Academic literature on the topic 'Filozofija'

Afrička je filozofija bila primorana stalno se određivati u odnosu prema dominantnoj zapadnoj filozofiji, što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima kolonijalizma i dvostrukog nasljeđa profesionalnog afričkog filozofa, afričkog po kulturnoj povezanosti, ali sudionika u zapadnoj civilizaciji temeljem njihove zapadnjačke izobrazbe. Mnogi su poznati afrički filozofi odgovorili na izazov nametnut iznimnim uspjehom zapadne filozofije time što su, s jedne strane, filozofirali na načine koji teže nadilaziti čistu afrocentričku agendu, a s druge strane, nekritički prihvatili zapadnofilozofijske metode. U ovom radu predstavljam te istražujem odgovore poznatog nigerijskog filozofa Innocenta Asouzua na krizu identiteta u afričkoj filozofiji. Demonstriram da je Asouzuova filozofija ibuanyidandijskog komplementarizma filozofijska sinteza koja teži nadilaženju famoznog prijepora između univerzalizma i partikularizma nalazivog u afričkog filozofiji. Primjenjujući ekspozitornu, analitičku i vrednujuću metodologiju, pokazujem kako filozofijska struja konzolacionizma unapređuje filozofijsku putanju kojom se Asouzu kretao. U afričku filozofiju uvodim opću kategoriju utjehe koja podaruje panpsihistički okvir za istraživanje smisla u tragičnom svemiru.

U radu se propituje odnos filma i filozofije, naročito u svjetlu Wittgensteinove filozofije i tvrdnje da (pokretna) slika predočuje svijet čak i bolje od jezika te da je u tom smislu posebno filozofski relevantna. Polazi se od čestog razlikovanja filma kao ilustracije filozofije, filma o filozofiji ili filozofima te filma kao filozofije. I dok se prva dva načina njihova odnošenja ne smatraju problematičnima, ali ni filozofski posebno relevantnima ili teorijski izazovnima, za treći se koncept pokazuje suprotno te mu se pristupa unutar Wittgensteinove filozofije. Naime, valja pokazati zašto je film kao pokretna slika za Wittgensteina uopće moguć kao filozofija, odnosno što točno omogućuje filmu da bude kao ta specifična ljudska aktivnost. Da bi se to pokazalo, analizira se Wittgensteinova filozofija s jasno naglašenom razlikom u njegovu ranom i kasnom filozofskom radu. No dva njegova djela, koja paradigmatski stoje iza dviju faza, pokazuju i određeni kontinuitet u razmatranju slika. Prije svega, tiče se to ideje o mogućnosti da upravo slika, a onda ekstenzijom i film kao nizanje slika, najbolje predočava svijet, odnosno da za njega stoji kao dvodimenzionalni model. Budući da je moguće utvrditi kako za Wittgensteina slika ne ovisi o jezičnoj interpretaciji, pokazuje se da je film kao filozofija moguć upravo, premda ne i isključivo, iz kuta Wittgensteinova filozofskog rada koji sliku tretira kao samostalnog nositelja značenja, a što u konačnici rezultira i shvaćanjem Wittgensteinove filozofije kao izravno suprotstavljene filozofskoj tradiciji Zapada. Stoga je jedno od tumačenja relevantnosti filma za filozofiju moguće utemeljiti upravo u Wittgensteinovu razumijevanju slike.

Rad donosi pregled kritičkih pristupa u suvremenoj francuskoj filozofiji s fokusom na geofilozofiju u utjecajnoj studiji Što je filozofija? Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija kao mogućem novom izvoru za kritiku i angažiranu filozofiju. Počinje dobro poznatom idejom o tri velika momenta u povijesti filozofije, antičkoj grčkoj filozofiji, njemačkom idealizmu i, napokon, ‘avanturi francuske filozofije’, koji kod Badioua figuriraju kao hegelijansko ‘konkretno univerzalno’. Potom se oni povezuju s konkretnijim, u okruženju utemeljenim i društveno konstruiranim ‘geofilozofskim’ istraživanjem, kakvo se moglo prvi puta pojaviti u grčkom polisu i njegovom usidrenju u materijalnoj proizvodnji toga vremena. Cilj je rasprave proširiti prevladavajuća ‘grčko-njemačko-francuska’ objašnjenja – i isključivanja – geofilozofije, na ono što sam Badiou naziva ‘francusko-slovenskim momentom’ u suvremenoj filozofiji, te pokazati u novom svjetlu razvoj Marxove filozofija u bivšoj Jugoslaviji u njezinu odnosu s političkom situacijom prije i poslije pada Berlinskog zida. Deleuzeovo i Guattarijevo materijalističko propitivanje o tome ‘Zašto filozofija u antičkoj Grčkoj u tom trenutku?’, također vezano uz pitanje ‘Zašto kapitalizam u Engleskoj, a ne u Kini’, itd. ponovno se aktualizira stavljanjem u kontekst onoga što bi se moglo nazvati ‘jugoslavenskom geofilozofijom’ s istaknutom ulogom Slavoja Žižeka i njegovim filozofskim psihoanalitičkim obratom, zajedno s ‘otkrićem’ spolne razlike i njezine mogućnosti da dosegne onkraj ‘arogancije’ etablirane filozofije kao i navodno ‘angažirane’ feminističke filozofske kritike.

U članku se raspravlja o tome kako smjestiti filozofiju u odnosu na druga polja humanističkih znanosti. Tvrdi se da ne postoji nešto takvo kao što je neovisno ili čisto filozofsko istraživanje: filozofska je aktivnost uvijek prožeta uvidima, rezultatima i metodama koje su specifične za prirodne, društvene i humanističke znanosti. Filozofija je nužno samo dio kolektivnog pothvata razumijevanja svijeta, koji obuhvaća različite discipline. Kao posljedica toga, ne postoji neki poseban problem odnosa između filozofije i znanosti, uključujući i humanističke znanosti.

Red Družbe Isusove od samih je početaka u viziji provedbe svoje misije neobično cijenio filozofiju. O tome uostalom svjedoče i Ustanove reda, koje za filozofski studijski kurikul nalažu da se u logici, filozofiji prirode, metafizici i etici slijedi Aristotel, a u teologiji pak Toma Akvinski, koji je i sam u najvećoj mjeri prihvatio Aristotelovu misao. Smatrano je naime da je takva filozofija, poznata kasnije kao philosophia perennis, kadra ponuditi pojedinačnim znanostima valjani instrumentarij za spoznaju njihovih vlastitih objekata spoznaje, te tu spoznaju istodobno otvoriti transcendentnoj zbilji, a s druge pak strane postaviti sigurne smjernice za praktično djelovanje. Takvu ulogu filozofije njeguje od svojega osnutka pa sve do danas i isusovački časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. Ta filozofija utemeljuje i osnažuje kršćanski nazor na svijet. Već u prvim godištima objavljeni su mnogi antiscijentistički prilozi, kojima se je nastojalo ukazati na nemogućnost metafizičkih, odnosno svjetonazorskih pretenzija prirodnih znanosti. U tim je prilozima redovito ukazivano na suzvučje vjere i razuma. Nije nedostajalo pravih spoznajno–teoretskih i ontoloških rasprava, a u specijalnim metafizikama zastupana je mogućnost dokaza za Božju egzistenciju te određenja njegovih atributa, potom supstancijalno jedinstvo duše i tijela, nadalje ukazivanje na slobodu volje, čovjekovu besmrtnost te religioznost kao isključivo čovjekovu vlastitost. Kozmološka je problematika bila manje zastupljena. Iz područja praktične filozofije časopis je objavljivao priloge o mogućnosti zasnivanja etike kao znanosti, o aretaičkoj problematici, savjesti i dr. U posljednje vrijeme sve je prisutnija problematika iz bioetičkoga područja, gdje se neupitno brani ljudski život od začeća do prirodne smrti. Časopis je svoju životnost iskazivao i objavljivanjem priloga iz političke i socijalne problematike. Ako se tomu pridoda uistinu obimno štivo iz povijesti filozofije, tj. o filozofima i filozofskim školama, onda se smije zaključiti da je časopis opravdao dio svojega podnaslova kojim je određen kao časopis za filozofiju.

