Zeitschriftenartikel zum Thema „Upravlenii͡a i prava“
Um die anderen Arten von Veröffentlichungen zu diesem Thema anzuzeigen, folgen Sie diesem Link: Upravlenii͡a i prava.
Geben Sie eine Quelle nach APA, MLA, Chicago, Harvard und anderen Zitierweisen an
Machen Sie sich mit Top-50 Zeitschriftenartikel für die Forschung zum Thema "Upravlenii͡a i prava" bekannt.
Neben jedem Werk im Literaturverzeichnis ist die Option "Zur Bibliographie hinzufügen" verfügbar. Nutzen Sie sie, wird Ihre bibliographische Angabe des gewählten Werkes nach der nötigen Zitierweise (APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver usw.) automatisch gestaltet.
Sie können auch den vollen Text der wissenschaftlichen Publikation im PDF-Format herunterladen und eine Online-Annotation der Arbeit lesen, wenn die relevanten Parameter in den Metadaten verfügbar sind.
Sehen Sie die Zeitschriftenartikel für verschiedene Spezialgebieten durch und erstellen Sie Ihre Bibliographie auf korrekte Weise.
1
Sharin, Timur Anatol'evich. „Sovremennye napravleniia v upravlenii personalom“. Interactive science, Nr. 8 (73) (28.09.2022): 84–87. http://dx.doi.org/10.21661/r-557256.
Der volle Inhalt der Quelle
2
Avramović, Dragutin. „„OMEKŠAVANJEM PRAVA“ KA MEĐUNARODNOJ VLADAVINI PRAVA?“ Srpska politička misao 32, Nr. 2 (2011): 263–88. http://dx.doi.org/10.22182/spm.3222011.13.
Der volle Inhalt der Quelle
3
Tomić, Ivan. „ZLOUPORABA PRAVA U TEORIJI PRAVA I PRAKSI EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA“. Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Nr. 30 (20.03.2023): 47–66. http://dx.doi.org/10.47960/2637-2495.2022.30.47.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U radu autor analizira nastanak i razvoj instituta zlouporabe prava u teoriji prava i praksi Europskog suda za ljudska prava. Institut zlouporabe prava nastao je prihvaćanjem stava da su subjektivna prava dana s ciljem ostvarivanja socijalne funkcije prava. Zabrane zlouporabe prava propisana je u najznačajnijim dokumentima o ljudskim pravima. U potonjem području posebno je značajan članak 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji sadrži generalnu klauzulu o zabrani zlouporabe prava. U praksi Europskog suda za ljudska prava prisutna su četiri pristupa pri primjeni ovog članka: izravna primjena članka 17., neizravna primjena članka 17., propuštanje primjene članka 17. u predmetima u kojima je institut zlouporabe prava mogao biti, ali nije bio primijenjen, te neprimjenjivost članka 17. zbog toga što činjenične okolnosti nisu bile dovoljno ozbiljne u konkretnom slučaju. S obzirom da je u sudskoj praksi domet zlouporabe prava značajno proširen, u radu će se izložiti glavne kritike u pogledu ovakvog pristupa Suda. Nedostatak jasnih kriterija za primjenu članka 17. Konvencije ostavlja mogućnost arbitrarne procjene o primjeni instituta zlouporabe prava u konkretnim slučajevima zbog čega autor predlaže njihovo jasnije definiranje u cilju ostvarivanja pravne sigurnosti. Ključne riječi: zlouporabe prava, subjektivna prava, ljudska prava, Europski sud za ljudska prava, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
4
Krivokapić, Boris. „MANJINSKA PRAVA: INDIVIDUALNA I/ILI KOLEKTIVNA PRAVA“. Nacionalni interes 2, Nr. 1 (2006): 165–84. http://dx.doi.org/10.22182/ni.212006.9.
Der volle Inhalt der Quelle
5
Ofak, Lana. „Pravo na pristup informacijama kao pravo zaštićeno Europskom konvencijom i drugim međunarodnim ugovorima za zaštitu ljudskih prava“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 37, Nr. 2 (2016): 921–51. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.37.2.6.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U radu se prikazuje način na koji je pravo na pristup informacijama zaštićeno u međunarodnim ugovorima za zaštitu ljudskih prava - Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima te Američkom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Analizira se praksa Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda te Međuameričkog suda za ljudska prava. Zatim se prikazuje razvoj pristupa Europskog suda za ljudska prava zaštiti prava na pristup informacijama prema članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Usporedba presuda Europskog suda s odlukama Odbora za ljudska prava te Međuameričkog suda dovodi do zaključka da postoje dodirne točke u načinu pružanja zaštite prava na pristup informacijama, ali i da je praksa Europskog suda u određenim pitanjima različita od Odbora za ljudska prava i Međuameričkog suda. Na kraju rada istražuje se praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi s postupcima po Zakonu o pravu na pristup informacijama koji su prethodili ustavnosudskom postupku te se provodi analiza 49 odluka i rješenja Ustavnog suda donesenih u razdoblju od srpnja 2008. do srpnja 2014. Rad završava s određenim zaključcima o razlici uvjeta zaštite prava na pristup informacijama prema Ustavu Republike Hrvatske i Europskoj konvenciji te razini zaštite toga prava koja bi se trebala pružiti.
6
Deinhammer, Robert. „The Rule of Law“. Obnovljeni život 74, Nr. 1 (19.01.2019): 33–44. http://dx.doi.org/10.31337/oz.74.1.3.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U članku autor govori o važnosti uloge vladavine prava kao ideal političkog morala te opisuje vrline i granice vladavine prava. Središnja je teza da je vladavina prava vrlo važna za moralni legitimitet političkog sustava, kao i za otvoreno društvo, u popperijnskom smislu. Međutim, njegove granice općenito su nalik na granice pozitivnog prava. Konačno, vrline vladavine prava ovise o moralnim vrlinama ljudi i o moralnim kvalitetama pozitivnog prava. U tom smislu, korisnost vladavine prava u konačnici ovisi o prirodnom moralnom pravu i o njegovu ostvarenju u ljudskim zbivanjima.
7
Mršević, Zorica. „Poces promena pravnog statusa lezbejki i homoseksualaca u Evropi i kod nas“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 72, Nr. 8-9 (2000): 96–107. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0003096m.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Proces širenja nekog domena ljudskih prava neophodno je praćeno određenim političkim zbivanjima. Proglašenje Manifesta ILGA-e od 7. decembra 1998. kao dela proslave Manifesta ILGA-e kojim se proglašavaju lezbejska i prava homoseksualaca kao ljudska prava, deo je takvih zbivanja. 1. "Čovečanstvo je bilo u stanju da ukine ropstvo i da uspostavi određena osnovna prava za žene u gotovo svim delovima sveta. Mi smo razvili demokratske institucije i građanska društva. Poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda je preduslov uspešnog društvenog i političkog života u svim društvima. Mi moramo priznati jednakost i poštovati raznolikost. Na 50-tu godišnjicu Univerzalne deklaracije ljudskih prava mi pozivamo na jačanje pažnje ljudi i društava na ljudska prava. Osnovni deo ljudskih prava u naše vreme je priznavanje prava pojedinca na razvitak svojih ličnih identiteta i seksualnosti, slobodne od prinude i diskriminacije. Mi osuđujemo diskriminaciju i opresiju koja nastavlja da postoji u mnogim državama, uključujući krivične sankcije i čak i smrtnu kaznu. Zahtevamo punu jednakost pred zakonom za homoseksualne muškarce, lezbejke i biseksuace kao i transseksualne osobe. Zahtevamo kraj ma kakvom krivičnom kažnjavanju. Zahtevamo zakone koji zabranjuju diskriminaciju. Zahtevamo puno i potpuno jednako priznanje odnosa. Nadamo se uključivanju jednakih prava bez obzira na seksualnu orijentaciju u nacionalno zakonodavstvo i međunarodne instrumente ljudskih prava. Mi zajedno možemo da učinimo život boljim jedne za druge i za buduće generacije. Prava lezbejki i homoseksualaca su ljudska prava."
