Zeitschriftenartikel zum Thema „Pojmový model“

Jedno je od središnjih pitanja kognitivne znanosti kako su pojmovi reprezentirani u ljudskome umu. Klasični je odgovor na to pitanje pretpostavka o odvojenome semantičkome modulu u kojemu je znanje pohranjeno putem apstraktnih simboličkih reprezentacija. Tako opisan semantički modul odvojen je od drugih sustava kao što su moduli za percepciju i motoriku. U posljednjih dvadesetak godina intenzivno se istražuje i razvija alternativni pristup poznat pod nazivom utjelovljena ili utemeljena spoznaja koji polazi od pretpostavke da je pojmovno znanje u stalnoj interakciji s percepcijom i motorikom, odnosno da je ukorijenjeno u njima putem mehanizma perceptivne simulacije. Cilj je ovoga rada dati pregled različitih teorijskih perspektiva na utjelovljenu spoznaju i evaluirati ih. Detaljno su prikazane teorija sustava perceptivnih simbola, model prožetoga iskustvenika i indeksna hipoteza te empirijski nalazi koji im idu ili ne idu u prilog. Zatim su prikazane i kritike utjelovljene spoznaje koje se odnose na razumijevanje apstraktnih pojmova, kao i odgovori na te kritike. Razmotrena je i ideja o stupnjevima ili kontinuumu utjelovljenja. Nakraju su dane smjernice za daljnja istraživanja koja bi trebala rasvijetliti točnu ulogu utjelovljenja u reprezentaciji znanja.

Cilj. Cilj istraživanja je ukazati na razliku u diskursu koji vlada u domenama informacijske pismenosti i zapošljivosti. Uvažavajući prethodne rezultate istih autora o vrlo slabom preklapanju domena informacijske pismenosti i zapošljivosti, u ovom istraživanju preko pojmova vještine i kompetencije valja utvrditi zašto ta dva vrlo izražena pojma iz konteksta zapošljivosti ne doprinose povezanosti informacijske pismenosti i problematike zapošljivosti mladih. Metodologija. Mapiranje i vizualizacija domena istraživanja provedena je bibliometrijskom analizom supojavnosti riječi nad skupovima dokumenata izdvojenih iz Scopus citatne baze. Analiza je provedena korištenjem VOSviewer softvera razvijenog na Lajdenskom sveučilišnom Centru za znanost i tehnologiju. Rezultati. Konstruiranjem modela domena informacijske pismenosti i domene zapošljivosti, vizualnim mapiranjem ključnih pojmova pokazana je razlika koja vlada u njihovom diskursu. Analiza je izvršena preko pojmova vještine i kompetencije, koji su karakteristični pojmovi vezani uz zapošljivost mladih. Iz njihovog položaja u domeni informacijske pismenosti vidljivo je da se nalaze unutar samog klastera informacijske pismenosti, u okruženju i kontekstu stjecanja vještina i kompetencija koje se odnose na informacijsku pismenost, a ne na izvanjsko okružje. U domeni zapošljivosti je, nasuprot toga, vidljivo da se nalaze u središtu klastera koji obuhvaća s jedne strane rad i zapošljivost, a s druge studente i visokoškolsko obrazovanje. Posebno je indikativno da u model informacijske pismenosti konstruiran uz minimalne restrikcije nisu uvršteni pojmovi vezani uz rad, zapošljivost ili zaposlenje, što ukazuje da cjelokupni diskurs domene informacijske pismenosti i nije usmjeren u tom pravcu. Originalnost. U znanstvenim krugovima do sada nije provedena sveobuhvatna analiza domene zapošljivosti i njenog diskursa u segmentu zapošljivosti mladih, a pogotovo ne s aspekta informacijske pismenosti. U ovom je radu prikazan specifičan aspekt koji ukazuje zašto je diskurs tih dviju domena različit, iako se u obje aktivno spominju pojmovi vještina i kompetencija vrlo upotrebljivi u diskursu zapošljivosti. Korištenjem metoda i alata vizualnog mapiranja, rezultati su predočeni vrlo intuitivno, jasno i jednostavno.

Upotreba pojmova učenik i učeništvo vrlo je uobičajena u evanđeoskom kršćanstvu, a značenje tih pojmova smatra se samo po sebi razumljivim. Međutim, iako je u tim krugovima došlo do svojevrsnog usvajanja ovih pojmova, oni su već ranije postojali i u židovskoj kulturi Isusova vremena. Svrha i cilj ovog je članka proučiti značenje koncepta učeništva u njegovu originalnom kontekstu i vidjeti koliko to značenje odudara od značenja koje ovi pojmovi imaju danas. Ovu ćemo temu obraditi u dva dijela. U prvome poglavlju proučava se starozavjetni korijen koncepta učeništva, a u drugome poglavlju sagledava se židovski sustav obrazovanja u Isusovu vremenu. U trećem poglavlju razmatra se je li i sam Isus, i u kojoj mjeri, prošao židovski sustav obrazovanja te kako i na koji je način primjenjivao taj model u poučavanju svojih učenika. U drugome dijelu članka prvo ćemo razmotriti praksu učeništva u prvoj Crkvi, a nakon toga ponuditi smjernice za primjenu Isusova koncepta učeništva danas u Crkvi. Ključan je fokus ovog članka na problematici prenošenja principa učeništva shvaćenih unutar konteksta židovske kulture na Crkvu danas budući da istraživanje otkriva kako razumijevanje tog pojma danas ne odgovara sasvim načinu na koji se shvaćalo učeništvo Isusova doba. Naime, premda je učeništvo i tada sadržavalo prenošenje informacija, važnije od toga je bilo slijediti učitelja (rabina) i učiti od njega u bliskom odnosu. U članku se zaključuje da moguće rješenje za ovaj izazov treba potražiti prvo u promjeni razmišljanja o tome što učeništvo uistinu jest (promjena fokusa), a onda u praksi kroz mentorstvo i male grupe ciljano izložiti obje strane (i „učitelja“ i „učenika“) iskustvu poučavanja primjerom.