Elza Kučera (1883-1972) značajna je kao jedna od prvih eksperimentalnih psihologinja nedugo nakon što je Wilhelm Wundt započeo razvijati tu novu disciplinu. Eksperimente je provodila u laboratoriju u Bonnu te u vlastitom laboratoriju u Zagrebu i Psihologijskom laboratoriju Fiziologijskoga instituta Sveučilišta u Zagrebu. Zajedno s dvije kolegice iz Poljske sastavila je testove za ispitivanje osobina pojedinih naroda koji su se koristili u Poljskoj i kod nas. Po uzoru na Wundta povezivala je psihologiju i filozofiju. U njezinim je tekstovima vidljiva namjera da probleme koji svoje korijene imaju u filozofiji, primjerice problem slobode volje, rješava eksperimentalnom psihologijom. Bila je članica uredništva časopisa Revija za filozofiju i psihologiju, koji je objavljivao radove iz filozofije i psihologije. U ovo radu bavim se psihologijskim djelovanjem Elze Kučere i pokazujem kako je bila pod jakim utjecajem Wilhelma Wundta te kako se u njezinim objavljenim djelima iz psihologije vidi povezivanje psihologije s filozofijom. Ključne riječi: Elza Kučera, Wilhelm Wundt, eksperimentalna psihologinja, filozofija

Polazeći od antičkih filozofa i sokratskih razgovora, preko Augustina, Boetija i Dantea Alighierija, do Wittgensteina, Jaspersa i Pierrea Hadota, ovo istraživanje upućuje na filozofiju kao ars medicinalis i philosophia medicans, tj. na terapeutsku funkciju filozofije. Rad otkriva da filozofija, usmjerena na stvarnost, na život i na način kako treba živjeti, kao liječnica u kriznim životnim situacijama potiče na razgovor i promišljanje, prepoznaje uzroke bolesti i određuje terapiju, vodi do ozdravljenja bolesti duše, srca, uma i jezika, te da stoga čovjek svakoga doba u filozofiji može naći radost prijelaza iz bolesti k zdravlju.

Afrička je epistemologija diskurs filozofije kulture, a filozofija kulture je, uzvratno, diskurs ljudske koncepcije i percepcije zbilje. Odražava konceptualizaciju čovjekova živog svijeta. U tom smislu, sadržaj, metoda i alati za analizu filozofije kulture podrazumijevaju materiju indikativnu za ljudski svjetonazor (na što se u radu referiram s pojmom »kulturna specifičnost«), a što su označitelji identiteta kulture. Baveći se filozofijom kulture, primjerice, afričkom epistemologijom, »kulturne specifičnosti« ono su što obilježava filozofijsko promišljanje kao pripadajuće afričkoj epistemologiji. Objašnjavajući što bi bila metoda bavljenja afričkom epistemologijom, rad najprije artikulira prirodu, karakter i metodu filozofije kulture, a zatim se bavi s određenim brojem radova iz područja afričke epistemologije, s namjerom procjenjivanja metoda koje se uobičajeno primjenjuju pri ispitivanju predmeta u afričkoj epistemologiji. Po rezultatima, rad svraća pozornost na prijelome između metode primijenjene u analizi afričke epistemologije i uvjeta za primjenu metode pri bavljenju afričkom epistemologijom kao filozofijom kulture. Rad se zaključuje prijedlogom korištenja metode za afričku epistemologiju, a koja može poslužiti općenito za afričku filozofiju.

U skladu s trodiobom Hegelova sistema na logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, raščlanjuje se i Hegelovo poimanje slobode. Sloboda je u logici sloboda samoga pojma, koji se u sebi oslobađa od svojih određenja u logici bitka i biti za određenja koja zadobiva u logici pojma. Pojam dospijeva do svoje slobode u apsolutnoj ideji, koja nije drugo nego ideja slobode. Na logičkom pojmu slobode počiva sloboda prikazana u filozofiji duha na svim stupnjevima njegova razvoja, dočim se u filozofiji prirode priroda razumije kao negacija slobode i nužno posredovanje ideje slobode u daljnjem hodu njezina ozbiljenja. U filozofiji duha otkriva se da je sloboda bit duha. Sebesvijest duha najprije se budi u vidu subjektivnoga duha, koji se oslobađa iz prirode. Daljnje ozbiljenje duha zbiva se kroz objektivni duh, koji se objektivira u apstraktnome pravu, moralnosti i ćudorednosti. U svjetskoj povijesti, koja je završno određenje objektivnoga duha, duh se ozbiljuje kao napredak u svijesti slobode. U oblasti objektivnoga duha sloboda se shvaća kao sloboda volje. Volja pritom nije supstrat slobode, a sloboda nije tek svojstvo volje, nego je supstancija ili bit volje. U skladu s raščlambom objektivnoga duha na apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost, početna apstraktna sloboda razvija se k sve konkretnijoj slobodi. Apstraktno pravo, moralnost i ćudorednost stupnjevi su jedinstvenoga razvoja i ozbiljenja slobode. Dok subjektivnomu duhu pripada subjektivna sloboda kao sloboda izbora neposredno danih sadržaja i svrha (neposredna ili prirodna volja), objektivnomu duhu pripada formalna sloboda osobne volje (pravo), zatim formalna sloboda samozakonodavne subjektivne volje (moralnost) i napokon supstancijalna sloboda supstancijalne volje (ćudorednost). Ali na kraju ćudorednosti preostaje još nesloboda koju objektivni duh kao takav ne može nadići. Sloboda je na stupnju objektivnoga duha još uvijek ograničena jer se pojavljuje kao sloboda volje. Sloboda kao bit duha dospijeva do svojega osvještenja istom kada se ono apsolutno osvijesti kao apsolutni duh u umjetnosti, religiji i filozofiji. Sva ta tri lika apsolutnoga duha na svoj način nadilaze slobodu volje, ali je među njima filozofija najslobodniji lik duha. U filozofiji kao apsolutnoj znanosti doseže se najviši lik sebesvijesti duha, a to znači potpuno osvještenje slobode kao njegove biti. Pritom svaki stupanj ozbiljenja slobode od subjektivnoga preko objektivnoga do apsolutnoga duha ima svoje nezaobilazno mjesto, a naposljetku su svi stupnjevi objedinjeni u cjelinu nužnih momenata sistema. Kroz filozofiju kao apsolutnu znanost duh se potpuno oslobađa za slobodu kao svoju bit. Duh je određen kao vraćanje k samomu sebi iz svojega drugoga, tako da duh naposljetku ukida svaku izvanjskost i prisvaja je u svoju unutrašnjost, otkriva da ono drugo od njega nije odvojeno od njega nego je njegovo biti drugim. Prije svake slobode volje, bilo slobode izbora, moralne slobode ili ćudoredne slobode, sloboda je bit duha i to kao sebesamoodređenje, koje se ne podvrgava nikakvomu izvanjskomu određenju: biti pri sebi u drugome samoga sebe, tj. sebeodnos kroz odnos s drugim kao vlastitim drugim. Filozofija je kao znanost onog apsolutnog ujedno znanost slobode jer je sloboda sama bit onoga apsolutnog. Po slobodi se ono apsolutno kao apsolutna ideja iz svojega biti po sebi slobodno prevraća u prirodu kao svoje biti drugim i vraća se k samomu sebi u duhu te se u svojoj istini otkriva kao apsolutni duh. Apsolutna ideja nije drugo nego po sebi jesući duh, a ono apsolutno je po svojem najvišem određenju apsolutno sebesvjesni duh. Apsolutna znanost kao najviši lik apsolutnoga duha apsolutna je sebesvijest onoga apsolutnog samog. To da je filozofija znanost slobode ne znači da je sloboda samo predmet filozofije nego i da se sama sloboda kroz filozofiju otkriva i ozbiljuje u svojoj istini. Istina slobode jest to da je sloboda bit onoga apsolutnog, a ono apsolutno oslobođeno za svoju istinu jest apsolutni duh.