8
Kraiker, Gerhard. „Ljudska prava“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 73, Nr. 9-10 (2001): 243–54. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0106243k.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U ovom radu problematika ljudskih prava izložena je u tri osnovna dela. Prvi deo zahvata u istorijsku dimenziju ovog pitanja. Dnigi deo obuhvata liberalno političku filozofiju ljudskih prava. Treći deo rada odnosi se na aktuelnu dimenziju ovog pitanja naročito dominantnu u drugoj polovini ovog veka.
9
Šimonović, Ivan. „Dolazi li razdoblje ljudskih prava i vladavine prava?“ Revus, Nr. 18 (10.12.2012): 7–14. http://dx.doi.org/10.4000/revus.2289.
Der volle Inhalt der Quelle
10
Britvić Vetma, Bosiljka. „Utjecaj konvencijskog prava i prava Europske unije na zaštitu prava stranke u upravnom sporu“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 37, Nr. 1 (2016): 291–315. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.37.1.11.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Cilj je ovog rada utvrditi čimbenike koji utječu na zaštitu prava stranke u upravnom sporu. Upravni sudovi u Republici Hrvatskoj moraju u svom dje- lovanju istovremeno uključivati pravo koje razvija Sud u Strasbourgu, kvali- ficirano kao konvencijsko pravo, a i pravo zajednice koje razvija Sud u Lux- embourgu. U tu svrhu, autor razmatra utjecaj konvencijskog prava i prava Europske unije na zaštitu prava stranke u upravnom sporu.
11
Jakšić, Tomislav. „Pojam organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i neovisnog upravljačkog subjekta“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 58, Nr. 3 (07.09.2021): 785–814. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2021.58.141.785.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Kako bi se neka osoba kvalificirala kao organizacija za kolektivno ostvarivanje prava mora: 1) ostvarivati autorska i srodna prava, 2) kolektivno ostvarivati takva prava za više nositelja prava (npr. autora), 3) ostvarivati prava za zajedničku korist (račun) nositelja prava te 4) kolektivno ostvarivati takva prava kao jedinu ili glavnu svrhu takve organizacije. Pored tih općih uvjeta, organizacija za kolektivno ostvarivanje prava mora ispuniti i dva posebna uvjeta: 1) pripadnost ili potpadanje pod kontrolu svojih članova (nositelja prava ili osoba koje ih zastupaju) te 2) ustrojenost organizacije na neprofitnoj osnovi. S druge strane, neovisni upravljački subjekt, kao i organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, mora ispuniti prva četiri opća uvjeta, ali i dva posebna uvjeta: 1) ne smije pripadati u cijelosti niti djelomično članovima (nositeljima prava ili osobama koje ih zastupaju), a ne smije biti niti pod njihovom izravnom ili neizravnom kontrolom, a 2) poslovanje organizacije pritom mora biti usmjereno na ostvarivanje dobiti. Rad pritom analizira predmetne uvjete ponajprije s ciljem jasnog razgraničenja organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i neovisnog upravljačkog subjekta, a potom i osoba koje ne obavljaju djelatnost kolektivnog ostvarivanja prava od osoba koje obavljaju tu djelatnost. Takva su razgraničenja važna i radi određivanja razine nadzora nad tim organizacijama jer svaka organizacija potpada pod različitu razinu nadzora od strane Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Pored navedenih uvjeta, u radu se analiziraju i odgovarajuće odredbe nacrta novog prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima.
12
Šarkinović-Köse, Hana. „Ograničenje prava na zaštitu ličnih podataka za vrijeme pandemije korona virusa u Crnoj Gori“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 59, Nr. 3 (24.10.2022): 663–91. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2022.59.145.663.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Rad se zasniva na presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore u vezi sa ograničavanjem prava na zaštitu ličnih podataka. U radu su nabrojani propisi koji regulišu ovo pitanje; preporuke i dr, recentna praksa Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Crne Gore i osnovnih državnih tužilaca. Primjena mjera u vezi sa zaštitom ličnih podataka za vrijeme globalne pandemije zarazne bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, obvezuje države članice Savjeta Evrope da preduzmu adekvatne radnje protiv širenja opasnog virusa u različitom obimu i intenzitetu, što rezultira u ograničavaju više ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u, prvenstveno slobodu kretanja i slobodu okupljanja. Ograničenja pojedinih drugih prava i sloboda u najvećoj su mjeri derivati tih primarnih ograničenja, a u nekim državama ograničenja se protežu i na prava koja ne deriviraju iz primarnih ograničenja slobode kretanja i okupljanja, kao što su prava na slobodu izražavanja, prava na imovinu i dr.
13
Tucak, Ivana, und Tomislav Nedić. „Pokojne osobe kao nositelji subjektivnih prava“. Filozofska istraživanja 42, Nr. 2 (05.09.2022): 289–312. http://dx.doi.org/10.21464/fi42205.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Jedno je od temeljnih pitanja teorije i filozofije prava što znači imati pravo, odnosno tko se može smatrati nositeljem subjektivnih prava. Paralelnim razvitkom bioetičke doktrine, navedeno pitanje o nositeljima subjektivnih prava sve se više aktualizira, pa se tako postavlja pitanje mogu li nositelji subjektivnih prava biti i životinje, drveće, fetusi, buduće generacije ili strojevi (umjetna inteligencija). Također, navedeno se pitanje odnosi i na pokojne osobe gdje se, preliminarno, također postavlja zahtjevno pitanje o krajnjoj točki života te konačnom nastupanju smrti. Kritičkom razradom postavki suvremenih teoretičara prava u kontekstu dviju ključnih teorija – teorije volje i teorije interesa – te njihovih međusobnih razlika, u radu se pokušava ponuditi prikaz o pokojnicima kao potencijalnim nositeljima subjektivnih prava. U tom se pogledu navedena pravnoteorijska razrada promatra reflektivno u kontekstu građanskopravne doktrine o subjektivnim pravima, kao jednim od temeljnih područja unutar općeg dijela građanskog prava. Pravni subjektivitet pokojnika promatra se i u okviru problematike (postmortalne zaštite) prava osobnosti, ali se isto tako postavlja pragmatički u odnosu na recentnu tuzemnu sudsku praksu, kao i praksu Europskog suda za ljudska prava, gdje su se pojavila zanimljiva pravna pitanja koja impliciraju pitanje o pokojnim osobama kao nositeljima subjektivnih prava.
14
Jelisavac Trošić, Sanja I., und Jelica B. Gordanić. „PRIZNANJE PRAVA NA PRISTUP INTERNETU KAO SAMOSTALNOG LJUDSKOG PRAVA – POTENCIJALI I PREPREKE“. Strani pravni život 67, Nr. 3 (04.11.2023): 375–94. http://dx.doi.org/10.56461/spz_23301kj.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Internet se pokazao kao značajno sredstvo za olakšanje svakodnevnih životnih aktivnosti, ali i mehanizam koji omogućava efikasnije uživanje mnogih ljudskih prava. Pandemija Covid-19 ukazala je na neophodnost interneta i otvorila pitanje o mogućem priznanju prava na pristup internetu kao samostalnog ljudskog prava. Autori ispituju prirodu interneta, njegov značaj u svakodnevnom životu ljudi, kao i blizak odnos sa drugim ljudskim pravima, posebno pravom na slobodu izražavanja i pravom na slobodu udruživanja. Pored mnogobrojnih prednosti koje pristup internetu nosi, ukazuje se i na nedostatke interneta, posebno u domenu autorskih prava i govora mržnje. Kao najvažnije prepreke na putu priznanja pristupa internetu kao samostalnog ljudskog prava identifikuju se nedostatak političke volje država, nedovoljno jasna priroda prava na pristup internetu i njegovo shvatanje kao pomoćnog sredstva kojim se mogu ostvariti druga ljudska prava. Rad zaključuje da pitanje prava na pristup internetu kao ljudskog prava ne treba biti olako odbačeno od strane međunarodne zajednice, imajuću u vidu njegove potencijale koji su posebno došli do izražaja za vreme pandemije i drugih vanrednih situacija.