Upotreba pojmova „učenik“ i „učeništvo“ vrlo je uobičajena u evanđeoskom kršćanstvu, a značenje tih pojmova smatra se samo po sebi razumljivim. Međutim, iako je u tim krugovima došlo do svojevrsnog usvajanja ovih pojmova, oni su već ranije postojali i u židovskoj kulturi Isusova vremena. Svrha i cilj ovog je članka proučiti značenje koncepta učeništva u njegovu originalnom kontekstu i vidjeti koliko to značenje odudara od značenja koje ovi pojmovi imaju danas. Ovu ćemo temu obraditi u dva dijela. U prvome dijelu članka proučili smo starozavjetni korijen koncepta učeništva, sagledali židovski sustav obrazovanja u Isusovu vremenu, razmotrili smo je li i sam Isus, i u kojoj mjeri, prošao židovski sustav obrazovanja te kako i na koji je način primjenjivao taj model u poučavanju svojih učenika. U drugome dijelu članka prvo ćemo razmotriti praksu učeništva u prvoj Crkvi, a nakon toga ponuditi smjernice za primjenu Isusova koncepta učeništva danas u Crkvi. Ključan je fokus ovog članka na problematici prenošenja principa učeništva shvaćenih unutar konteksta židovske kulture na Crkvu danas budući da istraživanje otkriva kako suvremeno razumijevanje tog pojma ne odgovara načinu na koji se shvaćalo učeništvo Isusova doba. Naime, premda je učeništvo i tada sadržavalo prenošenje informacija, važnije od toga je bilo slijediti učitelja (rabina) i učiti od njega u bliskom odnosu. U članku se zaključuje da moguće rješenje za ovaj izazov treba potražiti prvo u promjeni razmišljanja o tome što učeništvo uistinu jest (promjena fokusa), a onda u praksi kroz mentorstvo i male grupe ciljano izložiti obje strane (i „učitelja“ i „učenika“) iskustvu poučavanja primjerom.

Cilj ovoga rada jest objasniti i razgraničiti pojmove koji se odnose na organizaciju, departmentalizaciju, organizacijsku strukturu, njezine elemente i dimenzije, unutarnje i vanjske čimbenike koji na nju utječu. Nadalje, cilj mu je pridonijeti boljem razumijevanju organizacijske strukture knjižnice kao okvira upravljačkih i rukovodnih funkcija. Time se postavljaju osnove za operativno oblikovanje, odnosno poboljšanje organizacijske strukture knjižnice. Pristup/metodologija/oblikovanje. Nakon uvodnog objašnjenja pojmova iz područja organizacije, slijede dvije razine klasifikacije djelatnosti u knjižnici; prva, na knjižnične i neknjižnične, a druga razina na opće i posebne djelatnosti. Rasprava o organizacijskoj strukturi knjižnice započinje s objašnjenjem elemenata organizacijske strukture, zatim departmentalizacijom poslova i radnih zadatka, dimenzijama organizacijske strukture, čimbenicima koji utječu na izbor i oblikovanje organizacijskih struktura knjižnice, a završava razmatranjem vrsta organizacijskih struktura koje su primjerene poslovanju knjižnica. U nastavku teksta opisana su dva modela organizacijske strukture knjižnice. Prvi modele ima tradicijska obilježja, a drugi suvremenija, odnosno poboljšana obilježja organizacijske strukture. U radu je korištenja metoda promatranja i analize postojećih organizacijskih struktura knjižnica, njihova usporedba s organizacijskim strukturama pravnih osoba sličnih djelatnosti. Rezultati rada pridonose boljem razumijevanju elemenata i dimenzija organizacijske strukture te čimbenika koji utječu na njen izbor oblikovanje i prilagođavanje suvremenim zahtjevima unutarnjeg i vanjskog okruženja knjižnice. Praktična primjena. Sadržaj ovoga članka može pomoći knjižničarima i njima srodnim profesijama u razumijevanju organizacijske strukture knjižnica te im olakšati pripremu i provođenje potrebnih organizacijskih promjena i prilagodbi novim društvenim okolnostima i tehnologijama, osobito informacijskim i komunikacijskim. Društveni značaj ovog članka implicira bolje razumijevanje i funkcionalnu primjenu spoznaja organizacijske znanosti u organizacijskom ponašanju knjižnice kao javne ustanove od posebnog društvenog interesa, osobito u kulturi, odgoju, obrazovanju, znanosti, informiranju, gospodarstvu i provođenju slobodnog vremena. Originalnost i vrijednost ovog rada ogleda se u povezivanju teorijskih razmatranja organizacijskih struktura s praktičnom primjenom organizacijskog oblikovanja knjižnica u Republici Hrvatskoj.

Rad je prikaz priprave i izvođenja nastavne jedinice Ispravak školske zadaće u okviru nastavnog predmeta hrvatski jezik u nastavnom programu gimnazija. Nastavna tema nalazi se u predmetnom području jezično izražavanje. Priprava i izvedba nastavne jedinice sadrži sljedeće elemente – nastavna tema, nastavna jedinica, broj sati, ključni pojmovi; obrazovna postignuća; tip, ciljevi i zadaće (obrazovne, odgojne, funkcionalne, komunikacijske) nastavnog sata; metodički sustav; nastavna sredstva, pomagala, oblici, postupci i metode;unutarpredmetna i međupredmetna korelacija te struktura i trajanje pojedinog dijela nastavnog sata. Prikaz izvedbenog dijela nastavne jedinice sadrži pjesmu nekadašnjeg učenika gimnazije o školskoj zadaći, elemente po kojima je trebalo napisati esej, esej jednog učenika i analizu eseja, jezične i stilske pogreške iz školskih zadaća (školskih eseja) cjelokupnog razrednog odjela s rješenjima, značajke uspješno napisanog eseja i zadatak za domaću zadaću. Nastavni sat, osmišljen različitim oblicima i metodama, potaknuo je zainteresiranost učenika na aktivan rad. Jezična naobrazba učenika (poznavanje pravopisne norme i gramatike) bila je povezana s pisanim izražavanjem – oblikovanjem eseja kao tekstovne vrste.

Kazneni zakon ubrojivost određuje kao jedan od sastojaka krivnje. Taj pojam zakon ne definira, ali zato definira neubrojivost (čl. 24.), samoskrivljenu ubrojivost (čl. 25.) i bitno smanjenu ubrojivost (čl. 26.). U radu se prvo obrađuje pojam neubrojivosti, osobito njegova „biopsihološka“ i „normativna“ sastavnica. Raspravlja se i o odnosu suca i psihijatra pri utvrđivanju ubrojivosti. Nakon toga se analiziraju pojmovi bitno smanjene ubrojivosti i samoskrivljene neubrojivosti, pri čemu se razmatraju „model iznimke“ i „model bića djela“. U završnom dijelu rada raspravlja se o mogućnosti izricanja sigurnosnih mjera neubrojivim osobama de lege lata i de lege ferenda. U cijelom se radu kritički analiziraju sudske odluke vezane uz navedene zakonske i teorijske institute.

Janek Musek je slovenski javnosti že poznan kot avtor strokovnih in znanstvenih del iz psihologije (naj omenim samo nekatere: Teorije osebnosti, Znanstvena podoba osebnosti, Psihološki portret Slovencev, Neznanke duha, Ljubezen, družina, vrednote, Psihološki modeli in teorije osebnosti). Njegovo zadnje delo Uvod v psihologijo je izšlo na Oddelku za psihologijo Filozofske fakultete v Ljubljani v letošnjem letu. Knjiga je poglobljen učbenik osnovnih psiholoških tem. Razdeljena je na tri dele in ima tudi obsežen seznam literature, pomembnejših psiholoških del slovenskih avtorjev ter indeks pojmov in imen.