U ovom radu bavim se pitanjem angažirane filozofije s naglaskom na estetiku i filozofiju umjetnosti. Pozivajući se na neke konkretne probleme o kojima se raspravlja unutar ovih domena – napose problem klimatskih promjena, ekološke krize i nemoralne umjetnosti – pokazujem da filozofija može biti angažirana na dva načina: (i) u svojoj težnji za propitkivanjem društvene zbilje, kulture, ljudskog iskustva i strategija koje čovjek koristi da bi u tom iskustvu uvidio smisao i vrijednosti; (ii) u težnji da kroz svoj doprinos razumijevanju takve zbilje i tog iskustva doprinese boljitku pojedinca i društva. Rad započinjem ukazujući na povezanost filozofskih pitanja i osnovnih intelektualnih težnji čovjeka kao društvenog i kulturnog bića, ali i autonomnog spoznavatelja i vrednovatelja. U drugom dijelu odgovaram na dva prigovora koja se mogu uputiti angažiranoj filozofiji: (i) prigovoru koji ukazuje na nedostatak konsenzusa među filozofskim odgovorima (problem neslaganja) i (ii) prigovoru koji ističe irelevantnost filozofskih debata za naše društvene prakse.

Problem kritike u Hegelovoj filozofiji je izdvojen između drugih važnih tema njegove filozofije kao što je odnos konačnog mišljenja i apsoluta, problem početka u filozofiji, princip subjektivnosti, promena tradicionalnog razumevanja dijalektike i zadatka filozofskog mišljenja, odnos teorije i prakse itd. Egzegeza problema kritike pruža mogućnost uspostavljanja primerene perspektive tumačenja navedenih problema. Onako kako je eksplicitno, ali i implicitno postavljen u Hegelovoj filozofiji, problem kritike je misaoni motiv koji sam vodi eksplikaciji navedenih tema. Ukazivanje na kontinuitet i diskontinuitet u vezi sa problematizovanjem filozofske kritike omogućava procenu Hegelovog temeljnog stava o prirodi i zadatku filozofskog mišljenja uopšte. Ova dinamika obeležava i uslovljava sva misaona kretanja u njegovoj filozofiji.
Rad polazi od prikaza filozofskog poimanja suštine i funkcije kritike onako kako je to formulisano u Kantovoj filozofiji. Zatim, istražuju se podsticaji koji su doveli do temeljne transformacije pojma kritike kod Fihtea i Šelinga, što je u osnovi istraživanje izvora, pretpostavki i podsticaja za oblikovanje Hegelovog razumevanja kritike. Na tom putu stoji zadatak ispitivanja međusobne uslovljenosti Hegelovog shvatanja smisla i ciljeva filozofije i smisla i funkcije filozofske kritike. Ovaj zadatak je proveden detaljnim istraživanjem onih spisa koji pripadaju jenskom periodu Hegelovog filozofskog razvoja, ali i sadržaja i organizacione strukture Fenomenologije duha. Pri tome, temeljan interpretativni smer je pratio proces Hegelove transformacije kritike, koji je zasnovan na njegovim prigovorima protiv osnovnih namera Kantove Kritike čistog uma i stanovišta subjektivističke filozofije uopšte. Konkretna tekstualna analiza je, pre svega, utvrdila koji su negativni i pozitivni aspekti Hegelove kritike kao filozofske procedure. Zatim, odredila je način na koji se kritika odnosi spram pojmovnog para refleksije i spekulacije, te koje su granice asimilacije kritike u dijalektičku metodu. Konačno, prikazala u jednoj koherentnoj celini zadatke pred koje Hegel stavlja kritičko i filozofsko mišljenje u različitim filozofskim predmetnim područjima. Tako je kontinuitet problemskog statusa filozofske kritike potvrđen u kontekstu Hegelove filozofije prava i filozofije povesti.
Nevena Jevtić Problem kritike kod Hegela Ovo istraživanje kritike kao problema u Hegelovoj filozofiji doprinosi utvrđivanju epohalnog kulturnog značaja njegove filozofije uopšte, uspostavljanju integralne interpretativne perspektive pri rasvetljavanju njenog odnosa sa prethodnicima i ranim kritičarima, te dubljem povesnom razumevanju pozicije i izazova kritike u savremenoj filozofiji.

Predmet istraživanja predstavlja problem jedinstva Aristotelove prve filozofije. Pojmovnost koju Aristotel izgrađuje unutar istraživanja koja su naknadno objedinjena pod imenom Metafizika, određujuća je celokopan potonji razvoj filozofije. U pogledu na datu određenost razvoja povesti filozofije Aristotelovom Metafizikom, suočavanje sa onim što je sam Aristotel rekao, kao i sa čitavom tradicijom tumačenja Metafizike, pokazuje se kao problem od suštinskog značaja za samorefleksiju pripadnu filozofiji.
Početnu tačku istraživanja čini pitanje same mogućnosti razumevanja Aristotelove prve filozofije. U svrhu odgovora na dato pitanje istraživanje polazi od prostora vladajućih interpretacija jedinstva prve filozofije. Unutar datog interpretativnog prostora Aristotelova Metafizika pojavljuje se kao određena protivrečnošću svoja dva određenja, pretpostavljena vladajućim interpretacijama: reč je, naime, o protivrečnosti ontološkog (metaphysica generalis) i teološkog (metaphysica specialis) smisla Metafizike. Razvijajući imanentnu kritiku vladajućih interpretacija, tačnije interpretativnog onto-teološkog okvira, istraživanje dolazi do izgradnje vlastitog razumevanja prve filozifije kao dijalektičke arheologije. Dato razumevanje omogućava ne samo to da se Aristotelovoj misli ne nameće novovekovni konktest i smisao razlike ontologija-teologija, već i da se ona zahvati u svom povesno-filozofskom konktestu, odnosno u vezi sa predsokratovskom fizikom i dijalektikom poznog Platona.
U svrhu potvrde karaktera Aristotelove prve filozofije kao dijalektičke arheologije, istraživanje nastoji da se izbori za prikaz samog metoda Aristotelove prve filozofije. Smatramo ovo značajnim usled toga što Aristotel nigde nije neposredno reflektovao na način vlastitog postupanja u Metafizici i što se tek u pogledu na razumevanje načina mišljenja ovde preduzetih Aristotelovih istraživanja možemo izboriti za smisao njihovog jedinstva. Nakon rekonstrukcije Aristotelove endoksičko-dijalektičke i aporetičko-dijalektičke metode, istraživanje nastoji da smisao prve filozofije kao dijalektičke arheologije potvrdi kroz iscrpnu analizu Λ knjige Metafizike, kao jedinog mesta u pogledu na koje se može zadobiti smisao jedinstva prve filozofije.
U krajnjem, istraživanje pokazuje da se utvrđivanjem dijalektičko-arheološkog karaktera Aristotelove prve filozofije omogućava zahvatanje jedinstva prve filozofije, koje je onemogućeno vladajućim onto-teološkim horizontom razumevanja Metafizike.

