 7, 2022): 793–812. http://dx.doi.org/10.21464/fi41408.
Full textAbstract:
U radu je provedena povijesno-filozofska rekonstrukcija Leibnizove obrazovne teorije. U uvodu se navode egzegetski problemi koji se tiču lociranja Leibnizove »filozofije obrazovanja« unutar šireg korpusa njegovih djela i iznalaženja adekvatnog teorijskog okvira unutar kojega je moguće kontekstualizirati i rekonstruirati Leibnizove misli o obrazovanju. Potom je pokazano da nam taj okvir pruža Leibnizova praktična filozofija, tj. njegove ideje o optimalnoj državi i općem dobru. Analizirane su ključne teze Leibnizove etike i političke filozofije u cilju otkrivanja pozadine ideje o respublica optima i objašnjeno je kakvo bi obrazovanje, slijedeći Leibniza, trebalo biti da bi omogućilo usavršavanje pojedinca i društva te doprinijelo ostvarenju općeg dobra. Na kraju, tvrdi se da je Leibniz u okviru svojega obrazovnog projekta artikulirao prosvjetiteljsku ideju koja je progresivnija od obrazovnih ideja filozofa koje obično asociramo s prosvjetiteljstvom osamnaestog stoljeća.
35
Ježić, Mislav. "Die Welt in der indischen und europäischen Philosophie." Synthesis philosophica 38, no. 2 (December 29, 2023): 319–42. http://dx.doi.org/10.21464/sp38205.
Full textAbstract:
Svijet je sveobuhvatan pojam područja vanjskoga iskustva u kojem se svi predmeti pojavljuju kao izvanjski našoj svijesti. To je također područje nastajanja, prolaznosti i nestajanja, odn. rođenja, života i smrti (fiziologija, filozofijska fizika, kozmologija). Samo suće, naprotiv, poima se kao ono što jest i ne postaje (ontologija, metafizika). Filozofija istražuje ono što je predmet naše spoznaje, ali i ono što bi trebao biti predmet našega djelovanja (etika, praktička filozofija). Filozofija može pokušati razumjeti prirodu svijesti i uma iz iskustva svijeta ili može pokušati procijeniti istinu ili pojavnost svijeta koji doživljavamo iz procjene naših spoznajnih moći (epistemologija). Oba su pristupa potvrđena u Indiji i na Zapadu u različitim razdobljima. Razmotrit će se i usporediti neki primjeri.
36
Cvijanović, Hrvoje. "Filozofija i politika: anti-politički karakter Sokratove filozofije i Platonov projekt kojim filozofija postaje političkom." Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 13, no. 1 (July 17, 2017): 131–51. http://dx.doi.org/10.20901/an.13.08.
Full text
37
Kadić, Nino. "Panpsihizam i kozmopsihizam." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 50, no. 1 (99) (June 18, 2024): 55–76. http://dx.doi.org/10.52685/pihfb.50.1(99).2.
Full textAbstract:
Ovaj rad istražuje relevantnost filozofije Frane Petrića za suvremene debate unutar filozofije uma i metafizike, s posebnim naglaskom na panpsihizam i kozmopsihizam. Ove teorije svijesti, koje ponovno privlače pažnju u akademskim krugovima, smatraju svijest sveprisutnim svojstvom temeljne razine stvarnosti. U skladu s time, rad proučava Petrićevo shvaćanje kozmosa kao temelja stvarnosti, koji posjeduje dušu ili svijest te kako pojedinačna bića nasljeđuju svijest od kozmosa. Uspoređuju se Petrićeve ideje sa suvremenim argumentima za panpsihizam, a posebice se analizira kako njegovo razumijevanje duše odgovara recentnim teorijama o intrinzičnoj prirodi i emergenciji svijesti. Istražuje se također kako se Petrićeva filozofija odnosi na suvremene rasprave kroz prizmu njegove kritike Aristotelove koncepcije znanosti o biću kao biću. Izlažu se argumenti u prilog originalnom tumačenju Petrićeve filozofije. Glavna teza rada jest da je Petrića točnije okarakterizirati kao kozmopsihista, unatoč tome što je uveo pojam panpsihizam. Rad koristi spekulativnu interpretaciju Petrićeve misli, koja apstrahira od nekih (neo)platoničkih elemenata i modernizira jezik, s ciljem pokazivanja kako može dovesti do novih uvida u filozofiji uma i metafizici te potaknuti daljnje istraživanje.