U radu se nudi pregled istraživanja funkcionisanja porodica sa darovitim detetom, u aspektu porodične podrške/stimulacije i porodične kohezivnosti/adaptabilnosti. Ovi pojmovi su pojašnjeni u okviru Čiksentmihaljijevog Modela kompleksnosti porodice, te Olsonovog Cirkumpleks modela braka i porodice, koji su u istraživanjima predstavljali najčešće referentne okvire za operacionalizaciju pomenutih konstrukata. Istraživanja u oba segmenta daju prilično nekonzistentne nalaze, što komplikuje pokušaje izvođenja opštijih zaključaka. No, ukoliko porodičnu podršku stavimo u kontekst konkretnog domena manifestovanja darovitosti, otvaraju se mogućnosti za jasniju sistematizaciju nalaza istraživanja ovog problema. Sa druge strane, kad je reč o porodičnoj kohezivnosti i adaptabilnosti, pokušaji uopštavanja empirijskih nalaza u ovom segmentu su više spekulativne naravi i mogu se smatrati smernicama za dalja istraživanja.

Iako je pristanak oštećenika pojam koji je materijalno identičan u građanskom i kaznenom pravu, njegov je učinak različit. Dok u hrvatskom odštetnom pravu pravno valjan pristanak pacijenta kao oštećenika isključuje protupravnost medicinske intervencije, to nije slučaj u kaznenom pravu. Zbog složenosti ove problematike autorica obrađuju pojmove različitih vrsta pristanka pacijenta, od pretpostavljenog pristanka, zamjenskog ili surogat-pristanka do anticipirane naredbe/punomoći za slučaj nesposobnosti te posebno analizira sve uvjete potrebne za njegovu valjanost. Budući da u kaznenom pravu postoje različita stajališta o učinku pristanka oštećenika uopće, u radu su posebno prikazana dva suprotna stajališta zastupljena u komparativnom pravu u pogledu učinka pristanka pacijenta na medicinski zahvat. Autorica prikazuje normativni model ekskulpacijskog učinka pristanka prema kojemu nanošenje teške ili osobito teške tjelesne ozljede u liječenju ili djelatnosti u svrhu liječenja nije protupravno ako je pacijent dao pristanak u obliku i pod uvjetima predviđenima zakonom, te model prema kojemu je pristanak oštećenika bitan samo za biće djela.

Obrazovno postignuće već nekoliko godina zaokuplja pažnju istraživača, što je rezultiralo velikim brojem istraživanja koja ispituju brojne faktore koji pridonose obrazovnom i akademskom postignuću učenika i studenata. Cilj rada je teorijska obrada pojmova osobina ličnosti i obrazovnog uspjeha, navođenje i analiziranje dostupnih definicija i uvid u pregled literature relevantnih autora koji su sa svojim radovima doprinijeli razumijevanju povezanosti i predikcije osobina ličnosti s obrazovnim, odnosno, akademskim uspjehom. U ovom preglednom radu iznesen je prikaz relevantnih naučnih radova, prikaz o mogućnostima objašnjavanja obrazovnog uspjeha učenika osnovne, srednje škole i akademskog uspjeha studenata na temelju različitih osobina ličnosti. Prikazan je doprinos svake od razmatrane osobine ličnosti u objašnjenju akademskog uspjeha. Prikazana dosadašnja istraživanja u ovom radu dala su određene podatke koji govore u prilog pozitivne povezanosti i predikcije osobina ličnosti Petofaktorskog modela ličnosti i akademskog uspjeha.

U radu je predstavljena kozmološka hipoteza o praatomu — prethodnica teorije velikog praska (Big Bang) o početku svemira — belgijskog svećenika i profesora fizike Georgesa Lemaîtrea, inače Einsteinova suvremenika, kojega nazivaju i “ocem teorije velikog praska”. Važnost te hipoteze u tome je što je ona, proizišavši iz djelomično korigiranih Einsteinovih jednadžbi svemira, prvi znanstveno i matematički obrazložen, a kasnije i eksperimentalno potvrđen kozmološki model početka i razvoja svemira koji se širi. Time je do tada općeprihvaćeni tzv. statički model svemira postao neodrživ. Rad se temelji na engleskom prijevodu izvornog Lemaîtreovog teksta, te je popraćen bilješkama i pojašnjenjima stručnih pojmova. U uvodu te u većem dijelu rada ukratko se opisuje Lemaîtreova glavna ideja koja se zasniva na pojmu prostora promjenjivog polumjera, pretpostavci radioaktivnog podrijetla jednog dijela kozmičkih zraka i zakona razgradnje energije (drugog zakona termodinamike). Opisana je uloga Einsteinove kozmološke konstante, interakcija gravitacijske sile i kozmičkog odbijanja, kao i kasnija evolucija svemira, formiranje oblaka plina, zvijezda i galaksija. U zadnjem odlomku pod naslovom Stvaranje ili početak te u zaključku iznesen je komentar autora ovog rada o filozofskim i metafizičkim implikacijama Lemaîtreove hipoteze te o njezinu znanstvenom utjecaju i važnosti.

U ovom radu izučava se značaj vizuelnog elementa pri interpretaciji nameravanih poruka u reklamama iz kognitivnolingvističke perspektive, pri čemu je obuhvaćena i primenjena, empirijska komponenta. Predmet analize su moderne reklame u kojima se poruke prenose implicitno, te predstavljaju jedan tip blaže reklamne strategije, koja podrazumeva indirektno, suptilnije predstavljanje prednosti reklamiranog proizvoda. Konkretno, izučavane reklame sadrže jezičke i vizuelne elemente koji su često logički nespojivi, i u kojima su informacije „upakovane” tako da nije odmah jasno šta žele da izraze. Cilj ovog rada je da se ukaže na značaj vizuelnog elementa u reklamama, kao i na njegov primat u odnosu na jezički element prilikom izvođenja nameravanog značenja. U tu svrhu, sprovedeno je pilot-istraživanje s dve reklame koje sadrže interesantne slike, u smislu da predstavljaju nešto što nije u vezi s reklamiranim proizvodom ili nešto logički nespojivo. Ispitanici su odgovarali na pitanja: „Koja je poruka reklame?” i „Kako ste došli do te poruke, tj. značenja?” Na osnovu njihovih odgovora izvedene su jake i slabe implikature, utvrđeno je da je vizuelni element ključan pri izvođenju značenja, a sam proces izvođenja značenja predstavljen je pomoću modela pojmovne integracije.