U ovom radu nam je cilj da pokažemo kako savremena filozofija jezika, u svojim pojavnim oblicima kroz različite segmente disciplina poput hermeneutike, fenomenologije, poststrukturalizma kao dekonstrukcije i postmoderne teorije, kao i tzv. analitičke filozofije, otvara prilike za kristalisanje jednog krajnje potentnog metoda naracije. Operativna logika navedene priče o narativnom metodu je takva da se područje njene primene istovremeno događa na nivou narativa koje smo prepoznali kao konstitutivne i odlučujuće za sâmo uočavanje narativnog metoda – upravo pobrojane discipline za koje smatramo da najlakše pokazuju čistu narativnost svakog jezičkog izraza – a konsekventno tome i na nivou samog metoda naracije. Drugim rečima, navedeni metod ne podrazumeva i ne zahteva meta-poziciju, već načelno dovodi u pitanje samu validnost takve tačke. On mora insistirati na paralelnoj samoprimeni, upravo jer cilja na dalekosežnost i široku obuhvatnost svog implementiranja.
Jedna od osnovnih teza ovog rada je da se strujanja savremene filozofije jezika mogu najodlučnije približiti jeziku i pokazati ga u njegovom autentičnom obliku, naime, kao čisto mnoštvo (kontingentnih) priča. Kao vid tog razotkrivanja prepoznat je narativni metod. U čitavom polju filozofije jezika, implicitno, eksplicitno, ili pak samo fragmentarno, uviđa se moguće ishodište narativnog metoda – tačnije, otvaraju se prilike za ocrtavanje njegovih kontura. Uočavanje prisustva narativnog metoda, a ujedno i polja delovanja, pruža šansu da on bude povratno primenjen upravo na filozofiju jezika, koju smo apostrofirali kao polazišnu tačku. Ispostaviće se da to polazište nije ekskluzivno i jedino moguće, ali će se prikazati unutrašnji razlozi za takav pristup. Oni leže prvenstveno u uverenju da je pomenuti put najkonkretniji za što ispravnije profilisanje narativnog metoda. Smatramo da je to najpre ostvarivo kroz ukrštanje priče narativnog metoda i nešto šireg određenja područja (filozofije) jezika, koje se fundamentalno razumeva nikako drugačije do kao mnoštvo priča. Putem njih smo u stanju najjednostavnije da prodremo i dopustimo jeziku da na površinu izvede svojevrsnu metodologiju. Ukratko, iz oblasti filozofije jezika i njenog bliskog susedstva je najlakše uočiti kako jezik dopušta da se metod naracije oblikuje. Ta kretanja idu u svim pravcima: dinamika lateralnog, kružnog, horizontalnog ili vertikalnog hoda, u kombinaciji sa raznolikim poimanjima temporalno-prostornih struktura, omogućiće plodotvorniji odnos prema datim pripovestima. Svaki korak unazad se istovremeno može tumačiti i kao prodor, kojim se, pak, ne zahteva nužno
novus, ali se dopušta da se on iskristališe ako je to potrebno. Mi to prodiranje svakako možemo razumevati iz vizure naizgled obeščašćenog i ukaljanog termina progresa, ali više bez bojazni da tim gestom ostajemo zarobljeni unutar nekih od tradicionalnih rasprava i njihovih aporetika. Pokazaće se da je moguće napraviti odlučan iskorak u odnosu na te probleme, pritom ih ne ignorišući, već misleći i na njihovom tragu.
Rad će imati svoj epicentar, koji se raspršuje na početak i kraj, razliva svoj diskurzivni delokrug iz jedne, možemo slobodno reći neuhvatljive centralne mrlje, na skicirane delove. Ona bi trebalo da bude dovoljno potentna da pruži potpunu čitljivost tim odeljcima. O tačnoj lokaciji te centralne mrlje ne bi trebalo donositi preuranjene odluke.

Predmet istraživanja određen je kao poimanje slobode u filozofiji nemačkog idealizma. Osnovna pretpostavka izražena je u uverenju da filozofije Kanta, Fihtea, Šelinga i Hegela predstavljaju sisteme slobode. Razlaganje svakog od tih sistema u njihovoj kompleksnosti izloženo je sa stanovišta Hegelove koncepcije, odnosno, s pozicije koja u Hegelovoj filozofiji prepoznaje vrhunac i dovršenje filozofije nemačkog idealizma. To podrazumeva da se u Hegelovom sistemu slobode sintetišu i ukidaju (Aufhebung) sistemi slobode njegovih prethodnika. Hegelovo poimanje slobode može se razložiti u tri temeljne ravni: ontologičkoj, praktičkoj i filozofsko-povesnoj. Taj je interpretacijski ključ primenjen i na filozofije Kanta, Fihtea i Šelinga. Rezultat preduzetog istraživanja ogleda se u uvidu u nužnost misaonog razvoja pojma i problema slobode u okviru razmatranih filozofskih projekata. U prvom koraku se pokazuje da samorazumevanje filozofije kao filozofije slobode počinje s Kantovom tematizacijom primata praktičkog uma. Fihteova filozofija, s jedne strane, predstavlja dovršenje Kantove, dok – s druge strane – slobodu prepoznaje kao početak, a ne tek rezultat. U Šelingovoj filozofiji se aporetičnost Kant-Fihteovog zasnivanja slobode kreće ka složenom odnosu posredovanja slobode i nužnosti. Napokon, Hegelov sistem se pokazuje kao totalitet slobode, u kome je čitav kategorijalitet filozofije uopšte određen kao totalitet duha, što znači: slobode.

