Auswahl der wissenschaftlichen Literatur zum Thema „Sara kulturhus“

Menadžerski stil vođenja i odlučivanja uz proaktivnu organizacijsku kulturu, za šumarstvo u tranzicijskim zemljama, može biti ključna karika u procesu unapređenja poslovanja šumarskog poduzeća. U teoriji i praksi postoji više stilova vođenja, od autokratskog do demokratskog, a brojna su istraživanja dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između stila rukovođenja i unapređenja poslovanja. U šumarstvu, međutim, nitko do sada nije ciljano vrednovao stil rukovođenja šumarskog poduzeća, te isti stavio u odnos s pokazateljima kulturološke komponente tvrtke i mentalnim opterećenjem zaposlenika. Kroz studiju slučaja, u radu se analizira mišljenje zaposlenika šumarske tvrtke vezano za (a) postojeći i poželjni stil rukovođenja te (b) povezanost stila rukovođenja s udjelom pojedinih kulturnih tipova i vrijednosti pokazatelja o odnosu radnog napora–nagrade (ERI pokazatelja). Opći nalazi ističu autokratski stil (74 %) kao prevladavajući način rukovođenja u šumarskom poduzeću, dok je kao poželjni način rukovođenja istaknut demokratski stil (87 %). Učestalost odgovora ispitanika pokazala je da 62 % zaposlenika nije nikad ili je rijetko dobilo priznanje i nagradu za rad, a na potpuni izostanak ulaganja u obrazovanje ljudskih resursa ukazalo je njih 56 %. Analiza povezanosti rukovodeće (upravljačke) sastavnice pokazuje da hijerarhijsku poslovnu kulturu tvrtke prati izražen autokratski stil rukovođenja koji pozitivno korelira sa ERI pokazateljem, tj. slijedi ga povećano mentalno opterećenje zaposlenika. Isticanje demokratskog stila rukovođenja u poduzeću pozitivno korelira s grupnom poslovnom kulturom, na što se veže i niža razina opterećenja tj. nezadovoljstva ispitanika unutar strukturnih jedinica. Neuravnoteženi fokus postojeće kulture, uz formalno-direktivan stil rukovođenja i izostanak sustava nagrađivanja rezultira izraženim otporom prema neophodnim promjenama i potrebnim unapređenjem upravljačke prakse šumarskog poduzeća. Smjernice za unapređenje zatečenog stanja navedene su u okviru rasprave i zaključaka rada.

Izvor – špilja Ričina nalazi se na širem području zaseoka Vrilo u blizini Tomislavgrada. Dio je većega kompleksa, točnije riječ je o tri špiljska ulaza međusobno povezana špiljskim kanalima koji su nastali korozivnim djelovanjem snažnoga podzemnog toka. Za vrijeme viših vodostaja akumulacijskoga jezera kompleks, ali i područje uokolo je potopljeno. Špiljski kompleks je već prije speleološki dokumentiran, a prilikom jednoga posjeta speleolozi su ispred špilje uočili ostatke kremenoga oruđa. Pronalazak je potaknuo arheološka istraživanja prilikom kojih je, ispred ulaza u pećinu, pronađeno mjesto izrade litičkih predmeta. Tanki kulturni sloj i prostorna dispozicija nalaza asocira na sekundarni položaj nalaza, ali geomorfološke karakteristike terena pokazuju da je, ipak, riječ o izvornoj zoni litičke obrade. Postojanje gotovo svih faza lanca operacija (nedostaje jedino faza prikupljanja sirovine) ukazuje kako se cjelokupni proces obrade odvijao na ovome mjestu. Iako kronološke analize za sada nisu moguće, tipološke i tehnološke karakteristike, uz pojavu obrađenih sječiva, grebala i pločica s hrptom, sasvim jasno ukazuju na epigravetijensku kulturu. Time nalazište na izvoru Ričine postaje prvo paleolitičko nalazište na prostoru zapadne Hercegovine