15
Šarin, Duška. „Aspekti prava na pravično suđenje – pravo na pristup sudu kroz jurisprudenciju Ustavnog suda Republike Hrvatske“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 53, Nr. 3 (12.09.2016): 729–62. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2016.53.121.729.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi vezanoj uz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je u cijelosti usuglašena s praksom Europskog suda za ljudska prava, najviše se bavi povredom prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. Ustava Republike Hrvatske. U radu se analizira dosadašnji razvitak jurisprudencije Ustavnog suda Republike Hrvatske kad je riječ o različitim aspektima prava na pravično suđenje s posebnim naglaskom na pravo na pristup sudu. Nakon određenja aspekata prava na pravično suđenje te „prava na sud“, analizira se pravo na pristup sudu odnosno njegovo ograničenje. Posebno se razmatraju postupovne pretpostavke za pristup sudu kao što su pravo podnošenja određene vrste zahtjeva sudu (dopuštenost podnošenja tužbe), pravo na pristup sudu kroz djelotvoran pravni lijek (jamstvo prava na žalbu i pravo na reviziju) te pravo na pristup sudu u određenim sudskim postupcima. Fokus je prvenstveno stavljen na odluke u kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio povrede navedenih prava zbog neprihvatljivih pravnih stajališta sudova.
16
Ofak, Lana, und Marko Šikić. „Pravo na uvid u spis u upravnim stvarima“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 40, Nr. 1 (2019): 423–43. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.40.1.16.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U radu se analiziraju bitna pitanja vezana za ostvarivanje prava na uvid u spis u upravnim stvarima. Tako se u radu, nakon uvodnog poglavlja, najprije ukazuje na ustavni rang prava na uvid u spis kao sastavnog dijela prava na pravični postupak. S obzirom na činjenicu da je riječ o pravu koje je zaštićeno i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju su javnopravna tijela u Republici Hrvatskoj dužna primjenjivati, u radu je prikazana i praksa Europskog suda za ljudska prava. U središnjem dijelu rada analiziraju se pitanja ovlaštenika prava na uvid u spis, izuzimanja pojedinih spisa od razgledavanja i umnažanja, načina sastavljanja izreke i obrazloženja rješenja kojim se uvid u spis odbija, primjene načela razmjernosti pri odlučivanju o ograničavanju prava na uvid te vremena ostvarivanja prava na uvid u spis. U zaključku rada naglašava se kako se osiguravanjem uvida u spis u upravnim stvarima u konačnici postiže i veća kvaliteta rješenja javnopravnih tijela te osigurava zakonitost u funkcioniranju javne uprave.
17
Sinani, Blerton. „An approach to the implementation of international legal instruments in the area of control over administration“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 41, Nr. 2 (2020): 631–48. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.41.2.10.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U svim zemljama u kojima je prihvaćena vladavina prava uprava je podvrgnuta pravu i nadzoru od strane sudova na istim temeljima kao i pojedinac/građanin, u skladu s principom supremacije prava. Autor prikazuje samo najvažnije instrumente u području međunarodnog prava koji se tiču kontrole nad upravom, koji osiguravaju nadzor nad ostvarenjem zaštite ljudskih prava u zemlji koja je ramificirala dotične instrumente. Stoga ratifikacija i inkorporacija međunarodnih normativnih pravnih instrumenata u obliku konvencija u nacionalni pravni poredak, poput Europske konvencije o ljudskim pravima, postavlja obvezu državi za poštivanjem ili zaštitom prava garantiranih Konvencijom, kao i presuda Europskog suda za ljudska prava koji se brine o interpretaciji i pravilnoj primjeni Konvencije, relevantnih standarda za procjenu učinkovitosti i uspješnosti javne uprave postavljenih u presudama Europskog suda za ljudska prava. Ove bi presude trebale služiti kao smjernice za poboljšanje pravne regulacije i, pod određenim okolnostima, omogućiti izbjegavanje upravnih sporova pred nadležnim domaćim sudovima, ako je to objektivno moguće. Međutim, zbog određenih razloga, koji će biti elaborirani u ovome članku, može doći do devijacija i zbog toga, sudski nadzor znači nadzor od strane upravnih sudova s ciljem osiguranja zakonitosti kao i osiguranja zaštite i ostvarenja prava i pravnih interesa građana u sferi upravnog prava.
18
Žepič, Vid. „Ius publicum in iure privato. Javnopravne prvine v rimskem zasebnem pravu“. Zgodovinski časopis 77, Nr. 3-4 (18.12.2023): 246–96. http://dx.doi.org/10.56420/zgodovinskicasopis.2023.3-4.01.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Razprava obravnava javnopravne prvine rimskega zasebnega prava, pri čemer predstavlja vključenost pravne osebe javnega prava v razmerja s subjekti zasebnega prava kriterij za izbor analiziranih institutov. Pravne osebe javnega prava so v izhodiščno zasebnopravnih razmerjih nastopale v oblastni vlogi, v vlogi nadzornika in pravnoposlovnega partnerja. Cilj razprave je ugotoviti, ali in na kakšen način je rimsko pravo zaradi udeležbe pravne osebe javnega prava odstopilo od svojih temeljnih postulatov in po tej poti izoblikovalo posebna »mešana« javno-zasebna pravna razmerja.
19
Popov, E. A. „Filosofiya prava i sotsiologiya prava v usloviyakh mezhdistsiplinarnogo vzaimodeystviya“. Russian Journal of Legal Studies 4, Nr. 1 (15.03.2017): 50–53. http://dx.doi.org/10.17816/rjls18237.