Istraživanje tematizuje Hegelovo kritiĉko vrednovanje ranoromantiĉarskog poimanja religije kao centralni aspekat Hegelove kritike romantiĉarskog duhovnog strujanja uopšte. Autor polazi od naĉina na koji Hegel određuje pojam filozofije religije. Saglasno tom pojmu, poimanje religije kod romantiĉara propituje se s obzirom na naĉin na koji su vodeći predstavnici tzv. jenske romantike (Šlajermaher, Šlegel, Novalis) pristupali pitanju o pojmu boga, problemu forme religijske svesti, pitanju o odnosu religije prema onome praktiĉkom i pitanju o odnosu religije prema umetnosti i filozofiji. Romantiĉarski pojam religije manifestovaće se pre svega kao programsko depotenciranje pitanja o pojmu boga i božjem postojanju, favorizacija formi neposrednosti svesti kao formi koje jesu autentiĉno religijske, razgraniĉenje religije od sfere ljudskog praksisa i nagovor na kreiranje nove religiije. Hegel ovakvom pojmu religije kritiĉki pristupa kao obliku duhovnosti koji je u ontološkom pogledu zasnovan Fihteovim filozofskim stanovištem. Kritika romantiĉarskog pojma religije kod Hegela biva konkretizovana kao kritika apsolutizacije formi neposrednosti religijske svesti, kao kritika promišljanja odnosa religije i drţave koje nije reflektovalo razliku onoga što jeste drţava i onoga što jeste građansko društvo i kao opozivanje mogućnosti da se moderna religioznost revitalizuje u liku romantiĉarske nove religije umetnosti.

Svest je u poslednje tri decenije postala predmetom multidisciplinarnih studija svesti (consciousness studies), što je aktualizovalo značaj konceptualne analize pojma svesti i problema koji se javljaju u različitim istraţivačkim pristupima svesti. Da li različite discipline (pa čak i različiti pristupi u okviru iste discipline) govore uopšte o istom predmetu? Na šta se, na primer, odnose savremene neurološke teorije svesti, kakav teorijski status ima koncept svesti u okviru funkcionalnih dijagrama kognitivne psihologije, o čemu govore psihoterapeuti kada naglašavaju značaj svesnosti u psihoterapijskom procesu ili značaj osvešćivanja nesvesnog, šta imaju u vidu fenomenolozi ili praktičari kontemplativnih tradicija kada se bave neposrednim iskustvom i na kraju, šta pod svešću podrazumevaju različite ontološke pozicije o odnosu duha i tela? Konceptualna analiza koja je sprovedena u ovom radu ima za cilj poboljšanje komunikacije izmeĎu disciplina i lokalizaciju teškoća koje stoje na putu interdisciplinarnim istraţivačkim projektima.Analitička filozofija duha (philosophy of mind) je u poslednje četiri decenije izoštrila i locirala problematiku svesti, te razvila novi konceptualni aparat i misaone eksperimente koji omogućavaju preciznije razumevanje ograničenja u pokušaju prirodnonaučne rekonstukcije pojma duha (mind), kakvu su poslednjih decenija, inače sa velikim uspehom, preduzele tzv. mind sciences (poput kognitivne psihologije, veštačke inteligencije, lingvistike, neuronauke) . U radu autorka pokazuje kako različiti savremeni filozofi ukazuju na distinkcije dva lica svesti i duha – Dţekendofovo razlikovanje računarskog duha (computational mind) i fenomenološkog duha (phenomenological mind), Blokovo razlikovanje A-svesti (access consciousness) i P-svesti (phenomenal consciousness) i Čalmersovo razlikovanje „lakog“ i „teškog“ problema svesti. Dok se, na primer, A-svest, odnosi na svest u smislu pristupačnosti, odnosno dostupnosti odreĎenog sadrţaja (mentalne reprezentacije) u kontroli govora, rezonovanja i akcije, P-svest (fenomenalna svest) odnosi se na činjenicu da svesna mentalna stanja poseduju doţivljajne, kvalitativne odlike, koje su dostupne direktno jedino iz subjektivne perspektive prvog lica. Za ovaj aspekat svesti je filozofija duha uvela tehnički termin qualia (lat. sing. quale) i on čini svest drugačijom od ostalih predmeta istraţivanja u dominantnoj objektivističkoj naučnoj paradigmi.U radu autorka diskutuje problem ontološkog statusa qualia, kao problem u formulaciji materijalističkih teorija duha (teza o identitetu, funkcionalističke i reprezentacionalističke teorije), kao i epistemološke probleme qualia – problem spoznajno privilegovanog poloţaja, argument nepotpunog znanja (Dţekson) i problem eksplanatornog jaza (Levajn) i njihove reperkusije za filozofiju nauke – problem odnosa metodologije prvog i trećeg lica, razumevanja i objašnjenja, duhovnonaučnog i prirodnonaučnog pristupa čoveku. Iz ovog ugla je u novom svetlu sagledano istorijsko smenjivanje paradigmi u glavnim tokovima akademske psihologije.Sve dosadašnje strategije eliminacije fenomenalne svesti iz psihološkog i filozofskog diskursa vode produbljavanju jaza izmeĎu sveta iskustva (Lebenswelt, Huserl) i prirodnonaučne slike sveta izgraĎene primenom objektivne metodologije. Psihoterapija je, naprotiv, disciplina koja predstavlja jednu od najvaţnijih spona izmeĎu disciplinovanog pristupa subjektivnom iskustvu i objektivnih naučnih činjenica. Zato je paţnja posvećena savremenom konstitusanju psihoterapije kao naučne discipline, kao i njenom pozicioniranju u odnosu na prirodnonaučnu i duhovnonaučnu paradigmu od osnivanja (Frojdovog osciliranja izmeĎu naklonosti prirodnonaučnom modelu i hermeneutičke prakse), preko niza novina i „dekonstrukcija“ prvobitnog modela kroz njenu istoriju, do savremenog trenda – neuropsihoterapije, koja poslednjih deset godina uvodi nova saznanja neuronauke u sagledavanje psihoterapijskog procesa i unapreĎenje postupaka. Analizirani su značaj i uloga koju različiti psihoterapijski pravci (klasična psihoanaliza, BT, KBT, uključujući i nove mindfulness pristupe, egzistencijalistički, humanistički i konstruktivistički pravci) pridaju svesti, svesnosti i osvešćivanju, te koje značenje ovi pojmovi imaju u svetlu distinkcija na koje je ukazala analiza filozofije duha – reprezentaciono tj. funkcionalno-kauzalno i fenomenalno. Pokazano je i kako se epistemološki problemi svesti koji su ranije opisani pojavljuju i rešavaju u psihoterapiji kao praktičnoj disciplini.Integracija fenomenalne svesti u sliku duha, te povezivanje prirodnonaučnih disciplina i disciplina koje se bave iskustvom i subjektivnošču mora da poĎe dalje od konceptualno-logičke analize na kojoj ostaje filozofija duha. Prvi korak na tom putu je razvoj metodologije prvog lica, koja omogućava opis mentalnih procesa i sadrţaja onako kako se oni manifestuju iz ugla svesnog subjekta. Stoga je najpre prikazano šest metoda prvog lica poreklom iz introspektivne psihologije, fenomenološke filozofije i budističke kontemplativne tradicije, a zatim sprovedena tematska kvalitativna analiza ovih metoda. Postupkom otvorenog kodiranja izdvojeno je deset dimenzija po kojima su uporeĎivane metode. Ovo eksplorativno istraţivanje omogućilo je precizniji uvid u meĎusobne srodnosti i razlike analiziranih metoda, u njihove moći i slabosti, te strategije unapreĎenja, kao i u mogućnosti saradnje sa metodama trećeg lica. Pokazali smo takoĎe da „pogled iznutra“ moţe da otkrije vaţne odlike svesti i duha koji ostaju netransparentni objektivnim metodama.
Consciousness has become the subject of multidisciplinary consciousness studies in last three decades which revived the importance of conceptual analysis of the concept of consciousness and problems that occur in a variety of research approaches to consciousness. Do different disciplines (and even different approaches within the same discipline) speak about the same subject at all? What are modern neurological theories of consciousness related to, for example, what is the theoretical status of the concept of consciousness within functional diagrams of cognitive psychology, what do psychotherapists talk about when they highlight importance of awareness in a psychotherapeutic process and importance of becoming aware of the unconscious, what do phenomenologists or practitioners of contemplative traditions have in mind when dealing with direct experience and, in the end, what do different ontological positions imply with the notion of consciousness in the relationship between mind and body? Conceptual analysis conducted in this paper aims to improve communication between disciplines and localize difficulties that stand in the way of interdisciplinary research projects.Analytic philosophy of mind has sharpened and located the problem of consciousness in last four decades, and has also developed a new conceptual apparatus and thought experiments that enable more accurate understanding of limits in an attempt of a natural science reconstruction of the concept of mind, which in recent decades, usually with large success, have been undertaken by so-called mind sciences (such as cognitive psychology, artificial intelligence, linguistics, neuroscience). In this thesis, the author shows how different contemporary philosophers suggest distinctions of two faces of consciousness and mind – Jackendoff’s distinction between computational mind and phenomenological mind, Block’s differentiation of A-consciousness (access consciousness) and P-consciousness (phenomenal consciousness) and Chalmers’ distinction between "easy" and "hard" problems of consciousness. While, for example, A-consciousness, refers to consciousness in terms of accessibility and availability of specific content (mental representations) in the control of speech, reasoning and actions, P-consciousness (phenomenal consciousness) refers to the fact that conscious mental states possess experiential, qualitative characteristics, which are directly available only from the subjective perspective of the first person. Philosophy of mind introduced a technical term qualia (lat. sing. quale) for this aspect of consciousness, and it makes consciousness different from other subjects of research in the dominant objectivist scientific paradigm.In this thesis, the author discusses the problem of the ontological status of qualia, as a problem in the formulation of the materialistic mind theories (the thesis of identity, functionalist and representational theories), as well as epistemological problems of qualia - the problem of privileged access, the argument of incomplete knowledge (Jackson) and the problem of the explanatory gap (Levine) and their repercussions on philosophy of science - the problem of the relationship between first and third-person methodologies, understanding and explanation, a human science and a natural science approach to man. The historical succession of paradigms in the mainstream academic psychology has been viewed from this angle.All previous strategies of eliminating phenomenal consciousness from psychological and philosophical discourse lead to deepening of the gap between the world of experience (Lebenswelt, Husserl) and the natural science picture of the world constructed by using an objective methodology. Psychotherapy, on the contrary, is a discipline that is one of the most important links between a disciplined approach to subjective experience and objective scientific facts. That is why attention has been paid to the contemporary constitution of psychotherapy as a scientific discipline, as well as its positioning in relation to a natural science and a human science paradigm since its establishment (Freudian oscillating between the affection to natural scientific model and hermeneutical practice), through a number of novelties and "deconstructions" of the original model through its history, to the modern trend – neuropsychotherapy which has introduced new findings of neuroscience in understanding psychotherapeutic processes and improvement of procedures in last ten years. We analyzed the importance and the role that different psychotherapeutic views (classical psychoanalysis, BT, CBT, including new mindfulness approaches, existentialist, humanistic and constructivist views) attach to consciousness, awareness, and raising awareness, as well as the meanings of these terms in the light of distinctions identified by the analysis of philosophy of mind - that is, representational, functional-causal, and phenomenal. It was shown how the epistemological problems of consciousness described above occur and get resolved in psychotherapy as a practical discipline.Integration of phenomenal consciousness into an image of the mind, and connection of natural science disciplines and disciplines which deal with experience and subjectivity has to go beyond a conceptual and logical analysis on which philosophy of mind remains. The first step on this road is development of a first-person methodology, which allows a description of mental processes and content as they are manifested from a perspective of a conscious subject. Therefore, the first things presented were six first-person methods originating from introspective psychology, phenomenological philosophy and Buddhist contemplative tradition, and then, a qualitative thematic analysis of the six methods was conducted. The process of open coding singled out ten dimensions by which methods were compared. This exploratory research has allowed for a more precise insight into mutual similarities and differences of the analyzed methods, into their powers and weaknesses, improvement strategies, as well as opportunities for cooperation with third-person methods. It has shown also that “a view from within" can reveal important features of consciousness and mind that remain non-transparent to objective methods.