Prevođenje književnih dela koja se mogu sama po sebi posmatrati kao prevod predstavlja jedan od velikih izazova sa kojima se prevodioci susreću. Ovde se prvenstveno misli na multikulturalne tekstove, nastale u dve kulture i na dva jezika paralelno. Multikulturalnom književnošću se smatraju ostvarenja pisaca imigranata, ali i kolonizovanih starosedelaca, koji predstavljaju etničke manjine u okviru dominantnog društva. Multikulturalni pisci najčešće pišu na dominantnom jeziku, ali u svoja dela uključuju i reči, fraze, pa i čitave rečenice napisane na maternjem jeziku kako bi iskazali jedinstven kulturni sadržaj. Ovakve enkodirane poruke predstavljaju izazov za čitaoce, ali i prevodioce koji moraju taj sadržaj da prenesu na druge jezike. Problemi ove vrste prisutni su gotovo u svim delima indijanske književnosti. Luiz Erdrič, u romanu Devojčica sa Ostrva duhova koji piše na engleskom, oslikava kulturu, običaje i verovanja svog naroda, koristeći reči i izraze iz jezika Odžibve. Ovaj rad se bavi analizom prevoda ovog romana sa engleskog jezika na srpski Aleksandre Grubor. Posebna pažnja je posvećena strategijama koje prevoditeljka koristi kako bi prevela reči iz jezika plemena Odžibve, kao i reči iz engleskog jezika obojene kulturnim nasleđem plemena Odžibve.

U radu se prikazuje izuzetan životopis župnika don Ante Adžije (1880.- 1944.), najznačajnije i najistaknutije osobe 20. st. u Starigradu-Paklenici, koji je nepravedno i neopravdano zapostavljen u sagledavanju pastoralnog, humanitarnog, kulturološkog, socijalno-ekonomskog, prosvjetiteljskog i drugih djelovanja u župi u razdoblju između dva svjetska rata. Njegovom zaslugom selo iz prve polovice 20. st. postalo je najrazvijenija turistička općina na potezu od Karlobaga do Zadra. Svrha ovoga rada je senzibilizirati svijest o takvim pojedincima, velikanima, koji su svojim radom zadužili svoj narod i kulturu kojoj pripadaju. Rad se sastoji od tri dijela. U prvom se govori o životnom putu, podrijetlu, školovanju i svećeničkoj djelatnosti do premještanja u župu Starigrad-Paklenica 1923. U drugom dijelu govori se o radu u novoj župi na vjerskom, kulturno- povijesnom, prosvjetiteljskom, zdravstvenom, planinarsko-turističkom i gospodarskom planu kako bi joj u "najpustijem kraju Zadarske nadbiskupije" postavio temelje za svekoliki napredak. Na tim zasadama StarigradPaklenica razvio se u modernu turističku općinu. U povijesnom kontekstu Prve Jugoslavije u otežalim društveno-političkim i ekonomskim prilikama, koje su se odrazile i u pasivnim krajevima Podgorja, don Ante Adžija nije gubio vjeru u ostvarenje svojih mesijanskih ciljeva. Volio je svoj narod, svoje Starogradce i kao Božji poslanik koristio sve prilike i mogućnosti da im pridonese boljitak. Radi toga je razvijao suradnju s uglednim ličnostima iz društveno-političkog, gospodarskog i kulturnog kruga Primorske i Savske banovine (od Rijeke do Splita i Zagreba), uglednih znanstvenika, znanstvenika-planinara iz Hrvatske i inozemstva. Poseban osvrt u radu je na njegovu istraživanju kulturno-povijesne baštine, prikupljanju arheološke građe (antičke i starohrvatskih sakralnih spomenika), utemeljenju muzeja u župnoj kući, obnovi i uređenju sačuvanih sakralnih objekata. Kao suradnik Muzeja hrvatskih spomenika i član Starinarskog muzejskog društva u Kninu, sudjelovao je 1941. u spašavanju starohrvatske baštine s područja sjeverne Dalmacije. U trećem dijelu umjesto zaključka, govori se da ga ni okolnosti Drugog svjetskog rata nisu omele, premda je slutio smrt već 1941., da nesebično radi za svoju župu i župljane i da kao Spasitelj spašava čovjeka, svoj narod i njegovu baštinu, sve do svoje mučeničke smrti 1944. Ovaj rad baziran je na zapisnicima Podružnice HPD "Paklenica,"pod nazivom Starigrad pod Velebitom iz Arhiva muzeja Samobor, člancima iz časopisa "Hrvatski planinar" iz Arhiva HPS-a Zagreb (od 1923. do 1940.), novinskim člancima i obiteljskom foto-materijalu i materijalu iz nepoznatih izvora na stranicama Facebooka. U radu su uključena i svjedočanstva uže rodbine don Ante Adžije, mještana na starigradskoj Punti, zapisa uglednih planinara i drugih koji su ga poznavali. Budući da se stručna literatura nije do sada ozbiljno bavila njime, osim kratkih zapisa o pastoralnom radu prije dolaska u župu Starigrad-Paklenica i nekoliko podataka, uglavnom nepotpunih i netočnih, o njegovoj smrti. Starigradskopakleničko stvaralačko razdoblje od 1923. do 1944., do danas nije ušlo u stručnu literaturu, osim skromnog zapisa autorice povodom 60. obljetnice njegove smrti. Zato ovaj rad valja promatrati kao polazište za buduća istraživanja, temeljena na eventualnoj nepoznatoj arhivskoj građi koja u danom trenutku nije bila dostupna. To se u prvom redu odnosi na arhivsku dokumentaciju banske uprave obiju Banovina i državne uprave. Sva njegova rukopisna građa i dokumentacija čuvana u župnoj kući i župnoj crkvi sv. Jure spaljena je 1944., a jedan dio pisane sakralne građe bačen je u more, čime je oštećen njegov pastoralni i istraživačko-stvaralački životopis, a time i "životopis" starigradskopakleničke povijesti.