Der volle Inhalt der Quelle
20
Kazazić, Vesna, und Matej Savić. „AKTUALNA PITANJA MEĐUNARODNOPRAVNOG SUBJEKTIVITETA“. Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Nr. 26 (28.12.2018): 92–110. http://dx.doi.org/10.47960/2637-2495/2018.26.92.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U ovom radu autori se bave aktualnim teorijskim pitanjima međunarodnopravnoga subjektiviteta. Analiziraju se najznačajnija shvaćanja i koncepcije u teoriji međunarodnog prava, a koja imaju utjecaja na suvremene međunarodnopravne tendencije. Međunarodno pravo se mijenja, međunarodnopravni poredak, uz sve probleme, intenzivno se razvija, što direktno utječe na promjene u pogledu određenja subjekata međunarodnoga prava danas. Međunarodnopravni odnosi su izuzetno složeni i sve je više različitih – specifičnih nositelja prava i obveza u tim odnosima. Jedinke (organizmi, osobe) koje sudjeluju u međunarodnopravnim odnosima sve više se (međusobno) razlikuju u pogledu statusa, obima subjektiviteta, opće i posebne legitimacije, konkretnih sposobnosti i sl. Teorija međunarodnoga prava danas nailazi na velike probleme u vezi sa određenjem subjekata međunarodnoga prava, što je jedno od osnovnih pitanja koja su razmatrana u ovome radu. Ključne riječi: subjekti prava, međunarodnopravni subjektivitet, međunarodnopravni odnosi, voluntarizam, objektivizam, pravni pozitivizam, sposobnosti, prava i o
21
Benišek-Suvajdžić, Svetlana. „Case note: Assenov et al. V. Bulgaria“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 76, Nr. 9 (2004): 53–67. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0402053b.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U ovom radu opredeljenje je bilo da se prikaže slučaj u kome je došlo do povrede većeg broja prava, a radi se o pravima čije kršenje dovodi do nepoštovanja ljudske ličnosti, do uskraćivanja onih prava koja moraju biti obeležje svakog demokratskog društva. Bojazan da će doći do kršenja ljudskih prava postoji od trenutka kada zvaničnici osumnjiče neku osobu, prilikom hapšenja, pritvaranja, dok traje suđenje i podnošenje svih žalbi, sve do izricanja bilo koje kazne. Međunarodna zajednica je ustanovila standarde za pravično suđenje čija namena je definisanje i zaštita prava ljudi u svim fazama postupka. Konvencija polazi od ideje kooperativnog modela rada evropskog i nacionalnog prava, pri čemu se načelo supsidijariteta ogleda u prvenstvenoj primeni nacionalnog prava. Obaveza država je da obezbede nesmetano funkcionisanje sudskog sistema, pri čemu Konvencija predstavlja minimum zahteva tako da države ne smeju dati uži „katalog prava". Od pozitivnog zakonodavstva svake države se očekuje da obezbedi garanciju tog minimuma prava. Standardi ljudskih prava sačinjeni su tako da se mogu primeniti na sve pravne sisteme u svetu i tako uvažavaju veliku različitost koja postoji u pravnim postupcima pojedinih zemalja. Prikaz presude Assenov i drugi protiv Bugarske je takođe pokazao postojanje različitih rešenja kojima su se priklonila pojedina zakonodavstva, ali isto tako i spremnost zakonodavne vlasti da preispita postojeće zakonske odredbe, te izvrši izmene istih, u cilju otklanjanja onih koje negiraju ili umanjuju mogućnost ostvarivanja prava značajnih za svakog pojedinca nezavisno od nacionalne pripadnosti. Predmetna presuda čijom smo se analizom ovde bavili otvorila je mogućnost za poseban osvrt na jedno izuzetno značajno pitanje, a to je mogućnost ostvarivanja prava na podnošenje pojedinačne predstavke. Postojanje međunarodne institucije kao što je Savet Evrope čiji članovi mogu biti jedini potpisnici Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukazuje na izgradnju jednog sistema koji ima međunarodne pravne garancije. Jedina instanca gde se utvrđuje da li je došlo do povrede Konvencije je Evropski sud. Upravo zato je nesmetana mogućnost obraćanja tom Sudu kroz podnošenje predstavki od velikog značaja. Svaki oblik ometanja, kroz raznorazne vidove pritisaka, dovodi do povrede prava da se svaka osoba, nevladina organizacija ili grupe lica koje tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, predstavkom obrate Sudu. Svakome ko smatra da mu je povređeno bilo koje pravo garantovano Konvencijom, mora se omogućiti podnošenje predstavke. Zato ova presuda označava značajan korak u delotvornoj zaštiti ljudskih prava putem prava pojedinačne predstavke. Dakle, može se zaključiti da smo se kroz analizu ove presude dotakli vrlo značajnih pravnih pitanja, koja ma koliko često se pojavljivala pred Evropskim sudom, uvek otvaraju mogućnost sagledavanja izloženih problema sa nekog novog aspekta.
22
Mihelčić, Gabrijela, Loris Belanić und Maša Marochini Zrinski. „From the Case Sanofi Pasteur v. France to the Case Vavrička and Others v. Czech Republic – Vaccination and its Consequences“. Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske 15, Nr. 1 (08.07.2024): 81–117. http://dx.doi.org/10.32984/gapzh.15.1.4.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Autori u radu analiziraju utjecaj i ulogu načela razmjernosti i polja slobodne procjene država ugovornica u svjetlu obvezne imunizacije kao eventualnog ograničenja pojedinih konvencijskih prava sui generis. Konkretno, promatra se s obzirom na prava zaštićena člancima 6. i 8.(Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Polaznom točkom istraživanja označena je tvrdnja Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Sanofi Pasteur protiv Francuske o tomu da je „trebalo vagati između dva vida zaštićenog prava na pošteno suđenje – prava na pristup sudu i (načela) pravne sigurnosti i odrediti kojem dati prednost“. U tom svjetlu promatra se „moderiranje“ načela razmjernosti i polja procjene država ugovornica s obzirom na naznačene vidove prava na pošteno suđenje u građanskim stvarima i pruženu konvencijsku zaštitu. S druge strane, u predmetu Vavrička i drugi protiv Češke Republike uvođenje mjera obveznog cijepljenja djece promatra se u kontekstu članka 8. Konvencije i usmjerava na odgovor na pitanje o nužnosti i razmjernosti mjere odnosno ograničenja, također u kontekstu polja slobodne procjene, a kako bi se odgovorilo povrjeđuje li ili ne zaštićeno pravo. Naime, načelo razmjernosti pomaže postizanju „pravedne ravnoteže“, s jedne strane između sukobljenih konvencijskih prava (ili dva sukobljena vida pojedinačnog prava) te s druge između konvencijskih prava i općih ili javnih interesa. Stoga je primjena navedenog načela vidljiva i u spomenutim predmetima u kojima je Sud ispitivao „sukob“ dva vida prava na pošteno suđenje, prava na pristup sudu i pravne sigurnosti kao i „sukob“ prava na poštovanje privatnog života i zaštite zdravlja i prava drugih. Jedan od elemenata za ocjenu razmjernosti ograničenja jest „adekvatnost“ građanskopravnog sustava naknade štete koji je valjalo ispitati u nacionalnom pravu. Istražujući utjecaj i ulogu polja slobodne procjene, kao druge strane načela razmjernosti, u svjetlu zaključaka iz tih predmeta pokazuje se da širina njegove dopuštene granice varira i ovisi o različitim čimbenicima poput prirode konvencijskog prava o kojem je riječ, važnosti prava za pojedinca, širini i snazi miješanja te naravi cilja ograničenja.Nastavno na navedeno, jedno od relevantnih pitanja jest razlikuje li se primjena navedenih načela, razmjernosti i polja slobodne procjene u spomenutim predmetima. U kontekstu navedenih predmeta spomenut će se i najrecentnija odluka Europskog suda protiv Hrvatske (J.Č. protiv Hrvatske) u svjetlu prethodne odluke Ustavnog suda (U-III-7725/2014), a u kojoj je Europski sud ispitivao nacionalni okvir i postojeću sudsku praksu vezanu uz obvezno cijepljenje djece. Još jednu dimenziju istraživanju daje pregled različitih mogućnosti osiguranja rizika od posljedica cijepljenja, koje se kreću od osiguranja od odgovornosti za neispravan proizvod pa do osiguranja života i osiguranja od nezgode.
23
Kraljić, Suzana, und Katja Drnovšek. „Ombudsman za prava sportaša - primjer Slovenije“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 58, Nr. 1 (09.02.2021): 151–61. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2021.58.139.151.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Novi slovenski Zakon o sportu iz 2017. donio je novu pravnu instituciju, ombudsman za prava sportaša. Vlada Republike Slovenije 1. travnja 2018. imenovala je Rožlea Prezelja za prvog ombudsmana za prava sportaša u Sloveniji. Imenovan je za razdoblje od pet godina. Postupak je kod ombudsmana za prava sportaša neformalan, povjerljiv i besplatan. Njegove djelatnosti usmjerene su prije svega brizi za prava sportaša i sportskih djelatnika. Ombudsman za prava sportaša ne može donositi formalne i obvezujuće odluke, ali može davati preporuke, inicijative ili voditi medijaciju i pregovore.