Rusoove i Marksove refleksije o vlasništvu nisu jednoznačne, mnogostruki su problemi koje filozofsko mišljenje ovog pojma otvara. Usredsređenje ovog teksta je na konceptualizaciji vlasništva u konjunkciji sa problemima individualizma, idejom jednakosti, problematizacijom luksuza, analizom načina proizvodnje, fenomenom otuđenja i diferenciranjem različitih formi privatnog i kolektivnog vlasništva. Rad je nastojao da pokaže bitna mesta presecanja i približavanja Rusoovih i Marksovih promišljanja problema vlasništva, ali i njihova udaljavanja. Analiza je kao strukturalni okvir za promišljanje problema vlasništva postavila istorijsko razlikovanje agrarno-kapitalističkog, apsolutističkog i industrijsko-kapitalističkog horizonta, spram kojih je moguće pokazati zašto su se i Rusoova i Marksova tematizacija vlasništva pojavile kao radikalno kritičke. Ipak, Rusoova konceptualizacija vlasništva se provodi iz ravni kritike nejednakosti, što čini i njeno ograničenje s obzirom na povezivanje ideje jednakosti sa staleškim sistemom dominacije i potčinjavanja, dok se Marksova analiza problema vlasništva provodi iz ravni kritike političke ekonomije, čime je omogućena klasna analiza i radikalna kritika postojećeg klasnog društvenog raslojavanja.

U radu nastojimo da pokažemo da Hegelovi pojmovi spekulativne logike, povesti i objektivnog duha omogućuju da se u potpunosti shvati Aristotelov pojam praktičkog i njegovo razvijanje. Aristotelova praktčka filozofija bivstvo praktičkog dovodi do pojma=logosa, te vladajući pojam=logos praktičkih stvari, koji nije izvan onog alogičkog=žudnje, omogućuje delatnost=energeiju praktičkog. Pojam=logos praktičkog u Aristotela stoga nema teorijski i retrospektivni karakter u samom praktičkom kako to izvodi hermeneutička filozofija, već upravo jeste suština praktičkog odnošenja koju izlaže i ističe Aristotelova praktička filozofija. Spekulativni pojam onog praktičnog je tačka jedinstva Aristotelove i Hegelove filozofije. Hegel u pojmu političke=unutrašnje države kao običajnosnog organizma prevladava uz očuvanje Aristotelov logos entelehije polisa=pojam dejstvenosti grada-države. Razlika Aristotelove i Hegelove filozofije o praktičkom je povesna, sistemska i logička. Povesna razlika leži u Hegelovom situiranju modernog principa subjektivnosti kao prava posebnosti subjekta na zadovoljenje u pojam građanskog društva sistema filozofije prava, te u sledstvenom specifičnom podruštvljenju kako privatne sfere tako i sfere države. Logička razlika leži u Hegelovom određenju ideje praktičkog saznanja=ideje objektivnog duha i apsolutne ideje u sistemu spekulativne logike.
In the paper we are trying to show that Hegel's concepts of speculative logic, history and objective spirit are enabling us to fully understand Aristotle's concept of practical and its development. Aristotle’s practical philosophy brings the being of practical down to the concept=logos, and the ruling concept=logos, that is not beyond the a-logical=desire, enables the effectiveness=energy of the practical. Therefore, with Aristotle, the concept=logos of practical does not have a historical and retrospective nature in the practical itself the way hermeneutic philosophy derives it, but it is the very essence of the practical relation proposed and accented by Aristotle’s philosophy of practical.Speculative concept of the practical is the point of unity between Aristotle’s and Hegel’s philosophy. Hegel, in the concept of political=inner state as ethical life overrules with retention Aristotle’s logos of polis entelechy=concept of the effectiveness of the city-state. The difference between Aristotle’s and Hegel’s philosophy on practical is historical, systematic and logical. The historical difference is in Hegel’s placement of modern principle of subjectivity as the right of one’s individuality to satisfaction into the concept of civil system of the philosophy of right, and in the specific consequential socialization as both a private affair and a state one. Logical difference is in the Hegel’s specification of the idea of practical cognition=idea of the objective spirit and an absolute idea in the system of speculative logic.