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

Na formiranje ekološke svijesti današnjeg ĉovjeka, djeluje ĉitav niz faktora: nauka, obrazovanje, praktiĉna aktivnost... Socijalni faktori (porodica, susjedstvo, predškolska ustanova, škola, vršnjaci, mas-mediji i drugo), smatraju se najvaţnijim faktorima koji utiĉu na ekološko vaspitanje i obrazovanje. Edukacijom mladih od najranijeg uzrasta formira se neophodan nivo ekološke svijesti. Ekološka svijest kod djece i omladine se razvija u procesu vaspitanja i obrazovanja, a najvaţniji faktor obrazovanja je škola. Krajnji cilj ekološkog vaspitanja i obrazovanja treba postaviti da sama liĉnost dosegne ekološku vaspitanost, neophodnu da bi se moglo pravilno odnositi prema ţivotnoj sredini. To znaĉi da moramo pronaći najbolje moguće nastavne programe, udţbenike, osposobiti nastavnike i predavaĉe u školama, uvesti vannastavne aktivnosti, javnu kulturu… odnosno, unaprijediti, poboljšati, prilagoditi sam školski ambijent u cilju razvoja ekološke svijesti i ekološkog vaspitanja od najranijeg uzrasta.

Questions of growth and development have been discussed in the municipality of Skellefteå for several years. With the establishment of the Northvolt factory for lithium-ion batteries and Sara cultural center, the municipality as well as local media are forecasting increasing growth. This thesis examines fears and expectations for the future among the inhabitants in Skellefteå. The importance of growth to the research participants is studied in relation to Sara cultural center and Northvolt and how these are articulated as “something more” or nodal points according to Lacalu-Mouffe's discourse theory. The research participants’ ideas of the future are furthermore related to the matter of place and identity. The matter of growth and development in Skellefteå is also to be understood in relation to the discourse in which Norrland, as a discursively constructed unit, is depicted as peripheral, rural and underdeveloped. The thesis examines how the expansive Skellefteå can be understood in relation to this discourse. Several participants articulated that they primarily hope for development within commerce, trade and industry, that Northvolt can act as a “self playing piano” for more establishments which can generate further growth. Several participants furthermore speak of a structural socio-cultural change within the labor market, hoping for a more diverse population. Growth within commerce, trade and industry is also mentioned in relation to Sara cultural center. The cultural centre will, apart from museums and library, also inhabit a hotel, spa and conference facilities. The cultural center thus has a double aim, to be a place for culture but also to make Skellefteå a more attractive place and generate growth. However this is also criticized. Some participants articulated that they worry that the municipality will have too strong a focus on growth. Another apprehension is that the cultural center won’t have local anchoring, not reflecting the local grass root culture. While this might be a fear, it can also be perceived as an expectation, since several informants hope for a cultural center that represents local culture. As nodal points, Northvolt and Sara are thus articulated as something of great importance for the municipality, rather than just a factory and a cultural center. They are articulated as a sign of change, which is at the same time articulated as positive and negative.