38
Tomić, Draženko. "Grčko-rimska filozofija u »Povijesti filozofije« Bonifaca Badrova." Filozofska istraživanja 39, no. 2 (August 22, 2019): 381–92. http://dx.doi.org/10.21464/fi39206.
Full textAbstract:
Bonifac Badrov (Livno, 1896. – Sarajevo, 1974.), filozof neoskolastičkog usmjerenja, u »Povijesti filozofije« (Sarajevo, 1959.), priručniku za studente na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, povijest filozofije definira kao sustavan prikaz rješavanja filozofskih problema u različitim razdobljima i kritičko istraživanje njihove unutarnje dinamike. Sagledavajući ovaj, inače pregledan i informativan, jasno strukturiran, uravnotežen i zacrtanom cilju usmjeren tekst, ne bi valjalo smetnuti s uma da njegova »Povijest filozofije« nije napisana za stručnjake nego za studente sasvim određenog tipa, s punom sviješću da se neki od njih tek upoznaju s ovim filozofijom i da ga sukladno sustavu obrazovanja u teološkim učilištima slušaju usporedo sa skolastičkom filozofijom. Uz to na umu valja imati i autorovu neoskolastičku filozofsku orijentaciju, kao i dometnuti da u ovom djelu religiozni aspekt nije naglašen nego autor tek informira onoliko koliko je potrebno o stavu nekog filozofa o Bogu i božanskom. Rad se bavi grčko-rimskom filozofijom i prema Bradovljevoj strukturi nudi pregled razvoja grčko-rimske filozofije u tri periode s tri temeljna obilježja: kozmološko kod predsokratovaca s izrazitim (materijalističkim) monizmom, evolucionizmom, hilozoizmom, panteizmom, antiintelektualizmom i konačno naturalizmom, metafizičko u razdoblju antike s izraženim subjektivizmom, relativizmom, agnosticizmom (sofisti), etikom i monoteizmom (Sokrat) i dualizmom na svim područjima (Platon) odnosno metafizikom (Aristotel) i konačno etičko u razdoblju helenizma. U radu se u prvom planu nalazi Badrovljeva kritika filozofa ili filozofskih sustava dok su povijesni podaci o istima stavljeni po strani. Za neke filozofe je navedeno gdje se pojavljuju u drugim njegovim djelima.
39
Knezevic, Milos. "Filozofija kao politicka sudbina srpska filozofija ili filozofija u Srbiji." Filozofija i drustvo, no. 24 (2004): 253–79. http://dx.doi.org/10.2298/fid0424253k.
Full text
40
Šadić, Rusmir. "Abdolkarim Soroush’s Pluralistic Philosophy of Religion." Synthesis philosophica 37, no. 1 (August 30, 2022): 223–35. http://dx.doi.org/10.21464/sp37111.
Full textAbstract:
Pluralistička filozofija religije Abdolkarima Sorousha, čija neoracionalistička misao predstavlja stvarni epistemološki obrat unutar muslimanskog reformskog diskursa, središnje je pitanje kojim se bavi ovaj rad. Abdolkarim Soroush, kao suvremeni muslimanski mislilac, donosi sasvim novo razumijevanje pitanja religijskog pluralizma te uz uključenje analitičke filozofije, suvremene hermeneutičke tradicije i sufijske metafizike, doprinosi stvaranju upečatljivo karakteristične filozofije religije unutar muslimanskog intelektualnog kruga. Pitanja širenja i sužavanja religijskog znanja, kao i širenja poslaničkog iskustva, neodvojivi su elementi njegove filozofije religije.
41
KARAPETROVIĆ, MILENA. "ONTOLOGIJA RODA: FEMINISTIČKO RAZUMIJEVANJE FILOZOFIJE." Arhe 26, no. 31 (June 18, 2020): 171–88. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2019.31.171-188.