U disertaciji se pokazuje na koji način moderni režim čulnosti učestvuje u konstituisanju modernog evropskog pesništva i kako ono kao odgovor na njegove propozicije, sebi svojstvenim strategijama, uspostavlja alternativne režime, pretendujući da izvrši preraspodelu čulnosti. Istraživanje se koncentriše na poeziju T. S. Eliota, Georga Trakla i Miloša Crnjanskog, kao nomoteta modernizma u njihovim nacionalnim književnostima.
Polazište ove disertacije je shvatanje prema kome ljudska čulnost nije uslovljena samo fiziološkim procesima, već je, takođe, oposredovana kulturnim konstruktima, formiranim u na određenom mestu i u određenom vremenu, čime se čulnost razumeva kao istorijski i kulturno proizveden način spoznaje i razumevanja. Kao obrazloženje ovog stava u radu se daje rekonstrukcija istorijskog kretanja mišljenja o čulnosti, od Kanta i Baumgartena, preko Šilera, Fihtea i Novalisa, do Hegela, Marksa i Ničea. Teorijsko težište rada je, međutim, mišljenje savremenog francuskog filozofa Žaka Ransijera. On pokazuje kako je čulnost organizovana u određene strukture, koje su objedinjene u onome što on naziva režimom čulnosti, kao sistemom očiglednih činjenica čulnog opažanja koje istovremeno ukazuju na postojanje nečega
zajedničkog, ali i na podelu koja određuje delove i pozicije unutar zajednice, kao i način na koji individue učestvuju u ovoj podeli. Odnos između režima čulnosti i književnosti zavisi je od njenog institucionalnog mesta u datoj zajednici, a Ransijer u ovom smislu prepoznaje tri velike konfiguracije: etiči režim slika, reprezentativni režim i estetski režim. Budući da je naše istraživanje istorijski locirano u periodu modernosti, za njega će biti presudan estetski režim u kome se forme opažanja stvarnosti i forme umetničkog stvaranja poklapaju, što znači da književnost može da se razume kao estetska praksa (stgrč. aisthesis, čulno opažanje, praxis, delatnost sobodnih ljudi). Ovo joj omogućava da interveniše u režimu čulnosti, odnosno da vrši preraspodelu onoga što je vidljivo i izrecivo.
Da bi se pokazalo kako se ova intervencija odigrava, potrebno je izložiti središnje mehanizme režima čulnosti u kome se moderno pesništvo javlja, što činimo tako što posežemo za analizama modernih istoričara čulnosti (Jute, Hiršfelder, Smit, Klasen, Hauz, Brodel, Korben, Onfre itd). Njihovi uvidi omogućavaju nam da skiciramo stanje u domenima vida, sluha, mirisa, ukusa i dodira, koji su pozornica na kojima se odigrava data estetska praksa.
Središnji deo rada je analiza poezije Eliota, Trakla i Crnjanskog, odnosno načina na koji ovi pesnici teže da, kao odgovor na iskustvo fragmentacije i kompromitovanja transcendencije, prateći pesničku misao formiranu sa romatizmom i simbolizmom, prevaziđu okvire modernog režima čulnosti i pronađu osnov novog režima. Svaki od pesnika, uprkos konsenzusa oko poetičkih pretpostavki, nudi različit odgovor na ovaj probem, budući da na različit način konstruiše figuru modernog čoveka i sliku stvarnosti u kojoj se on našao. U modernoj stvarnosti oni vide gubljenje identiteta subjekta, prouzrokovanu ili nedostatkom svesti o sopstvenoj natčulnoj suštini ili nedostatkom dobre zajednice posredstvom koje se uspostavlja njegova stabilnost. Eliot kritikuje i odbacuje modernog čoveka jer se u potpunosti okrenuo materijalnoj stvarnosti, Trakl ga pokazuje u njegovoj neprestanoj oscilaciji između žrtve i zločinca, dok ga Crnjanski vidi kao pripadnika populacije
prema kojoj je režim počinio neiskupivu nepravdu. Kao alternativu i mogućnost iskupljenja ovi pesnici nude različite odgovore, od zajednice vernika okupljenih oko išekivanja natčulnog (Eliot), preko ruralnih fiturgijskih zajednice koje bi čuvale dinamičku granicu sa divljinom i spoljašnjošću (Trakl), do simulakruma nacionalne zajednice koja bi bila garant smisla i ovozemaljske radosti pojedinca (Crnjanski). U disertaciji se, konačno, nudi i osvrt na ambivalentne efekte njihovog pesništva u zajednicama u kojima se ono javilo.

Postmodernizm czyni prawomocność dyskursu poprzez wagę zadawania pytań. Usuwa zarzuty z perspektywy paradygmatu nowożytnej naukowości, które przyjmują formy: „skąd to wiemy?” i na ile to prawomocne itp. Postmodernizm określa takie zarzuty tym, że są zasadne, ale w innym układzie odniesienia, na użytek innego słownika, dlatego w danym dyskursie są nieistotne. Postmodernizm jest po stronie potencjalności pytania i pilnuje tego, by ta potencjalność była realizowana w późniejszej refleksji. Jest przy tym świadomy partykularnego oglądu rzeczy, brakiem bezstronności.

Na tle współczesnej krytyki filozofii jako dyscypliny naukowej i kierunku nauczania argumentuję, że filozofia jest kulturowo wszechobecna, nieusuwalna i kluczowa dla życia społecznego i indywidualnego. Doskonali człowieka w jego człowieczeństwie i wyznacza ramy rozumienia rzeczywistości, w tym człowieka i jego działania. By to pokazać, odwołuję się do różnych obszarów (wiara, nauka, edukacja, życie jednostki, życie społeczne) i do różnych tradycji intelektualnych. Wydaje się panować zasadnicza zgoda co do wagi filozofii w kulturze. Wyznaczone filozofii role w społeczeństwie i kulturze narzucają warunki, jakie muszą spełniać odpowiedzi dawane na filozoficzne pytania: muszą być one prawdziwe, uzasadnione, ostateczne. Okazuje się wobec tego, że nie każdy kierunek filozoficzny może wypełnić przypisywane filozofii role. Twierdzę, że obiecującym paradygmatem, adekwatnym do poznawczych i społecznych oczekiwań, jest filozofia klasyczna rozwijana w Lubelskiej Szkole Filozoficznej. Natomiast wyjaśnieniem faktu, że mimo uznania wszechobecności i niezbywalności filozofii jest ona współcześnie krytykowana czy ignorowana, jest porzucenie przez filozofię jej oryginalnego powołania do odkrywania prawdy, a zarazem zredukowanie rozumu do rozumu instrumentalnego. Stąd w postmodernistycznej rzeczywistości pełnej postprawd pojawia się nowe zadanie dla filozofii klasycznej: obrona pełni rozumu oraz prawdy i jej miejsca w kulturze.