24
Bežovan, Gojko, Danijel Baturina und Marko Horvat. „Evolucija i evaluacija stanja socijalnih prava beskućnika u Hrvatskoj“. Kriminologija & socijalna integracija 31, Nr. 1 (26.06.2023): 55–77. http://dx.doi.org/10.31299/ksi.31.1.3.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Beskućništvo postaje sve veći socijalni problem, a to se očituje rastućim brojem osoba u ovom statusu te posljedicama koje za sobom nosi takav socijalni status kao najekstremniji oblik neimaštine i socijalne isključenosti. U Hrvatskoj je status beskućnika „priznat“ i reguliran tek 2011. godine Zakonom o socijalnoj skrbi. Rad polazi od prava na pristojno stanovanje kao temeljnog ljudskog prava, analizira evoluciju i trenutno stanje socijalnih prava beskućnika, počevši od 90-ih do novijih zakonskih dokumenata i politika, te kritički analizira i interpretira rezultate ranijih istraživanja koja se tiču socijalnih prava, statusa i položaja beskućnika. Zaključuje se da su socijalna prava beskućnika manjkavo definirana te je briga o beskućnicima rezidualni dio socijalnih skrbi. Naglašava se i veća potreba za podrškom u ostvarenju postojećih socijalnih prava beskućnika te se daju određene preporuke kako unaprijediti socijalna prava i u nekim aspektima inovirati, imajući u vidu međunarodni, nacionalni zakonodavni okvir politika.
25
Kubiček, Andrej. „Prikaz Godišnjaka “Zaštita ljudskih prava, Od detinjstva do prava na dostojanstvenu starost − Ljudska prava i institucije”“. Zbornik instituta za kriminološka i sociološka istraživanja XLI, Nr. 2/3 (23.12.2022): 155–56. http://dx.doi.org/10.47152/ziksi2022311.
Der volle Inhalt der Quelle
26
Đorđević, Mila. „Ograničenje slobode medija pravom na čast i ugled javnih funkcionera“. Eudaimonia, Nr. 3/2019 (09.04.2021): 125–36. http://dx.doi.org/10.51204/ivrs_19307a.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Sloboda medija ima vitalan značaj za demokratsko društvo, a njena ograničenja moraju biti propisana zakonom, neophodna i ustanovljena radi ostvarivanja određenog legitimnog interesa. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10, stav 2 propisuje da je jedan od tih interesa pravo na čast i ugled i druga prava pojdinca. Pravo javnih funkcionera na ugled i čast suženo je u odnosu na lica koja se ne bave poslovima od javnog interesa. Ta prava nisu na autonoman način garantovana Evropskom konvencijom, ali zahvaljujući ekstenzivnom tumačenju prava na privatnost iz člana 8 Konvencije Evropski sud priznaje zaštitu tih prava.
27
Džinić, Marija. „Odnos osobnih prava vjernika u Crkvi i temeljnih ljudskih prava“. Obnovljeni život 75, Nr. 2 (11.06.2020): 166–78. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.2.2.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Klasifikacija osobnih prava vjernika u Crkvi jedna je od većih novina Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine. Veliki utjecaj na pokretanje toga pitanja imao je, u prvom redu, Drugi vatikanski koncil. Iščitavajući dokumente Koncila, jasno se očituje zahtjev za uvažavanjem ne samo obveza, nego i prava vjernika u Katoličkoj crkvi. Ništa manje doprinosa nije ostavila ni Opća deklaracija o ljudskim pravima, dokument koji u svoj centar stavlja ljudsko dostojanstvo, na koje poziva i nauk Crkve. Analizirajući odnos osobnih prava vjernika u Crkvi te ljudskih prava općenito, autorica pokušava ukazati na međusobne sličnosti i različitosti tih dvaju sustava.
28
Fatic, Aleksandar, und Aleksandra Bulatovic. „PORODICA KAO KATEGORIJA KOLEKTIVNIH POLITIČKIH PRAVA“. Srpska politička misao 77, Nr. 3/2022 (27.09.2022): 93–117. http://dx.doi.org/10.22182/spm.7732022.5.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Pitanja o ljudskim pravima se danas diskutuju pre svega u kontekstu individualnih prava, kao suprotstavljenih kolektivnim interesima. U skladu sa dugom liberalnom političkom tradicijom, ljudska prava se uglavnom sagledavaju kao suštinski protivna kolektivnim pravima, koja mogu ograničiti slobodu pojedinca da pravi izbore koji bi mogli ugroziti relevantne kolektivne interese. U ovom tekstu se ljudska prava sagledavaju kao izvedena socijalna prava. Kao što priroda i identitet zajednice kojoj pojedinac pripada bitno određuju identitet tog pojedinca (Agambenov pojam „Socialitas”, ili „društvenosti”), individualna prava nemaju puno značenje van konteksta vrednosti, prava i interesa zajednice. Opisani kontekst tek omogućava postojanje autentičnog i čvrstog pojma nacionalnog interesa. Po definiciji, nacionalni interesi su povezani sa kolektivnim pravima i vizijama zajednice; oni nikad ne počivaju na pogledima i stavovima individualnog, izolovanog pojedinca. Jedno od ključnih kolektivnih prava, i u isto vreme kolektivnih interesa, koje konstituiše nacionalni interes je skup prava porodice. U ovom tekstu se argumentiše da odgovarajuća zaštita porodice i porodičnih prava baca senku na samu pretpostavku o moralnosti i političkoj legitimnosti različitih savremenih ideologija, uključujući i feminističku ideologiju, koje sugerišu da, umesto da se štite prava i interesi porodice kao primarni nacionalni interes, država treba da štiti pojedince od porodice. Ideologije koje porodicu predstavljaju kao toksičnu, kao izvor pretnje individualnoj dobrobiti, u stvari su antisocijalne, totalitarne ideologije. Najveći broj argumenata koje takve ideologije iznose protiv porodice u stvari se sa jednakom snagom mogu primeniti protiv socijalnosti bilo kog tipa. Stoga u ovom tekstu argumentujemo da se Agambenov „moralni imperativ” da svaki pojedinac doprinosi, na načine koji su mu na raspolaganju, socijalnosti njegovog društva, odnosi na odgovarajuće razumevanje porodice i treba da se shvati kao sama osnova anti-totalitarnog mišljenja.
29
Paić, Ante. „Pravni položaj izlučnih vjerovnika u predstečajnom i stečajnom postupku“. Elektronički zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku 15, Nr. 3-4 (22.12.2021): 109–30. http://dx.doi.org/10.51650/ezrvs.15.3-4.9.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U ovom radu se daje prikaz izlučnih prava i pravnog položaja izlučnih vjerovnika u predstečajnom i stečajnom postupku. U radu je posebna pozornost posvećena razmatranju predmeta izlučnog prava i pravnoj osnovi za izlučenje predmeta iz stečajne mase, a također se raspravlja i o tome što je bitno za ostvarenje izlučnog prava, o naknadi za izlučna prava i o pravnom položaju izlučnih vjerovnika u slučaju prodaje imovine dužnika kao cjeline.