Full textAbstract:
Uspostavljanje roda kao analitičke kategorije znatno je uticalo na rasprave o svim važnim problemima unutar humanističkih i društvenih nauka, ali i dalje se ovaj pojam radije zaobilazi nego što je uključen u glavne struje filozofskih rasprava. Iako su feministička filozofija i filozofija roda ušle u okvire kurikuluma na mnogim svjetskim univerzitetima, još uvijek u filozofiji ostaju na marginama i u vlastitim zaštićenim prostorima. Umjesto usmjeravanja interesovanja na otvoreno pitanje o razlozima zanemarivanja feminističkih i rodnih teorija u filozofiji, ovdje će biti razmatran važan zaokret unutar samih tih teorija koji istovremeno predstavlja čvorište u njihovom razvoju. Riječ je o feminističko-filozofskom konceptu Džudit Batler, predstavljenom prije tri decenije, koji i danas daje podsticaje za nova pozicioniranja uprkos nevoljama koje donosi. Istraživanje u ovom radu prvenstveno je uokvireno njenim djelima: Nevolje s rodom (Gender Trouble), Tijela koja nešto znače (Bodies that Matter) i Raščinjavanje roda (Undoing Gender).
42
Radovan Burja, Milena. "Hegelova filozofija samosvijesti i filozofija odgoja." Metodicki ogledi 22, no. 2 (2015): 133–49. http://dx.doi.org/10.21464/mo42.222.133149.
Full text
43
Jovović, Nataša. "Filozofska istraživanja Ludwiga Wittgensteina kroz prizmu intertekstualnosti." Filozofska istraživanja 41, no. 3 (October 29, 2021): 579–95. http://dx.doi.org/10.21464/fi41307.
Full textAbstract:
U radu se nastoje osvijetliti osnovne postavke Filozofskih istraživanja Ludwiga Wittgensteina, zasnovanih na načelu »jezične igre«, kroz prizmu intertekstualnosti u okviru koje djelo vodi aktivan dijalog s drugim tekstovima, po predmetu istraživanja iz područja srodnih filozofiji jezika. Wittgensteinova teorija u kojoj se problematizira pitanje biti jezika, filozofije i značenja, prepliće se s najznačajnijim lingvističkim pravcima i teorijama – pogotovo kada se razmatra problem određenog pogleda na svijet, usporedba jezika i šahovske igre, kao i promišljanje o unutrašnjem jeziku, vezi između jezika i mišljenja te dubinskim i površinskim strukturama. Na taj način Wittgenstein se dovodi u vezu s Humboldtom, zatim s utemeljiteljem opće lingvistike de Saussureom, Vigotskim i njegovim djelom Mišljenje i govor, te Chomskyjevom generativno-transformacijskom teorijom predstavljenom u Sintaktičkim strukturama. Kako je Wittgensteinova filozofija, kao specifična paradigma, imala odjeka i u književnosti nama će, kao svojevrstan jezični ogled i ilustracija ove filozofske igre poslužiti djelo Školice Julia Cortázara, predstavnika postmodernističkog romana.
44
Pokorski, Bartosz. "Czyn czy słowo – co leży u podstaw filozofii pierwszej?" Hybris 42, no. 3 (September 30, 2018): 18–37. http://dx.doi.org/10.18778/1689-4286.42.03.
Full textAbstract:
W niniejszym tekście porównuję filozofię bytową, kto rej modelowym przykładem jest filozofia Arystotelesa, z filozofią czynu zaproponowaną przez Stanisława Brzozowskiego. Te dwie konstrukcje ro z nią się co do punktu wyjścia rozważań . Pierwsza z nich obiera słowo jako początek, druga zaś czyn. W tekście starałem się pokazać kontrast między tymi stanowiskami i konsekwencje w uprawianiu filozofii wypływające z przyjętych założeń . Omawiam różnice pomiędzy filozofią zajmującą się przedmiotami s wiata rzeczy, obecnie stającą się metanauką, a filozofią kultury, która zajmuje się podmiotem i historycznie stworzonym przez pracujące pokolenia światem ludzkiego doświadczenia. Zaznaczenie tej różnicy jest niezbędne jeśli chcemy postawić filozoficzne pytanie o kryzys kultury.
45
Smiljanić, Ivan. "Filozofija kao duhovna znanost u Schellingovu srednjem razdoblju." Filozofska istraživanja 40, no. 1 (May 15, 2020): 91–112. http://dx.doi.org/10.21464/fi40106.