U više svojih tekstova Tomo Vereš je naglašavao potrebu detaljnijeg istraživanja pojedinih Akvinčevih tekstova te je tako inspirirao i ovo istraživanje koje poseban naglasak stavlja na Tomine komentare Aristotelovih djela, posebice O nebu, raspravu O vječnosti svijeta te niz pitanja iz prvoga dijela u Summa theologiae i drugoga dijela u Summa contra gentiles. Istaknuti tekstovi sama su srž stare rasprave o početcima koja uključuje pitanje o vječnosti svijeta i propitivanje pojma stvaranja, više istaknutih filozofijskih tema, poput pitanja vremena, ali i epistemološko pitanje granica spoznaje, te odnosa filozofije, znanosti i teologije. Ta su pitanja danas iznimno aktualna, osobito u kontekstu suvremene kozmologije, iz koje je proizišla teorija velikog praska, razni modeli univerzuma, prijedlozi multiverzuma i sl. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi koliko su istaknuti Akvinčevi tekstovi, uključujući razlikovanja pojmova teološkog stvaranja, metafizičkog i prirodnog početka, važni u kontekstu suvremenih tematiziranja pitanja početaka, imajući u vidu očuvanje znanstvenosti i relevantne teme filozofije znanosti i dijaloga znanosti, filozofije i teologije.

Cilj ovoga rada jest uputiti na osnovne teorijske premise rukovođenja, razmotriti i objasniti osnovne aspekte rukovođenja u knjižnicama, funkcije rukovođenja i njihove posebnosti i međuodnose, te ulogu i doprinos stručnih tijela knjižnice u procesima rukovođenja. Također, cilj rada je pridonijeti boljem razumijevanju povezanosti funkcije rukovođenja s funkcijama upravljanja i izvršavanja. Oblikovanje. U uvodnom se dijelu teksta razmatraju osnovni pojmovi rukovođenja na temelju teorijskih modela koje su razvili ekonomski stručnjaci, slijede objašnjenja pojedinih funkcija rukovođenja, kao što su planiranje, odlučivanje, organiziranje, kadrovsko popunjavanje, vođenje i kontrola. U nastavku slijede objašnjenja koja se odnose na sadržaj funkcije rukovođenja knjižnicom te objašnjenja osnovnih kategorija rukovođenja. Završni dio rada bavi se analizom simbioze (ili komplementarnosti) poslovnih i rukovodećih funkcija u knjižnici kao organizaciji i ustanovi uz prikaz osnovnih poslovnih aktivnosti rukovoditelja te očekivane opće vještine rukovoditelja. Rezultati rada ogledaju se u jasnijem razlikovanju procesa funkcije rukovođenja u odnosu na funkcije upravljanja i funkcije izvršavanja te se ukazuje na važnosti usavršavanja rukovodećih praksi u hrvatskim knjižnicama kao ustanovama od posebnog društvenog interesa. Praktična primjena. Sadržaj ovog članka može pridonijeti povećanju kvalitete rada ravnatelja i drugih rukovodilaca u knjižnici povećavajući njihova znanja i kompetencije u području rukovođenja te bolje razumijevanje njihovih nadležnosti i odgovornosti. Društveni značaj ovog članka implicira unapređenje dobre prakse rukovođenja u knjižnicama kao ustanovama koje u svom radu objedinjuju važna društvena područja i imaju značajan utjecaj na kulturu, odgoj, obrazovanje, znanost, informiranje i zabavu te neizravan utjecaj na gospodarstvo, politički sustav, demokraciju itd. Originalnost i vrijednost ovog rada ogleda se u produktivnom povezivanju saznanja dviju različitih znanstvenih disciplina, odnosno organizacije i menadžmenta te knjižničarstva, kao i u pojašnjavanju procesa rukovođenja u praksi.

Tekst preispituje, u okvirima filozofije kulture, generalno uzevši, kulturne obrasce kao istraživački problem, bilo da je reč o polaznim pretpostavkama o tome da se kultura može svesti na određene moduse postojanja, ili pak da su oni ishod, odnosno rezultat sprovedenih empirijskih istraživanja u oblasti kulturnog života, te polazište za buduće projekcije razvoja u kulturi. U vezi s ovim, nadalje, članak radikalno dovodi u pitanje namere naručilaca ovakvih projekata u oblasti kulture, koje se, po našem uverenju, sastoje u činjenici da se na temelju podataka dobijenih u empirijskim istraživanjima vrednuje, a potom i strateški planira budući kulturni razvoj, odnosno potencijalno upravlja glavnim tokovima kulturnog života određene sredine. Nasuprot empirijskim istraživanima sprovedenim u oblasti kulture, većinom svedenim na kvantitativne pokazatelje ili artefakt-analize, ovde se zalažemo za prethodno kritičko promišljanje šta jeste, zapravo, kultura, a potom i detaljno preispitivanje može li se ona uopšte redukovati na određene pojavne oblike, empirijske date ili obrasce, a da se njen pojam suštinski ne dovede u pitanje. Po našem mišljenju, u tesnom odnosu s pojmom kulture je ideja/ideal slobode, i nema istinske kulture bez procesa emancipacije. Sloboda je, otuda, osnovna pretpostavka (razvoja) kulture, ali ne kao unapred (za)data paradigma, već kao sredstvo i sam rezultat (cilj) kulturnog razvoja. Otuda nikakvi „nagoni za klasifikovanjem“, ničeovski rečeno, ne mogu prethoditi konstituisanju pojma kulture, dok se on u praksi ne identifikuje kao put ka ukupnoj emancipaciji čoveka i njegovog sveta (kulture).

<p><strong>Cilj. </strong>Predstaviti koncept serendipiteta ili nailaženja na informacije, staviti ga u kontekst informacijskog ponašanja, razmotriti poticaje za istraživanje te dati pregled literature u kojoj se obrađuje tema serendipiteta u informacijskom ponašanju, kao i one u kojoj se definira pojam serendipiteta. Isto tako, cilj je predstaviti i radove u kojima se promišlja primjena koncepta serendipiteta u pretraživanju informacija te u edukaciji o informacijskoj pismenosti.</p> <p><strong>Pristup/metodologija. </strong>Pregled relevantne literature vezane uz pojam serendipiteta, sinteza dosadašnjih istraživanja i kritičko promišljanje o temi.</p> <p><strong>Rezultati. </strong>Predstavljen je pojam serendipiteta u kontekstu informacijskog ponašanja, ali i njemu srodni pojmovi kao što su slučajno nailaženje na informacije i serendipno pronalaženje informacija te drugi. Iako se s proučavanjem serendipiteta u informacijskim znanostima počelo tek relativno nedavno, do danas je izrađeno nekoliko modela informacijskog ponašanja koji uključuju slučajno nailaženje na informacije, kao i samostalnih modela slučajnog nailaženja na informacije. U ovom je radu predstavljen pregled takvih modela.</p> <p><strong>Originalnost/vrijednost</strong>. Ovaj rad predstavlja sintezu dosadašnjih istraživanja na temu serendipiteta te opisuje najnovije trendove u istraživanju teme. Također, ovo je prvo predstavljanje fenomena serendipiteta u kontekstu informacijskog ponašanja hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj zajednici na hrvatskom jeziku.</p>