30
Cvetković, Aleksandar. „Evropsko pravo ljudskih prava: promene koncepta suverenosti“. Eudaimonia, Nr. 3/2019 (09.04.2021): 5–25. http://dx.doi.org/10.51204/ivrs_19301a.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Na prostoru Evrope uspostavljen je sigurno najefikasniji sistem zaštite ljudskih prava, i to u okviru Saveta Evrope, koji počiva na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, o čijoj se primeni stara Evropski sud za ljudska prava. U svojoj dugoj, šezdesetogodišnjoj istoriji, ovaj sistem zaštite je uspeo da stekne visok nivo autoriteta. Međutim, tako velika nadležnost Suda je prilično neuobičajena u međunarodnim okvirima i često se postavlja pitanje odnosa domaćeg i prava koje je nastalo pre svega u praksi suda. Ceo sistem ima specifičnu pravnu prirodu. Osim toga, mnogi ističu da taj sistem urušava tradicionalni koncept suverenosti. Čini se, međutim, da je problem pogrešno postavljen. Naime, Evropski sud za ljudska prava ne „uzima“ suverenost državama već je međunarodna saradnja država u oblasti ljudskih prava njihova obaveza, koja ni na koji način ne dira u druga ovlašćenja država. Prihvatanje odluka i priznavanje autoriteta Suda stvar je konvencije i države svoju nadležnost samoograničavaju u oblasti ljudskih prava upravo radi njihovog potpunog razvoja. Briga o razvoju ljudskih prava je obaveza koja se ne može izbeći pozivanjem na suverenost jer u suprotnom do njihovog razvoja ne bi ni došlo.
31
Kuzelj, Valentino, und Antonija Petričušić. „Neprihvatljivost artificijelnog izdvajanja socijalnih jamstava iz općeg koncepta ljudskih prava“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 59, Nr. 4 (19.12.2022): 747–69. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2022.59.146.747.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U suvremenosti je neprihvatljivo pojednostavljeno lockeovsko shvaćanje ljudskih prava kao isključivo klasičnih liberalnih (građanskih i političkih) tzv. negativnih prava i sloboda. Naime, potrebno je osvijestiti kako obje (uvelike artificijelno razdvojene) kategorije ljudskih prava (građanska i politička te ekonomska i socijalna) imaju svoje porijeklo u istoj normativnoj osnovi: nepovredivom dostojanstvu i jamstvu autonomije ljudske osobe. Stoga tek njihovo integralno shvaćanje i ostvarenje može zajamčiti neometan razvoj i afirmaciju čovjekova dostojanstva u suvremenoj ustavnoj državi. Stoga je u hrvatskom i europskom kontekstu potrebno odbaciti isključivu posvećenost američkog Ustava i sudske prakse idealu negativnih sloboda te se zagledati u praksu indijskog Vrhovnog suda koji, nadilazeći tekstualna ograničenja pri interpretaciji socioekonomskih jamstava sadržanih u Ustavu Indije, pronalazi dublji smisao i organsku isprepletenost temeljnih (građanskih i političkih) prava i usmjeravajućih načela državne politike (socioekonomskih jamstava). Inspirirajući se indijskim iskustvom, ali na snažnijem ustavnom temelju (Ustav Republike Hrvatske ne dvoji o karakteru socijalnih i ekonomskih prava kao punokrvnih ljudskih prava) Ustavni sud Republike Hrvatske može osnažiti vlastitu jurisprudenciju socijalnih prava te pridonijeti izgradnji suvereniteta hrvatskoga Ustava.
32
Golubović, Dragan V., und Milena S. Galetin. „PREGLED PRAKSE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA OD ZNAČAJA ZA OBRADU PODATAKA O LIČNOSTI PUTEM VIDEO-NADZORA“. Strani pravni život 68, Nr. 1 (07.04.2024): 61–81. http://dx.doi.org/10.56461/spz_24104kj.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Ubrzani razvoj novih tehnologija, uključujući i veštačku inteligenciju, koje se koriste u cilju obrade podataka o ličnosti predstavlja sve veći izazov za zakonodavca kada je reč o zaštiti prava na privatnost zajemčenog čl. 8, st. 1 Evropske konvencije, ali i čl. 42 Ustava Republike Srbije kojim se explicite jemči pravo na zaštitu podataka o ličnosti. S tim u vezi, standardi uspostavljeni odlukama Evropskog suda za ljudska prava u tumačenju obima i sadržine prava na privatnost i drugih prava i sloboda zajemčenih Konvencijom sastavni su deo unutrašnjeg pravnog poretka Republike Srbije. Ovi su standardi od posebnog značaja, imajuću u vidu da obrada podataka o ličnosti putem video-nadzora u našem pravu nije izričito uređena.
U radu je predstavljena praksa Evropskog suda za ljudska prava koja obuhvata ključna pitanja od značaja za obradu podataka o ličnosti putem video-nadzora, u svetlu standarda koje Sud primenjuje za ocenu legitimnog ograničenja prava na privatnost i drugih relativnih prava, uključujući i nedavnu presudu u kojoj se Sud prvi put izjašnjavao o obradi podataka o ličnosti putem video-nadzora sa opcijom prepoznavanja lica.
33
Miloš, Matija, und Iva Parenta. „Priznanje i vrednovanje kriza jezikom ljudskih prava“. Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske 15, Nr. 1 (08.07.2024): 145–75. http://dx.doi.org/10.32984/gapzh.15.1.6.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Ljudska prava i krize redovito se razmatra kao tvorevine u stanju međusobne napetosti. Krize izazivaju ljudska prava, a ljudska prava trebaju pružiti granice u reakciji na krizu i u konačnici ih treba izbaviti iz dugotrajnih ili potencijalno trajnih kriznih stanja. Svrha je ovog rada pružiti nešto drukčije viđenje odnosa između krize i temeljnih prava. Njime se temeljna prava istražuju kao sredstva normativnog konstruiranja kriza, čime se pokazuje kako su ona upletena u postojanje kriza, i to ne samo svojom odsutnošću ili barem potisnutom prisutnošću. Izazov reguliranja umjetne inteligencije pogodan je za propitivanje takva pothvata utoliko što nas podsjeća na to da kriza ne može postojati ako joj se ne prida adekvatno normativno značenje. U tom se smislu u ovom radu razlikuju dvije uloge temeljnih prava naspram kriza, one omeđivanja prostora i dijeljenja uloga, te se pokazuje kako se nastojanja uređenja umjetne inteligencije prema njima odnose. Tvoreći pokušaj odgovora na krizu uređenjem rizika, ta nastojanja tvore tek prividni odmak od diskursa temeljnih prava, otvarajući zapravo nove prostore da se upravo s pomoću njih konstruiraju drukčija viđenja krize.
34
Jurić, Alena. „GRAĐANSKOPRAVNI ASPEKT ZAŠTITE PRAVA NA SLOBODU IZRAžAVANJA“. Zbornik radova „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse“, Nr. 21 (09.07.2024): 7–21. http://dx.doi.org/10.47960/2744-2918.21.2024.7.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Sažetak: U radu se određuje sadržaj i postojeće granice prava na slobodu izražavanja, kao aspekta prava na duhovnu slobodu, kroz analizu teorije, prakse te složenog normativnog okvira u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, iznose se ključna stajališta recentne prakse Europskog suda za ljudska prava, kao i prakse domaćih sudova. Predlažu se de lege ferenda izmjene postojećih propisa te se ukazuje na potrebu da se medijsku i informacijsku pismenost integrira u obrazovne curriculume (kroz pilot programe, edukaciju za nastavnike, didaktička sredstva i udžbenike za obrazovanje u oblasti medijske i informacijske pismenosti). Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine sa svojim pravnim standardom o svestranoj zaštiti prava koje sadrži i preuzete obveze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ukazuju na to da su vrijednosti Europske unije svojevrstan kohezijski resurs za povezivanje rascjepkanog i neusklađenog bosanskohercegovačkog normativnog okvira zaštite prava na slobodu izražavanja jer predstavljaju, između ostalog, pretpostavke za punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji. Ključne riječi: pravo na slobodu izražavanja, medijske slobode, građanskopravna zaštita, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
35
Kavazović, Husein. „Stanarsko pravo u djelima muslimanskih pravnika“. Anali Gazi Husrev-Begove biblioteke 29, Nr. 43 (31.12.2022): 5–34. http://dx.doi.org/10.51719/25663267.2022.29.43.5.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U radu se analizira stanarsko pravo kao poseban institut šerijatskog imovinskog prava i način na koji su uređeni stambeni odnosi u šerijatskom pravu. Također, u radu se ukazuje na kompleksnost obaveznih odnosa stanarskog prava, u koje stupaju vlasnik stambenog prostora i nosilac stanarskog prava kao korisnik prostora za stanovanje. S obzirom na osnovu na kojoj se temelji stanarsko pravo, ono može biti uspostavljeno na stambenom prostoru na duži ili kraći period trajanja. Cilj rada je da nam približi principe i propise na kojima se zasniva stanarsko pravo u šerijatskom pravu, te na koji su način šerijatski pravnici izvlačili naučno-pravne zaključke o pitanju stanarskog prava, pretvarajući ih u odredbe obaveznog prava.