Full textAbstract:
U ovom radu prikazuje se razvoj nužne ideje sistema, koji je istinska forma filozofije kao znanosti, onako kako je to izvedeno u srednjem razdoblju Schellingove misli, osobito u okviru njegovih Erlangenskih predavanja iz 1821. godine. Schelling prikazuje kako apsolutni subjekt, krećući se od jednoga obličja znanja prema drugomu, gradi totalni sistem uzdignut ponad svih partikularnih sistema i tako stječe samospoznaju koja je pravi sadržaj filozofije kao znanosti. Istinsko filozofijsko znanje opire se kretanju apsolutnoga subjekta, čime se čovječja svijest kao princip partikularne svijesti izgrađuje kao svijest apsolutnog subjekta koji je princip univerzalne svijesti. Samo filozofija kao znanost može čovjeka voditi i dovesti do najvišega znanja o svijesti apsolutnoga subjekta kao njegove vlastite svijesti.
46
RAJKOVIĆ, MARICA. "POZICIJA UMETNOSTI U ŠELINGOVOJ FILOZOFIJI." ARHE 10, no. 19 (September 3, 2015): 99. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2013.19.99-112.
Full textAbstract:
Namera autora tiče se eksplikacije Šelingovog pojma umetnosti, kroz ispitivanje njegovog filozofskog sistema i filozofije umetnosti – kao jedne od njegovih formi. Šeling razume pojam umetnosti kao ključni topos povezivanja prirode i slobode, objašnjavajući prirodu kao vidljivi duh, a duh kao nevidljivu prirodu. Fiozofija umetnosti predstavlja vrhunac filozofskog znanja, jer umetnost prevazilazi razliku između teorijskog i praktičkog znanja. Filozofija nije u stanju da reprezentuje prirodu po sebi, jer pokušava da do onog iracionalnog dođe racionalnim putem. Lepota, sa druge strane, predstavlja prikaz beskonačnog u konačnoj formi – i ima vlastitu svrhu u sebi samoj. Umetnost može da izrazi ono što teorija ne može – jer nije zavisna od objekta koji bi morao biti iskazan pojmovno i terminološki. Ostaje, međutim, pitanje: može li filozofija da zahvati formu duha koja prevazilazi njene vlastite misaone granice?
47
Pešić, Milena. "FILOZOFIJA ZLA." Srpska politička misao 26, no. 4 (2009): 425–30. http://dx.doi.org/10.22182/spm.2642009.22.
Full text
48
Okiljević, Mina. "HEGELOVA FILOZOFIJA." ARHE 9, no. 18 (April 5, 2013): 161. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2012.18.161-164.
Full text
49
PEROVIĆ, MILENKO A. "PRAXIS-FILOZOFIJA." ARHE 11, no. 22 (November 26, 2015): 129. http://dx.doi.org/10.19090/arhe.2014.22.129-138.
Full textAbstract:
<p>U ovom tekstu su date osnovne informacije o jugoslovenskoj marksističkoj filozofskoj školi humanističke orijentacije koja je postojala 60-ih i 70-ih godina 20. vijeka. Autor smatra da je Praxis-škola bila jedna od značajnijih struja u okviru marksističkog humanizma.</p>
50
ROŠKER, Jana S. "Fang Dongmeijeva filozofija ustvarjalnega kozmosa." Asian Studies 2, no. 2 (December 31, 2014): 157–75. http://dx.doi.org/10.4312/as.2014.2.2.157-175.
Full textAbstract:
Fang Dongmei (1899–1977) je eden osrednjih predstavnikov druge generacije modernega konfucijanstva, četudi se sam nikoli ni izrecno izrekel samo za konfucijanca, temveč je vselej poudarjal, da je po duši poleg tega tudi daoist in budist. Vsekakor je teoretski doprinos tega, na zahodu še vedno precej neznanega modernega filozofa k moderni kitajski filozofiji vreden podrobnejše obravnave. Pričujoči članek se osredotoča predvsem na analizo in interpretacijo ontoloških in epistemoloških vidikov njegove filozofije, pri čemer so v ospredju njegovi koncepti celostne harmonije, konfucijanskega moralnega sebstva, ustvarjalne ustvarjalnosti, enotnosti dejstev in vrednot, ter razuma in intuicije.