Ovaj članak uvod je u optimalnosnu teoriju i u načela njezine primjene ufonologiji. Optimalnosna teorija (OT) naziv je za teoriju jezika koja se zasniva na interakciji univerzalnih, prekršivih i rangiranih jezičnih ograničenja. Osnovna je ideja optimalnosne teorije da su površinski jezični oblici rezultat razrješavanja konfliktnih zahtjeva kojeim nameću dvije vrste ograničenja: ograničenja vjernosti koja zahtijevaju da površinski oblici budu što sličniji temeljnima te ograničenja obilježenosti koja zahtijevaju da površinski oblici budu što jednostavniji, prirodniji,prototipniji, odnosno što manje obilježeni. Jezični je oblik koji najbolje zadovoljava takva konfliktna ograničenja optimalan. U radu se prikazuju četiri područja. Prvo, optimalnosnu teoriju dovodi se u relaciju s ranijim generativnim modelima te se ističu određeni značajni fonološki problemi, kao što su duplikacija i urote, koji su doveli do preispitivanja derivacijske generativne fonologije i do osnutka fonologije zasnovane na ograničenjima. Drugo, obrazlaže se ustroj gramatike u optimalnosnoj teoriji i definiraju se ključni OT pojmovi kao što su optimalnost, ograničenja, evaluacija i obilježenost. Treće, načela OT gramatike primjenjuju se na raznolik skup segmentnih fonoloških alternacija kao što su jednačenja, ispadanja i umetanja. Četvrto, razmatraju se suprasegmentni procesi kao što su tonske alternacije i sinkope uzrokovane ritmom i prikazuje se njihova analiza u sklopu optimalnosne teorije. Optimalnosna teorija posljednjih je dvadesetak godina dominantan deskriptivni model u svjetskoj fonologiji, a ovim ju radom nastojimo približiti i hrvatskomu jezikoslovlju.

Ovaj članak uvod je u optimalnosnu teoriju i u načela njezine primjene u fonologiji. Optimalnosna teorija (OT) naziv je za teoriju jezika koja se zasniva na interakciji univerzalnih, prekršivih i rangiranih jezičnih ograničenja. Osnovna je ideja optimalnosne teorije da su površinski jezični oblici rezultat razrješavanja konfliktnih zahtjeva kojeim nameću dvije vrste ograničenja: ograničenja vjernosti koja zahtijevaju da površinski oblici budu što sličniji temeljnima te ograničenja obilježenosti koja zahtijevaju da površinski oblici budu što jednostavniji, prirodniji, prototipniji, odnosno što manje obilježeni. Jezični je oblik koji najbolje zadovoljava takva konfliktna ograničenja optimalan. U radu se prikazuju četiri područja. Prvo, optimalnosnu teoriju dovodi se u relaciju s ranijim generativnim modelima te se ističu određeni značajni fonološki problemi, kao što su duplikacija i urote, koji su doveli do preispitivanja derivacijske generativne fonologije i do osnutka fonologije zasnovane na ograničenjima. Drugo, obrazlaže se ustroj gramatike u optimalnosnoj teoriji i definiraju se ključni OT pojmovi kao što su optimalnost, ograničenja, evaluacija i obilježenost. Treće, načela OT gramatike primjenjuju se na raznolik skup segmentnih fonoloških alternacija kao što su jednačenja, ispadanja i umetanja. Četvrto, razmatraju se suprasegmentni procesi kao što su tonske alternacije i sinkope uzrokovane ritmom i prikazuje se njihova analiza u sklopu optimalnosne teorije. Optimalnosna teorija posljednjih je dvadesetak godina dominantan deskriptivni model u svjetskoj fonologiji, a ovim ju radom nastojimo približiti i hrvatskomu jezikoslovlju.

Ovaj rad prvenstveno nastoji da problematizuje postojeće definicije i određenja koncepcije nezavisnih tela i nezavisnih kontrolnih organa, kao i da ispita domete i ograničenja pojmova koji su u upotrebi u svrhu označavanja nezavisnih kontrolnih institucija. Analiza ne predstavlja naprosto teorijski kuriozitet, budući da način na koji politički teoretičari, ali i praktičari politike u Srbiji misle i određuju pojam nezavisnih tela ima neposredan efekat na način na koji će ova vrsta organa biti tretirana u praksi, kao i na pitanje kakva će im uloga biti dodeljena u okviru pozitivno pravnog i političkog sistema Republike Srbije. Kako bi navedeni cilj bio postignut, analiza pronalazi utemeljenje u jednom od konkurentnih modela određivanja i klasifikacije nezavisnih tela, i sa ove ishodišne tačke vrši ispitivanje karakteristika tri pojedinačna organa koji predstavljaju granične slučajeve u odnosu na kriterijume za čiju se upotrebu rad opredeljuje. Konkretnoj analizi su podvrgnuti predsednik Republike, Ustavni sud Republike Srbije i Narodna banka Republike Srbije, dok su, u skladu sa zahtevima analogije koju postavljamo, izvršeni uvidi u rad, status i nadležnosti i drugih organa koji su u literaturi široko prihvaćeni kao nezavisna kontrolna tela različite vrste. U radu se podvlači značaj koji adekvatno razumevanje uloge i funkcija nezavisnih tela mogu imati po očuvanje sistema podele vlasti, vladavine prava, ali i očuvanja i konsolidacije demokratije u Srbiji.

Afričko iskustvo kolonizacije zavijestilo je kulturu epistemološkog utišavanja afričke domorodačke epistemologije monokromatskom logikom zapadnog mišljenja. Sistematično je obezvrijedila afričke domorodačke sustave znanja time što je afrički intelektualni pogon predstavljala kao alogičan i ponekad primitivan. Odmah po kolonijalnom iskustvu, pokušaji nekih afričkih istraživača da utvrde dubinu afričkog obrazovanja razlomilo je afričke sustave znanja. Do toga je došlo jer su pokušali koristiti zapadnjačku logiku i modele kao paradigme za istraživanje, ispitivanje i ocjenjivanje afričke prakse znanja. U ovom istraživanju argumentiram za potrebu rekonstruiranja razlomljenog sustava afričkog domorodačkog znanja. Predstavit ću kako su sustavi afričkog domorodačkog znanja (AIKS), na što se u radu još referiram kao na afričku domorodačku epistemologiju, iskrivljeni i razlomljeni. Potom, predložit ću rekonstrukciju tako što ću artikulirati kako stječemo i ovjeravamo znanje u afričkoj domorodačkoj epistemologiji. Pod afričkom domorodačkom filozofijom podrazumijevam sustav istraživanja, razumijevanja, zaprimanja i označavanja afričke koncepcije zbilje koja je specifično afrička i filozofijska. S obzirom na to, primijenit ću filozofijsku metodologiju kritičke analize, evaluacije i rekonstrukcije u svrhu ocrtavanja pojmova domorodačkog sustava znanja (IKS), afričke domorodačke epistemologije, efekta kolonijalnog razlamanja, globalizacije te zapadnog uokvirenja sustava afričkog domorodačkog znanja. Donosim zaključak da je za rekonstruiranje afričke domorodačke epistemologije potrebno osloboditi je zapadnjačke paradigme procjenjivanja. Time bi se odrazio autentični uzorak afričke misli koji opisuje spoznavanje istinito za afričko iskustvo, kako u prošlosti tako i danas, bez da se drugi oblici spoznavanja podcjenjuju