6.3. Filozofija, reliģija, ētika. Filozofiskās antropoloģijas apakšnozare. Atslēgvārdi: laimes jēdziens; hedonisms; kvantitatīvais hedonisms; psiholoģiskais hedonisms; ētiskais hedonisms; vēlmes; objektīvā saraksta teorijas.

6.3. Filozofija, reliģija, ētika. Filozofiskās antropoloģijas apakšnozare. Atslēgvārdi: apziņas jēdziens; Dekarta duālisms; pašapziņas teorijas; subjektivitātes teorijas; apziņas redukcionisms; metafiziskais biheiviorisms; apzināšanās.

6.3. Filozofija, reliģija, ētika. Filozofiskās antropoloģijas apakšnozare. Atslēgvārdi: filosofiskā antropoloģija; fiziskā drosme; morālā drosme; psiholoģiskā drosme; filosofiskā drosme; eksistenciālā drosme; eksistenciālā gļēvulība.

6.3. Filozofija, reliģija, ētika. Filozofiskās antropoloģijas apakšnozare. Atslēgvārdi: identitātes jēdziens; identitāšu daudzveidība; fiziskā identitāte; dzimumidentitāte; kopienu un grupu identitāte; sociālais konsrukcionisms; E. Eriksons.

The study focuses on issues like what value theory did the ancient Stoics have, what is its most well-known way of application, and how contemporary Stoics interpret it. Conclusions of the study in brief: the Stoic theory of values can be expressed in a single phrase: “we pronounce Moral Worth to be the sole good” (Cicero, 1914, p. 277 [III.58]). From this, the Stoics deduce what is valuable, what is harmful, and what is indifferent, that is, what does not apply to the valuable or harmful to it. Contemporary Stoics essentially accept this hierarchy of values but develop more precise explanations so that they do not sound foreign to today's reader, for example, in relation to the “indifferents”. Epictetus is considered to be the popularizer of the most famous and widespread interpretation of how to apply the value theory of Stoicism – by using a formula “what is in our power and what is not” (Epiktēts, 1991, 130. lpp. [I]). This formula is still widely used today (including various self-help advice outside of Stoicism), although it needs to be applied with caution to preserve its Stoic flavor.

In the article, the author focuses on Giorgio Agamben's theory of the state of emergency and analyses the interpretation of necessity as a justification of the state of emergency in philosophy of law. The author concludes that the introduction, implementation and monitoring of special legal regimes is not an exclusive policy or legal issue, therefore, it is not possible to limit decision-making to political or legal arguments. Thus, the judiciary, when assessing the correctness of the actions of state authority during an emergency situation, may also have to assess and use political arguments. Necessity as a justification for special legal regimes is in itself a formal concept, which in each emergency situation must be filled with a certain content – a legal value that must be protected.

21. gadsimtavaibstus kopumā nosaka galvenokārt trīs faktori – jauno tehnoloģiju straujā attīstība, planētas ekoloģiskā situācija un cilvēka situācija (šajā situācijā), kas visas ir savstarpēji saistītas. Mūsdienās filozofijai un arī fenomenoloģijai tās meklējumos ir uzdevums skaidrot situāciju, lai nodrošinātu ilgtspējīgu cilvēka (kā arī visa dzīvā) esamību un klātbūtni uz zemes.Lai pieņemtu praktiskus lēmumus, filozofijai šodien ir “jānolaižas uz zemes”, kas nozīmē gan daudzu iepriekšējo metafizisko un ētisko pieņēmumu transformāciju, gan jaunās situācijas skaidrošanu par sevi un pasauli ap mums jaunos nojēgumos. Reālais nevis kā pievērstība objektiem, bet kā jaunais horizonts, cilvēka rīcības (darbības) pārskatījums, ikviena cilvēka dzīves un dzīvības novērtējums (pluralitātes fenomenoloģija), nozīmes piešķiršana ne tikai prātam, bet arī cilvēka ķermeņa pašafektivitātes fenomeniem un izpausmēm – tas viss liecina par ekoloģiskās situācijas izjūtu un ir pamats ekoloģiskās kopības veidošanai.

Primena osnovnih principa Industrije 4.0 poslednjih godina postaje imperativ i sinonim za održivu i digitalizovanu proizvodnju. Izlaganje u ovom radu daje jedan novi i širi osvrt na principe paradigme Industrije 4.0 i njene primene u proračunima mašinskih elemenata, njihovom radu i praćenju, a sa ciljem povećanja pouzdanosti, efikasnosti i bezbednosti. Posebno je naglašena uloga i uticaj koje primena principa Industrije 4.0 donosi u oblastima obrazovanja i standardizacije, koje neizostavno moraju da prate savremene tehničke zahteve. Diskutovana je i povezanost filozofije pristupa Industrije 4.0 i pristupa Zelene tehnologije, koja polako preuzima primat u projektovanju, praćenju i održavanju tehnoloških industrijskih procesa i postrojenja. U radu je opisan razvoj novog pristupa neprekidnog praćenja stanja kotrljajnih ležaja baziranog na principima Industrije 4.0, kao primer sagledavanja šire i sveobuhvatnije slike ove novoprihvaćene filozofije.

This contribution is focused on a unique issue, which is the theory of just war, the gradual forming of which will be approached through an excursion of the opinions of four important theorists who historically shaped this theory. We also focused on questions that touch on the requirements for a morally justified war, considering the three-category structure of ius ad bellum, ius in bello and ius post bellum. As a result, we find out that just war might have several meanings throughout history, but the aim, to justify wars led by one’s state, remains the same. Moreover, the true importance of a just war lies rather in limitation of damages caused by war through some basic requirements on how to lead a war, than an actual justification of war itself.

Poricanje sopstvene zajedničke historije bosanskohercegovačkih ljudi koje je kulminiralo trijumfom nacionalističkih ideologija i političkom institucionalizacijom tih ideologija kroz političkopravni poredak ovovremene Bosne i Hercegovine, tretirat ćemo, u kontekstu filozofije historije, kao vrhunac nepravednosti spram sopstvenog historijskog bića. Autor će ponuditi argumentaciju kojom će tvrditi da se, nasuprot nacionalističke opresije, na tragu razumijevanja naslijeđa ZAVNOBIH-a kao vrela vrline, mogu odnjegovati principi izgradnje boljeg i pravednijeg društva. De facto sudbina Bosne i Hercegovine zavisi od sposobnosti unutrašnjih političkih, kulturnih i intelektualnih aktera da tiraniju nacionalizma zamijene društvenim konsenzusom o vrlini.