36
Jovanović-Tomić, Mirjana. „Zaštita izbornog prava“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 72, Nr. 8-9 (2000): 363–66. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0010363j.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
<zaključak> Na osnovu rečenog, možemo konstatovati da je značaj pravne zaštite izbornog prava velik. Razlozi za što potpuniju zaštitu izbornog prava su u činjenici obezbedenja da stvarna volja birača dode do izražaja, da se obezbedi slobodno opredeljivanje birača, da se birači zaštite od pritisaka i uticaja i raznih zloupotreba i mahinacija.
37
Kubinjec, Janko. „Principi evropskog prava“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 73, Nr. 9-10 (2001): 271–82. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0106271k.
Der volle Inhalt der Quelle
38
Warat, Luis Alberto, und Gustavo Perez Cabriada. „Čisti strip prava“. Revus, Nr. 8 (01.09.2008): 109–29. http://dx.doi.org/10.4000/revus.699.
Der volle Inhalt der Quelle
39
Jouanjan, Olivier. „Demokratska vladavina prava“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 56, Nr. 1 (26.02.2019): 87–106. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2019.56.131.87.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
In Europe, democracy has a bright future. Not one democratic mechanism, however direct, cannot guarantee direct democracy. Therefore, the theory of populism by theoretician Carl Schmitt is analyzed « thoughts on Schmitt against Schmitt : Ernst-Wolfgang Böckenförde“. Furthermore, the democratic myth is discussed and its ideology. The state of rule of law of modern democracy and the two faces of modern democracy are analyzed. The need to participate in civil society in administrative control is stressed. The relation of the tension between democracy and rule of law is observed. The need to consider the concept of considering modern democracy in relation to the idea of rule of law, democracies under conditions of modern politics on the basis of which Böckenförde, referring to Hegel, calls the problem „division “are emphasized. It is precisely from this problem that Böckenförde shows that modern democracy can only be representative. Representation is a fundamental principle of the rule of law while representation means a system of formation necessary for expressing the political will of the people. Every formation of the collective process means the introduction of standards of procedure, significant guarantees and formal conditions of this process.
40
Simić, Dejan. „Etika tranzicionog prava“. Vojno delo 70, Nr. 4 (2018): 91–99. http://dx.doi.org/10.5937/vojdelo1807091s.
Der volle Inhalt der Quelle
41
Davidović, Milan. „ZLOUPOTREBA PRAVA NA POJEDINAČNU PREDSTAVKU EVROPSKOM SUDU ZA LjUDSKA PRAVA“. Glasnik prava X, Nr. 1 (2022): 41–69. http://dx.doi.org/10.46793/gp.1001.041d.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
In this paper the author deals with the abuses of the proceeding rights to an individual application before European Court of Human Rights. Analysing the Court decisions, the author becomes to a definition of the proceeding abuses in the European Court of Human Rights. In this paper the author detailed studied the criteria of the Court which are constitutive for the abuses in the cases.
42
Todorović, Luka. „Marina Janjić-Komar i Mirjana Obretković: "Prava deteta - prava čoveka"“. Stanovnistvo 35, Nr. 1-2 (23.12.2023): 132–36. http://dx.doi.org/10.59954/stnv.584.
Der volle Inhalt der Quelle
43
Xingyu, Chen. „Historical formation of Karl Marx’s thought of state governance“. OOO "Zhurnal "Voprosy Istorii" 2023, Nr. 1-2 (01.01.2023): 196–203. http://dx.doi.org/10.31166/voprosyistorii202301statyi44.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
K. Marx's thought of national governance is an important part of Marxist theory and the ideological source and theoretical basis of Socialism. This study attempts to restore the overall picture of the formation of Marx's national governance thought in history, deeply and carefully discuss the theoretical basis, practical basis and historical origin of Marx's national governance thought.
44
Caillosse, Jacques. „Reflections on the evolution of public service in French law“. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 54, Nr. 1 (23.02.2017): 55–76. http://dx.doi.org/10.31141/zrpfs.2017.54.123.055.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
1.- Ovo izlaganje sadrži (kratki) prikaz ažuriranog stanja klasičnog pitanja: razvoja francuskog prava javne službe. Kroz ovu temu ćemo propitivati promjene koje su utjecale i nastavljaju utjecati na upravno pravo. Ne samo da se upravno pravo može svesti na pravo javne službe, već i, kao što iskustvo pokazuje, promjene koje doživljava javna služba – njezin koncept i pravni režim – imaju veliki utjecaj na sveobuhvatni sustav odnosa koje uprava ima sa „svojim“ pravom. U prilog toj tezi, ponudit ćemo dvostruku demonstraciju. 2.- Prva predstavlja razmišljanje (nužno kratko) o mjestu koje zauzima javna služba u povijesnom razvoju onoga što se u Francuskoj zove „upravno pravo“. Javna služba se, zapravo, uvijek uzimala u samom kretanju tog upravnog prava (Prvi dio). U toj priči, možemo razlikovati tri velike faze (vrlo neujednačene važnosti). Nakon što je javna služba odlučno pridonijela izgradnji upravnog prava kao posebnog pravnog područja, tj. izvan područja općeg prava (1.-A), doživjet će dugo turbulentno razdoblje koje odgovara onome što doktrina uglavnom zove „krizom“ upravnog prava (1.-B). No, možda smo u posljednje vrijeme svjedoci određene stabilizacije javne službe i prava javnog djelovanja. (1.-3). 3.- Nakon izlaganja promjena u javnoj službi u dugoj upravnoj povijesti, posvetit ćemo se uočavanju preobrazbi francuskog koncepta javne službe koje su u tijeku (Drugi dio). Pravni identitet francuskog koncepta javne službe doživljava značajne preobrazbe pod naročitim utjecajem tri velike pojave: prvo, susret između prava javne službe i prava tržišnog natjecanja (2.-A), drugo, nastanak novih interakcija između javne službe/javnih službi i teritorija (2.-B) i konačno, uključivanje prava javne službe u suvremene rasprave o sekularnosti (2.-C).