<a target="_blank" rel="nofollow">Financijski sektor u Europskoj uniji </a> suočava se s izazovima koji su nastali <a target="_blank" rel="nofollow"></a><a target="_blank" rel="nofollow">pojavom društava za razvoj financijske tehnologije</a> poznatijih kao FinTech, koja osiguravaju alternativna rješenja zasnovana na digitalnim inovacijama i upotrebljavaju tehnologiju za prodaju financijskih proizvoda. FinTech društva mogu biti disruptivna za tradicionalne poslovne modele postojećih financijskih institucija, a prilagođavanje digitalizaciji podrazumijeva strukturne promjene u financijskom sektoru, suradnju među tržišnim sudionicima i usklađenost propisa i regulatornog nadzora kojima su obuhvaćeni i posebni oblici financijsko-tehnoloških inovacija. Digitalizacija financijskih usluga istodobno donosi i rizike vezane za cyber sigurnost, zaštitu potrošača i privatnost podataka kao i pojavu novih proizvoda koji mogu biti složeni, netransparentni, teško razumljivi i riskantni za potrošače, probleme koji se tiču predugovornog informiranja potrošača, nepotpune informacije o rizicima povezanim s novim financijskim proizvodima i nadzor nad njihovom distribucijom. U ovom radu upoznat ćemo se s pojmom te poslovnim modelima FinTech društva, izazovima i rizicima s kojima se susreću potrošači financijskih usluga temeljenih na financijsko-tehnološkim inovacijama kao i analizirati pravni položaj FinTech društva u hrvatskome pravnom sustavu razmatrajući hrvatsko zakonodavstvo i njegovu primjenu na FinTech poslovne modele. Tako ćemo doći do odgovora je li hrvatsko zakonodavstvo odgovarajuće i regulira li (u svemu) sve aspekte vezane za društva koja se koriste inovativnim tehnologijama.

Prema Nietzscheovu mišljenju, temeljni je problem između muškarca i žene duboko ukorijenjen u negiranju antagonizma među njima. Muškarac vjeruje da njihov odnos mora biti vječna neprijateljska napetost i neizbježna nepravda. Nietzsche tvrdi da mora postojati rangirajući poredak u kojem je skaliranje vezano za aktivnosti uzimanja, nakupljanja i postajanja boljim zadobivajući moć i nadilazeći uža tumačenja. Ovo rangiranje ne dopušta istovjetnost i ravnopravnost, što su znakovi plitkoće instinkta i gubitka identiteta. Nietzsche podržava različitost i slavi drugotnost. Uspijevanje pojedinca nikada ne može biti ometano pojmom jednakih odnosa. Nietzsche je uvjeren da su ljudi drugačiji i zagovara agon (borba moći) kao model kulturnih i političkih odnosa. Budući da se jednakost ljudskih bića mora sastojati od jednakog iznosa istog svojstva, Nietzsche tu jednakost vidi kao predstavljenu u općoj volji za moć. Nadalje, rodna je razlika također društveno konstruiran način bivanja. To je kreacija muške slike o tome kako bi svijet trebao izgledati. Ako se uključi u terapijski pristup, ova nam perspektiva može baciti novo svjetlo na moguće intervencijske metode u psihoterapiji i filoterapiji podjednako. Spol i spolni odnosi mogu biti izlučeni kao ključan problem koji prevladava u jezgri motivacije za traženje profesionalne terapijske pomoći (psihoterapija), bez obzira na to koji se terapijski pristup u takvoj praksi koristi. Tema je to koja nije dovoljno vukla iz Nietzscheove tradicije. Cilj je rada ponuditi argumente za to da se Nietzscheova perspektiva na »rat spolova« postavi kao produktivan kontekst za psihoterapijsku intervenciju i filozofijsko savjetovanje.

Uspon i dometi pitanja o svijetu u suvremenoj filozofiji dovode se u ovom članku u svezu sa zalaskom metafizičkoga pitanja o bitku i s nihilističkom krizom uma. Ta kriza logosa manifestirala se, prije svega, u prevladavanju znanstvenoga pozitivizma i prevlasti svjetonazorskih ideologija. U žarištu razmatranja nalaze se filozofske struje druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Prikaz prati u prvom redu političku privlačnost i misaoni utjecaj izazovne teme na oblikovanje pluralističkoga svijeta ideja i demokratski preokret koji je uslijedio. Razmatranje započinje pitanjem kako su filozofska promišljanja o pojmu svijeta odgovarala i poticala otvaranje procesa liberalne demokratizacije u društvu. Istraživanje svijeta pokazalo se dijaloškim i pluriperspektivističkim okvirom u različitim filozofskim strujama. On je dao poticaj i otvorio pristup promišljanju i raspravi o zajedničkim težnjama posve različitim, pa čak i suprotstavljenim teoretskim nazorima i filozofskim strujama. Sažeti filozofijsko-povijesni prikaz istaknutijih modela zasnivanja svijeta iznosi na vidjelo misaone prinose i odgovarajuće publikacije u tri glavna vala koji su prepoznatljivi od 1953. do 1962., od 1964. do 1984., te naposljetku od 1986. do 1995. Pojmovna postignuća razdijeljena su na pet filozofijskih pravaca: fenomenološko-aksiološko oblikovanje svijeta, fenomenološko-hermeneutičko tumačenje svijeta, praksističko- marksističko zasnivanje svijeta, znanstvenoanalitička konstrukcija svijeta i univerzalističko-integrativna filozofija svijeta. Od predstavnika razmatraju se argumentacije Pavla Vuk-Pavlovića, Vladimira Filipovića, Marije Bride, Franje Zenka, Vanje Sutlića, Danila Pejovića, Ante Pažanina, Branke Brujić, Sulejmana Boste, Željka Pavića, Milana Kangrge, Branka Bošnjaka, Gaje Petrovića, Line Veljaka, Ante Čovića, Zdravka Radmana, Mislava Kukoča, Mislava Ježića i autora ovoga članka. Pobliže razmatranje temeljnih postavaka potvrđuje zaključak da se pojam svijeta može označiti »kao temeljni pojam nove epohe« (Marija Selak, 2013, 188). Pitanje o svijetu tako je stožerna filozofijska tema na kojoj se duhovi susreću i razilaze, okupljaju i raspršuju, vode dijaloge i prepiru; u okviru svijeta misaoni horizont uzmaže se integrirati u svojoj različitosti. To je pitanje potaknulo višestruka promišljanja i mnoge rasprave, koje su bile plodonosne u potrazi za pluralizmom i jasnijom pluriperspektivnošću u razmatranju života i prirode, jednako kao i u političkoj zbiljnosti, tj. u zauzimanju za više slobode, reda i logosa u duhovnom svemiru. Naposljetku, čini se da je pitanje o svijetu zadržalo i danas živahno zanimanje koje može poticati daljnje filozofijske istraživačke misije i pokretati nove misaone avanture u budućnosti.

V začetku leta, ko smo k pisanju člankov vabili avtorje, smo vedeli, da se na področju varnosti obetajo novosti, si jih pa nismo prav konkretno predstavljali. Vedno ko govorimo o varnosti, obrambi in vojski, radi omenimo globalni svet in nenehne spremembe ter tako že skoraj logično uporabimo izraz transformacija. Ta naj bi na kratko pojasnila vso zapletenost sodobnega sveta na tem področju, pa to le ni tako. Zavezništvo ima v Norfolku v ZDA poveljstvo za transformacijo, katerega poslanstvo so izobraževanje, usposabljanje in vaje, razvoj novih konceptov ter promocija interoperabilnosti med državami članicami. V državah članicah so Natovi centri odličnosti za različna področja, vsaka članica ima svoje vojaškoizobraževalne institucije in fakultete, ki so namenjene razvoju varnostnih vsebin, in različne institucije »think tank«. Slovenska vojska oziroma Generalštab Slovenske vojske, ki je izdajatelj Sodobnih vojaških izzivov, želi prispevati k razvoju varnostnih vsebin v Republiki Sloveniji, še posebej na področju obrambnega sistema. Zakon o obrambi pravi, da minister določa vojaškostrokovno literaturo, številni drugi akti pa jo urejajo podrobneje. Med vojaškostrokovno literaturo spadajo doktrine, navodila, metode in merila za merjenje stopnje usvojenih znanja in veščin, učbeniki, priročniki in periodične publikacije. Organizacijske enote Slovenske vojske, v katerih nastaja vojaškostrokovna literatura, so sektor J5 za razvoj in mednarodno sodelovanje, J7 za vojaško usposabljanje ter Center vojaških šol za razvoj vojaških učbenikov, priročnikov in skript. Slovenska vojska, Ministrstvo za obrambo in Republika Slovenija smo sestavni del mednarodnega varnostnega okolja. Prav je, da skrbimo za kakovosten razvoj svojega obrambnega sistema, zato da bomo lahko, če bo treba, pomagali tudi drugim v mednarodnem okolju. Kakovosten obrambni sistem potrebujemo zato, da bomo varni doma. Sodobni vojaški izzivi so tako ena izmed odličnih možnosti za predstavitev znanja, zamisli in razmišljanja o razvoju slovenskega obrambnega sistema. Zakaj omenjamo obrambni sistem in ne vojaškega? Ker eno brez drugega ne gre. Tokratna številka je nekaj posebnega. Na naše vabilo k pisanju so se odzvali le »vojaki«. Je to naključje? Alojz Šteiner je pripravil članek z naslovom Za boljše razumevanje transformacijske paradigme in transformacije oboroženih sil, v katerem predstavlja različne izraze za pojave, ki se zadnjih nekaj desetletij uporabljajo v povezavi s spremembami na obrambno-vojaškem področju. Kot pravi, izhaja iz dejstva, da se ti pojavi spreminjajo po koncu hladne vojne v različnih strokovnih in znanstvenih virih. V obrambno- vojaški praksi se opisujejo z več izrazi, ki so lahko sinonimi za opis enakih pojavov, večkrat pa so uporabljeni za opis povsem različnih, čeprav so si na prvi pogled precej podobni. Kako je torej z izrazi za tovrstne pojave, pojasnjuje avtor v članku. Ali civilni nadzor podpira ali ovira vojsko pri doseganju učinkovitosti, nujne za uresničevanje njenega poslanstva, se sprašuje Branimir Furlan v članku z naslovom Neučinkovitost vojske kot pokazatelj neustreznega civilnega nadzora (1). Obljublja nadaljevanje članka, a že zdaj ponudi analitični model, ki omogoča ugotavljanje vzročno-posledične povezave med nadzorom in učinkovitostjo. Kako pa merimo učinkovitost vojske? Avtor je oblikoval svojo definicijo. Vloga združenega bojevanja rodov v okolju hibridnega vojskovanja v kontekstu trenutnega stanja in razvojnih možnosti SV je naslovna tema Viktorja Potočnika. Pravi, da pod pojmom hibridnega vojskovanja ne najdemo velikih revolucionarnih sprememb v oblikah in metodah vojskovanja in da je za zmago v sodobnem spopadu še vedno zelo ustrezen koncept združenega bojevanja rodov, ki pa ga je treba razumeti v okviru sodobnega vojskovališča, katerega glavni značilnosti sta boj v informacijskem prostoru in »hibridnost«. Je hibridnost nov pojav in kaj to sploh je? Eno pomembnih področij za razvoj obrambnega sistema je področje upravljanja človeškega kapitala. Posvetil se mu je Milan Žurman v članku z naslovom Logistična podpora Slovenske vojske v povezavi z učinkovitim sistemom upravljanja človeškega kapitala. Ugotavlja, da se ambicije in potrebe uporabnikov v Slovenski vojski po zagotavljanju sodobne logistične podpore ne zmanjšujejo, temveč ostajajo na enaki ravni ali se celo povečujejo. To vpliva na upravljanje človeškega kapitala. Svoje ugotovitve in predloge avtor deli z bralci v članku. Marjan Zupančič, Karmen Poklukar in Rafael Kolbl so avtorji članka z naslovom Natov center odličnosti za gorsko bojevanje – izzivi, priložnosti in interesi. Predstavljajo novo mednarodno akreditirano organizacijo v Sloveniji za gorsko bojevanje. Uporabijo Blaznikov opis, da so centri odličnosti namenjeni preoblikovanju zavezniških sil, povečanju in izboljšanju posebnih zmogljivosti ter predvsem učinkovitejši uporabi že oblikovanih zmogljivosti članic zveze ter partnerskih držav. Podrobno opišejo izzive, priložnosti in interese, ki jih obljubljajo v naslovu. Vabljeni k sodelovanju!