45
Vrbljanac, Danijela. „Pravo mjerodavno za povrede prava osobnosti u novom ZMPP-u“. Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske 10, Nr. 1 (18.07.2019): 409–23. http://dx.doi.org/10.32984/gapzh.10.1.17.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Uredba Rim II) sadržava pravila o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze i jedan je od najvažnijih izvora europskoga međunarodnog privatnog prava. Zbog nemogućnosti pronalaska kompromisa u vezi s odgovarajućom poveznicom za povrede prava osobnosti u zakonodavnom postupku donošenja Uredbe Rim II europski zakonodavac odlučio je isključiti povrede prava osobnosti iz polja primjene Uredbe Rim II. Budući da to pitanje nije uređeno relevantnim izvorom europskoga međunarodnog privatnog prava, sudovi svake države članice EU-a primjenjuju nacionalna kolizijska pravila. U Republici Hrvatskoj krajem 2017. godine donesen je novi Zakon o međunarodnom privatnom pravu koji je na snagu stupio u siječnju 2019. godine. Hrvatski je zakonodavac u novom Zakonu odlučio proširiti primjenu Uredbe Rim II i na ona pitanja koja su isključena iz njezina polja primjene, što za posljedicu ima činjenicu da će se na hrvatskim sudovima pravo mjerodavno za povrede prava osobnosti određivati prema općoj odredbi Uredbe Rim II koja se temelji na poveznici mjesta nastanka izravne štete. Iz navedenoga razvidan je utjecaj europskoga prava na hrvatsko međunarodno privatno pravo, ne samo u slučajevima koji ulaze u polje primjene izvora europskoga međunarodnog privatnog prava nego i u slučajevima koji samim tim izvorima nisu pokriveni. Cilj je ovoga rada ispitati je li pristup prihvaćen u novom Zakonu o međunarodnom privatnom pravu najbolji izbor za slučajeve povrede prava osobnosti, posebice imajući u vidu polemike koje su se vodile oko adekvatnosti poveznice mjesta nastanka štete za predmete povrede prava osobnosti tijekom zakonodavnog postupka donošenja Uredbe Rim II.
46
Ćorić, Dragana. „Pravo u vremenu i vreme u pravu“. Glasnik Advokatske komore Vojvodine 77, Nr. 10 (2005): 443–51. http://dx.doi.org/10.5937/gakv0509443c.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Rad predstavlja samo uvodno razmatranje povezanosti vremena i prava, i to najopštiju dimenziju njihovog međusobnog odnosa. Posmatra se sa dva aspekta spolja, vidljivo je razlikovanje pozitivnog i istorijskog prava, dok institut rokova zaokuplja pažnju teoretičara, kao unutrašnji aspekt odnosa vremena i prava.
47
Rittossa, Dalida. „Ustavnopravna zaštita prava osoba s duševnim smetnjama“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 38, Nr. 3 (2017): 1057–96. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.38.3.6.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U zadnjih nekoliko godina u stručnoj i široj javnosti mogu se čuti učestale rasprave u kojima se upozorava na prava i položaj osoba s duševnim smetnjama. Jedan od razloga koji su potaknuli zanimljive dijaloge zasigurno je i stupanje na snagu novoga Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama početkom 2015. godine. Zakonodavne akcije rezultirale su učvršćivanjem prava i posebnog položaja psihijatrijskih pacijenata na zakonodavnoj razini, no ostalo je otvoreno pitanje, priznaju li se uistinu prava i slobode ove posebne kategorije građana i u praksi. Budući da je ustavnopravna zaštita krunska zaštita sloboda i prava svih građana, istražena je cjelokupna sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u razdoblju od 1992. do 1. studenog 2017. godine. Prikupljen je uzorak od 31 odluke i rješenja u kojima je sud raspravljao o ustavnosti ograničenja priznatih prava osoba s duševnim smetnjama. Detaljnom analizom ovog uzorka izdvojeni su ustavnopravni standardi o zaštiti prava građana s psihičkim problemima i uspoređeni s već odavno prihvaćenim ustavnopravnim rješenjima u judikaturi Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda SAD-a. U završnim razmatranjima predlažu se smjernice za poboljšanje ustavnopravne zaštite osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj u kontekstu poticanja sudskog aktivizma.
48
Radolović, Aldo, und Duška Šarin. „Neke aktualne građanskopravne dimenzije kaznenog prava i kaznenog sudovanja“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 37, Nr. 1 (2016): 103–23. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.37.1.4.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Ovaj rad tematizira odnos građanskog i kaznenog prava u okvirima kaznenog prava i kaznenog sudovanja.Temeljni je zaključak da je između ovih dijelova prava potrebna veća sinergija jer se bez toga mnoga kaznena djela (napose ona iz zone gospodarskoga kriminala) uopće ne mogu razumjeti, a pogotovo se bez toga ne mogu presuđivati adhezijski civilni zahtjevi koji se postavljaju u okvirima kaznenoga postupka. Isto je tako nužno pravno jače, nomotehnički ispravnije i modernom civilu sukladnije regulirati odgovornost države za štetu uslijed nezakonitih lišavanja slobode. Tu je na ispitu i test države (sudova također) koliko su spremni priznati vlastite pogreške počinjene u suđenju. Rad u svom zaključnom dijelu pledira na stvaranje „sudskog prava“ kao novog po- jma koji bi na prikladan način objedinio nužne točke međusobnog prožimanja građanskog i kaznenog prava. Autori rada povezuju i pitanja međusobne uvje- tovanosti građanskog i kaznenog prava s ustavnim pravom i ustavnosudskim postupkom jer bez toga nijedan potpuni zaključak pravno nije moguć.
49
Roksandić Vidlička, Sunčana, und Stjepan Šikoronja. „Pravna zaštita starijih osoba, osobito s duševnim smetnjama, iz hrvatske perspektive“. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 38, Nr. 3 (2017): 1101–29. http://dx.doi.org/10.30925/zpfsr.38.3.7.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
U radu autori ukazuju na nelogičnosti koje vladaju u području međunarodno priznatih ljudskih prava. Rad se temelji na tvrdnji kako sve ranjivije skupine, kao što su starije osobe, djeca i osobe s invaliditetom, zahtijevaju od društva povećanu zaštitu njihovih prava i interesa, uz uvažavanje dodatnih razlika unutar tih samih skupina. Zaštitu su do sada, pod okriljem Ujedinjenih naroda dobili djeca i osobe s invaliditetom. Autori stoga u radu analiziraju postoji li, iz perspektive Republike Hrvatske, potreba za podržavanjem izrade i donošenja Konvencije za zaštitu prava starijih osoba pod okriljem Ujedinjenih naroda. Nastavno je prikazano trenutno stanje regulacije posebnih prava starijih osoba na međunarodnoj, europskoj i nacionalnoj razini. Autori se ujedno i osvrću na relevantne presude Europskog suda za ljudska prava u izlaganju glavnih problema s kojima se susreću starije osobe, a pogotovo one s duševnim smetnjama, u Republici Hrvatskoj. Na temelju analize postojećeg stanja predlažu koja bi prava, potencijalno, Konvencija UN-a o pravima starijih osoba mogla, odnosno trebala sadržavati.
50
Šljivo – Grbo, Amila. „Media and Children’s Rights“. In medias res 12, Nr. 23 (25.09.2023): 3923–34. http://dx.doi.org/10.46640/imr.12.23.10.
Der volle Inhalt der QuelleAnnotation:
Od vremena kada je svijet označen kao ‘globalno selo’, a mediji kao sukreatori društvenog razvoja, vodi se vrlo izražena javna borba za čovjeka i zaštitu njegovih prava koja su proteklih stoljeća osvajana. Uporedo s ekspanzijom nauke i tehnologije razvijale su se i nove mogućnosti da se normama zaštite ljudska prava ili ograniči ili ukine diskriminacija. U tom smislu mediji koji su slobodni postajali su sve snažniji i važni sukreatori humanizacije ljudskog ponašanja. Dokumenti čija je svrha i bit zaštita ljudskih prava, postupno su se ispisivali, posebno nakon tragičnih iskustava iz svjetskih ratova. Dvadeseto stoljeće iznjedrilo je potrebu za slobodom i jednakošću, ali se u tom vremenu nije ukinula diskriminacija, posebno djece, niti se u cjelosti humanizirao odnos medija prema tom pitanju. U ovom radu stoga se raspravlja o važnosti medija u afirmaciji prava djeteta i posebno o potrebi senzibiliziranja i društva i medija za zaštitu i afirmaciju ljudskih prava i u tom sklopu i prava djeteta.