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

Abstrakt: Pojmové mapování patří mezi moderní učební strategie, které využívají nelineární způsob uspořádání učiva. Cílem studie je prozkoumat možnosti využití některých poznatků z oblasti vývoje softwaru a aplikovat je na techniku pojmového mapování. Studie obsahuje stručnou charakteristiku pojmového mapování a ukazuje na řadu paralel mezi vytvářením pojmových map a tvorbou objektově orientovaného návrhu softwarového systému. Analytická část práce se opírá o model sémantické paměti a podrobněji se zabývá kategorizací vztahů mezi objekty a jejich pojmovou reprezentací. Pozornost je věnována zejména uspořádání pojmové domény, vlastnostem mapovaných objektů a jejich ukotvení k dosavadním znalostem. Výsledné řešení je promítnuto do formy strukturované mapy s centrálně umístěným klíčovým pojmem. Závěrečná část práce obsahuje shrnutí přínosů navrženého řešení a doporučení pro pedagogickou praxi.Klíčová slova: pojem, pojmové mapování, networking, sémantická paměť, objekt, třída objektů, objektový návrh.

Koncept DIKW-hijerarhije (engl. Data-Information-Knowledge-Wisdom hierarchy) osmišljen je 1980-ih kako bi na što jednostavniji način oslikao odnose između možda ključnih pojmova u knjižničnoj i informacijskoj znanosti danas – podatka, informacije, znanja i mudrosti. U radu se izlaže i kritički analizira tumačenje koncepta DIKW-hijerarhije u literaturi iz dvaju velikih područja – upravljanja znanjem i knjižnične i informacijske znanosti. Dan je kratki osvrt na porijeklo nastanka DIKW-koncepta te njegov najčešći prikaz u obliku piramide, odnosno trokuta. Nadalje, DIKW-hijerarhija propituje se kao model i kao simbol. Kao model, DIKW-hijerarhija dopušta dodatne interpretacije strukturnih i funkcionalnih značajki vezanih uz procese transformiranja, procesiranja i međusobnog sadržavanja ugrađenih DIKW-koncepata u modelu. Kao simbol, DIKW-hijerarhija, u najopćenitijem smislu, može simbolizirati proces stjecanja znanja kao najprihvatljiviju mogućnost, otvarajući vrata metaforičnoj interpretaciji pojedinih pojmova uključenih u nadređeni DIKW-koncept. Na kraju rada dan je osvrt i na pojedine kritičke pristupe DIKW-hijerarhiji, prije svega na kritike njezinih logičkih i epistemoloških pretpostavki. Autor zatim izlaže vlastitu kritiku simboličnog prikaza i metaforične interpretacije DIKW-hijerarhije kao piramide te zaključuje da je sudbina DIKW-hijerarhije neizvjesnija nego ikada prije.

Sudijski model krivične istrage je važio sve do reforme krivičnog pravosuđa u Bosni iHercegovini koja se dogodila 2003. godine kada je prihvaćen tužilački model istrage koji jedonio značajne novine u krivičnom procesnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Autor uradu daje istorijski pregled pojma istrage na našim prostorima, te daje pojmovno određenje igovori o karakteristikama istrage u tužilačkom konceptu, a potom govori o reformi krivičnogpravosuđa u Bosni i Hercegovini, te o karakteristikama istrage u sudijskom modelu koji jeprije 2003. godine važio u Bosni i Hercegovini.

Pedagoški menadžment je mlada disciplina u obrazovanju. U obrazovanju se menadžment javlja kasnije nego u gospodarstvu. Razlog je ponajprije u neprepoznavanju menadžmenta kao discipline u području obrazovanja te društvenom položaju obrazovanja. Upravljanje školom jedan je od ključnih problema pedagoškog menadžmenta. U zadnjih deset godina se pridaje veća važnost proučavanju menadžmenta u obrazovanju. Posebna važnost pridaje se utjecaju stilova vođenja na kvalitetno pedagoško upravljanje školom. Naglasak se stavlja na upravljačke kompetencije ravnatelja, stilove vođenja i osobine ličnosti. Cilj rada je ukazati na potrebu razvoja teorije pedagoškog menadžmenta i u tom kontekstu definiranja osnovnih pojmova. Posebno važno područje teorije pedagoškog menadžmenta je profesija ravnatelja. U skladu s shvaćanjem profesije u radu se obrazlažu profesionalne kompetencije ravnatelja i personalne karakteristike kao preduvjeti za uspješno upravljanje školom. Posebno područje teorije pedagoškog menadžmenta predstavljaju teorije i modeli vodstva kao interpretacijski okviri djelatnosti ravnatelja.

Festival srpskog podzemlja je manifestacija posvećena „ekstremnim“ muzičkim žanrovima (metal, hardkor, pank i njihovi podžanrovi) koja se u poslednjih nekoliko godina održava u Beogradu. U ovom radu nastojaću da pokažem na koji nači se ovaj festival može posmatrati i analizirati kao muzička scena „u malom“, uzevši u obzir to da njegov program, osim muzičkog i izvođačkog aspekta, podrazumeva sabiranje svih činilaca jedne scene – organizatora, novinara, fotografa, umetnika, izdavača, pisaca, publike – na istom mestu. Kako bih to učinila, bliže ću odrediti pojmove kao što su „muzička scena“, „ekstremni muzički žanrovi“, te underground, odnosno, „podzemlje“, oslanjajući se prvenstveno na nalaze Kita Kan Herisa. Analiza Festivala srpskog podzemlja kao scene zasnovana je na teorijskim postavkama intenziteta, konceptualnih ograničenja i uticaja festivala koje su izveli Timoti Daud, Katlin Lidl i Džena Nelson. Razumevajući ovaj festival kao jedan mogući model tog mehanizma, cilj mog rada je doprinos boljem razumevanju modusa funkcionisanja domaće underground scene i njenog mesta u savremenom kontekstu.

Afekti in emocije so že od antike naprej prepoznani kot bistveni del literarne izkušnje, a med prevlado strukturalizma so bili izključeni iz obravnave pripovedne literature. Izrecni interes zanje se je v naratoloških diskurzih pojavil šele v zadnjih desetletjih z nastajajočo paradigmo sodobnih študij afekta. Pri tem so svojo vlogo odigrali različni vplivi, izročilo pojmov v poetiki, retoriki in psihoanalizi, novejši nevroznanstveni, kognitivni in evolucijski pristopi k pripovedi ter še posebej feministična naratologija in kvirovske teoretske konceptualizacije občutij, v zadnjem času pa tudi deleuzovska pojmovanja afekta. V članku se opiram na sinkretični model pripovednega svetotvorja (narrative worldmaking), ki ga je v dialogu z naštetimi vplivi ter upoštevanjem Paula Ricoeura in Bruna Latoura razvila Claudia Breger. V svojem branju kratke zgodbe »Marija, pomagaj« iz knjige Noben glas (2016) sodobne pisateljice in lezbične aktivistke Suzane Tratnik skušam v procesu pripovednega svetotvorja sondirati pripovedno produktivnost sramu in krivde kot družbenih afektov ter osvetliti tip bralskega angažmaja, h kateremu vabi njen diskurz.